Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-46/17 (Cer komerc d.o.o. Zvornik)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-46/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 46/17, rješavajući apelaciju „Cer komerca“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Cer komerca“ d.o.o.

Zvornik podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 023290 16 Pžip od 24. oktobra 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Cer komerc“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 023290 16 Pžip od 24. oktobra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i punomoćnika izvršenika u predmetnom izvršnom postupku „Grakisa“ d.o.o. Kozluk (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 31. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. novembra 2018. godine. Okružni privredni sud i izvršenik u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem o izvršenju (na novom predmetu i sredstvu izvršenja) Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023290 15 Ip 4 od 30. jula 2016. godine, stavom I dispozitiva, utvrđeno je da se izvršenje na nekretninama izvršenika, upisanim u k.o. Zvornik, ne može sprovesti, te je obustavljeno izvršenje određeno Rješenjem o promjeni sredstva i predmeta izvršenja broj 59 0 Ps 023290 15 Ip 3 od 15. jula 2015. godine i ukinute sve izvršne radnje određene tim rješenjem.

6. Stavom II dispozitiva istog rješenja usvojen je apelantov prijedlog za promjenu sredstva i predmeta izvršenja od 28. aprila 2016. godine, te je izvršenje određeno na nekretninama izvršenika (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i to zabilježbom izvršenja, a zatim procjenom i prodajom predmetnih nekretnina i namirenjem apelanta iz iznosa dobijenog prodajom. Stavom III dispozitiva rješenja odbačen je kao neblagovremen prijedlog izvršenika od 13. oktobra 2015. godine za povrat u pređašnje stanje (sve preciznije navedeno u st. I, II i III dispozitiva rješenja).

7. Okružni privredni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbu člana 8 stav 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koja propisuje da, ako se rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem. S obzirom na to da se rješenje o izvršenju od 15. jula 2015. godine nije moglo sprovesti jer nije dozvoljena zabilježba izvršenja na predloženom predmetu i sredstvu izvršenja, apelant je prijedlogom od 28. aprila 2016. godine predložio izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja, pa je sud, postupajući shodno odredbi člana 63 stav 3 ZIP-a, obustavio izvršenje na nekretninama izvršenika upisanim u k.o. Zvornik, te u skladu sa odredbom člana 8 stav 3 ZIP-a, odredio izvršenje na novom sredstvu i predmetu izvršenja, tj. na predmetnim nekretninama.

8. Odlučujući o prigovoru izvršenika Okružni privredni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 023290 10 Ip 3 od 24. septembra 2016. godine prigovor odbio kao neosnovan. Nakon razmatranja prigovora Okružni privredni sud je zaključio da on ne sadrži razloge koji bi spriječili izvršenje. U konkretnom predmetu apelant je dostavio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja na osnovu pravosnažne presude od 28. novembra 2011. godine.

9. Okružni privredni sud je ocijenio neutemeljenim prigovor izvršenika da se na predmetnim nekretninama ne može sprovesti izvršenje, jer, kako je naglasio taj sud, shodno odredbi člana 39 ranijeg Zakona o gradskom građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 86/03), vlasniku zgrade umjesto dosadašnjeg prava korišćenja pripada pravo svojine na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu, čime je još 2003. godine uspostavljeno pravno jedinstvo nekretnine. Uz to, kako je naglasio Okružni privredni sud, odredbom člana 42 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) propisano je da na gradskom građevinskom zemljištu na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo svojine po osnovu člana 39 radnijeg Zakona o građevinskom zemljištu, na osnovu prijedloga vlasnika zgrade, upisuje se u zemljišnim knjigama pravo svojine u njegovu korist.

10. I Zakon o stvarnim pravima, kako je naglasio Okružni privredni sud, u odredbi člana 325 predviđa da se trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca. U skladu sa navedenim odredbama, zk. izvod u kojem je u vlasničkom listu upisana državna svojina na zemljištu, kao i pravo korišćenja radi građenja u korist izvršenika, trebalo bi prihvatiti kao dokaz o tome da je navedeno lice vlasnik zgrade i zemljišta ispod zgrade i zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Naglašeno je još da organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove sprovodi postupak po kojem donosi rješenje o pretvaranju prava trajnog korišćenja i prava korišćenja radi građenja u pravo svojine (član 326 Zakona o stvarnim pravima). Međutim, činjenica da upis promjene prava korišćenja u pravo svojine nije sproveden, ne predstavlja smetnju za izvršenje, jer je i bez upisa u zemljišnu knjigu pravna promjena nastupila ex lege, a što znači da bi RGU trebalo da vrši upis promjene prava po službenoj dužnosti. Navedeno stoga, kako je naglasio Okružni privredni sud, pozivajući se na odredbe čl. 324 i 325 Zakona o stvarnim pravima, koje je citirao. Prema ocjeni Okružnog privrednog suda, navedenim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako na osnovu posebnog zakona nije uspostavljeno, te vlasnik zgrade stiče pravo svojine na građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini koje pripada zgradi.

11. U prilog činjenici da se na nekretninama koje su u svojini izvršenika može sprovoditi izvršni postupak govore i podaci iz zk. izvoda gdje je RGU Banja Luka - PJ Zvornik dozvolila upis zabilježbe izvršenja u nekoliko izvršnih predmeta. Uz to je Okružni privredni sud naglasio da i stav sudske prakse (rješenje Višeg privrednog suda od 16. oktobra 2015. godine) potvrđuje da se izvršenje može sprovoditi na nekretninama izvršenika gdje je u zemljišnim knjigama upisano privremeno pravo korišćenja do preuzimanja, pravo korišćenja radi građenja i trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini. Shodno navedenom, Okružni privredni sud je naveo da razlozi koje je izvršenik iznio u prigovoru ne mogu biti razlozi koji bi mogli spriječiti izvršenje shodno članu 47 stav 1 ZIP-a, niti mogu spriječiti izvršenje shodno drugim opštim procesima i materijalnim razlozima koji bi predstavljali povredu izvršnog prava.

12. Odlučujući o žalbi izvršenika Viši privredni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 023290 16 Pžip od 24. oktobra 2016. godine žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio, tako da je prigovor izvršenika usvojen, osporeno rješenje ukinuto, kao i sve sprovedene radnje, sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja.

13. Viši privredni sud je pojasnio da iz predmetnog spisa, između ostalog, proizilazi da je apelant u više navrata mijenjao predmet i sredstvo izvršenja, da je izvršenje djelimično sprovedeno na pokretnim stvarima izvršenika, da je rješenjem od 30. jula 2016. godine dozvoljena promjena predmeta i sredstva izvršenja na predmetnim nekretninama na kojima je izvršenik imao upisano pravo korišćenja, da je u javnim evidencijama izvršena zabilježba izvršenja, da je prigovor izvršenika odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da, iako je tačno da izvršenik nije upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, već da na njima ima upisano pravo korišćenja radi građenja, ipak, postoje uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja shodno Zakonu o građevinskom zemljištu i Zakonu o stvarnim pravima, te da postoje uslovi da se sprovede izvršenje na predmetnim nekretninama.

14. Međutim, Viši privredni sud je nakon ispitivanja žalbenih razloga i osporenog rješenja došao do zaključka da je žalba osnovana. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da su za izmijenjeni svojinskopravni odnos na ovoj kategoriji zemljišta (predmetne nekretnine), iako su uslovi propisani zakonom, što bi značilo da promjena nastupa ex lege, rijetki slučajevi da se ova promjena vrši po službenoj dužnost, već isključivo na zahtjev stranke, i to kada budu ispunjeni uslovi, a to je samo onda kada izvršenik na kojem je upisano pravo korišćenja radi izgradnje izgradi zgradu, postane njen vlasnik i samo tada, umjesto dosadašnjeg prava korišćenja zemljišta ispod zgrade i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, postaje vlasnik i na tom zemljištu, čime se uspostavlja pravno jedinstvo nekretnina. Shodno navedenom, prema ocjeni Višeg privrednog suda, kako nema dokaza da je izvršenik vlasnik zgrade, odredbe Zakona o građevinskom zemljištu na koje se pozvao prvostepeni sud su neprimjenjive, jer i odredbe ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, kao i odredbe istog zakona iz 2006. godine, regulišu uslove i postupak za sticanje prava svojine na zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini na kome je zgrada sagrađena u korist vlasnika zgrade (a zgrade u konkretnom slučaju nema, odnosno takav dokaz u spisu ne postoji). Viši privredni sud je u kontekstu pozivanja prvostepenog suda na sudsku praksu tog suda naveo da se ne radi o identičnim slučajevima i da se stoga ne radi o drugačijem stavu tog suda u odnosu na pitanje da li se može dozvoliti izvršenje na upisanom pravu korišćenja radi građenja.

15. Potom se Viši privredni sud osvrnuo na odredbu člana 326 Zakona o stvarnim pravima koja propisuje da je u nadležnosti organa uprave koji vodi imovinskopravne poslove donošenje rješenja o pretvaranju prava iz čl. 324 i 325 tog zakona i da to rješenje predstavlja pravni osnov za uknjižbu prava u javnu evidenciju o nepokretnostima i o pravima na njima, što upućuje na zaključak da bez rješenja organa uprave nije bilo moguće dozvoliti izvršenje i da je stoga prigovor izvršenika trebalo usvojiti.

16. Osim toga, kada bi se mogućnost sprovođenja izvršenja ocijenila i sa aspekta odredaba ZIP-a, ono isto tako ne bi bilo moguće jer, prema odredbi člana 6 stav 2 ZIP-a, predmet izvršenja su stvari i prava na kojima se po zakonu može sprovesti izvršenje, a kako odredba člana 70 stav 2 ZIP-a podrazumijeva da, u slučaju da je nekretnina upisana na treće lice u zemljišnim knjigama (a ne na izvršenika), tražilac izvršenja treba da dostavi dokaz – ispravu podobnu za upis prava svojine na izvršenika (a u konkretnom slučaju apelant takav dokaz nije dostavio), što bi bila isprava podobna za upis promjene zemljišnoknjižnog stanja, pa imajući u vidu navedenu odredbu Zakona o stvarnim pravima, očito je da nije bilo osnova da se dozvoli izvršenje na pravu korišćenja radi građenja koje je upisano na ime izvršenika, jer izvršenje u konkretnom slučaju nije moguće.

17. Viši privredni sud je na kraju još dodao da, iako su navedeni razlozi dovoljni za usvajanje žalbe, taj sud je naveo i to da izvršenje na označenom predmetu (pravo korišćenja radi građenja) ne bi bilo moguće sprovesti ni zbog toga što se izvršenje na nekretninama sprovodi prodajom nepokretnosti, što znači da ona mora postojati u kom pravcu je i zabilježba izvršenja kojom se sprečava izvršenik u pokušaju da otuđi nepokretnost. U situaciji kada apelant nije dokazao da nepokretnost postoji, izvršenik ne može ni osujetiti realizaciju povjeriočevog prava na namirenje kroz sprovođenje svih drugih izvršnih radnji predviđenih za izvršenje na navedenom predmetu i navedenim sredstvom izvršenja.

18. Viši privredni sud je još naglasio da ovakva odluka tog suda ne znači da, ukoliko izvršenik ostvari i konačno realizuje svoje pravo koje proizilazi iz prava građenja (o čemu odlučuje organ uprave u smislu člana 326 Zakona o stvarnim pravima), tada će apelant biti u mogućnosti da ponovo podnese prijedlog za izvršenje ako njegovo potraživanje ne bude namireno na drugi način (na drugom predmetu i sredstvu izvršenja u smislu člana 8 stav 2 ZIP-a.

19. Kako je obrazloženjem odgovoreno na relevantne navode izvršenika koji su osnovani, Viši privredni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom člana 235 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na čiju primjenu upućuje odredba člana 21 ZIP-a i primjenom člana 49 stav 3 istog zakona. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji su citirani dijelovi iz osporenog rješenja sa kojima se apelant ne slaže ukazujući da je stav Višeg privrednog suda proizvoljan, odnosno da taj sud proizvoljno tumači relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a. U tom pravcu apelant se pozvao i citirao odredbe čl. 324 i 325 Zakona o stvarnim pravima iz kojih, prema apelantovim tvrdnjama, jasno proizilazi da je izvršenik, kao nosilac prava korišćenja radi građenja, na predmetnoj nekretnini stekao ex lege pravo svojine, te da je, shodno tome, izvršenik njen vlasnik. Apelant je još naveo da, iako odredba člana 326 Zakona o stvarnim pravima propisuje da organ uprave donosi rješenje koje predstavlja osnov za upis prava svojine u javnim evidencijama, prema apelantovoj ocjeni, takvo rješenje, kao i sama uknjižba imaju samo deklaratorni karakter, jer je nosilac prava korišćenja ex lege stekao pravo svojine. Navedeno, prema apelantovoj ocjeni, nesporno proizilazi iz odredbe člana 325 u vezi sa članom 23 stav (3) Zakona o stvarnim pravima, kao i odredbama člana 52 stav (1) i člana 53 istog zakona. Apelant je još naveo da, kada se sve navedeno dovede u kontekst relevantnih odredaba ZIP-a i to člana 70 stav (2) i člana 113 koje predviđaju mogućnost izvršenja na nekretninama koje nisu upisane u javnim evidencijama, onda je jasno da je Viši privredni sud proizvoljno postupio kada je usvojio žalbu izvršenika i rješenje o izvršenju ukinuo. Apelacijom je predloženo da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se apelant pozvao, te da se, shodno tome, osporeno rješenje ukine i predmet vrati Višem privrednom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

21. Viši privredni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nema povreda na kojima je zasnovana. Još je istaknuto da razlozi koji su navedeni u osporenim rješenjem imaju potvrdu u pravilnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava koje se posebno odnose na sticanje prava svojine i dokaze koji to pravo potvrđuju i stoga u takvim okolnostima nije bilo dovoljno da se apelant samo pozove na zakonski osnov po kojem nekretnine na kojima je dozvoljeno izvršenje mogu biti u svojini izvršenika. Još je navedeno da apelantov neuspjeh u postupku izvršenja ne znači gubitak prava na ostvarenje potraživanja koje je utvrđeno izvršnom ispravom i to na drugom predmetu i sredstvu izvršenju koje će apelantu obezbijediti uspješnost naplate.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Sticanje svojine Član 23. stav (3) (3) Pravo svojine na osnovu zakona stiče se ispunjavanjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drukčije određeno, sticanjem svojine na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati.

1. Sticanje prava svojine na nepokretnostima Pravni osnovi sticanja Član 52. stav (1) (1) Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige.

Sticanje uknjižbom Član 53.

(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.

(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu

1. Pretvaranje društvene svojine Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.

(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

(2) Nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana je pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske.

(3) Pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.

Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine Član 325.

Privremeno pravo korištenja do preuzimanja, pravo korištenja radi građenja i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Rješenje o pretvaranju u pravo svojine Član 326.

(1) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz čl. 324. i 325. ovog zakona.

(2) Rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove je pravni osnov za uknjižbu prava u javnu evidenciju o nepokretnostima i prava na njima. (3) Uknjižba se provodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima.

23. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase Sredstva i predmet izvršenja Član 6.

(1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojim se po zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.

(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojima se po zakonu može sprovesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja.

(3) Izvršne radnje mogu se neposredno sprovesti protiv izvršenika i drugih lica u skladu sa ovim zakonom.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja Član 8.

(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Dokaz o svojini izvršenika Član 70.

(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.

(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjiškog stanja.

Primjena odredaba glave X ovog zakona u slučaju kada nepokretnost nije upisana u zemljišne knjige Član 113. st. (1) i (2) (1) Postupak izvršenja na nepokretnostima koje nisu upisane u zemljišne knjige provodi se prema odredbama glave X ovog zakona, ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.

(2) U slučaju nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, tražilac izvršenja će uz prijedlog za izvršenje podnijeti dokaze da je izvršenik njen vlasnik ili će od suda zatražiti dostavljanje dokaza u skladu sa članom 37. ovog zakona.

Tražilac izvršenja je dužan označiti nepokretnost prema podacima iz katastra, a ako takvih podataka u katastru nema, dužan je naznačiti mjesto na kojemu se nepokretnost nalazi, njezin naziv, granice i površinu.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 023290 16 Pžip od 24. oktobra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija rješenje Višeg privrednog suda tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U vezi sa primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencija na konkretan slučaj, Ustavni sud se poziva na sopstvenu praksu zauzetu u predmetu broj AP 4666/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4666/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

34. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, uvažavajući žalbu izvršenika, obustavio izvršni postupak i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje jer je taj sud zaključio da se izvršenje, shodno činjenici da izvršenik na novom predmetu izvršenja nema upisano pravo svojine, već pravo korišćenja radi izgradnje, ne može sprovesti na predloženom predmetu izvršenja. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud svoju odluku obrazložio i utemeljio na odredbama Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a. Naime, Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni prigovori odnose na tumačenje odredaba Zakona o stvarnim pravima (čl. 324, 325 i 326) u kontekstu apelantovih tvrdnji da, shodno citiranom Zakonu, izmjena svojinskopravnog režima na nekretninama upisanim u javnim evidencijama nastupa ex lege, a da upis prava svojine i odluka nadležnog organa imaju samo deklaratoran karakter.

35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud pojasnio da se, shodno Zakonu o stvarnim pravima, pravo korišćenja pod određenim uslovima može pretvoriti u pravo svojine, ali da se promjena u pravilu vrši na zahtjev stranke i uz ispunjenje određenih uslova, pri čemu je taj sud imao u vidu odredbu člana 326 Zakona o stvarnim pravima, shodno kojoj bez rješenja nadležnog organa uprave, kao pravnog osnova za uknjižbu, nema ni pretvaranja prava iz čl. 324 i 325 Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud detaljno obrazložio zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi za izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja, pri čemu je taj sud obrazloženje utemeljio na relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, ali i odredbama ZIP-a (član 6 stav 2 u vezi sa članom 70 stav 2 ZIP-a).

36. U vezi sa spornim pitanjem koje se pokreće predmetnom apelacijom, a tiče se tumačenja odredaba Zakona o stvarnim pravima i to čl. 324, 325 i 326, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da tumači odredbe materijalnog i procesnog prava, jer je to u pravilu zadatak redovnih sudova. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 920/16 (vidi, mutatis mutandis, Odluka broj AP 920/16 od 6. juna 2018. godine, st. 24-32, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je u citiranoj odluci podržan stav redovnih sudova u vezi sa primjenom člana 324 Zakona o stvarnim pravima da se radi tek o pravnoj pretpostavci za sticanje prava svojine. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, raspravljajući o pitanju zakonitog miješanja u imovinu u vezi sa primjenom člana 324 Zakona o stvarnim pravima, između ostalog, navedeno: „Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka dostavio zk. izvod iz kojeg je vidljivo da se sporna parcela vodi kao državna svojina, a da pravo raspolaganja pripada apelantovom pravnom predniku, pa je Okružni sud, shodno tome, utvrdio da apelant nije dokazao da je vlasnik sporne parcele. U vezi s tim, apelant se u apelaciji pozvao na odredbu člana 324 stav (1) Zakona o stvarnim pravima koju smatra primjenjivom u svom slučaju. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da citirana odredba (koja je već citirana u prethodnim tačkama ove odluke) predstavlja tek zakonsku pretpostavku za ostvarivanje prava svojine na spornoj parceli. U okolnostima kada apelant u zemljišnoj knjizi nije ishodio upis prava svojine na spornoj parceli, shodno citiranoj odredbi, Ustavni sud ne može tvrditi da se Okružni sud, odbivši zahtjev za povrat u posjed, nezakonito umiješao u apelantovo pravo na imovinu kada je taj sud utvrdio da apelant nije dokazao da je vlasnik sporne parcele.“

37. Dakle, uzevši u obzir citiranu odluku, Ustavni sud u obrazloženju Višeg privrednog suda ne uočava ništa što bi opravdalo apelacione prigovore o kršenju apelantovih ustavnih prava, a što bi, eventualno, otvorilo prostor za intervenciju Ustavnog suda. Ustavni sud, takođe, podsjeća da apelant, u smislu člana 8 stav (2) ZIP-a, ima na raspolaganju mogućnost da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja koji će biti podobni za izvršenje na šta je i Viši privredni sud jasno ukazao.

38. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem Višeg privrednog suda kojim je obustavljeno izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Pošto se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na proizvoljnu primjenu i tumačenje odredaba materijalnog i procesnog prava, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Viši privredni sud obustavio izvršni postupak zbog nemogućnosti sprovođenja izvršenja na novom predmetu i sredstvu izvršenja, pri čemu je taj sud svoj stav obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-46/17 (Cer komerc d.o.o. Zvornik) | Sudska praksa | Aktio