Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/18 (F. D.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2957/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-2957/18, rješavajući apelaciju Feze Dizdarić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Feza Dizdarić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 044548 16 Gž od 14. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Feza Dizdarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnijela je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 044548 16 Gž od 14. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, uvažena je žalba prvotuženog („Čavkić“ d.o.o. Bihać kao pravni slijednik „Špura“ d.o.o. Bihać) i drugotuženog („Čavkunović BP“ d.o.o. Bihać), tako da je prvostepena presuda u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva preinačena na način da je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Prvostepenom presudom utvrđeno je da ne postoji pravo vlasništva drugotuženog na nekretninama pobliže navedenim u izreci presude, kao i da ne postoji pravo vlasništva i pravo posjeda pravnog prednika prvotuženog na nekretninama pobliže navedenim u izreci presude, te određeno da će na osnovu te presude Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda u Bihaću i Služba katastra Općine Bihać brisati upis prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama, te uspostaviti prijašnje zemljišno-knjižno i katastarsko stanje.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio određene odlučne činjenice, ali je na tako utvrđene odlučne činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu, kakvog je opredijelila apelantica, udovoljio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su određene odlučne činjenice među parničnim strankama nesporne, a to su da je između apelantice kao prodavca i pravnog prednika prvotuženog 15. maja 2008. godine zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina, te da je ugovor zaključen u obliku notarski obrađene isprave. Dalje, da je članom 2. ugovora ugovoreno da prodavac prodaje, a kupac kupuje cijelu k.č. broj 8/3, u površini od 1.973 m2, upisana u zk. ul. broj 95 k.o. Hatinac, a što u naravi i na licu mjesta čini površinu od 1.300 m2, kojoj nekretnini odgovara cijela k.č. broj 437/3, u površini od 1.973 m2, upisana u pl. 7224 k.o. Bihać Grad. Takođe, nije sporno da se kupac u zemljišnim knjigama, a na osnovu navedenog ugovora, uknjižio kao vlasnik cijele k.č. broj 8/3, koja po zemljišnoknjižnoj evidenciji ima površinu od 1.973 m2. Dalje, nije sporno da je predmetna k.č. u međuvremenu cijepana, te da je određeni dio zemljišta prvotuženi prometovao na način da je između prvotuženog i drugotuženog zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina. Zatim, nije sporno da ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između apelantice kao prodavca i pravnog prednika prvotuženog kao kupca nije stavljen van pravne snage, dakle u sudskom postupku nije utvrđena pravna nevaljanost ugovora. Kantonalni sud je ukazao da se tužba temelji na tvrdnjama da apelantica nije prodala svu površinu određene k.č., već površinu od 1.300 m2, a da se pravni prednik prvotuženog u zemljišnim knjigama uknjižio na površini cijele k.č.. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je kupoprodajni ugovor koji je zaključen između apelantice kao prodavca i pravnog prednika prvotuženog kao kupca zaključen u pisanom obliku, te da je predmetom ugovora bila tačno određena k.č., kao i da je ugovor sačinjen u obliku notarski obrađene isprave. Dalje, da cijeneći ugovor o prodaji nekretnina koji dokaz jeste izveden pred prvostepenim sudom, utvrđeno je da je članom 8. Ugovora apelantica kao prodavac izjavila da je saglasna da se u zemljišnoj knjizi bez njenog daljnjeg znanja, prisustva i privole, kupac upiše kao vlasnik nekretnina i to k.č. broj 8/3, u površini od 1.973 m2, upisane u zk. ul. broj 95 k.o. Hatinac sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je naveo da apelantica smatra da je uknjižbom izvršenom na osnovu ugovora o kupoprodaji, zaključenim između nje kao prodavca i pravnog prednika prvotuženog kao kupca, ona povrijeđena u svom knjižnom pravu i traži uspostavu prijašnjeg knjižnog stanja. Dakle, Kantonalni sud je naveo da apelantica traži povrat prijašnjeg knjižnog stanja, međutim da u ovakvom slučaju tužbeni zahtjev bi morao biti opredijeljen na utvrđenje nevaljanosti pravnog posla na osnovu kojeg je izvršena uknjižba. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao apelantica nije postavila zahtjev za utvrđenje nevaljanosti ugovora na osnovu kojeg je izvršena uknjižba, a da su ugovori formalno-pravno valjani, te da su prvotuženi i drugotuženi u zemljišnoj knjizi upisani kao vlasnici slijedom čega su naprijed izneseni razlozi, razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev kako ga je opredijelila apelantica neosnovan. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je uvažavajući žalbe prvotuženog i drugotuženog pobijanu presudu valjalo preinačiti i apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primjenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o o povredi prava na koja se apelantica u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljana rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/18 (F. D.) | Sudska praksa | Aktio