Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6125/18 (J. K. i drugi)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6125/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6125/18, rješavajući apelacije Jusufa Kulovca i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jusuf Kulovac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 022969 15 Rev od 19. juna 2018.
godine, Rada Milaković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 199910 17 Rev od 20. jula 2018. godine i Damir Salčinović, Azemina Zuko, Hajrija Kanlić i Sadina Valjevčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 023692 15 Rev od 7. septembra 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-6125/18
1. Jusuf Kulovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Aladin Mujkanović, advokat iz Tešnja, podnio je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 022969 15 Rev od 19. juna 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Općina Tešanj da mu na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja stana u određenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete zbog propasti stvari domaćinstva koje čine trosjed, dvosjed, tepih, itison i dva regala isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete koju je pretrpio zbog vođenja upravnog postupka od nadležnih organa tužene vezanog za korištenje stana koji mu je bio dodijeljen, a za koje vrijeme je bio onemogućen u korištenju predmetnog stana zbog čega je bio prinuđen da plaća zakup za drugi stan, te naknadu štete zbog djelimičnog uništenja i oštećenja pokretnih stvari. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud temeljem činjeničnih utvrđenja zaključio da nadležna služba tužene nikada nije odlučila o zahtjevu apelanta kao privremenog korisnika stana u smislu relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima o zaključenju novog ugovora o korištenju stana i u skladu sa uputama Kantonalnog suda u Zenici. Naime, da se nadležna služba tužene i dalje bavila pitanjem zahtjeva M. S. za povrat predmetnog stana, za kojeg je utvrđeno da nije "legitimiran nosilac stanarskog prava", dok za bivšeg korisnika stana M. T. nije utvrđeno da li je njegovo stanarsko pravo prestalo. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u vezi s tim ukazao da sporost u rješavanju zahtjeva građana prema važećem zakonodavstvu nema za posljedicu građansko-pravnu odgovornost organa određenog nivoa vlasti, a i kada bi takva odgovornost postojala morala bi se posmatrati posebno od prava koje je predmet rješavanja. Kako apelant nije dokazao da mu je u utuženom periodu pripadalo bilo kakvo stvarno pravo na predmetnom stanu, navedeno je da su njegovi zahtjevi za naknadu štete neosnovani i kao takvi su odbijeni. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud razloge prvostepenog suda dopunio stavom da je odgovornost pravnog lica uslovljena neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih pravnih propisa, a da se ne može raditi o odgovornosti ukoliko je riječ o pogrešnom tumačenju propisa, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Shodno tome, istaknuto je da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete po osnovu plaćanja zakupnine za korištenje stana jer su nadležni organi tužene u konkretnom upravnom postupku postupali u granicama datih im ovlaštenja, a apelant nije ponudio dokaze da su oni zloupotrijebili ovlaštenja koja im pripadaju po zakonu. Isto tako, istaknuto je da kako iz izjave apelanta, odnosno priznanja da je imao mogućnost da predmetne stvari preuzme i da ih smjesti po svom nahođenju, ali da to nije učinio, niti je za sve vrijeme dok su stvari bile smještene na drugo mjesto pokazivao interes za njih, to odgovornost za štetu na stvarima postoji na apelantu, a ne na tuženoj, zbog čega mu i ne pripada pravo da traži naknadu štete od tužene. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dakle, da bi došlo do naknade štete, istaknuto je da je potrebno da postoji šteta, da postoji krivica kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete shodno odredbama čl. 155. i 158. ZOO. Nadalje, navedeno je da su na osnovu utvrđenih činjenica u postupku pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je upravni postupak kod tužene vezano za pitanje prava na predmetnom stanu trajao duži vremenski period iz razloga pogrešnog tumačenja odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je shodno odredbi člana 172. stav 1. ZOO u sudskoj praksi prihvaćeno stanovište po kome pravno lice nije odgovorno za štetu koja nastane u odgovarajućem postupku usljed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. Naime, ukazano je da se smatra da je pogrešno tumačenje propisa moguće u redovnom toku stvari i da ne postoji osnov za odgovornost kada je u pitanju obična nepažnja. Prema tome, navedeno je da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete po osnovu plaćanja zakupnine za korištenje drugog stana jer su nadležni organi tužene u predmetnom upravnom postupku postupali u granicama datih im ovlaštenja, a apelant izvedenim dokazima u toku postupka nije dokazao da su ti organi zloupotrijebili ovlaštenja koja im pripadaju po Zakonu.
AP-6374/18
4. Rada Milaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Vitomir D. Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnijela je 7. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 199910 17 Rev od 20. jula 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena Republika Srpska da joj isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku zahtjev apelantice za naknadu štete zbog nezakonitog rada organa tužene. Naime, Vrhovni sud je naveo da tokom cijelog postupka nije bilo sporno da su S.Š. i V.Š. otkupili stan u Banjaluci u Ravnogorskoj ulici broj 27 i da su taj stan prodali apelantici. Također, ukazano je da nije bilo sporno da je zahtjev za vraćanje tog stana po propisima o vraćanju napuštene imovine podnio G.P., sin V.P. i A.P. koji su bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, a čiji član porodičnog domaćinstva je bio G.P., zbog čega se predmetni stan nije mogao otkupiti po članu 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova i zbog čega je presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 22. novembra 2013. godine ugovor o otkupu utvrđen ništavim, a slijedom toga i ugovor o kupovini tog stana zaključen između apelantice, s jedne strane i S.Š. i V.Š. s druge strane. Međutim, Vrhovni sud je istakao da iz spornog uvjerenja od 5. augusta 2002. godine koje je pročitano kao dokaz proizlazi da je to uvjerenje izdato na zahtjev V.Š. od strane Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka i da, po službenoj evidenciji tog organa A.P. i V.P. nisu podnijeli zahtjev za povrat stana u ulici Ravnogorska broj 25 u Banjaluci. U vezi s tim, ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da su V.P. i A.P. umrli prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, što znači da oni nisu ni mogli biti podnosioci zahtjeva za povrat bilo kojeg stana, pa tako ni stana u ulici Ravnogorska broj 25, što se potvrđuje spornim uvjerenjem. Dakle, Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi zaključak da sporno uvjerenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 5. augusta 2002. godine ima istinit sadržaj kako su to pravilno našli nižestepeni sudovi i da izdavanje tog uvjerenja ne predstavlja protivpravnu ili zlonamjernu radnju organa tužene u kom slučaju bi tužena bila odgovorna za eventualnu štetu nastalu apelantici. Osim toga, ukazano je da apelantica tokom postupka nije izvela dokaz čitanjem ugovora o otkupu stana zaključenom između S.Š. i V.Š. i Gradskog odbora SUBNOR od 24. oktobra 2002. godine, niti je na bilo koji drugi način dokazala da je sporno uvjerenje od 5. augusta 2002. godine poslužilo kao validno uvjerenje za zaključenje predmetnog ugovora. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kad su odbili zahtjev apelantice za naknadu štete smatrajući da ne postoji odgovornost tužene za eventualnu nastalu štetu apelantici po odredbi člana 172. stav 1. ZOO, niti po bilo kom drugom osnovu, zbog čega se ukazuje nepotrebnim obrazlaganje visine zahtjeva apelantice za naknadu štete.
AP-7082/18
7. Damir Salčinović, Azemina Zuko, Hajrija Kanlić i Sadina Valjevčić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 023692 15 Rev od 7. septembra 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi Bosansko-podrinjski kanton Goražde (za Kantonalnu upravu za inspekcijske poslove) da apelantima na ime naknade štete isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude.
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je u toku postupka utvrđeno da je nadležni organ Općine Goražde donio rješenja kojim je apelantima odobrio osnivanje trgovačke radnje (boks), kao osnovno zanimanje, za trgovinu na malo. Nadalje, istaknuto je da su ta rješenja izdata na određeno vrijeme do 27. novembra 2008. godine, a apelanti su po isteku ovog roka obavezani da u roku od sedam dana podnesu zahtjev za izdavanje trajnog rješenja, jer u protivnom rješenje prestaje da važi. Isto tako, ukazano je da je kantonalna inspekcija utvrdila da su apelanti nakon isteka rješenja nastavili obavljati djelatnost trgovine bez odobrenja izdatog od nadležnog organa, a što je u suprotnosti sa odredbama člana 65. Zakona o trgovini, te je donijela rješenja (oktobar 2009.) kojim je zabranila apelantima da obavljaju trgovinsku djelatnost do otklanjanja nepravilnosti, odnosno do dobijanja odobrenja za obavljanje djelatnosti trgovine. Zatim, istaknuto je da je inspekcijskim pregledom utvrđeno da su apelanti uprkos zabrani nastavili sa obavljanjem trgovinske djelatnosti pa je kantonalna inspekcija (februar 2010.) donijela Zaključke o dozvoli izvršenja nakon čega je izvršila pečaćenje boksova u kojima je zabranjen rad (Zapisnici iz marta 2010. godine). Također, navedeno je da je nesporno da je u periodu od 1. do 4. decembra 2010. godine bio poplavni val na rijeci Drini na lokaciji gdje se nalaze zapečećeni boksovi apelanata. Isto tako, istaknuto je da je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove dozvolila apelantima 1. decembra 2010. godine da otpečati njihove boksove, o čemu je sačinila zapisnik o inspekcijskom pregledu, a apelanti na to nisu pristali. Nadalje, ukazano je da je u pomenutom poplavnom valu u potpunosti oštećena roba apelanata koja se nalazila u zapečećenim boksovima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava (čl. 155.,158. 172. i 187. ZOO). Naime, ukazano je da je to zbog toga jer apelanti provedenim dokazima nisu dokazali uzročno posljedičnu vezu između radnje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove o zabrani obavljanja trgovinske djelatnosti i pečaćenja objekta te poplavnog vala kojim je došlo do oštećenja robe apelanata, a stoga niti dokazali odgovornost tuženog sa stanovišta člana 172. ZOO, a niti člana
187. ZOO. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da kako je neposredni uzrok nastanka štete plavljenje (viša sila), to su nižestepeni sudovi pravilno cijenili postupanje kako tuženog tako i apelanata na dan same poplave 1. decembra 2010. godine kada su apelanti odbili preuzeti i spasiti od uništenja i oštećenja stvari (Zapisnik inspekcije sačinjen 1. decembra 2010. godine u 10.30 sati). Dakle, ukazano je da su apelanti odbili umanjiti štetu koja je za njih nastupila uslijed poplavnog vala u periodu od 1. do 4. decembra 2010. godine.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6125/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata koji se odnose na naknadu materijalne štete, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević