Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1062/18 (P. B. i I. C.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1062/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1062/18, rješavajući apelaciju Petra Baketarića i Ilije Cvitanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Petar Baketarić i Ilija Cvitanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 011717 15 Kž od 18.

decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Baketarić i Ilija Cvitanović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Midhat Gekić, advokat iz Gornjeg Vakufa, podnijeli su 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 011717 15 Kž od 18. decembra 2017. godine.

2. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom apelanti su oglašeni krivim za krivično djelo Silovanje iz člana 203. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po 4 (četiri) godine.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, pored ostalog, naveo da su u toku postupka izvedeni dokazi tužitelja (ispitivanje svjedoka oštećene, A.M., D.Z., D.G., M.B., vještaka Č.H., A.U. i A.B., te pismeni dokazi pobliže navedeni na str. 4 i 5. prvostepene presude) i dokazi odbrane (ispitivanje svjedoka J.F., Z.V., B.C., te apelanata) te da je analizirajući izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud zaključak da su apelanti učinili radnje za koje su oglašeni krivima zasnovao na sveobuhvatnoj analizi izvedenih dokaza. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje presude prvostepeni sud opisao ocjenu izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud jasno naveo činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi upotreba sile od strane apelanata, posljedice upotrebe sile na tijelu oštećene, kao i u pogledu savladavanja njenog otpora. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelanti činjenične zaključke prvostepenog suda osporavaju izdvajanjem pojedinih dokaza uz isticanje njihove navodne manjkavosti odnosno nemogućnosti dolaženja na osnovu njih do činjeničnih zaključaka do kojih je došao prvostepeni sud. Međutim, Vrhovni sud je naveo da osim što je takav pristup nepodoban da dovede u pitanje činjenične zaključke prvostepenog suda donesene na osnovu sveobuhvatne analize izvedenih dokaza, žalbeni navodi apelanata koji se odnose na pojedine dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka i njihovu ocjenu izvršenu od strane prvostepenog suda su neosnovani. Vrhovni sud je dalje naveo da se isto odnosi i u pogledu ukazivanja na pojedine navode vještaka psihijatra H.Š., odnosno ukazivanje da je ova vještakinja istakla da je oštećena i za vrijeme liječenja u psihijatrijskoj klinici tvrdila da su je pokušali silovati te da su reakcije oštećene i prijava silovanja bile nerealne, nesigurne i neistinite, smišljene iz nepoznatih razloga. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su ovakve ocjene reakcije oštećene i prijave silovanja, iznesene u žalbi, potpuno paušalne i da nisu potkrijepljene bilo kakvim konkretnim razlozima zbog kojih bi oštećena lažno teretila apelante. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pri donošenju pobijane presude cijenio i istaknuti podatak da je oštećena, prilikom liječenja u psihijatrijskoj bolnici, prijavila pokušaj silovanja, te je našao da ta okolnost, s obzirom na dokaze koji su izvedeni u ovom postupku, ne dovodi u pitanje utvrđenje suda da su apelanti učinili radnje za koje su oglašeni krivima prvostepenom presudom. Vrhovni sud je naveo da apelanti neosnovano ukazuju da je oštećena nestabilna ličnost budući da je više puta psihijatrijski hospitalizirana, te da ne može potpuno i pravilno rasuđivati i da je sklona pogrešnim ocjenama događaja. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještakinje neuropsihijatra H.Š. i njenog iskaza proizilazi da je vještakinja zaista navela da mogućnost prosuđivanja oštećene u alkoholiziranom stanju može biti kompromitirana, ali da bez objektivnog nalaza koncentracije alkohola u krvi oštećene se ne može dati procjena stepena njene alkoholiziranosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je dalje naveo da je ista vještakinja sasvim određeno izjavila da se, na osnovu sposobnosti oštećene da nazove broj policije i da majci šalje poruke očekujući da se može locirati njen mobitel, može zaključiti da oštećena nije bila nesvjesna ili bez jasne slike o dešavanjima vezanim za predmetni događaj.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su sudovi postupili suprotno odredbama člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BiH (sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana). „To posebno iz razloga što prvostepeni sud, cijeneći novoponuđene dokaze, iste neobjektivno i neutemeljeno isključuje kao podoban i jasan dokaz sklonosti oštećene ka lažnom prijavljivanju i to krivičnog djela „Silovanja“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05) .

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelanti uglavnom ponavljaju navode koje su isticali ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje su sudovi razmotrili u svojim odlukama, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1062/18 (P. B. i I. C.) | Sudska praksa | Aktio