Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-25/17 (I. S., Z. S., te Igor Stojanović po staratelju Zoranu Stojanoviću)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-25/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 25/17, rješavajući apelaciju Ive Stojanović i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. prosinca 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ive Stojanović, Zorana Stojanovića i Igora Stojanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 05 0 U 000393 12 Uvp od 8. rujna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000393 12 U od 12. rujna 2012. godine i Rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bosansko-podrinjskog kantona Goražde broj UP-2:09-23-l/12 od 12. lipnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Iva Stojanović, Zoran Stojanović, te Igor Stojanović po staratelju Zoranu Stojanoviću (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Višegrada, koje zastupaju Darislav Paponja i Davor Bunoza, odvjetnici iz Mostara, podnijeli su 30. prosinca 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 05 0 U 000393 12 Uvp od 8. rujna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 05 0 U 000393 12 U od 12. rujna 2012. godine i Rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2:09-23-l/12 od 12. lipnja 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe za stambene i imovinskopravne poslove Općine Goražde (kao prvostupanjskog organa uprave protiv kojeg su apelanti podnijeli žalbu zbog „šutnje administracije“ o kojoj je odlučeno pobijanim odlukama; u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 19. listopada 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i raseljene osobe Grada Goražde (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) dostavili su u razdoblju od 26. listopada do 6. studenog 2018. godine odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Ministarstva broj UP-2:09-23-l/12 od 12. lipnja 2012. godine odbijena je kao neutemeljena žalba apelanata podnesena zbog „šutnje administracije“ Službe.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti 6. travnja 2012. godine kao članovi obitelji Stanka Stojanovića (u daljnjem tekstu: S. S.) podnijeli Ministarstvu žalbu zbog „šutnje administracije“ Službe kao prvostupanjskog organa jer nije odlučila po zahtjevu za prolongiranje roka useljenja u precizirani stan u Goraždu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je nositelj stanarskog prava bio umrli S. S. Dalje, konstatirano je da je uz žalbu priloženo rješenje kojim je utvrđeno da je S. S. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, rješenje Osnovnog suda u Višegradu kojim je apelantu Igoru Stojanoviću (sinu nositelja stanarskog prava S. S.) oduzeta poslovna sposobnost, zahtjev za prolongiranje roka useljenja u predmetni stan od 16. svibnja 2000. godine i odgovor na tužbu za prestanak stanarskog prava. Također, navedeno je da je, na traženje Ministarstva, prvostupanjski organ dostavio cijeli spis upravne stvari, te obrazložio razloge zbog kojih nije rješavao, odnosno da je pravomoćnom sudskom presudom prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i da Općina Goražde nikad nije zaprimila zahtjev za prolongiranje roka useljenja u predmetni stan.

7. Ministarstvo je konstatiralo da, razmatrajući dostavljeni spis predmeta, proizlazi da u Općini Goražde nikad nije zaprimljen zahtjev S. S. za prolongiranje roka useljenja u stan, za koji apelanti navode da je poslan. Ministarstvo je zaključilo da je dokaz u prilog tome i dopis Službe za društvene djelatnosti, opću upravu i zajedničke poslove Općine Goražde, precizirani broj od 5. lipnja 2012. godine, a da ni apelanti ne raspolažu nijednim dokazom koji bi sa sigurnošću upućivao da je spomenuti zahtjev zaprimljen u Općini Goražde. Ministarstvo je dalje ukazalo da je odredbama članka 12. stavak 1. točka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98; 12/99; 18/99; 27/99 i 43/99; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) definirano da nadležni organ može po službenoj dužnosti ili na zahtjev davatelja stana na korištenje pokrenuti postupak prestanka stanarskog prava pred nadležnim sudom u slučajevima kada je odluka donesena u skladu sa člankom 7. (rješenje o vraćanju stana u posjed) i dostavljena nositelju stanarskog prava u skladu sa zakonom i kada se sadašnji korisnik iselio iz stana nakon prinudnog izvršenja, a nositelj stanarskog prava se bez opravdanog razloga ne useli u iseljeni stan u roku od 90 dana od dana prijema pismene obavijesti od nadležnog organa da je stan iseljen. Ministarstvo je pri tome navelo da se kao opravdani razlozi za neuseljavanje u iseljeni stan navode razlozi regulirani u članku 12. stavak 2. točke od 1. do 9. predmetnog zakona, ali da se niti jedan od razloga ne odnosi na bolest sina nositelja stanarskog prava (S. S.). S obzirom na to da u konkretnom slučaju prvostupanjski organ nije zaprimio zahtjev za prolongiranje roka useljenja, koji na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi svakako nije ni predstavljao opravdan razlog za neuseljenje u stan, Ministarstvo je ukazalo da je pred nadležnim sudom pokrenut postupak za prestanak stanarskog prava S. S. na predmetnom stanu, koji je okončan pravomoćnom sudskom presudom o prestanku stanarskog prava.

8. Dakle, imajući u vidu da prvostupanjski organ uprave nije zaprimio zahtjev za prolongiranje roka useljenja u stan, Ministarstvo je zaključilo da prvostupanjski organ nije niti mogao odlučiti po zahtjevu, zbog čega je u smislu članka 243. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) žalba apelanata odbijena kao neutemeljena.

9. Apelanti su podnijeli tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud odbio kao neutemeljenu Presudom broj 05 0 U 000393 12 U od 12. rujna 2012. godine.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je odlučna činjenica za ocjenu utemeljenosti tužbe je li prednik apelanata (S. S) podnio zahtjev o kojem nije odlučio prvostupanjski organ da bi bili ispunjeni uvjeti za pokretanje upravnog spora u smislu odredaba čl. 10. i 20. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Međutim, Kantonalni sud je zaključio da prema stanju upravnog spisa nema dokaza da je prednik apelanata S. S. podnio zahtjev za odlaganje useljenja u predmetni stan Općini Goražde – Službi, pa ona nije imala o čemu odlučivati, zbog čega je pobijano rješenje Ministarstva zakonito. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da apelanti u tužbi nijednim dokazom nisu dokazali da je zahtjev stvarno podnesen na jedan od načina kako je to propisano pravilima upravnog postupka (članak 63. ZUP-a ), a da to što je uz žalbu i tužbu apelanata priložena fotokopija zahtjeva za odlaganje useljenja u stan, koja ne sadrži ni prijemni pečat Općine Goražde, niti broj djelovodnika, a ni potpis službene osobe zadužene za prijem podnesaka, samo po sebi ne dokazuje odlučnu činjenicu da je zahtjev stvarno i podnesen.

11. Apelanti su 29. listopada 2012. godine podnijeli zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

12. Vrhovni sud je 12. studenog 2012. godine zaprimio spis predmeta.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 05 0 U 000393 12 Uvp od 8. rujna 2016. godine odbio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

14. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da iz stanja upravnog spisa proizlazi da je rješenjem Službe precizirani broj od 5. studenog 1999. godine utvrđeno da je prednik apelanata S. S. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu se taj stan vraća u posjed po iseljenju privremenog korisnika, kao i da mu navedeno pravo prestaje ukoliko ne postupi u skladu s odredbama članka 12. st. 1., 2. i 3. Zakona o prestanku primjene. Dalje, nakon što je stan oslobođen od privremenih korisnika, Služba je o tome obavijestila prednika apelanata dopisom od 15. veljače 2000. godine, koji je prednik apelanata primio 22. veljače 2000. godine, uz upozorenje na obvezu preuzimanja stana u roku od tri mjeseca i posljedice nepreuzimanja stana u tom roku. Također, navedeno je da kako nositelj stanarskog prava nije postupio u skladu s ovom uputom i nije preuzeo u posjed predmetni stan, po tužbi Općine Goražde – Službe presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) precizirani broj od 25. rujna 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda precizirani broj od 24. studenog 2000. godine, predniku apelanata je utvrđen prestanak stanarskog prava na predmetnom stanu. Zatim, navedeno je da su apelanti 23. veljače 2012. godine podnijeli Službi zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, pa su im uz dopis tog organa od 24. veljače 2012. godine dostavljene kopije navedenih presuda, nakon čega su 12. ožujka 2012. godine podnijeli žalbu zbog šutnje uprave i u žalbi naveli da se njihov prednik, nakon što ga je stambeni organ Općine Goražde obavijestio da je stan na kojem je on nositelj stanarskog prava slobodan za useljenje i da je obvezan useliti se u njega u roku od 90 dana, obratio zahtjevom datiranim sa 16. svibnjem 2000. godine za prolongiranje roka useljenja, ali da o tom zahtjevu nikada nije odlučeno. Vrhovni sud je naveo da je u daljnjem postupku prvostupanjski organ dopisom od 15. ožujka 2012. godine obavijestio Ministarstvo da zahtjev za prolongiranje roka useljenja taj organ nikada nije primio i da se on ne nalazi u spisu (istodobno u tom dopisu izlažući i stanje čitavog upravnog postupka i time odgovarajući i na zahtjev apelanata od 23. veljače 2012. godine). Vrhovni sud je također ukazao da, s obzirom na to da je provjerama kod Službe za društvene djelatnosti, opću upravu i zajedničke poslove utvrđeno kroz upisnik prvostupanjskih predmeta upravnog postupka i djelovodnik predmeta i akata za 2000. godinu da zahtjev S. S. nikada nije primljen u Općini Goražde, Ministarstvo, nalazeći da zahtjev nije ni podnesen i da prvostupanjski organ nije imao o čemu odlučivati i da nisu ispunjeni uvjeti za šutnju uprave, žalbu odbio kao neutemeljenu, a da je Kantonalni sud odbio tužbu kao neutemeljenu cijeneći da nema dokaza da je prednik tužitelja S. S. podnio zahtjev za odlaganje useljenja u predmetni stan.

15. Vrhovni sud je konstatirao da je predmet konkretnog upravnog spora primjena instituta „šutnje uprave“, iako apelanti u navodima zahtjeva za izvanredno preispitivanje inzistiraju i na meritornom rješavanju samog predmeta upravne stvari, odnosno o njihovom pravu na stan. Vrhovni sud je istaknuo da je to iz razloga jer je tužba podnesena protiv pobijanog rješenja od 12. lipnja 2012. godine, kojim je odbijena žalba zbog šutnje uprave. Vrhovni sud je zaključio da je predmetno rješenje pravilno ne samo iz razloga koje je Ministarstvo navelo u tom rješenju (koji se odnose na nepostojanje dokaza da je primljen zahtjev prednika apelanata za odlaganje izvršenja) već i zbog toga što je prvostupanjski organ svojim dopisom precizirani broj od 15. ožujka 2012. godine (pored obavijesti da se zahtjev prednika apelanata ne nalazi u spisu), „u biti odbio i zahtjev [apelanata] od 23. veljače 2012. godine (za predaju u posjed stana, odnosno za predaju ključeva), što znači ovim dopisom negativno riješio o zahtjevu [apelanata], pa se i ovaj dopis ima smatrati upravnim aktom.“ Naime, Vrhovni sud je istaknuo da se obavijest, „bez obzira na njegovu formalnu nedovoljnost, smatra ꞌupravnim aktomꞌ u kontekstu ostvarivanja sudske zaštite ako predstavlja odluku koja utječe na prava i obveze stranke, što navedeni dopis upravo jeste“. Vrhovni sud je konstatirao da „iz svega izloženog proizlazi da nije bilo ꞌšutnjeꞌ prvostupanjskog organa, a niti drugostupanjskog organa (pobijano rješenje), pa u ovom slučaju i ne može doći do primjene instituta ꞌšutnje upraveꞌ, te je apsolutno nebitno raspravljati o meritumu spora, tj. o takozvanom prethodnom pitanju“, niti su ispunjeni uvjeti iz čl. 10. i 20. ZUS-a za primjenu instituta „šutnje uprave“, zbog čega je primjenom članka 46. stav 1. ZUS-a, odlučio kao u izreci ove presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti (supruga i sinovi umrlog S. S., kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije) tvrde da je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelanti ukazuju da rješenje Službe precizirani broj od 5. studenog 1999. godine (kojim je utvrđeno da je prednik apelanata S. S. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu) nije poništeno presudama donesenim u parničnom postupku (koje presude je dostavio u prilogu apelacije), niti odlukama donesenim u upravnom postupku, odnosno da to rješenje nije prestalo egzistirati. Apelanti tvrde da Vrhovni sud nije obrazložio zašto se konačno ne postupa po „živućem“ rješenju Službe precizirani broj od 5. studenog 1999. godine i smatraju da prema tom rješenju imaju pravo na predmetni stan koji je njihov dom. Također, apelanti ukazuju da je njihov prednik tijekom postupka isticao strah od progona u Goraždu neposredno po završetku rata u BiH kada je pozvan da useli u predmetni stan jer je osoba srpske nacionalnosti, odnosno postupio je prema odredbama Zakona o prestanku primjene. Apelanti, pored toga, ističu da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao preko četiri godine. Apelanti, shodno tome, traže da im Ustavni sud zbog nedonošenja odluke u razumnom roku (oko četiri godine i mjesec dana) dodijeli naknadu u iznosu od 1.200 KM.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud nije odgovorio na navode apelacije, već je samo dostavio dostavnicu o uručenju apelantima pobijane presude tog suda.

18. Kantonalni sud tvrdi da su u pobijanoj presudi dani detaljni razlozi za tu presudu pri kojima i dalje ostaje, te smatra da je apelacija neutemeljena.

19. Ministarstvo ukazuje da je postupak u ovoj upravnoj stvari okončan u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, kako u upravnom tako i u sudskom postupku, te da apelanti ni u apelaciji ne iznose nove činjenice koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja ovog postupka. Shodno tome, Ministarstvo smatra da je apelacija neutemeljena.

20. Služba za prostorno uređenje navodi da je u skladu sa Zakonom o prestanku primjene nadležni organ Općine sada Grada Goražde na zahtjev S. S. donio rješenje o vraćanju u posjed predmetnog stana S. S. kao nositelju stanarskog prava, te da je nakon što je stan ispražnjen imenovani pozvan da preuzme predmetni stan u određenom roku, što nije učinio. Dalje, Služba za prostorno uređenje napominje da nije zaprimljena nikakva obavijest o prolongiranju roka za useljenje, te da s obzirom na to da S. S. nije postupio po obavijesti i preuzeo stan, nadležni organ je pokrenuo postupak otkaza stanarskog prava pred nadležnim sudom, koji je rezultirao donošenjem pravomoćne presude Općinskog suda precizirani broj od 25. rujna 2000. godine, kojom je S. S. prestalo pravo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu u zgradi. Služba za prostorno uređenje ističe da je, prema tome, predmetna apelacija potpuno neutemeljena jer je nepravovremena, s obzirom na to da je imenovani trebao podnijeti apelaciju protiv spomenute presude kojom je izgubio stanarsko pravo, što je propustio učiniti. Također, ističe da je rješenje općinskog organa o povratu stana bilo izvršeno i oslobođen napušteni stan imenovanom od privremenih korisnika i omogućeno mu da uđe u posjed stana, što je propustio. Ukazuje da je, prema tome, njegovo stanarsko pravo prestalo na temelju pravomoćne naprijed navedene sudske odluke, pa je bespredmetno voditi bilo kakav postupak po navodno „živućem“ rješenju o povratu stana. Pored toga, ukazuje da su apelanti postupak povodom „.žalbe zbog šutnje uprave“ pokrenuli 12 godina po prestanku stanarskog prava i da su u tom postupku donesene odluke koje apelanti pobijaju. Ukazavši da su organi uprave, odnosno sudovi u ovom postupku odlučivali povodom „žalbe zbog šutnje uprave“, a da je o pravu na povrat stana već pravomoćno odlučeno, Služba za prostorno uređenje smatra da je apelacija nepravovremena jer je trebala biti podnesena po dobivanju odluka u sudskom postupku, po naprijed spomenutoj presudi, kojom je imenovanom prestalo pravo nositelja stanarskog prava, kojim činom je izgubio i pravo na povrat stana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 243.

