Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6336/18 (M. V.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-6336/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6336/18, rješavajući apelaciju Marija Vuletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) i Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marija Vuletića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 029095 18 Kž2 od 24. oktobra 2018. godine i S1 2 K 029095 18 Kv4 od 10. oktobra 2018. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marija Vuletića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 029095 18 Kž2 od 24. oktobra 2018. godine i S1 2 K 029095 18 Kv4 od 10. oktobra 2018. godine u odnosu član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marijo Vuletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Metkovića – Republika Hrvatska, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 7. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 029095 18 Kž2 od 24. oktobra 2018. godine i S1 2 K 029095 18 Kv4 od 10. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 5. decembra 2018. godine. Tužilaštvo nije u ostavljenom roku, koji je istekao 6. decembra 2018. godine, odgovorilo na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 029095 18 Kv 4 od 10. oktobra 2018. godine apelantu je produžen pritvor koji je određen Rješenjem broj S1 2 K 029095 18 Krn 2 od 20. jula 2018. godine i produžen Rješenjem broj S1 2 K 029095 18 Kv 2 od 14. augusta 2018. godine za još tri mjeseca zbog postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), tako da pritvor može trajati do 10. januara 2019. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora apelantu obrazložilo postojanje općeg pritvorskog uvjeta (osnovana sumnja) i posebnih pritvorskih razloga iz kojih se produženje mjere pritvora i predlaže (član 132. stav 1. tačke a) i b) ZKP), te da je potom definiralo provedene istražne radnje koje su preduzete za vrijeme dok pritvor traje. Dalje, Tužilaštvo je u prijedlogu navelo i predstojeće istražne radnje koje namjerava provesti s ciljem okončanja istrage, odnosno da u narednom periodu namjerava identificirati ostale pripadnike organizirane grupe ljudi iz Republike Crne Gore (u daljnjem tekstu: Crna Gora), Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska), te drugih evropskih zemalja, za koje postoje osnovi sumnje da su zajedno s apelantom učestvovali u izvršenjima predmetnog krivičnog djela. Naime, prema navodima Tužilaštva, prikupljeni dokazi i dosadašnja istraga upućuju da je pronađena opojna droga bila predmet kupovine i prodaje u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, te drugim evropskim zemljama, iz čega, prema stajalištu Tužilaštva, slijedi da je u realizaciji i počinjenju ovakvog krivičnog djela neophodno djelovanje dobro pripremljene i organizirane grupe ljudi, čiji se članovi s različitim ulogama i zadacima nalaze u više zemalja.
7. Sud BiH je naveo da je povodom prijedloga za produženje pritvora održao ročište 10. oktobra 2018. godine, na kojem su stranke i branilac imali mogućnost da se izjasne na navode pismeno podnesenog prijedloga Tužilaštva. Na održanom ročištu tužilac Tužilaštva je u cijelosti ostao pri navodima iz pisanog prijedloga za produženje pritvora, ukratko obrazlažući okolnosti koje nalazi odlučnim za odluku u konkretnom slučaju, posebno obrazlažući da je dosadašnja istraga u ovom predmetu rezultirala otkrivanjem novih članova grupe koji se bave neovlaštenim prometom opojnih droga i zapljenom enormne količine opojne droge Cannabis, kojom prilikom su lica lišena slobode, a od njih oduzeto oko 900 kg supstance koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu Cannabis sativa. Iako nije mogao potvrditi vezu između apelanta i uhapšenih lica, tužilac je utvrdio da je istraga ukazala da postoje grupe ljudi koje se bave nedopuštenom trgovinom narkoticima, te da su članovi jedne i druge grupe povezani, a o čemu se vodi opsežna istraga.
8. Sud BiH je dalje naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret u konkretnom slučaju proizlazi iz dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora. Naime, kako je Sud BiH istakao iz dostavljenih dokaza, a prije svega Zapisnika o apelantovom ispitivanju Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) broj 16-16/1-139/18 od 18. jula 2018. godine, Izvještaja SIPA-e o počinjenom krivičnom djelu broj 1616/ 1-04-1-4834-2/17 KU-10/18 od 18. jula 2018. godine, Izvještaja SIPA-e o realizaciji usmene naredbe Suda BiH broj 16-16/1-894/18, zajedno s prilozima navedenim u njima (naredba za pretres, zapisnik o pretresanju lica, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i dr.), i Službene zabilješke SIPA-e broj 16-16/1-857/18 od 12. jula 2018. godine i drugih dokaza utvrđeno je postojanje osnovane sumnje za izvršenje krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Dakle, na osnovu navedenih uloženih dokaza utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da je apelant 17. jula 2018. godine kamionom opisanim u rješenju (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), kojim je upravljao, prevozio veće količine opojne droge Cannabis iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i zemlje Evropske unije. Iz Izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu o realizaciji usmene naredbe Suda BiH za pretres broj 16-16/1-894/18 od 18. jula 2018. godine, a što je konstatirano i u Zapisniku SIPA-e o pretresanju broj 16-16/1-15/18 od 17. jula 2018. godine, proizlazi da su 17. jula 2018. godine policijski službenici SIPA-e, na osnovu usmene naredbe za pretres koju je izdao Sud BiH, na području općine Neum izvršili pretres predmetnog vozila, a koje koristi i kojim je upravljao apelant, u kojem je pronađeno ukupno 665,77 kg materije koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu Cannabis sativa, raspoređena u ukupno 88,5 vreća, koja je prilikom pretresa pronađena u dva otvora predmetnog vozila (na cisterni), a koja materija je oduzeta od apelanta i o čemu mu je izdata potvrda. Navedeno je da je u toku provođenja istrage Tužilaštvo saslušalo i Sudu BiH dostavilo Zapisnik SIPA-e o saslušanju svjedoka Jurice Vuletića broj 16-16/1-154/18 od 11. augusta 2018. godine, koji je potvrdio da je apelant kao zaposlenik firme „Ivan Vuletić“ išao u Crnu Goru radi isporuke i utovara goriva, vozilom u vlasništvu ove firme, u kojem je prilikom pretresa pronađena veća količina opojne droge. Osnovana sumnja da materija koja je kod apelanta pronađena i oduzeta predstavlja psihotropnu supstancu tetrahidrokanabinol, odnosno opojnu drogu Cannabis sativa utvrđena je na osnovu rezultata hemijskog vještačenja. Shodno navedenom, slijedom pobrojanih dokaza, prema ocjeni Suda BiH, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.
9. Prigovor odbrane o neodređenosti činjeničnog opisa u pogledu vremena koje se apelantu stavlja na teret, odnosno izostanku dokaza u pravcu osnovane sumnje, i to o tvrdnji da se apelant duži period bavio nedopuštenim prometom opojnih droga, prema ocjeni Suda BiH, ne utječe na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Ovo posebno ako se ima u vidu da se apelantu na teret stavlja izvršenje krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a za šta je već Sud BiH dao razloge za zaključak o osnovanoj sumnji.
10. Dalje, Sud BiH se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKP.
11. U odnosu na opasnost od bjekstva, Sud BiH je ukazao, vezano za razmatranje ovog zakonskog osnova, da je, iako zakonodavac nije taksativno naveo koje se okolnosti imaju cijeniti, sudska praksa izdiferencirala okolnosti koje se u svakom konkretnom slučaju imaju cijeniti prilikom procjene opasnosti od bjekstva. U vezi s tim, Sud BiH je, prije svega, cijenio da apelant pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo Hrvatske u kojoj je rođen i nastanjen na adresi u Metkoviću, a koja država, u skladu sa svojim ustavnim odredbama, ne izručuje vlastite državljane (član 9. Ustava Hrvatske), dok istovremeno ne posjeduje bilo kakve faktičke ili statusne veze na području Bosne i Hercegovine. Uz navedeno, Sud BiH je dodatno imao u vidu i činjenicu da sam način, priroda i obrazac izvršenja predmetnog krivičnog djela implicira učešće drugih, trenutno neidentificiranih lica s područja Hrvatske, Crne Gore i drugih zemalja Evropske unije, kao i da se iz do sada prikupljenih dokaza osnovano sumnja da pronađena opojna droga koja je oduzeta od apelanta potječe s područja Crne Gore i da je bila namijenjena za tržište zemalja Zapadne Evrope. Shodno navedenom, kako je Sud BiH istakao, opravdana je bojazan da bi apelant, koristeći se prekograničnom mrežom za sada neidentificiranih lica, mogao veoma lako preći na teritoriju Hrvatske, a time i u zemlje EU, čime bi dalje vođenje ovog postupka bilo otežano, a u krajnjem i onemogućeno. Da je bojazan osnovana posebno ukazuje činjenica da je riječ o državljaninu Hrvatske, gdje ima stalno mjesto boravka i gdje je nastanjena njegova porodica, što ukazuje da apelant, ukoliko se odluči za bjekstvo, ima osiguran boravak i egzistenciju na teritoriji druge države. Pored toga, Sud BiH je cijenio i činjenicu da je apelant u ovom procesnom momentu u potpunosti svjestan težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, kao i zakonom propisane kazne za to djelo, a koje okolnosti zasigurno mogu predstavljati dodatni motiv da napusti područje BiH i ode u Hrvatsku ili bilo koju drugu državu i na taj način znatno oteža, odnosno onemogući daljnje vođenje ovog krivičnog postupka. Težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne su okolnosti koje se saglasno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), te praksi Suda BiH i Ustavnog suda, imaju cijeniti kao relevantna okolnost kod procjene opasnosti od bjekstva. Cijeneći navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, Sud BiH je zaključio da je kod apelanta ispunjen uvjet za produženje mjere pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka a) ZKP.
