Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3208/16 (B. Š.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Proporcionalnost
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Vanparnični postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3208/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3208/16, rješavajući apelaciju Boška Šiljegovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Boška Šiljegovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 V 011543 16 Gž 2 od 20. juna 2016. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boško Šiljegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec iz Zajedničke advokatske kancelarije Prijedor, podnio je 26. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 V 011543 16 Gž 2 od 20. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i ZDP „Elektroprenos“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) zatraženo je 31. avgusta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i korisnik eksproprijacije su u periodu od 6. do 14. septembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Prijedor (Republička uprava) broj 35-473-2-79/03 od 25. novembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji) usvojeni su prijedlozi Republičkog javnog pravobranilaštva – sjedište zamjenika Prijedor za potpunu eksproprijaciju apelantove nepokretnosti za potrebe korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje dalekovoda, za nepotpunu eksproprijaciju na nepokretnostima za potrebe korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje dalekovoda ustanovljeno je pravo služnosti radi prelaska električnih vodiča preko apelantovog zemljišta, te za privremeno zauzimanje apelantovog zemljišta za potrebe korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje dalekovoda, sve dok traje izgradnja dalekovoda. Nadalje, rješenjem o eksproprijaciji je, između ostalog, određeno da korisnik eksproprijacije stiče pravo da stupi u posjed eksproprisanih nepokretnosti danom pravosnažnosti odluke o naknadi, odnosno danom zaključenja sporazuma o naknadi za eksproprisane nepokretnosti.
6. Dopisom Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područni centar Banjaluka – Područna jedinica Prijedor od 7. juna 2004. godine dostavljen je Osnovnom sudu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog za donošenje rješenja o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, kao i zapisnik o raspravi iz koga je vidljivo da pred organom uprave nije postignut sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti.
7. U postupku određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti Osnovni sud je donio rješenje od 7. novembra 2008. godine kojim je odredio naknadu po svim tačkama rješenja o eksproprijaciji u ukupnom iznosu od 21.227,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja navedenog rješenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je donoseći odluku o naknadi ocijenio da je vještak ekonomske struke dao najpreciznije i najobrazloženije stavove i podatke, te da je nalaz urađen posljednji po vremenu u odnosu na kretanje tržišnih cijena i vrijednosti, a u nedostatku drugih parametara i izvora. Međutim, u postupku po žalbi korisnika eksproprijacije, rješenjem Okružnog suda od 16. februara 2009. godine prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je osnovana žalbena tvrdnja o tome da se naknada za eksproprisane nepokretnosti, kao i naknada za privremeno zauzete nepokretnosti, koje su u naravi poljoprivredno zemljište, te naknade za zasade i ogradu ne može utvrđivati vještačenjem po vještaku ekonomske struke jer stručna znanja vještaka ove struke nisu odgovarajuća za utvrđivanje naknade kako je ona definisana odredbama Zakona o eksproprijaciji u vezi s odredbom člana 147 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je korisnik eksproprijacije osporavao nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud morao dati razloge zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke ne samo u pogledu izbora vještaka nego i u pogledu razlika u nalazima vještaka poljoprivredne i ekonomske struke.
8. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio rješenje od 8. novembra 2012. godine kojim je odredio naknadu po svim tačkama rješenja o eksproprijaciji u ukupnom iznosu od 3.900,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je vještak poljoprivredne struke u pogledu procjene zemljišta u svom nalazu i mišljenju obrazložio parametre na osnovu kojih je utvrdio vrijednost poljoprivrednog zemljišta, kao i voćnih zasada, dok je vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju, kao i na održanom ročištu, dao obrazloženje na osnovu čega je utvrdio vrijednost ograde, koje nalaze i mišljenja je Osnovni sud u potpunosti prihvatio. Međutim, u postupku po apelantovoj žalbi, rješenjem Okružnog suda od 16. decembra 2013. godine prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije imao u vidu relevantne odredbe materijalnog prava (član 2, član 12 stav 1 i član 30 Zakona o eksproprijaciji), te nije imao u vidu ni odredbe čl. 53, 60, 64 i 66 Zakona o eksproprijaciji, pa zbog toga prvostepenoj odluci nedostaju činjenični i pravni razlozi u smislu odredbe člana 191 stav 4 ZPP.
9. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 V 011543 14 V 2 od 24. novembra 2015. godine kojim je odredio naknadu po svim tačkama rješenja o eksproprijaciji u ukupnom iznosu od 2.806,00 KM (za k. č. broj 161 voćnjak 5. klase površine 40 m², 19 stabala šljive, 13 stubova bagremovog drveta, 100 m bodljikave žice, 20 m žive ograde i privremeno zauzimanje k. č. broj 161 voćnjak 5. klase u površini od 500 m²), sa zakonskom zateznom kamatom od 24. novembra 2015. godine kao dana donošenja rješenja o određivanju naknade do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 3.277,50 KM. Rješenjem je dalje odbijen apelantov prijedlog koji je predstavljao razliku između traženog i dosuđenog iznosa naknade, prijedlog da se korisnik eksproprijacije obaveže na plaćanje zakonske zatezne kamate od 11. maja 2004. godine, kao i prijedlog za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženih i dosuđenih troškova.
10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je citirao odredbe člana 76 stav 2, člana 54, člana 61 stav 1, člana 64 i člana 57 stav 1 tačka a) Zakona o eksproprijaciji, te naveo da je od apelanta rješenjem o eksproprijaciji potpuno eksproprisano 40 m² k. č. broj 161, da je na 500 m² k. č. 161 u korist korisnika eksproprijacije ustanovljeno pravo služnosti radi prelaska električnih vodova, te da je korisnik eksproprijacije imao pravo da privremeno zauzme 500 m² od iste katastarske čestice. Dalje je naveo da je neosporno između učesnika da je zbog prelaska električnih vodova preko parcele 161 u površini od 500 m² bilo neophodno posjeći 19 stabala šljive, živu ogradu i ogradu od bodljikave žice, te da je nesporno za učesnike da apelantu na ime naknade za privremeno zauzimanje zemljišta pripada iznos od 134,00 KM, kako je to potraživao podneskom i s čim se saglasio korisnik eksproprijacije. Istaknuto je da je za učesnike sporna visina naknade za potpuno eksproprisano zemljište i zemljište na kojem je ustanovljeno pravo služnosti, te nastalu štetu. Dalje je naveo da je naknada za potpuno eksproprisanu nepokretnost određena u skladu s nalazom vještaka poljoprivredne struke koji je ovo zemljište procijenio na 10,00 KM/m². U vezi s tim, obrazloženo je da je vještak poljoprivredne struke pribavio ugovore o prometu poljoprivrednog zemljišta od notara iz Prijedora, iz kojih proizlazi da se tržišne cijene kreću od 0,51 do 1,5 KM/m², kao i podatke od Poreske uprave Prijedor o cijenama poljoprivrednog zemljišta za KO Miljakovci, koje iznose 1,53 KM/m². Dalje je obrazloženo da je vještak uprkos tome našao da bi navedene cijene bile neprimjerene u odnosu na konkretno zemljište jer mu je iz neposrednih saznanja poznato da su cijene zemljišta u seoskim sredinama, iako poljoprivrednog, veće nego za poljoprivredno zemljište jer se faktički koriste za gradnju. Osnovni sud je naveo da se prilikom određivanja naknade prema nalazu ovog vještaka rukovodio odredbom člana 54 Zakona o eksproprijaciji, iz koje proizlazi da je sud vezan donjom granicom u visini naknade, a to je tržišna vrijednost nepokretnosti (koja je za sud dokazana), ispod koje se nije mogla odrediti naknada. Dalje je naveo da u situaciji kada je nesporno da naknada nije određena ispod zakonom propisane donje granice, tj. da apelant nije oštećen u naknadi, pitanje gornje granice naknade je pitanje s kojim može, nezavisno od provedenih dokaza, disponirati korisnik eksproprijacije. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju navedeno i učinjeno, kada se korisnik eksproprijacije izričito izjasnio da je saglasan s cijenom od 10,00 KM/m² predmetnog zemljišta. U situaciji kada je vještak procijenio predmetno zemljište znatno više od tržišnih cijena koje se postižu u prometu poljoprivrednog zemljišta, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je vještak prilikom izrade nalaza koristio najniže cijene koje su ispod svih realnih normativa i koje su znatno niže od cijena koje su sadržane u nalazu vještaka ekonomske struke. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant svoje navode nije potkrijepio nijednim dokazom, nije tražio dopunu vještačenja, te ničim nije doveo u sumnju nalaz vještaka. Takođe je istaknuto i da poređenje cijena iz nalaza vještaka poljoprivredne struke s cijenama iz nalaza vještaka ekonomske struke, samo po sebi, bez drugih konkretnih dokaza, ne dovodi u sumnju nalaz vještaka poljoprivredne struke s obzirom na to da je za Osnovni sud nesporno da vještačenje poljoprivrednog zemljišta izlazi iz okvira znanja vještaka ekonomske struke.
11. U pogledu naknade za nepotpuno eksproprisano zemljište, Osnovni sud je naveo da se u skladu sa članom 64 Zakona o eksproprijaciji, ona određuje u iznosu za koji je usljed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nepokretnosti. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je poklonio vjeru dopuni nalaza vještaka poljoprivredne struke i utvrdio da je neosnovan apelantov prijedlog koji se odnosi na naknadu za nepokretnost na kojoj je ustanovljena služnost. U vezi s tim, obrazloženo je da se vještak u dopuni nalaza izjasnio da na predmetnoj površini nepokretnosti sa stanovišta poljoprivredne proizvodnje nije nastala šteta s obzirom na to da se proizvodnja može odvijati nesmetano. S druge strane, Osnovni sud je naveo da je nastala faktička šteta koja se ogleda u posječenim stablima šljive, živoj ogradi, ogradi od bodljikave žice i stubovima od bagremovog drveta nesporna za učesnike, te je apelantu određena naknada prema nalazu vještaka poljoprivredne struke od 20. maja 2012. godine odnosno nalazu od 4. maja 2015. godine (za voćna stabla), te nalazu vještaka građevinske struke od 24. maja 2015. godine, kojem niko od učesnika nije prigovarao (za živu ogradu, ogradu od bodljikave žice i stubove od bagremovog drveta). Pri tome, Osnovni sud je ocijenio paušalnim i neosnovanim apelantove prigovore na nalaz vještaka u odnosu na vrijednost prihoda voćnih stabala (kojim je isticao da su stabla bila u punoj rodnosti i da je prihod mnogo veći od procijenjenog). Takođe je ocijenjeno neosnovanim i apelantovo insistiranje na štetnosti od nejonizirajućeg zračenja, uz pozivanje na nalaz i stručno mišljenje Instituta zaštite, ekologije i informatike u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Institut) o vrijednosti električnog i magnetnog polja na predmetnoj lokaciji, koji su bili u granicama dozvoljenog. U vezi s tim, istaknuo je da bez obzira što je zaključak Instituta dat na osnovu ranije urađenih studija o procjeni uticaja na životnu sredinu koji su rađeni prilikom izgradnje dalekovoda veće napojne snage na drugom mjestu, Osnovni sud ocijenio da nalaz pruža dovoljno osnova za zaključak da su vrijednosti električnog i magnetnog polja na predmetnoj lokaciji u granicama dozvoljenog. Osim navedenog, istaknuto je i da nalaz Instituta ide u prilog nalazu vještaka poljoprivredne struke da sa stanovišta poljoprivredne proizvodnje zbog gradnje dalekovoda nije umanjena tržišna vrijednost zemljišta, te da pitanje štetnosti ovakvih objekata po zdravlje i okolinu je pitanje koje je moralo biti riješeno u drugim postupcima (nadležnost organa uprave prilikom izdavanja odgovarajućih dozvola i nadležnost građevinske i ekološke inspekcije). Osnovni sud je istakao da sa stanovišta poljoprivrednog zemljišta i poljoprivredne proizvodnje prema nalazu vještaka poljoprivredne struke nije nastala šteta, što je za ovaj postupak relevantno, dok bi o svim drugim vidovima štete mogao odlučivati jedino sud prema pravilima parničnog postupka po eventualnoj apelantovoj tužbi, a nikako sud primjenom pravila vanparničnog postupka u postupku određivanja naknade. Prilikom odlučivanja Osnovni sud nije poklonio vjeru nalazu vještaka ekonomske struke koji je u svom nalazu iskazao srednju tržišnu vrijednost zemljišta. U vezi s tim obrazloženo je, između ostalog, da se navedeni vještak bavi pitanjima koja su nedvosmisleno riješena rješenjem o eksproprijaciji (kao što je karakter zemljišta i površina), uticajem elektromagnetnog polja, tj. pitanjima iz oblasti zaštite životne sredine (koja su riješena prilikom izdavanja odobrenja za građenje), pitanjem obrade zemljišta, godina rodnosti voćnih stabala, cijene žive ograde i bodljikave žice (koja su riješena po vještaku poljoprivredne odnosno, građevinske struke), a koja pitanja izlaze iz domena znanja vještaka ekonomske struke. Stoga je Osnovni sud odbio apelantov prijedlog da se sprovede dopuna vještačenja po vještaku ekonomske struke s obzirom na to da je predmetno zemljište po karakteru poljoprivredno, pa njegova tržišna cijena, odnosno umanjenje tržišne cijene i nastanak štete nije u domenu znanja vještaka ekonomske struke.
12. U pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, Osnovni sud je citirao član 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te obavezao korisnika eksproprijacije da isplati zakonsku zateznu kamatu od dana kada je sud donio rješenje kojim je odredio visinu naknade i od kada se korisnik eksproprijacije smatra pozvanim da izvrši svoju obavezu, tj. od dana kada pada u docnju. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka, Osnovni sud je citirao član 161 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), te naveo da je prilikom odmjeravanja visine troškova vanparničnog postupka primijenio tarifni broj 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata s obzirom na to da se navedena odredba primjenjuje prilikom odmjeravanja troškova vanparničnog postupka u neprocjenjivim predmetima kakav je slučaj u predmetnoj vanparničnoj stvari. U vezi s tim, obrazloženo je da je prema apelantovom opredijeljenom zahtjevu, nakon što je ocijenjena sadržina troškovnika, utvrđeno da apelant ima pravo na naknadu troškova zastupanja: na pet održanih ročišta, na ime naknade za pristup na dva odgođena ročišta i naknadu za pristup na jedno odloženo ročište, na ime paušala od 25%, na nagradu za vrijeme u skladu s tarifnim brojem 9 navedene tarife, kao i pravo na naknadu za sastavljanje žalbe, sve u određenim novčanim iznosima. Osnovni sud je utvrdio da apelant nije imao pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu od 21. februara 2012. godine s obzirom na to da ročište za navedeni datum nije ni zakazano, a da na ročište zakazano za 27. februara 2012. godine (ako je eventualno u troškovniku učinjena tehnička greška u pisanju), koje je odgođeno, apelantov punomoćnik nije ni pristupio. Takođe je zaključio da apelant nije imao pravo ni na naknadu za sastavljanje podneska od 6. aprila 2015. godine s obzirom na to da se nije radilo o obaveznoj radnji i da je apelant svoj prijedlog morao precizirati i na pripremnom ročištu od 12. marta 2015. godine. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odbio apelantov prijedlog za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženih i dosuđenih troškova.
13. Okružni sud je Rješenjem broj 77 0 V 011543 16 Gž 2 od 20. juna 2016. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda u odbijajućem dijelu, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
14. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je predmetno zemljište eksproprisano kao poljoprivredno zemljište i da se u naravi radilo o poljoprivrednom zemljištu, te da je prema sadržaju rješenja o eksproprijaciji apelantu eksproprisano 40 m², pa stoga nije osnovan apelantov prijedlog da se naknada odredi za 50 m² potpuno eksproprisanog zemljišta. Okružni sud je dalje naveo da apelant u ovom postupku nije dokazao da je prije eksproprijacije pribavio odgovarajuće odobrenje za izgradnju vikendice na ovim nepokretnostima, niti da je sproveden postupak promjene namjene zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište saglasno odgovarajućim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Istakao je da je pravilan stav prvostepenog suda, slijedom kojeg je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke i na osnovu tog nalaza određena naknada za potpuno eksproprisane nepokretnosti u iznosu od 400,00 KM, odnosno u iznosu od 10,00 KM/m² eksproprisanih nepokretnosti. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju valja imati u vidu i okolnost da je u ovom postupku nesporno (što proizlazi iz apelantovog podneska od 6. aprila 2015. godine i ugovora koji je zaključio s korisnikom eksproprijacije 10. septembra 2003. godine) da je korisnik eksproprijacije apelantu na ime potpuno eksproprisanih nepokretnosti po zaključenju navedenog ugovora isplatio iznos od 300,00 KM. U vezi s tim, obrazloženo je da prvostepeni sud navedeni iznos nije uračunao prilikom određivanje naknade, iz čega proizlazi da je apelant za potpuno eksproprisane nepokretnosti dobio iznos od 750,00 KM. Kako se žalbom ne pobija dosuđujući dio naknade koja je određena za eksproprisanje nepokretnosti u iznosu od 400,00 KM, Okružni sud je zaključio da nema mjesta žalbenim prigovorima na utvrđenje prvostepenog suda na kojima se zasniva visina naknade za potpuno eksproprisanih 40 m² k. č. broj 161 jer je ona određena pravilnom primjenom odredbe člana 60 Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, Okružni sud je prihvatio sve razloge prvostepenog suda date u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. U vezi s tim, obrazložio je da je sud ovlašćen nalaz vještaka cijeniti kao svaki drugi dokaz i pri tome se ne može rukovoditi povoljnošću tog nalaza za bilo koju stranku u sporu, slijedom čega je ocijenio da nije bilo mjesta apelantovom žalbenom prigovoru da je prvostepeni sud za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti izabrao nepovoljniji nalaz za apelanta. U pogledu naknade za ustanovljenje služnosti, Okružni sud je naveo da, imajući u vidu utvrđenje prvostepenog suda zasnovano na nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke, ispod električnih vodova, odnosno na zemljištu koje je djelimično eksproprisano ustanovljenjem prava služnosti nesmetano se može obavljati poljoprivredna proizvodnja i da zbog ustanovljenja ove služnosti na zemljištu nije nastupila šteta. Zbog toga je Okružni sud ocijenio da pravilnom primjenom odredbe člana 64 Zakona o eksproprijaciji nije određena naknada za ustanovljenje prava služnosti na apelantovim nepokretnostima.
15. U pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno 11. maja 2004. godine, da je zaključkom Republičke uprave od 18. aprila 2005. godine utvrđeno da je rješenje o eksproprijaciji postalo izvršno 10. marta 2005. godine i da je korisnik eksproprijacije 25. aprila 2005. godine stupio u posjed eksproprisane nepokretnosti. Nadalje, navedeno je da je naknada za eksproprisane nepokretnosti određena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi, te da shodno navedenom apelantu zakonska zatezna kamata pripada od dana kad je naknada za eksproprisane nepokretnosti utvrđena ili određena, saglasno odredbama člana 277 st. 1 i člana 278 ZOO. Okružni sud je ocijenio pravilnim utvrđenje prvostepenog suda u pogledu odbijajućeg dijela odluke o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, koje se zasniva na stanju spisa ove parnice, kao i na pravilnoj primjeni materijalnog prava odredbe člana 387 ZPP u vezi sa članom 2 stav 2 ZVP, kao i na pravilnoj primjeni odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Kako apelant nije uspio sa žalbom, Okružni sud je na osnovu odredbe člana 386 stav 1 ZPP odbio njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je tokom postupka u nekoliko navrata različito određivana naknada za eksproprisane nepokretnosti, koju je sud smanjivao i drastično obezvrijedio za više od 10 godina, te se donošenjem osporenog rješenja apelant smatra izigranim i prevarenim od strane korisnika eksproprijacije (državnog preduzeća i nižestepenih sudova). Apelant navodi da je nižestepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu nalaze i mišljenja vještaka poljoprivredne, građevinske, ekonomske struke, kao i nalaz i mišljenje Instituta iz jula 2007. godine, u kojem je sugerisana potreba dodatnih mjerenja za detaljniju analizu uticaja elektromagnetnog polja na životnu sredinu i pribavljanje ekološke dozvole za objekat. Ističe da su navedene aktivnosti iziskivale znatna novčana sredstva i da nijedna nije preduzeta, preko čega su nižestepeni sudovi olako prešli. Apelant smatra da je zakonske zatezne kamate trebalo računati od dana kada je korisnik eksproprijacije uveden u posjed eksproprisanih nepokretnosti, tj. od 25. aprila 2005. godine. Apelant, takođe, ističe da se sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka pozvao na odredbu člana 387 ZPP iako je u cijelosti zanemario stav 2 navedenog člana. U vezi s tim ističe da je u pretežnom dijelu ovog postupka bio zastupan po advokatu, tako da su mu morali biti priznati troškovi po Tarifi za nagradu advokata, što u ovom slučaju nije uzeto u obzir.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud navodi da je u osporenoj odluci dao razloge o tome zašto je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, razloge zbog čega se apelantov zahtjev nije mogao zasnivati na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, kao i razloge za odluku o naknadi i zakonskoj zateznoj kamati. Smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
18. Osnovni sud navodi tok postupka (kao što je naveden u činjeničnom dijelu ove odluke), te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Korisnik eksproprijacije smatra apelaciju neosnovanom, te ističe da se činjenice i dokazi koje je apelant iznio u apelaciju ni u kom slučaju ne mogu smatrati relevantnim argumentima koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08, 121/10 i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 12. st. 1. i 5.
Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.
Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije.
Član 25. stav 1. tač. v) i g) Uz prijedlog za eksproprijaciju moraju se podnijeti:
v)dokaz (zapisnik o sporazumu) da je korisnik eksproprijacije prethodno s vlasnikom nepokretnosti pokušao sporazumno da riješi pitanje sticanja prava vlasništva na određenoj nepokretnosti na drugi način (pisana ponuda, javni oglas, kupoprodaja, odricanje uz naknadu i sl.); g)dokaz da su obezbijeđena potrebna sredstva i položena kod banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade za nepokretnosti predložene za eksproprijaciju i troškove postupka eksproprijacije, odnosno dokaz o obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti.
Član 27. stav 1.
Korisnik eksproprijacije i vlasnik nepokretnosti mogu pred organom uprave do donošenja rješenja iz člana 28. ovog zakona sklopiti sporazum. Član 29.
Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojiće rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbiće taj prijedlog.
Član 32.
Troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, izuzev troškova postupka nastalih povodom žalbe vlasnika nepokretnosti, ako je žalba odbijena.
Član 33. st. 2., 3. i 4.
Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za ekspropriranu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drukčije ne sporazumiju.
Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.
Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se osigurati dokazi o stanju i vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti).
Član 39.
Troškove postupka privremenog zauzimanja zemljišta snosi korisnik eksproprijacije.
Član 40.
Postupak sprovođenja eksproprijacije je hitan.
Član 54.
Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
Član 55.
Lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti uzeće se u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela i cijelog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost, ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kad se zbog eksproprijacije članovi poljoprivrednog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili.
Član 57. stav 1. tač. a) i b) Naknada za voćna stabla i vinovu lozu određuje se:
a)za voćna stabla i vinovu lozu koji se nalaze u stadijumu davanja plodova - u visini cijelog prihoda tog stabla, odnosno loze, za onoliko godina koliko je potrebno za podizanje te vrste voćnog stabla, odnosno loze i njihov razvoj do stadijuma davanja plodova;
b)za voćna stabla i vinovu lozu koji nisu počeli da daju plodove - u visini troškova potrebnih za nabavke, sađenje i uzgoj takvih sadnica;
Član 60.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.
Član 61.
Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
Član 62.
Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.
Član 64.
U slučaju ustanovljenja služnosti, naknada se određuje u iznosu za koji je usljed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nepokretnosti, kao i za nastalu štetu.
Član 70. stav 1.
Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odgađanja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.
Član 71.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.
Član 76. stav 2.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 277.
Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
Član 278.
Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.
Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
22. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 157.
U postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud određuje visinu naknade za eksproprisanu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost.
Član 158.
(1) Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost u roku od 60 dana po pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni organ jedinice lokalne samouprave dostaviće pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o polaganju istog u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade.
Član 159.
(1) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.
(2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za eksproprisanu nepokretnost.
(7) Ukoliko se ne ispoštuju rokovi iz st. 2., 3., 4., 5. i 6. ovog zakona, o razlozima prekoračenja rokova sudija koji vodi postupak pismeno će obavijestiti predsjednika suda u roku od tri dana, računajući od dana isteka rokova utvrđenih ovim članom.
Član 161.
Troškove postupka određivanja naknade za eksproprirane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 77 0 V 011543 16 Gž 2 od 20. juna 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručeno osporeno rješenje s obzirom na to da je doneseno 20. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Ustavni sud najprije zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud uočava da navodi apelacije zapravo pokreću pitanje kršenja apelantovog prava na imovinu zagarantovanog članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na sopstvenu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim, uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva po drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51- 52 s daljim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 24 i 25 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2012. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Stoga će u konkretnom slučaju Ustavni sud apelantove navode razmotriti u svjetlu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
31. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
32. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).
33. Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. Ustavni sud smatra da je apelant, kao vlasnik nepokretnosti koje su bile predmet eksproprijacije, imao „legitimno očekivanje“ da će se u postupku odrediti naknada, odnosno da će mu korisnik eksproprijacije isplatiti pravičnu naknadu za eksproprisane nepokretnosti. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da ovo potraživanje predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Prije daljnje analize, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud, prije donošenja osporene odluke, dva puta donosio odluke o naknadi, u iznosima značajno većim (pogotovo prvi put 2008. godine) od iznosa konačno određenog u osporenoj odluci, koje su u žalbenim postupcima ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak. Osporenim rješenjima je konačno određena naknada za apelantove nepokretnosti u iznosu od 2.806,00 KM (za k. č. broj 161 voćnjak 5. klase površine 40 m², 19 stabala šljive, 13 stubova bagremovog drveta, 100 m bodljikave žice, 20 m žive ograde i privremeno zauzimanje k. č. broj 161 voćnjak 5. klase u površini od 500 m²), sa zakonskom zateznom kamatom od 24. novembra 2015. godine kao dana donošenja rješenja o određivanju naknade do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 3.277,50 KM, dok je odbijen apelantov zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenih iznosa, te apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime uspostavljenog prava služnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na član 54 Zakona o eksproprijaciji i na nalaz vještaka poljoprivredne struke, utvrdili naknadu za potpuno eksproprisanu apelantovu nepokretnost u skladu s tržišnom vrijednošću eksproprisane nepokretnosti. Nadalje, redovni sudovi nisu dosudili apelantu naknadu za ustanovljenje prava služnosti na apelantovim nepokretnostima jer, prema mišljenju vještaka poljoprivredne struke, na zemljištu koje je djelimično eksproprisano ustanovljenjem prava služnosti nesmetano se mogla obavljati poljoprivredna proizvodnja i da zbog toga na zemljištu nije nastupila šteta. S druge strane, redovni sudovi su apelantu odredili naknadu za voćna stabla prema nalazu vještaka poljoprivredne struke, dok su naknadu za živu ogradu, ogradu od bodljikave žice i stubove od bagremovog drveta odredili prema nalazu vještaka građevinske struke. U odnosu na zakonske zatezne kamate, redovni sudovi su apelantu dosudili zakonsku zateznu kamatu od dana kada je sud donio (posljednje) rješenje kojim je odredio visinu naknade, s obrazloženjem da se od tada korisnik eksproprijacije smatra pozvanim da izvrši svoju obavezu, odnosno dana kada pada u docnju, saglasno odredbama člana 277 stav 1 i člana 278 ZOO.
35. Ustavni sud, takođe, smatra potrebnim dati i kraću analizu relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je eksproprijacija prinudni akt javne vlasti kojim se oduzima ili ograničava pravo svojine, za koji je utvrđen opšti interes, uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti (čl. 2, 6 i 7 Zakona o eksproprijaciji), pri čemu, prema članu 25 stav 1 tačka
v) Zakona o eksproprijaciji, uz prijedlog za eksproprijaciju korisnik eksproprijacije mora podnijeti dokaz (zapisnik o sporazumu) da je prethodno s vlasnikom nepokretnosti pokušao sporazumno riješiti pitanje sticanja prava svojine na određenoj nepokretnosti na drugi način (pisana ponuda, javni oglas, kupoprodaja, odricanje uz naknadu i sl.), a prema tački g) i dokaz da su obezbijeđena potrebna sredstva i položena kod banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade za nepokretnosti predložene za eksproprijaciju i troškove postupka eksproprijacije. Obaveza određivanja pravične naknade ponovljena je i u članu 60 istog zakona u kojem je propisano da se naknada za eksproprisano poljoprivredno zemljište određuje u novcu, tako da bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta, iz čega proizlazi da ta naknada može biti viša, ali ne i niža od tržišne vrijednosti. Obaveza određivanja pravične naknade izražena je i u odredbi člana 55 kojom je propisano da će se lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti uzeti u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika.
36. Iz navedenog proizlazi da je eksproprijacija posljednja mogućnost da korisnik eksproprijacije stekne svojinu na nepokretnosti koja mu je potrebna za gradnju u javnom interesu, a da je prije zahtjeva javnoj vlasti za preduzimanje akta eksproprijacije korisnik eksproprijacije dužan pokušati sve zakonom dopuštene mogućnosti pribavljanja svojine od vlasnika nepokretnosti, uz predočavanje vlasniku naknade koju mu je spreman dati. Dalje slijedi da ta naknada mora biti istinski pravična, što bi trebala garantovati odredba prema kojoj naknada ne smije biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti, a u sudskom postupku i odredba prema kojoj se pravična naknada određuje prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi, te odredba prema kojoj vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi (član 61). Osim navedenog, članom 62 predviđeno je da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade. Dakle, iz navedenih odredaba nesporno proizlazi obaveza da se raniji vlasnik istinski obešteti za eksproprisanu nepokretnost na pravičan način i da se na taj način ublaže posljedice samog čina eksproprijacije jer je eksproprijacija, kao što je već rečeno, akt javne vlasti protiv kojeg vlasnik nepokretnosti i nema baš efektivna pravna sredstva kojima bi mogao spriječiti eksproprijaciju.
37. Ustavni sud posebno naglašava zakonske odredbe prema kojima je neodvojivi i ključni momenat navedenog obeštećenja da ono bude hitno, odnosno u što kraćem roku, kako je i predviđeno u članu 40 Zakona o eksproprijaciji, odnosno relevantnim odredbama Zakona o vanparničnom postupku. U protivnom, kao što je u predmetnom slučaju u kojem je naknada određivana više od trinaest godina od donošenja rješenja o eksproprijaciji, odnosno čak jedanaest godina od ulaska korisnika eksproprijacije u posjed apelantovih nepokretnosti, i sam institut eksproprijacije i sve garancije koje pruža Zakon o eksproprijaciji gube svoj značaj i eksproprijacija i određivanje pravične naknade vlasniku nepokretnosti postaju čin oduzimanja odnosno ograničavanja imovine u kojem vlasnik nepokretnosti treba da bude sretan koji god mu iznos na ime pravične naknade korisnik eksproprijacije ponudi, a u sudskom postupku u konkretnom slučaju i na koji iznos korisnik eksproprijacije pristane.
38. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda Almeida Garrett, Mascarenhas Falcão i drugi protiv Portugala, u kojoj je Evropski sud istakao: „Što se tiče pitanja koji je dio te odredbe primjenjiv u ovom predmetu, sud opaža da je do miješanja u pravo uživanja svojine podnosioca zahtjeva došlo zbog trajnog propusta isplate konačne naknade. Sud nema ovlašćenja ispitati, između ostalog, pitanja povezana s oduzimanjem svojine ili, a fortiori, visinom iznosa naknade (vidi stav 43 ove presude). Miješanje se, prema tome, ne može izjednačiti s oduzimanjem svojine u smislu druge rečenice prvog stava člana 1 Protokola broj 1. Okolnosti ovog slučaja stoga potpadaju u domašaj prve rečenice tog stava, koja, generalno, navodi princip mirnog uživanja svojine (vidi presudu u predmetu Matos e Silva, Lda., i drugi protiv Portugala od 16. septembra 1996. godine, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1113, stav 81). U svrhu prve rečenice prvog stava člana 1 Protokola broj 1 sud mora utvrditi da li je uspostavljena poštena ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi, između drugih izvora prava, naprijed navedenu presudu u predmetu Matos e Silva, Lda., i drugi, str. 1114, stav 86), (vidi Evropski sud, Almeida Garrett, Mascarenhas Falcão i drugi protiv Portugala, presuda od 11. januara 2000. godine, aplikacije br. 29813/96 i 30229/96, st. 48 i 49)
39. I u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se miješanje u apelantovu imovinu ne može tumačiti kao lišenje svojine, nego potpada pod domašaj na osnovu prve rečenice prvoga stava člana 1 Protokola broj 1 koja generalno navodi princip mirnog uživanja svojine.
40. Nadalje, slijedeći navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud mora ispitati da li je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između opšteg interesa i prava apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj vrlo velika kašnjenja/odlaganja u obezbjeđivanju naknade i nespremnost ili nemogućnost vlasti da riješe problem zajedno čine neke od faktora koji mogu poremetiti ravnotežu (vidi Evropski sud, Kovachev protiv Bugarske, presuda od 10. novembra 2016. godine, aplikacija broj 65679/11, stav 18).
41. Ustavni sud smatra potrebnim podsjetiti i na druge odluke Evropskog suda u predmetima koji su se ticali postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti. Tako je u predmetu Vajagić protiv Hrvatske, Evropski sud zaključio: „U ovom predmetu je prošlo 29 godina, a da podnosiocima zahtjeva nije isplaćena bilo kakva naknada, od čega više od osam i po godina spada u nadležnost suda ratione temporis. Vlada je tvrdila da je postupak bio vrlo složen jer su upravne vlasti bile pozvane odrediti tržišnu vrijednost imovine koja je bila izvlaštena prije mnogo vremena. Kako su postojala jasna pravna pravila u domaćem pravu o izračunu naknade (vidi stav 35 ove presude) sud ne nalazi ovu tvrdnju posebno uvjerljivom, imajući na umu da je neaktivnost vlasti dovela do tako dugog proteka vremena između mjere izvlaštenja i procjene imovine. Vlada je nadalje tvrdila da su domaće vlasti postupale bez nepropisnog odugovlačenja i da je bilo doneseno mnogo odluka. Podnosioci zahtjeva se nisu složili, ukazujući na mnogo neuspješnih vraćanja na ponovljeni postupak svoga predmeta prvostepenom organu. Sud primjećuje da su odgode u postupku bile uzrokovane uglavnom sukcesivnim vraćanjima na ponovljeni postupak. Kako se predmet radi preispitivanja vraća na ponovljeni postupak obično kao rezultat pogrešaka koje su počinile niže instance, sud smatra da ponavljanje takvih naloga u okviru jednog sklopa postupaka pokazuje nedostatak postupovnog sistema kako je primijenjen u ovom predmetu (vidi, mutatis mutandis, predmet Wierciszewska protiv Poljske, broj 41431/98, stav 46, 25. novembar 2003). Zaključno, Vlada nije dostavila nikakav uvjerljiv dokaz kojim bi opravdala to što domaće vlasti tako puno godina nisu odredile konačni iznos dužne naknade. Ta je činjenica dovela do miješanja u svojinska prava podnosilaca zahtjeva, što je, prema mišljenju suda, na njih stavilo prekomjeran teret. U svjetlu svih okolnosti, sud smatra da je stoga došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1“ (vidi Evropski sud, Vajagić protiv Hrvatske, presuda od 20. jula 2006. godine, aplikacija broj 30431/03, st. 42-46). Nadalje, u predmetu Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije, Evropski sud je presudom od 25. oktobra 2012. godine odlučio da je tužena država, eksproprijacijom zemljišta koje je pripadalo podnosiocima predstavke, te disproporcionalno niskom naknadom, prekoračila polje slobodne procjene kojim je raspolagala, čime je narušila pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva od opšteg interesa, te da je prema tome, član 1 Protokola broj 1 prekršen (vidi Evropski sud, Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije, presuda od 25. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 71243/01, st. 130-131 i tačka 2 dispozitiva). Odlučujući naknadno o pitanju primjene člana 41 Evropske konvencije u predmetu, Evropski sud je donio presudu (Pravično zadovoljenje) od 25. marta 2014. godine kojom je podnosiocima predstavke dosudio naknadu materijalne i nematerijalne štete, te određeni novčani iznos na ime drugih troškova. U navedenoj presudi, Evropski sud je istakao: „…da su podnosioci predstavke potraživali naknadu gubitka zarade, koji su navodno pretrpjeli jer nisu više mogli naplaćivati rentu za predmetna zemljišta nakon eksproprijacije. Sud podsjeća da presuda u kojoj se konstatuje povreda nameće tuženoj državi pravnu obavezu da okonča povredu te da ukloni posljedice na način da uspostavi stanje, koliko je to moguće, koje je bilo prije povrede (vidi Iatridis protiv Grčke (pravično zadovoljenje) [VV], broj 31107/96, stav 32, ECHR 2000 XI). Drugim riječima, naknada materijalne štete mora dovesti do stanja koje je najbliže stanju koje bi postojalo da se povreda nije desila.“ Evropski sud je dalje zaključio: „U ovom predmetu, sud ponavlja da postoji krajnja disproporcionalnost između službene katastarske vrijednosti zemljišta i naknade dodijeljene podnosiocima predstavke, a ne implicitne nezakonitosti eksproprijacije zemljišta, koja je u korijenu konstatovane povrede. Imajući u vidu te okolnosti, sud smatra da odšteta koju je potrebno odrediti u ovom predmetu ne mora odražavati ni ideju o cjelovitom uklanjanju posljedica spornog miješanja ni punu vrijednost predmetne imovine. Pri određivanju iznosa adekvatne odštete, sud mora voditi računa o kriterijumima propisanim u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na član 1 Protokola broj 1, prema kojima bi oduzimanje imovine normalno predstavljalo disproporcionalno miješanje koje se ne bi moglo smatrati opravdanim na osnovu tog člana u slučaju neisplaćivanja iznosa koji se razumno odnosi na vrijednost imovine. Prema tome, sud smatra da je adekvatno da se odrede iznosi koji se, koliko je to moguće, 'razumno odnose' na tržišnu vrijednost zemljišta, tj. iznosi koje bi on sam smatrao prihvatljivim na osnovu člana 1 Protokola broj 1 da je tužena država propisno obeštetila podnosioce predstavke. U tu svrhu, on mora obaviti opštu procjenu posljedica sporne eksproprijacije, obračunavajući iznos naknade prema vrijednosti zemljišta u vrijeme kada su podnosioci predstavke izgubili svoju imovinu (vidi presudu u meritumu, stav 111). Konačno, imajući u vidu posebne okolnosti u ovom predmetu, sud mora uzeti u obzir pravičnu naknadu pri određivanju relevantnih iznosa (vidi, mutatis mutandis, bivši Kralj Grčke i ostali protiv Grčke [VV] (pravično zadovoljenje), broj 25701/94, st. 78-79, od 28. novembra 2002), vodeći računa o konstatacijama iz stava 118 presude u meritumu“ (vidi Evropski sud, Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije, presuda (pravično zadovoljenje) od 25. marta 2014. godine, aplikacija broj 71243/01, st. 33, 35 i 36).
42. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud ističe da se apelant, donošenjem osporenog rješenja, smatra izigranim i prevarenim od strane korisnika eksproprijacije i redovnih sudova. Takođe ističe da je korisnik eksproprijacije, koji je javno preduzeće, stupio u posjed predmetnih nepokretnosti 25. aprila 2005. godine, te je apelantu oduzeo/ograničio njegovo pravo svojine dugi niz godina prije nego što su mu redovni sudovi odredili naknadu. Nadalje, iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je nadležni organ dopisom od 7. juna 2004. godine Osnovnom sudu dostavio prijedlog za donošenje rješenja o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, a da je konačna odluka o naknadi donesena 20. juna 2016. godine, u okviru kojeg perioda je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak. Proizlazi da redovni sudovi nisu vodili računa o hitnosti postupka prilikom određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, niti o svrsishodnosti stalnog vraćanja na ponovni postupak. Nadalje, redovni sudovi su u potpunosti zanemarili činjenicu da korisnik eksproprijacije dugi niz godina koristi apelantove nepokretnosti, dok je apelant ometen u mirnom uživanju svoje imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, da bi ispoštovali zahtjev proporcionalnosti, prilikom određivanja naknade za apelantovu eksproprisanu imovinu, morali voditi računa da ta naknada bude pravična, pogotovo što je određena poslije proteka tako dugog vremenskog perioda miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine.
43. Iz obrazloženja osporene odluke čini se da kod redovnih sudova uopšte nije postojalo razumijevanje postupka eksproprijacije i zahtjeva Zakona o eksproprijaciji odnosno Zakona o vanparničnom postupku, a pogotovo ustavnog prava na imovinu da eksproprijacija nije i ne smije biti akt otimanja i stavljanja vlasnika nepokretnosti u podređen položaj. Redovni sudovi su očito zanemarili činjenicu da prije postupka eksproprijacije vlasnik nepokretnosti odnosno apelant u konkretnom slučaju nije tražio korisnika eksproprijacije, niti je želio miješanje u svoje pravo na imovinu. Kada se to već dogodilo, onda je najprije na organima uprave bio zadatak da pažljivo ispitaju ispunjenje uslova koje je zakonodavac postavio već kod podnošenja prijedloga za eksproprijaciju, a kod određivanja pravične naknade na redovnim sudovima. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi uporno obrazlažu kako je konačno određena naknada (koja je za više od deset puta niža od prvobitno određene) viša od tržišne cijene zemljišta, pri čemu da je tržišna cijena 1 m zemljišta oko 1,5 KM, dakle ni koliko jedne dnevne novine.
Takođe obrazlažu kako nisu mogli prihvatiti nalaz vještaka ekonomske struke, već su morali prihvatiti nalaz vještaka poljoprivredne struke koji, u stvari, uopšte nije procjenjivao kvalitet i mogućnosti korišćenja poljoprivrednog zemljišta, već se bavio prikupljanjem podataka o tržišnoj vrijednosti zemljišta, što je u stvari već bio učinio vještak ekonomske struke koji je nesporno upućeniji u taj posao. Ustavni sud zapaža da je jedino vještak ekonomske struke imao u vidu činjenicu da se u međuvremenu, od donošenja rješenja o eksproprijaciji pa do određivanja pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti, dogodila svjetska ekonomska kriza i da je promet, a time i tržišna vrijednost nepokretnosti, u nekim mjestima doslovno prestao i da apelant svoje nepokretnosti nije ni nudio na prodaju, te da se stoga kao donja granica pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti ne može samo formalno uzeti tržišna vrijednost nepokretnosti, koja uz to i ne postoji. Vještak poljoprivredne struke je išao dotle da je iznio stav prema kojem ni za uspostavljanje prava služnosti vlasnik nepokretnosti uopšte nema pravo na naknadu, ne obrazloživši zašto se onda uopšte uspostavljalo pravo služnosti kada je korisnik eksproprijacije mogao postavljati stubove po apelantovoj nepokretnosti kad god i gdje god je htio i da to uopšte ne predstavlja umanjenje vrijednosti, niti štetu za apelanta kao vlasnika nepokretnosti, a redovni sudovi su sve to prihvatili kao normalno, zakonito i ustavno.
44. Ustavni sud, takođe, smatra da su redovni sudovi, prilikom određivanja pravične naknade za apelantove nepokretnosti obuhvaćene rješenjem o eksproprijaciji, morali imati u vidu da je apelant dugi niz godina onemogućen u mirnom uživanju svoje imovine bez mogućnosti iskorišćavanja svojih nepokretnosti, a da je korisnik eksproprijacije stupio u posjed eksproprisanih nepokretnosti odnosno iskorištavao apelantove nepokretnosti bez naknade (više od 11 godina). Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu primijenili ni sadržaj ni duh Zakona o eksproprijaciji koji je, kao lex specialis zakon za postupak eksproprijacije, predvidio obavezu korisnika eksproprijacije da ponuđeni iznos na ime pravične naknade isplati ranijem vlasniku bez odlaganja, čak i prije ulaska u posjed ili, u slučaju odbijanja korisnika eksproprijacije da primi ponuđeni iznos, da taj iznos deponuje kod banke ili suda. Ratio legis zakonodavca nesporno je bio u skladu s garancijama prava na imovinu s ciljem da se ponuđena naknada ne obezvrijedi. Stoga je, iako je propisao da je postupak eksproprijacije i u okviru njega određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost hitan, s izričito kratkim rokovima propisanim i Zakonom o vanparničnom postupku, zakonodavac propisao da ranijem vlasniku, pa i u konkretnom slučaju apelantu, pripada naknada na ime izgubljene koristi u situaciji kada korisnik eksproprijacije uđe u eksproprisane nepokretnosti prije nego što isplati naknadu ranijem vlasniku. U konkretnom slučaju, iako je korisnik eksproprijacije ušao u posjed apelantovih nepokretnosti 11 godina prije nego što je odredio „pravičnu“ naknadu, redovni sud nije apelantu kao ranijem vlasniku dosudio naknadu na ime izgubljene koristi za period od dana ulaska korisnika eksproprijacije u posjed apelantovih nepokretnosti. Umjesto toga, dosudio je apelantu disproporcionalno nisku naknadu kao pravičnu 13 godina od eksproprijacije odnosno 11 godina nakon ulaska korisnika eksproprijacije u posjed apelantovih nepokretnosti, odnosno tek onda kada je korisnik eksproprijacije pristao da sud odredi naknadu za 1 m u iznosu koji je nešto viši od cijene dnevnih novina. U takvoj situaciji čini se razumnim postaviti pitanja – zašto uopšte sud određuje pravičnu naknadu; zašto je određena pravična naknada u iznosu na koji je korisnik eksproprijacije pristao, a nije određena pravična naknada na koju bi apelant kao raniji vlasnik pristao; da li su strane pred vanparničnim sudom ravnopravne...? Imajući u vidu sve navedeno, posebno okolnost da su se javna vlast i javno preduzeće umiješali u apelantovo pravo na imovinu na način koji nije proporcionalan, donoseći odluku o pravičnoj naknadi 11 godina od ulaska korisnika eksproprijacije u posjed apelantovih nepokretnosti i određujući apelantu disproporcionalno nisku naknadu, te uvažavajući praksu Evropskog suda u sličnim predmetima, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom došlo do povrede apelantovih svojinskih prava jer je na apelanta stavljen prekomjeran teret. Slijedi da je eksproprijacijom zemljišta koje je pripadalo apelantu, konkretno određivanjem pravične naknade više od 13 godina (11 godina od ulaska korisnika eksproprijacije u posjed apelantovih nepokretnosti) i određivanjem disproporcionalno niske naknade za te nepokretnosti, koja je određena osporenom odlukom, javna vlast prekoračila polje slobodne procjene kojim je raspolagala, čime je narušila pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva od opšteg interesa, te da je, prema tome, član 1 Protokola broj 1 prekršen.
45. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Posljedično tome, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovog ustavnog prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu koji je dužan da hitno donese novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
46. Ustavni sud ovom prilikom nije slijedio praksu Evropskog suda kada je riječ o dosuđivanju naknade nematerijalne zbog povrede prava na imovinu zato što apelant takav zahtjev nije postavio pred Ustavni sud.
47. Ustavni sud naglašava da se u ovoj odluci neće baviti apelacionim navodima koje je istakao apelant u pogledu naknade troškova postupka s obzirom na to da će Okružni sud ponovo odlučivati o apelantovoj žalbi.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada redovni sudovi nisu vodili računa o hitnosti postupka prilikom određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, niti o svrsishodnosti stalnog vraćanja na ponovni postupak u kojem je svaki put određivana niža naknada sve dok korisnik eksproprijacije nije pristao na naknadu koju je sud konačno odredio, odnosno dok dosuđena naknada nije postala disproporcionalna, niti su vodili računa da naknada bude pravična ni poslije proteka dugog vremenskog perioda (13 godina) miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine, te kada nisu uzeli u obzir da apelant dugi niz godina (11 godina) nije u mogućnosti da koristi svoje nepokretnosti bez bilo kakve naknade, zbog čega je u konkretnom predmetu na apelanta stavljen prekomjeran teret.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević