Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7314/18 (JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7314/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-7314/18, rješavajući apelaciju JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Ps 042209 15 Rev od 23. oktobra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnijela je 8. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 042209 15 Rev od 23. oktobra 2018. godine. Apelantkinja je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se "odložio izvršni postupak kod Općinskog suda u Cazinu" do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je revizija tužitelja („Rad putevi“ d.o.o. Bihać) i preinačena drugostepena presuda tako što je apelantova žalba odbijena i potvrđena Presuda Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 042209 12 Ps od 27. juna 2014. godine kojom je obavezana apelantkinja da isplati tužitelju iznos od 333.774,25 KM.

3. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tužitelj sa apelantkinjom zaključio ugovor o finansiranju i izvođenju radova na čišćenju i djelimičnoj regulaciji rijeke Toplice od 8. februara 2007. godine, te da je ugovorom regulisano da će se poslovi vršiti u dvije u faze. Dalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj završio prvu fazu i ispostavio prvu privremenu situaciju od 13. decembra 2007. godine na iznos od 102.567,60 KM, koji iznos je plaćen, te da je između tužitelja i apelantkinje vođen razgovor da se nastave radovi druge faze sa ciljem da se kasnije zaključi aneks ugovora, koji nije potpisan. Općinski sud je naveo da po svojoj sadržini nastavak radova druge faze predstavlja ugovor o djelu u smislu odredaba člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je neformalan pravni akt i za čiju je punovažnost dovoljna saglasnost volja stranaka, te da je apelantkinja u obavezi da plati tužitelju za izvedene radove, posebno imajući u vidu da je apelantkinja imala svoj nadzor koji je pratio izvođenje radova i potpisivao građevinsku knjigu i građevinski dnevnik. Osim toga, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 374. ZOO propisano da međusobna potraživanja društvenih i pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Općinski sud je zaključio da je apelantov prigovor zastare potraživanja neosnovan iz razloga jer je nadzor nad izvođenjem radova, odnosno primopredaja radova izvršena u decembru 2009. godine, a tužba tom sudu podnesena 24. jula 2012. godine, odnosno okončana situacija dostavljena je apelantu u januaru 2012. godine.

4. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj i apelantkinja zaključili ugovor o finansiranju i izvođenju prve faze radova na čišćenju i djelimičnoj regulaciji rijeke Toplice, te da je tužitelj izveo ugovorene radove i apelantkinji ispostavio prvu privremenu situaciju na iznos od 102.567,60 KM, što je apelantkinja platila. Dalje, navedeno je da su članom 1. stav 4. ugovora tužitelj i apelantkinja ugovorili da će se nastavak radova sljedećih faza izvršiti Aneksom na taj ugovor, nakon obezbjeđenja finansijskih sredstava. Takođe, navedeno je da je tužitelj nakon završetka ugovorene prve faze radova nastavio sa daljnjim čišćenjem vodotoka rijeke i da je izvedene radove evidentirao kroz građevinsku knjigu i građevinski dnevnik, čije vođenje je kontrolisao nadzorni organ apelantkinje i koji je nakon završetka radova druge faze potpisao građevinsku knjigu i građevinski dnevnik. Zatim, navedeno je da je tužitelj za drugu fazu ispostavio apelantkinji okončanu situaciju od 16. januara 2012. godine na iznos od 333.744,25 KM, s tim što je naveo kumulativnu vrijednost radova u iznosu od 436.311,85 KM, iako je apelantkinja po prethodnoj situaciji za izvedene radove platila iznos od 102.567,60 KM. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da za izvedene radove druge faze nije zaključen Aneks na ugovor, a da dostavljenu okončanu situaciju apelantkinja nije potpisala i ovjerila, već je neovjerenu i nepotpisanu vratila tužitelju uz napomenu da za izvođenje radova druge faze nije zaključen Aneks na ugovor, a ni nadzorni organ nije potpisao okončanu situaciju iz tih razloga. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu vrijednosti stvarno izvedenih radova u smislu odredaba člana 600. ZOO, dok je drugostepeni sud uvažio apelantkinjinu žalbu cijeneći da se radi o ugovoru o građenju, te imajući u vidu da za sporne radove druge faze nije zaključen Aneks ugovora u pismenoj formi (član 630. stav 2. ZOO), zaključio da tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade za izvedene radove. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je osnovana revizija koju je tužitelj izjavio protiv drugostepene presude i kojom je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 630. stav 1. ZOO propisano da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Osim toga, ukazano je da se prema odredbama člana 631. ZOO pod „građevinom“ podrazumijevaju zgrade, brane, mostovi, vodovodi, kanalizacije, putevi, željezničke pruge, bunari i ostali građevinski radovi čija izrada zahtijeva veće i složenije poslove. Imajući u vidu da je prema zaključenom ugovoru o izvođenju radova i ponudi za zaključenje tog ugovora tužitelj trebao da izvede sve pripremne i zemljane radove na čišćenju korita i zemljišta oko rijeke u dvije faze i to čišćenje zemljišta od šiblja i kamenja, sječenja stabala, mašinski iskop zemljišta i odvoz na deponiju i dr., Vrhovni sud je ukazao da se ne radi o većim i složenijim građevinskim radovima, niti o izgradnji građevine u smislu odredaba člana 631. ZOO, već o izvršenju određenog posla. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 600. ZOO propisano da se ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu. Vrhovni sud je naveo da za zaključenje navedenog ugovora zakonom nije propisana obavezna pismena forma već neformalna saglasnost stranaka, koja je postojala u konkretnom slučaju, slijedom čega postoji apelantkinjina obaveza da plati tužitelju naknadu za izvedene radove. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelj, u skladu sa odredbama člana 600. ZOO ima pravo na isplatu traženog iznosa na ime izvedenih radova, na što nema uticaja činjenica da nije zaključen Aneks na predmetni ugovor o izvođenju radova druge faze.

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da radovi druge faze na čišćenju i regulaciji vodotoka rijeke predstavljaju ugovor o djelu u smislu odredaba člana 600. ZOO. Apelantkinja smatra da je, takođe, pogrešan zaključak Vrhovnog suda da se ne radi o većim i složenijim građevinskim radovima niti o izgradnji „građevine“ u smislu odredaba člana 631. ZOO, već o izvršenju određenog posla. Osim toga, apelantkinja ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalni propis iz odredaba člana 374. ZOO u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da apelantkinja ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7314/18 (JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin) | Sudska praksa | Aktio