(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2), drugostupanjski organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupanjski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostupanjski organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupanjski organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupanjski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.

22. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), u tekstu koji je važio u relevantnom razdoblju, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Rješenje iz prethodnog člana kojim se udovoljava zahtjevu nosioca stanarskog prava sadrži:

1. odluku kojom se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava; 2. odluku o vraćanju stana u posjed nosiocu stanarskog prava ukoliko stan koristi privremeni korisnik, ukoliko je stan neuseljen ili se koristi bez pravnog osnova; 3. u slučajevima kada postoji sadašnji korisnik, odluka o tome da li sadašnji korisnik koristi stan bez pravne osnove (“bespravni korisnik”) ili se radi o zakonskom privremenom korisniku;

4. odluku o prestanku prava privremenog korištenja stana ukoliko se u stanu nalazi privremeni korisnik;

5. rok za iseljenje privremenog korisnika odnosno druge osobe koja se nalazi u posjedu stana;

6. odluku o tome da li privremeni korisnik stana ima pravo na smještaj u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.

Rok za iseljenje iz stava 1. tačka 4. ovog člana ne može biti kraći od 90 dana od dana donošenja rješenja niti duži od dana namjeravanja povratka nosioca stanarskog prava, a dan namjeravanog povratka ne može biti prije isteka 90 dana od dana podnošenja zahtjeva osim ukoliko se ne primjenjuje kraći rok.

[…].

Član 12.

Nadležni organ može po službenoj dužnosti ili na zahtjev davaoca stana na korištenje pokrenuti postupak prestanka stanarskog prava pred nadležnim sudom u slučajevima kada je odluka donesena u skladu sa članom 7. i dostavljena nosiocu stanarskog prava u skladu sa zakonom, i kada:

1. sadašnji korisnik dobrovoljno iseli iz stana u roku navedenom u odluci, a nosilac stanarskog prava se bez opravdanog razloga ne useli u stan u roku od 90 dana od dana prijema pismene obavijesti od nadležnog organa da je stan iseljen; ili [...] 3. se sadašnji korisnik iselio iz stana nakon prinudnog izvršenja, a nosilac stanarskog prava se bez opravdanog razloga ne useli u iseljeni stan u roku od 90 dana od dana prijema pismene obavijesti od nadležnog organa da je stan iseljen; ili 4. je nosilac stanarskog prava primio pismenu obavijest da je stan iseljen i ne useli se u stan u roku od 90 dana nakon prestanka postojanja okolnosti koje prema ovom članu predstavljaju opravdan razlog.

Smatra se da nosilac stanarskog prava ima opravdan razlog da ne otpočne sa korištenjem stana:

1. ako je tražio pokretanje izvršnog postupka, a druga strana se i dalje nalazi u posjedu stana;

2. ako nije bio u mogućnosti da se vrati u općinu u kojoj se nalazi stan zbog osnovanog straha da će biti progonjen;

3. ako je nosilac stanarskog prava pozvan u vojsku;

4. ako se nosilac stanarskog prava nalazi na liječenju zbog kojeg povratak u stan može u znatnoj mjeri biti rizičan za njegovo zdravlje;

5. ako je nosilac stanarskog prava osuđen i izdržava kaznu zatvora u tom periodu; 6. ako se prema nosiocu stanarskog prava izvršava određena mjera sigurnosti;

7. ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inostranstvu iz razloga navedenih u članu 48. stav 1.

ZOSO;

8. ako je nadležni organ odbacio zahtjev nosioca stanarskog prava iz formalnih ili materijalnih razloga i ako je stan predmet neriješenog zahtjeva podnesenog Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica.

9. ako je stan oštećen ili uništen do te mjere da je neuseljiv.

Nadležni organ će u odluci obavijesti podnosioca zahtjeva o njegovim obavezama prema ovom članu. U slučajevima iz prethodnog stava ovog člana, dok ti razlozi traju, nosiocu stanarskog prava neće biti poništeno pravo na korištenje stana.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 05 0 U 000393 12 Uvp od 8. rujna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 2. studenog 2016. godine, a apelacija je podnesena 30. prosinca 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti smatraju da su pobijanim odlukama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ u postupku pred Vrhovnim sudom, te članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud primjećuje da iz pobijanih odluka proizlazi da je u konkretnom postupku odlučivano o žalbi apelanata zbog „šutnje administracije“ u predmetu povodom navodnog zahtjeva prednika apelanata za prolongiranje roka useljenja u predmetni stan, dakle, u predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije. A.U odnosu na pobijane odluke

32. Iz apelacijskih navoda u biti proizlazi da apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava.

33. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. U svezi s apelacijskim navodima, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i redovni sudovi dali dovoljno jasna, logična i argumentirana obrazloženja za pobijane odluke u kojima su utvrdili da u konkretnom slučaju nije bilo „šutnje administracije“. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da je u postupku u kojem su donesene pobijane odluke nesporno utvrđeno da je rješenjem Službe precizirani broj od 5. studenog 1999. godine utvrđeno da je prednik apelanata S. S. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu se taj stan vraća u posjed po iseljenju privremenog korisnika, te da su stan oslobodili privremeni korisnici, o čemu je Služba obavijestila prednika apelanata dopisom koji je prednik apelanata primio 22. veljače 2000. godine, uz upozorenje na obvezu preuzimanja stana u roku od tri mjeseca i posljedice nepreuzimanja stana u tom roku u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene, ali da prednik apelanata nije postupio u skladu s tim uputama i preuzeo predmetni stan u ostavljenom roku, niti je dokazano da je podnio zahtjev za odlaganje useljenja u predmetni stan Općini Goražde – Službi. Također, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženjima pobijanih odluka nesporno utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda precizirani broj od 25. rujna 2000. godine predniku apelanata utvrđen prestanak stanarskog prava na predmetnom stanu, koju činjenicu ne spore ni apelanti u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja navedene presude Općinskog suda i drugostupanjske presude Kantonalnog suda precizirani broj od 24. studenog 2000. godine, a koje su apelanti dostavili u prilogu apelacije, proizlazi da je tim presudama utvrđeno da je predniku apelanata prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu s odredbom članka 12. Zakona o prestanku primjene, jer nije uselio u predmetni stan u ostavljenom roku, a nije opravdao razloge neuseljavanja. Uzimajući u obzir da je kasnije donesenom pravomoćnom presudom redovnog suda od 25. rujna 2000. godine nesumnjivo prestalo stanarsko pravo prednika apelanata na predmetnom stanu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelacijski navodi da se u predmetnom postupku trebalo postupiti po ranije donesenom rješenju Službe od 5. studenog 1999. godine (kojim je utvrđeno da je prednik apelanata S. S. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu), pogotovo imajući u vidu da je pobijanim odlukama utvrđeno da u postupku u kojem su donesene te odluke nije dokazano da je prednik apelanata podnio zahtjev za odlaganje useljenja u predmetni stan Općini Goražde – Službi.

35. Imajući u vidu sve navedeno, naročito uzimajući u obzir činjenicu da je pobijanim odlukama utvrđeno da u konkretnom postupku nije dokazano da je prednik apelanata podnio zahtjev za odlaganje useljenja u predmetni stan Općini Goražde – Službi, te dovodeći u vezu obrazloženja pobijanih odluka sa zakonskim odredbama na koje su se organi uprave i redovni sudovi pozvali u tim odlukama, Ustavni sud u pobijanim odlukama ne vidi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava kada su organi uprave (Ministarstvo) a zatim i redovni sudovi odbili kao neutemeljenu žalbu apelanata zbog „šutnje administracije“ Službe, budući da je nespornim utvrđeno da Služba zapravo uopće nije imala predmet koji se odnosio na prolongiranje roka useljenja u predmetni stan.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

37. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa člankom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacijskih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo duljinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom po zahtjevu apelanata za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 12. rujna 2012. godine, na što su apelanti izričito ukazali u apelaciji. Imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Vrhovni sud spis predmeta zaprimio 12. studenog 2012. godine, a da je donio Presudu broj 05 0 U 000393 12 Uvp od 8. rujna 2016. godine kojom je odbio zahtjev apelanata, Ustavni sud konstatira da je postupak pred tim sudom trajao oko tri godine i 10 mjeseci. Također, Ustavni sud konstatira da, imajući u vidu pitanja koja je trebalo razmotriti, da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu, niti proizlazi da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli duljini trajanja postupka pred tim sudom. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto dulje. Međutim, uzimajući u obzir okolnost da su apelanti došli do konačne odluke u konkretnom predmetu prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u tim okolnostima postupak pred Vrhovnim sudom ipak nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da su apelanti ustrajavali na postupku „šutnje administracije“, iako su zapravo, kod nesporno utvrđene činjenice da Općina nije zaprimila zahtjev apelanata za prolongiranje roka useljenja, i pri okolnosti da ni sami nisu imali dokaze da su navedeno pismeno uputili Općini, jasno mogli znati da ne ispunjavaju uvjete za odlučivanje po zahtjevu za „šutnju administracije“ (u smislu relevantnih odredbi ZUP-a) budući da ta vrsta pravnog sredstva podrazumijeva postojanje aktivnog, neriješenog predmeta. Stoga, u situaciji kad apelanti vode postupak u kojem ne mogu imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa zahtjevom, jer ne ispunjavaju zakonom propisane uvjete, ne mogu se efikasno pozivati na to da su sudovi vodili postupak izvan razumnog roka i da su na taj način prekršili njihovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. Apelanti su zbog duljine trajanja predmetnog postupka tražili naknadu nematerijalne štete. U skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

U odnosu na ostala prava

39. Apelanti, također, smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o kršenju ovog prava temelje na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije već zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Ovo osobito imajući u vidu da je predmetnim odlukama odlučivano isključivo o procesnim pitanjima, a da je zapravo o pravu apelanata odnosno njihovog pravnog prednika u svezi s predmetnim stanom odlučeno, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, presudom Kantonalnog suda od 24. studenog 2000. godine (donesenom po tužbi Općine) kojom je predniku apelanata utvrđen prestanak stanarskog prava na predmetnom stanu, a nesporno je da ta presuda nije predmet ovog apelacijskog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji u konkretnom slučaju ukazuju da je povrijeđeno pravo apelanata na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neutemeljeni. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su organ uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih propisa, pri čemu duljina predmetnog postupka, koji je povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom trajao oko tri godine i 10 mjeseci, u specifičnim okolnostima ovog slučaja ipak nije prekršila standard donošenja odluke u razumnom roku.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada apelanti navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, pri čemu je o pravu na dom apelanta, odnosno njihovog pravnog prednika odlučeno drugim presudama koje nisu predmet ovog apelacijskog postupka.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-25/17 (I. S., Z. S., te Igor Stojanović po… | Sudska praksa | Aktio