12. Nadalje, što se tiče ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i druge učesnike, Sud BiH je ukazao da je Tužilaštvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu u odnosu na apelanta. Naime, ocjenjujući osnovanost prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora po ovom zakonskom osnovu, Sud BiH je imao u vidu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se to osnovano sumnja, osim apelanta, učestvovala i druga, za sada neidentificirana lica koja se nalaze na slobodi i čiji identitet je apelantu zasigurno poznat, slijedom čega Sud BiH nalazi da bi apelant boravkom na slobodi zasigurno mogao stupiti u kontakt s tim licima radi usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage, odnosno uništenja ili sakrivanja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak, te utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Navedeni zaključak proizlazi iz činjenice da postoji osnovana sumnja da se radi o dobro koordiniranoj grupi lica koja operira i van granica BiH, sa do sada neotkrivenim i nelociranim pripadnicima ove grupe, te da je provođenje istražnih radnji još uvijek u toku, zbog čega je neophodno preduzeti sve potrebne korake kako bi se zaštitio krivični postupak, odnosno kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage u ovoj krivičnopravnoj stvari. U tom kontekstu, Sud BiH je uzeo u obzir i navode Tužilaštva da je prilikom pretresa, između ostalog, od apelanta oduzet veći broj mobilnih telefona koje je on koristio, te da je Tužilaštvo izdalo naredbu SIPA-i za informatičko-forenzičko vještačenje, u okviru kojeg je naloženo potrebno izdvajanje i listinzi imenika telefona i SIM kartica, brisane memorije telefona, svih poziva (upućeni, primljeni, propušteni) i dr. vještačenja oduzetih mobilnih telefona, slijedom čega će, shodno rezultatima naloženih vještačenja, Tužilaštvo biti u prilici da identificira ostale pripadnike grupe, odnosno da utvrdi identitet potencijalnih svjedoka. Isto tako, Sud BiH je imao u vidu da kontakti međunarodne pomoći koji su u ovom slučaju, slijedom navoda Tužilaštva, već inicirani i ostvareni, u svakom slučaju zahtijevaju dodatno vrijeme, kao i da će, shodno navodima Tužilaštva, u okviru predloženog produženja pritvora za dodatna tri mjeseca ti kontakti biti intenzivirani u svrhu daljnje projekcije toka istrage, a u konačnici i njenog okončanja.
13. Sud BiH je naveo da je imao u vidu da istraga koju Tužilaštvo vodi protiv apelanta predstavlja izuzetno složen predmet kako po broju tako i po složenosti pojedinih istražnih radnji koje je neophodno preduzeti. Istaknuto je da su u dosadašnjem toku istrage izvršene provjere većeg broja informacija i saznanja do kojih je Tužilaštvo došlo, a što je rezultiralo, kako je tužilac naveo, novim hapšenjem i zapljenom enormne količine opojne droge Cannabis (oko 900 kg). Također, Sud BiH je naveo da je prihvatio navode Tužilaštva da se u dosadašnjem toku istrage suočilo s objektivnim problemom kod pružanja međunarodne pravne pomoći, da ti postupci traju dugo, a koja je pak neophodna za pronalaženje potencijalnih svjedoka, saučesnika ili pomagača u izvršenju krivičnog djela, a kako je to obrazloženo u prijedlogu Tužilaštva. Osim toga, kako je dalje istakao Sud BiH, ukazuje se sasvim jasnim i objektivnim da je daljnja istraga rezultirala velikim brojem novih informacija, novih svjedoka, te novootkrivenih radnji za koje postoji sumnja da ih je počinio apelant, ali i drugih povezanih grupa za organizirani kriminal, što je, kako je to tužilac i naveo na ročištu, također otežalo efikasno i brzo provođenje istrage. Opisane okolnosti u vezi sa svim argumentima posebnih pritvorskih razloga po svojoj prirodi i suštini predstavljaju naročito važne razloge zbog kojih Sud BiH nalazi da je u konkretnom slučaju neophodno produžiti mjeru pritvora apelantu za naredna tri mjeseca, posebno imajući u vidu razloge koje Tužilaštvo u svom prijedlogu jasno navodi precizirajući radnje koje planira provesti u narednom periodu.
14. Na kraju, Sud BiH je naveo da je po službenoj dužnosti razmotrio i primjenu blažih mjera od mjere pritvora u odnosu na apelanta. Međutim, imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je zaključio da sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u ovom trenutku niti jedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi bila adekvatna za osiguranje apelantovog prisustva, a što je ujedno apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka, te neometano okončanje ove istrage.
15. Rješenjem broj S1 2 K 029095 18 Kž 2 od 24. oktobra 2018. godine, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) odbilo je kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv Rješenja broj S1 2 K 029095 18 Kv 4 od 10. oktobra 2018. godine.
16. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće dalo pravilne, jasne i logične razloge za svoju odluku, ne ispustivši iz vida niti jednu činjenicu ili okolnost koja je bila od odlučnog značaja za donošenje odluke. Shodno tome, apelaciono vijeće je istaklo da se pravilno u osporavanom rješenju navodi da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo Hrvatske, u kojoj je rođen i nastanjen na adresi u Metkoviću, te da je cijenjena i činjenica da ne posjeduje bilo kakve faktičke ili statusne veze na području Bosne i Hercegovine. Kod navedenih činjenica i okolnosti, i za apelaciono vijeće je posebno indikativna činjenica postojanja stranog državljanstva, i to države koja po svojim ustavnim garancijama ne izručuje vlastite državljane, a koja situacija je razmatrana i u praksi Evropskog suda, gdje je zaključeno da je opravdana bojazan od bjekstva zbog nemogućnosti izručenja optuženog iz druge zemlje (Barfuss protiv Češke Republike, odluka od 31. jula 2000. godine, paragraf 69). Ukazano je da visina zaprijećene kazne zatvora jedna od okolnosti koje se mogu cijeniti kod utvrđivanja bojazni od bjekstva proizlazi iz odluke Evropskog suda u predmetu llijkov protiv Bugarske, ali i odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, paragraf 33. Također je, prema stavu apelacionog vijeća, pravilno ocijenjena i činjenica da se u konkretnom slučaju radi o prekograničnoj mreži za sada neidentificiranih lica, a koji bi eventualno mogli pomoći apelantu u skrivanju van granica Bosne i Hercegovine, te bi na taj način apelant postao nedostupan organima gonjena ove države. Apelaciono vijeće je istaklo da svi navedeni razlozi kada se posmatraju kako pojedinačno tako i u međusobnoj logičnoj povezanosti jasno upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće je zaključilo da žalbeni prigovori odbrane nisu doveli u sumnju ovako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP, iz kog razloga su odbijeni kao neosnovani.
17. Također, prema stavu apelacionog vijeća, u osporenom rješenju su izneseni valjani i dovoljni razlozi za postojanje koluzijske opasnosti, u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP. Ukazano je da se pravilno u osporavanom rješenju navodi da se osnovano sumnja da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela osim apelanta učestvovao određeni broj drugih, trenutno neidentificiranih lica koja se nalaze na slobodi, što sve upućuje na zaključak da se radi o dobro organiziranoj i koordiniranoj grupi lica koja operira i van granica Bosne i Hercegovine. Apelant bi stoga boravkom na slobodi doveo u pitanje daljnji tok istrage, te je u tom smislu potrebno zaštititi krivični postupak u njegovoj najosjetljivijoj fazi, a sve s ciljem uspješnog okončanja istrage. Istaknuto je da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo navode Tužilaštva da je istraga u konkretnom slučaju složena kako zbog broja tako i zbog složenosti pojedinih istražnih radnji koje preduzimaju i koje namjeravaju preduzeti u periodu koji slijedi. Da je istraga dala i pozitivne rezultate proizlazi iz navoda Tužilaštva da je nakon provjere većeg broja informacija i saznanja koje posjeduje Tužilaštvo u ovom predmetu došlo do novih hapšenja i zapljene enormne količine opojne droge Cannabis (oko 900 kg), što ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda odbrane da Tužilaštvo za vrijeme trajanja pritvora nije preduzelo konkretne radnje za okončanje istrage. Shodno navedenom, apelaciono vijeće nalazi pravilnim zaključke prvostepenog vijeća da se osnovano sumnja da je identitet saučesnika poznat apelantu, te da bi boravkom na slobodi apelant imao mogućnost ostvarivanja kontakta s njima, ali i mogućnost utjecaja na svjedoke, a sve s ciljem smanjenja svoje krivične odgovornosti i poboljšanja svog procesnog položaja. Bitno je napomenuti da nije neophodno da se utjecaj zaista i desio, nego da je dovoljno da sve okolnosti stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do utjecaja može doći, te da bi apelant mogao imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga da li ima direktnih dokaza da je on direktno uključen u pokušaje utjecaja na svjedoke, saučesnike i ometanje krivičnog postupka. Stoga, apelaciono vijeće prihvata zaključak prvostepenog vijeća da postoje naročite okolnosti da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak ostvarujući kontakt s navedenim saučesnicima ili svjedocima, a s ciljem neprimjerenog i nedopuštenog utjecaja, koja bojazan se u ovom procesnom momentu može otkloniti isključivo zadržavanjem osumnjičenog u pritvoru.
18. Nadalje, apelaciono vijeće je ocijenilo pravilnim stav prvostepenog vijeća da u konkretnom slučaju niti jedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svrhu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, te na kraju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, navodi da je donošenjem osporavanih rješenja apelantu povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, a ta povreda se ogleda u tome što je prvostepeni sud prilikom donošenja osporavanog rješenja proizvoljno primijenio odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, te pogrešno našao da su u odnosu na apelanta ispunjeni uvjeti za produženje pritvora, kao i da nijedna druga mjera ne bi bila adekvatna za uspješno vođenje krivičnog postupka. U vezi s tim, apelant navodi da prvostepeni sud nije jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku o tome zašto se apelantu nisu mogle odrediti mjere zabrane umjesto pritvora. Nadalje, apelant ističe da navedene povrede ne ispravlja ni apelaciono vijeće, uz opasku da Sud BiH teret dokazivanja prebacuje na apelanta, a što je suprotno svim zakonskim propisima, te primjećuje da je ovaj dio osporenih rješenja zasnovan na pretpostavkama i indicijama, dok bi kao najteža mjera koja može pogoditi osumnjičenog morala biti zasnovana na nesporno utvrđenim činjenicama. Apelant se osvrće i na pitanje osnovane sumnje, te nasuprot stavu prvostepenog suda smatra da predloženi i sudu dostavljeni dokazi ne predstavljaju osnov za zaključak da je krivično djelo uopće počinjeno. Apelant podsjeća da težina i ozbiljnost optužbi ne mogu biti argument koji sam po sebi može opravdati određivanje, odnosno produženje pritvora, pa shodno navedenom, ukazuje i na propust suda prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica jer drugi konkretni pojedinačni razlozi koji bi opravdali produženje pritvora za apelanta nisu ni navedeni. U konkretnom slučaju, uopće nema dokaza da je djelo učinjeno na način kako je to navedeno u prijedlogu za produženje pritvora, a i sam činjenični opis djela je neodređen i paušalan. Dakle, u odnosu na apelanta nije ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora, a to je osnovana sumnja da je počinio predmetno krivično djelo, kako to zahtijeva odredba člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije, što su redovni sudovi propustili utvrditi. Dalje, apelant ukazuje da su u osporavanim rješenjima sudovi proizvoljno primijenili i odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKP kada su našli da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi apelant ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke u ovom krivičnom postupku. Kada su pitanju navodi prvostepenog suda da su u izvršenju krivičnog djela, kako se to osnovano sumnja, osim apelanta učestvovala i druga za sada neidentificirana lica koja se nalaze na slobodi, te da bi on puštanjem na slobodu mogao ometati postupak, apelant posebno naglašava da ni Tužilaštvo, pa ni Sud, nemaju saznanja ni o broju članova navodne grupe, a kamoli njihovom identitetu jer su neidentificirani, a samim tim je, prema apelantovom mišljenju, očito da nema ni dokaza, pa se opet radi o pretpostavci. Usljed svega navedenog, postavlja se pitanje šta je Tužilaštvo u dosadašnjem toku istrage postiglo da bi apelant već tri mjeseca bio u pritvoru. Konkretizirano obrazloženje u osporavanim rješenjima nedostaje, pa je to već razlog za njihovo ukidanje. Nadalje se u apelaciji ukazuje na to da protekom vremena razlozi koji su prvobitno postojali i opravdavali mjeru pritvora gube na snazi, odnosno bojazan vremenom jenjava ukoliko nije potvrđena novim dokazima prikupljenim u toku istrage ili ukoliko se radi o konkretnim okolnostima koje ukazuju na manifestiranu volju i preduzete radnje kojima se ostvaruje neki od pritvorskih razloga, a što, prema apelantovom mišljenju, u ovom predmetu izostaje. Dalje, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelant naročito naglašava da svi proceduralni propusti i nedostaci koji su učinjeni tokom ovog postupka ne mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza krivičnog postupka jer je apelant po osnovu osporavanih rješenja i dalje u pritvoru, i to vrijeme provedeno u pritvoru ne može se vratiti, niti se može ispraviti naknadnim radnjama Suda BiH. Na kraju se apelant osvrće i na član 13. Evropske konvencije za ljudska prava, te osporavajući drugostepeno rješenje navodi kako nema ni naznake odluke kojom su stvarno i suštinski preispitani njegovi žalbeni navodi. Navodi da se usvajaju stavovi prvostepenog suda ili da određeni žalbeni navod nije osnovan, a da pri tome nema odgovarajućeg obrazloženja nisu dovoljni ni prihvatljivi u smislu prava na djelotvoran pravni lijek i prava na pravično suđenje, pa predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede apelantovih prava, ukine osporena rješenja, te predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku.
II.Odgovor na apelaciju
20. Sud BiH je naveo da, suprotno apelantovim navodima, smatra da su prvostepeno i apelaciono vijeće dali jasne i razumljive razloge kojim su se rukovodili prilikom donošenja odluke, pri kojima ostaju i sada, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Sud BiH primjećuje da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i ranije, u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a o čemu se Sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano već izjasnio u svojim rješenjima. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja je vidljivo da je prvostepeno vijeće s potrebnom pažnjom saslušalo argumente stranaka i razmotrilo dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora. Apelaciono vijeće je također dalo dovoljnu argumentaciju za svoju odluku, s obzirom na prirodu odluke, da je ispitivalo osporavano rješenje u granicama žalbenih navoda, a prema praksi Evropskog suda postojanje spomenute obaveze ne znači da u odluci moraju da budu dati detaljni odgovori na sve iznijete argumente. Apelaciono vijeće je pri tome ispitalo odlučna pitanja na koja je odbrana ukazala, te smatra da oba osporena rješenja sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje predstavljaju osnov za primjenu procesnog i materijalnog zakona. U odnosu na prigovor u kontekstu osnovane sumnje, a koja je preduvjet za određivanje/produženje pritvora, Sud BiH je ukazao da u ovoj fazi postupka, kada se provodi istraga, predstavlja niži stepen izvjesnosti i uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP, istaknuto je da je apelaciono vijeće ukazalo i na standarde iz odluka Evropskog suda i Ustavnog suda kojim se rukovodilo prilikom donošenja odluke, a što je sve detaljno navedeno u samom rješenju. Nadalje, u osporenim rješenjima izneseni su valjani razlozi za postojanje koluzijske opasnosti, u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, te je prvostepenim rješenjem ukazano na niz naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant boravkom na slobodi utjecati na svjedoke, a koje okolnosti, prema ocjeni Suda BiH, nisu osnovano dovedene u sumnju istaknutim žalbenim prigovorima, a ni podnesenom apelacijom. Dakle, utvrđeno je da u konkretnom slučaju postoji ozbiljan rizik od utjecaja na svjedoke. Osporena rješenja sadrže razloge zašto istraga nije bila završena i šta je planirano u narednom periodu da se preduzme s ciljem okončanja istrage, dakle sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Istaknuto je da su netačni i apelantovi navodi da nije cijenjena mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora samo zato što je utvrđeno da niti jedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svrhu. Naime, apelant je ograničen u svojim pravima i slobodama na osnovu zakonom ispunjenih uvjeta, imajući pri tome u vidu interese postupka, a Sud BiH će u nastavku postupka također voditi računa o daljnjoj potrebi za najstrožom mjerom za osiguranje prisustva osumnjičenog.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj S1 2 K 029095 18 Kž2 od 24. oktobra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3.
26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka.
27. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim joj je određen/produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).
28. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena.
29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u izreci odluke.
VII.Meritum
30. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom produženja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24. i Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav
4. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
33. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o produžavanju pritvora. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje.
34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog.
35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koja je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je, najprije, potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
37. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. god.).
38. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja optuženom u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. s dodatnim referencijama).
39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produžavanje pritvora utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dani detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da je u oba rješenja navedeno da su funkcionalno nadležna vijeća razmotrila sve dostavljene dokaze, među kojim su i zapisnik SIPA-e o apelantovom ispitivanju, izvještaj SIPA-e o počinjenom krivičnom djelu, izvještaj SIPA-e o realizaciji usmene naredbe Suda BiH broj 16-16/1-894/18, zajedno s prilozima navedenim u njima (naredba za pretres, zapisnik o pretresanju lica, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i dr.) i službena zabilješka SIPA-e i druge dokaze na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje za izvršenje krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Dakle, na osnovu navedenih uloženih dokaza utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da je apelant 17. jula 2018. godine predmetnim vozilom prevozio veće količine opojne droge Cannabis iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i zemlje Evropske unije, te da je prilikom pretresa predmetnog vozila, a koje je koristio i kojim je upravljao apelant, pronađeno ukupno 665,77 kg materije koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu Cannabis sativa, raspoređena u ukupno 88,5 vreća. Utvrđeno je da materija koja je kod apelanta pronađena i oduzeta predstavlja psihotropnu supstancu tetrahidrokanabinol, odnosno opojnu drogu Cannabis sativa, što proizlazi iz rezultata hemijskog vještačenja. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostepenog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.
40. Naime, na osnovu navedenih dokaza i kako su oni interpretirani u obrazloženjima osporenih rješenja ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza izveli proizvoljan zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1.
KZBiH.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što je sud u dva navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
43. Apelant, također, smatra da Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će on, ukoliko bude pušten na slobodu, pobjeći i da će, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce, ometati krivični postupak.
44. U konkretnom slučaju, Sud BiH je apelantu produžio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 132. stav 2, i to: a) zbog opasnosti od bjekstva i b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.
Opasnost od bjekstva
45. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, obiteljskih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice, koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11).
46. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj zaključak da je pritvor trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu zasnovali na činjenici da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo Hrvatske u kojoj je rođen i nastanjen na adresi u Metkoviću, a koja država, u skladu sa svojim ustavnim odredbama, ne izručuje vlastite državljane (član 9. Ustava Hrvatske), dok istovremeno ne posjeduje bilo kakve faktičke ili statusne veze na području Bosne i Hercegovine. Uz navedeno, Sud BiH je dodatno imao u vidu i činjenicu da sam način, priroda i obrazac izvršenja predmetnog krivičnog djela implicira učešće drugih, trenutno neidentificiranih lica s područja Hrvatske, Crne Gore i drugih zemalja Evropske unije, kao i da se iz do sada prikupljenih dokaza osnovano sumnja da pronađena opojna droga koja je oduzeta od apelanta potječe s područja Crne Gore i da je bila namijenjena za tržište zemalja Zapadne Evrope. Shodno navedenom, kako je Sud BiH istakao, opravdana je bojazan da bi apelant, koristeći se prekograničnom mrežom za sada neidentificiranih lica, mogao veoma lako preći na teritoriju Hrvatske, a time i u zemlje EU, čime bi daljnje vođenje ovog postupka bilo otežano, a u krajnjem i onemogućeno.
47. Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka njegov zadatak nije da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora, jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da pitanje eventualnog dvojnog državljanstva nije bila jedina i odlučujuća činjenica koju je Sud BiH ocijenio. Osim toga, Sud BiH je ocijenio i činjenicu da je apelant u potpunosti svjestan krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te mogućnosti kažnjavanja, a što može predstavljati dodatni motiv da napusti područje BiH i ode u Hrvatsku, te time onemogući uspješno okončanje predmetne istrage, a time i eventualno daljne krivično procesuiranje. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je Sud BiH uzeo u obzir niz faktora, s obzirom na koje je zaključio da postoji opasnost od bjekstva, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
48. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP koji se ne mogu smatrati proizvoljnim, te koji su zasnovani na činjenicama koje mogu pokazati da se zaista radi o riziku da apelant pobjegne i da je pritvor neophodno produžiti prema tom zakonskom osnovu. Stoga, u odnosu na ovaj pritvorski osnov nema ništa što ukazuje na kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Ometanje istrage
49. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op. cit., presuda Becciev, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Sud BiH je utvrdio da je Tužilaštvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po tom pritvorskom osnovu u odnosu na apelanta, odnosno koje bi ukazivale da postoji osnovana bojazan da će on boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i učesnike. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da je Tužilaštvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu u odnosu na apelanta. Naime, ocjenjujući osnovanost prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora po ovom zakonskom osnovu, Sud BiH je imao u vidu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se to osnovano sumnja, osim apelanta učestvovala i druga, za sada neidentificirana lica koja se nalaze na slobodi i čiji identitet je apelantu zasigurno poznat, slijedom čega Sud BiH nalazi da bi apelant boravkom na slobodi zasigurno mogao stupiti u kontakt s njima s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage, odnosno uništenja ili sakrivanja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak, te utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Navedeni zaključak proizlazi iz činjenice da postoji osnovana sumnja da se radi o dobro koordiniranoj grupi lica koja operira i van granica BiH, sa do sada neotkrivenim i nelociranim pripadnicima ove grupe, te da je provođenje istražnih radnji još uvijek u toku, zbog čega je neophodno preduzeti sve potrebne korake kako bi se zaštitio krivični postupak, odnosno kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage u ovoj krivičnopravnoj stvari. U tom kontekstu, Sud BiH je uzeo u obzir i navode Tužilaštva da je prilikom pretresa, između ostalog, od apelanta oduzet veći broj mobilnih telefona koje je on koristio, te da je Tužilaštvo izdalo naredbu SIPA-i za informatičko-forenzičko vještačenje, u okviru kojeg je naloženo potrebno izdvajanje i listinzi imenika telefona i SIM kartica, brisane memorije telefona, svih poziva (upućeni, primljeni, propušteni) i dr. vještačenja oduzetih mobilnih telefona, slijedom čega će, shodno rezultatima naloženih vještačenja, Tužilaštvo biti u prilici da identificira ostale pripadnike grupe, odnosno da utvrdi identitet potencijalnih svjedoka. Isto tako, Sud BiH je imao u vidu da kontakti međunarodne pomoći koji su u ovom slučaju, slijedom navoda Tužilaštva, već inicirani i ostvareni, u svakom slučaju zahtijevaju dodatno vrijeme, kao i da će, shodno navodima Tužilaštva, u okviru predloženog produženja pritvora za dodatna tri mjeseca ti kontakti biti intenzivirani u svrhu daljnje projekcije toka istrage, a u konačnici i njenog okončanja.
51. Sud BiH je naveo da je imao u vidu da istraga koju Tužilaštvo vodi protiv apelanta predstavlja izuzetno složen predmet kako po broju tako i po složenosti pojedinih istražnih radnji koje je neophodno preduzeti. Istaknuto je da su u dosadašnjem toku istrage izvršene provjere većeg broja informacija i saznanja do kojih je Tužilaštvo došlo, a što je rezultiralo, kako je tužilac naveo, novim hapšenjem i zapljenom enormne količine opojne droge Cannabis (oko 900 kg). Također, Sud BiH je naveo da je prihvatio navode Tužilaštva da se u dosadašnjem toku istrage suočilo s objektivnim problemom kod pružanja međunarodne pravne pomoći, da ti postupci traju dugo, a koja je pak neophodna za pronalaženje potencijalnih svjedoka, saučesnika ili pomagača u izvršenju krivičnog djela, a kako je to obrazloženo u prijedlogu Tužilaštva. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da je predmetna „daljnja“ istraga rezultirala velikim brojem novih informacija, novih svjedoka, te novootkrivenih radnji za koje postoji sumnja da ih je počinio apelant, ali i drugih povezanih grupa za organizirani kriminal, kako je to tužilac i naveo na ročištu. Opisane okolnosti u vezi sa svim argumentima posebnih pritvorskih razloga po svojoj prirodi i suštini predstavljaju naročito važne razloge, zbog kojih je Sud BiH zaključio da je u konkretnom slučaju neophodno produžiti mjeru pritvora apelantu za naredna tri mjeseca.
52. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Sud BiH nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje dao dovoljne i relevantne razloge, kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Europske konvencije.
53. U vezi s apelantovim navodima da sud nije razmotrio mjere zabrane, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je redovni sud razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjere pritvora, te da je zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta mjere zabrane ne mogu izreći, ali da to nije detaljno obrazložio. Međutim, imajući u vidu da je pritvor najteža mjera koja se treba primjenjivati u situaciji kada ne postoje druge mjere osiguranja prisustva osumnjičenog, te uzimajući u obzir činjenicu da je sud obavezan po službenoj dužnosti da ispita mogućnosti izricanja mjera zabrane, što je u konkretnom slučaju i učinio, i dâ obrazloženje u vezi s navedenim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je jasno navedeno šta opravdava određivanje mjere pritvora u odnosu na član 132. stav 1. tačke a) i b) ZKP, propust da se da detaljno obrazloženje o tome nije takav da utječe na odluku u konkretnom slučaju jer razloge date za postojanje uvjeta iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKP Ustavni sud nalazi dovoljnim, odnosno nalazi da nisu utvrđeni uvjeti za izricanje mjera zabrane u konkretnom slučaju.
54. Konačno, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe apelacionom vijeću protiv rješenja Suda BiH kojim mu je produžen pritvor, o kojoj je apelaciono vijeće odlučilo u kratkom roku, pri čemu je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
56. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su sudovi u postupku produžavanja pritvora, uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora, utvrdili da postoje razlozi koji opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru i kada su dali jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnih razloga za produžavanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKP, te kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija i kada je apelaciono vijeće u kratkom roku preispitalo zakonitost pritvora u najširem smislu.
58. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević