Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-163/18 (G. V.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-163/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-163/18, rješavajući zahtjev Gorana Vučkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Vučkovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Vučković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. januara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 019131 17 Kž 2 od 6. novembra 2017. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019131 16 K od 8. juna 2017. godine.
2. Apelant je 30. novembra 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže postupanje (izvršenje) po osporenoj presudi Vrhovnog suda od 6. novembra 2017. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
3. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 019131 16 K od 8. juna 2017. godine apelant je oglašen krivim zato što je na način pobliže opisan u dispozitivu presude pokušao drugog lišiti života na krajnje podmukao način, čime je počinio krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 20. navedenog Zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina primjenom čl. 20, 28. i 33. navedenog Zakona. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 17. jula 2016. godine, pa do 17. oktobra 2016. godine. Nadalje, na osnovu odredbe člana 399. stav 7, a u vezi sa odredbom člana 62. KZ RS, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta pobliže navedenih u dispozitivu presude, dok je oštećena (S.P.) upućena na parnicu sa imovinsko-pravnim zahtjevom na osnovu odredbe člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Zatim, presudom je apelant obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka (u određenim novčanim iznosima), sudskog paušala, te nagrade i nužne izdatke apelantovog branioca određenog po službenoj dužnosti. S druge strane, presudom je apelant temeljem odredbe člana 298. stav 1. tačka v) ZKP RS oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS. Konačno, presudom je određeno da je sud o daljnjoj kontroli izrečenih mjera zabrana nakon izricanja prvostepene presude odlučio posebnim rješenjem.
4. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili okružni javni tužilac, te apelantovi branioci.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 019131 17 Kž 2 od 6. novembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana okružnoj javnog tužioca, dok su djelomično uvažene žalbe apelantovih branilaca i preinačena prvostepena presuda u odluci o kazni tako što se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam godina primjenom odredaba člana 38. tačka 1. i člana 39. stav 1. tačka 1. KZ RS. Nadalje, presudom je na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS apelantu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 17. jula 2016. godine do 17. oktobra 2016. godine. Konačno, presudom je određeno da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
6. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je prvostepena osporena odluka donesena na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, te na osnovu „niskog standarda dokazanosti u pogledu samog postojanja djela“, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Nadalje ukazuje da je do povrede navedenog prava došlo i u drugostepenom postupku, jer je Vrhovni sud kod donošenja osporene drugostepene odluke ignorisao apelantove žalbene navode, odnosno odbio ih uz proizvoljno i paušalno obrazloženje, slijedom čega je došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku. Također ističe da mu je uskraćeno i pravo na odbranu iz člana 6. ZKP RS, jer policijski organ prilikom njegovog ispitivanja niti jednom riječju nije ga (kao osumnjičenog) obavijestio o osnovima sumnje, te činjenicama i dokazima koji ga terete. Pored toga, apelant navodi i da mu je prilikom ispitivanja bilo uskraćeno i pravo na izbor branioca, te da nije bez odlaganja sproveden nadležnom tužiocu. Shodno navedenom, po apelantovoj ocjeni, prvostepeni sud je zanemario povrede prava apelanta učinjene tokom istrage, ističući da je taj sud i „sam proveo postupak i donio presudu na takav način kojim su dodatno potvrđene povrede prava apelanta na pravično suđenje, a koje nisu otklonjene ni u drugostepenom postupku“.
7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je najprije ukratko ukazao na odlučenja redovnih sudova, a potom istakao da postoji opravdana naznaka da bi kao osuđeno lice mogao biti upućen na izdržavanje kazne zatvora po osporenoj presudi Vrhovnog suda od 6. novembra 2017. godine, slijedom čega podnosi prijedlog za određivanje privremene mjere, radi odlaganja postupanja (izvršenja) po navedenoj presudi do konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje je pravosnažno oglašeno krivim i osuđeno na kaznu zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja predmetne apelacije, „odložiti“ izvršenje izrečene kazne zatvora a kao razloge za donošenje privremene mjere ističe povredu njihovih ljudskih prava počinjenih u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka.
14. U vezi s istaknutim navodima na kojima apelant zasniva svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da apelant, pored navoda koji se tiču merituma predmeta, nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju izostali. Osim toga, u pogledu zahtjeva kojim se traži „odlaganje“ izdržavanja kazne zatvora, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je Okružni sud poduzeo radnje kako bi apelanta uputio na izdržavanje kazne zatvora, a u osporenoj prvostepenoj presudi navedeno je da je apelant bio u pritvoru u određenom periodu, koji se uračunava u izrečenu kazne zatvora, dakle u vrijeme donošenja osporenih presuda apelant nije bio u pritvoru. Također, Ustavni sud podsjeća na odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10, 117/11 i 98/13; u daljnjem tekstu: ZIKS) koje regulišu postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (odredbe čl. 69-72.). Dakle, apelant ima mogućnost, ali i obavezu u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda, ukoliko je u međuvremenu došlo do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora, da u skladu sa navedenim odredbama ZIKS, traži odlaganje izvršenja kazne zatvora.
15. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević