Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-557/17 (H. S.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica · čl. 1
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica · čl. 1
- Zakon o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica Federacija BiH · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-557/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-557/17, rješavajući apelaciju Halila Selimbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Halil Selimbašić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 012410 14 U od 7. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Halil Selimbašić iz Tuzle, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 012410 14 U od 7. decembra 2016. godine. Uvodne napomene
2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 513-2208-1/1 od 8. oktobra 2002. godine (u daljnjem tekstu: odluka od 8. oktobra 2002. godine) potvrđeno da je B.V. 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na preciziranom stanu u Tuzli (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Takođe, proizilazi da je Služba za stambene poslove i povratak općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) donijela zaključak broj 05-02/5-23-2528/98 od 10. decembra 2002. godine o dozvoli izvršenja navedene odluke CRPC-a, kojim je naloženo privremenom korisniku predmetnog stana Ismetu Kutlovcu da u određenom roku isti oslobodi od lica i stvari i preda u posjed B.V, a na osnovu kojeg zaključka je B.V. 27. decembra 2002. godine uveden u posjed tog stana, o čemu je sačinjen zapisnik.
4. Međutim, postupajući povodom zahtjeva za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine, koji je podnijelo tadašnje Ministarstvo odbrane FBiH (u daljnjem tekstu: FMO), CRPC je donijela Odluku broj R-513-2208-1/1-90-1113 od 4. marta 2003. godine (u daljnjem tekstu: odluka od 4. marta2003. godine) kojom je usvojila taj zahtjev, navedenu Odluku stavila van snage i odbacila zahtjev B.V. za vraćanje u posjed predmetnog stana zbog nenadležnosti za odlučivanje, uz obrazloženje da je u postupku koji je prethodio donošenju te Odluke utvrđeno da je B.V. kao civilno lice ostao na službi u Vojsci Jugoslavije poslije 14. decembra 1995. godine, pa se ne smatra raseljenim licem i izbjeglicom.
5. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je B.V. 10. avgusta 1998. godine podnio zahtjev Službi za vraćanje u posjed predmetnog stana, a da je Služba, odlučujući u ponovnom postupku povodom tog zahtjeva donijela zaključak broj 05-02/I-1-ČM-23-2528/98 od 5. marta 2008. godine kojim se oglasila stvarno nenadležnom za rješavanje po tom zahtjevu. Po pravosnažnosti tog zaključka, spis predmeta je proslijeđen Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove općine Tuzla, koja je donijela zaključak broj 07-23-2528/98 od 16. decembra 2008. godine kojim je odbacila zahtjev B.V. za vraćanje u posjed predmetnog stana kao nepotpun, a koji zaključak je postao pravosnažan.
Osporene odluke
6. Rješavajući u ponovnom postupku, Služba je donijela zaključak broj 06-03/1-PS-23- 2528/98 od 14. novembra 2013. godine kojim je zbog nenadležnosti za postupanje odbacila zahtjev FMO Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) kao pravnog sljednika FMO za izvršenje Odluke Komisije od 4. marta 2003. godine.
7. U obrazloženju zaključka je ukazano da se Služba, postupajući po uputama datim u presudi Kantonalnog suda broj 03 0 U 00551210 U od 28. februara 2011. godine (kojom su ranije donesena rješenja organa uprave - prvostepeno rješenje Službe precizirani broj od 9. juna 2010. godine i drugostepeno rješenje Ministarstva od 20. jula 2010. godine poništena i konkretan predmet je vraćen Službi na ponovno rješavanje), a koje upute su obavezujuće za taj organ oglasila nenadležnom. Služba je konstatovala da prema uputama Kantonalnog suda ne postoji bilo kakav zakonski osnov za vođenje postupka i odlučivanje o iseljenju i predaji u posjed predmetnog stana od strane B.V. kao nosioca stanarskog prava u situaciji kada je on došao u ponovni posjed napuštenog stana. Pri tome, Služba je ukazala da se, imajući u vidu da se B.V. nalazi u posjedu stana i da je o njegovom zahtjevu za povrat stana pravosnažno odlučeno donošenjem zaključka od 5. marta 2008. godine, nije upuštala u osnovanost njegovog zahtjeva za povrat u smislu odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Takođe, ukazala je da se u konkretan postupak kao zainteresovano lice uključio apelant kojem je predmetni stan dodijeljen od strane nosioca prava raspolaganja, pa će se primjerak zaključka dostaviti i njemu.
8. Odlučujući o žalbama koje su apelant i Služba za zajedničke poslove podnijeli protiv navedenog zaključka, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo rješenje broj 12/01-1-23-000777/13, od 25. marta 2014. godine kojim je odbilo žalbe.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 00551210 U od 28. februara 2011. godine utvrđeno da ne postoji bilo kakav zakonski osnov za vođenje postupka i odlučivanje o iseljenju i predaji u posjed predmetnog stana od strane B.V. kao nosioca stanarskog prava u situaciji kada je on došao u ponovni posjed napuštenog stana odnosno da takvu mogućnost ne daje ni jedan zakon, pa ako ni Zakon o prestanku primjene i „Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima […]“, zbog čega organi uprave nemaju zakonskog osnova da odlučuju o iseljenju i predaji stana. Nadalje, navedeno je da je utvrđeno da se to posebno odnosi na situaciju kada su raniji nosioci stanarskog prava u stan uselili na osnovu odluke CRPC-a, u kom slučaju bi, po shvatanju Kantonalnog suda, mogao biti nadležan samo i isključivo redovni sud u parničnom postupku. Takođe, ukazano je da je tom presudom određeno da je predmetni zahtjev za izvršenje zasnovan na odredbama člana 285. Zakona o upravnom postupku ali da taj zahtjev nije moguće riješiti po tom osnovu jer se navedena odredba odnosi na administrativno izvršenje rješenja i zaključaka donesenih u upravnom postupku. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a, kojom je poništena ranija odluka tog organa o vraćanju stana u posjed, pa Zakon o izvršenju odluka CRPC-a predstavlja lex specialis. Takođe, konstatovano je da je u toj presudi zaključeno da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti ni odredbe člana 3.a. Zakona o prestanku primjene. Ukazavši da su presude sudova u upravnim sporovima obavezujuće, Ministarstvo je zaključilo da je odluka prvostepenog organa pravilna.
10. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva broj 12/01-1-23-000777/13, od 25. marta 2014. godine, koju je Kantonalni sud odbio presudom broj 03 0 U 012410 14 U od 7. decembra 2016. godine.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, konstatovao da iz činjenica predmeta slijedi da je B.V. na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog sa Zajednicom stanovanja JNA – Stručna služba precizirani broj od 18. novembra 1988. godine bio prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je dana 3. aprila 1992. godine sa tadašnjom državom SFRJ - SSNO-Vojno građevinska direkcija Sarajevo, zaključilo ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti - predmetnog stana iz stambenog fonda bivše JNA, te ugovorenu kupoprodajnu cijenu u potpunosti isplatio 14. februara 1992. godine, s tim da taj ugovor nije bio dostavljen na ovjeru Poreznoj upravi. Takođe, konstatovao je da je B.V. 15. maja 1992. godine napustio predmetni stan, kada je, u svojstvu građanskog lica na službi u JNA, i to, prema stanju spisa, u svojstvu stomatologa, zajedno sa jedinicama bivše JNA napustilo Tuzlu, te nakon 19. maja 1992. godine ostao na službi u bivšoj JNA u svojstvu građanskog lica. U obrazloženju presude je dalje ukratko prezentovan tok postupaka po zahtjevima B.V. za vraćanje u posjed stana podnesenim organu uprave i CRPC-u, te po zahtjevu B.V. za izvršenje odluke CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine, kao i po predmetnom zahtjevu za izvršenje kasnije donesene Odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine (donesene po zahtjevu FMO za ponovno razmatranje prethodne odluke kojom je bilo utvrđeno da je B .V. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu).
12. Po shvatanju Kantonalnog suda, iz sadržaja odredbi čl. 2, 3. i 4. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, a koje je citirao u obrazloženju presude, proizilazi da se izvršenje odluka CRPC-a u upravnom postupku može tražiti samo u slučaju kada se radi o odlukama kojima se potvrđuju prava na nekretninama u korist lica navedenih u odluci i zahtijeva od nadležnih izvršnih organa poduzimanje mjera propisanih ovim zakonom, a kako je i izričito propisano u odredbom člana 2. stav 1. navedenog Zakona. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilan zaključak organa uprave da u postojećoj situaciji po Zakonu o izvršenju Odluka CRPC-a nije nadležan za izvršenje nove odluke CRPC-a. Istakao je da je to utoliko prije ako se ima u vidu činjenica da novom odlukom CRPC-a nije potvrđeno bilo kakvo pravo na predmetnom stanu u korist FMO. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da su odredbama člana 3. istog Zakona kao tražioci izvršenja određena lica iz člana 4. stav 1. ili 2. tog Zakona, a da prema odredbama člana 4. stav 2. tog Zakona pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo imaju: nosilac stanarskog prava naveden u odluci Komisije, i lica koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije na dan naveden u dispozitivu odluke Komisije, s tim što prema odredbama stava 4. istog člana, ostala lica, uključujući i ona na koja su ova prava prenesena nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, imaju pravo podnijeti odluku Komisije kao pravovaljan dokaz u upravnom ili sudskom postupku u skladu sa članom 2. stav 3. ovog Zakona. Po shvatanju ovog suda ove odredbe treba tumačiti na način da u ostala lica koja imaju pravo podnijeti zahtjev za izvršenje odluka CRPC-a po odredbama člana 4. stav 4. tog Zakona, spadaju lica na koja su sa lica iz člana 4. stav 1. i 2. tog Zakona prenesena prava ne nekretnini koja je predmet izvršenja. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da ni tim, a ni drugim odredbama Zakona o izvršenju Odluka CRPC-a, kao tražioci izvršenja nisu uopšte predviđeni davaoci stana na korištenje, zbog čega ne proizilazi da isti imaju pravo na izvršenje odluka CRPC-a, zbog čega Služba za zajedničke poslove nema pravo tražiti izvršenje predmetne odluke, čak i kada bi prvostepeni organ bio nadležan za njeno izvršenje. Kantonalni sud je istakao da treba imati u vidu i činjenicu da izrekom Odluke CRPC-a tom licu nije naložena bilo kakva obaveza, a pogotovo mu nije naloženo iseljenje iz predmetnog stana, zbog čega takva odluka, čak i u slučaju kada bi Služba za zajedničke poslove organa bila aktivno legitimisana za podnošenje zahtjeva za njeno izvršenje, i kada bi prvostepeni organ bio nadležan za njeno izvršenje ne bi bila izvršiva, jer se po odredbama Zakona o upravnom postupku izvršavati mogu samo oni akti kojima je stranci naloženo izvršenje neke obaveze, i to samo one obaveze koja je jasno i konkretno određena i po sadržaju i po roku za dobrovoljno izvršenje.
13. Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je stavljanjem van snage ranije odluke CRPC-a, došlo je do situacije da je za povrat stana koji je B.V. podnio CRPC-u i de iure i de facto ostao neriješen od strane CRPC-a, te je zaključio odredbama Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Aneks VII) i Zakona o izvršenju Odluka CRPC-a nije data mogućnost da se CRPC, oglasi nenadležnom za odlučivanje iz razloga što je neko lice nakon 14. decembra 1995. godine, kao civilno lice ostalo u službi u Vojsci Jugoslavije. Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) i Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). Ocijenio je da iz sadržaja obje navedene presude proizilazi da je drugačije tretiranje aplikanata koji su bili pripadnici oružanih snaga Vojske Jugoslavije ocijenjeno kao diskriminacija na temelju etničkog porijekla koja je, iako zakonita i sa dozvoljenim ciljem, bila nesrazmjerna (neproporcionalna) tom cilju, jer je izvršena bez isplate iznosa koji je u razumnoj vezi sa vrijednošću te imovine, i da je takva diskriminacija dovela do povrede prava aplikanata na imovinu po odredbama člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, konstatovao je da su navedenim presudama pritužbe aplikanata koje su se odnosile ne povredu njihovog prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije ocijenjene kao očito neosnovane, i to isključivo iz razloga što se u oba ta predmeta radilo o licima za koja u predmetnim spisima nije bilo naznake da se aplikanti namjeravaju ponovo nastaniti u svojim predratnim domovima. Međutim, konstatovao je da je u konkretnom slučaju, iz stanja u spisu, očigledno je da se B.V. ne samo namjeravalo ponovo nastaniti u svom prijeratnom domu, nego i da se, nakon uvođenja u posjed predmetnog stana u toku 2002. godine, u njemu ponovo i nastanio, i da se predmetnim zahtjevom traži njegovo iseljenje, nakon što je od ponovnog nastanjenja proteklo oko 14 godina. S obzirom na te okolnosti, Kantonalni sud je ocijenio da bi iseljenje, koje je traženo na osnovu nove odluke CRPC-a, dovelo do povrede prava B.V. na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Takođe, ocijenio bi da bi njegovo o iseljenje dovelo do povrede odredbi člana I st. 1., 2. i 3. Aneksa VII, kojima je zaštićeno pravo svih izbjeglica i raseljenih lica na slobodno vraćanje u svoje domove. Kantonalni sud je, pored toga, zaključio da bi, čak i u slučaju kada bi prvostepeni organ zaista bio nadležan za postupanje po predmetnom zahtjevu Službe za zajedničke poslove za izvršenje nove odluke CRPC-a, i kada bi ta odluka bila izvršiva, taj zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan pozivom na navedenu praksu Evropskog suda, jer bi u suprotnom, na štetu B.V. lica došlo do povrede prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da iz stanja u spisu ne proizilazi da je B.V. u međuvremenu stekao ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ.
14. Apelant smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da stav Kantonalnog suda da organ uprave nije nadležan za izvršenje odluke CRPC-a jer istom nije određeno bilo kakvo pravo na predmetnom stanu u korist FMO i da se davaoci stana na korištenje ne mogu pojaviti kao ovlaštene osobe za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a nije utemeljen na pozitivnim zakonskim propisima. Tvrdi da Kantonalni sud održava protivpravno stanje koje se ogleda u činjenici i da se u predmetnom stan nalazi lice koje za korištenje istog nema valjani pravni osnov. U suštini tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljno ocijenio propise i proizvoljno zaključio da bi izvršenjem osporene odluke je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava B.V. na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.
Odlukama Komisije potvrđuju se prava na nekretninama u korist lica navedenih u odluci i zahtijeva od nadležnih izvršnih organa poduzimanje mjera propisanih ovim zakonom. Odluke Komisije također imaju snagu pravovaljanih dokaza koji se mogu koristiti u upravnom, sudskom i drugim zakonskim postupcima.
Član 3.
Izvršenje odluke Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. stav 1. ili 2. (tražilac izvršenja).
[…] Upravni organ nadležan za stambene poslove u općini u kojoj se nalazi stan izvršava odluke Komisije koje se odnose na stan na kojem postoji stanarsko pravo, po zahtjevu lica iz člana 4. stav 2. ovog zakona.
Član 4.
[…] Pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo imaju sljedeća lica:
•nosilac stanarskog prava naveden u odluci Komisije, •lica koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije na dan naveden u dispozitivu odluke Komisije.
Ako je zahtjev za izvršenje odluke Komisije podnesen od strane osobe koja nije navedena u preambuli odluke, organ uprave će odlučiti da li se on/ona može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava navedenog u odluci.
Ostala lica, uključujući i ona na koja su ova prava prenesena nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, imaju pravo podnijeti odluku Komisije kao pravovaljan dokaz u upravnom ili sudskom postupku u skladu sa članom 2. stav 3. ovog zakona.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda, odnose isključivo na način na koji je taj sud primijenio pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, napominje da je osporena odluka Kantonalnog suda donesena u postupku vođenom povodom zahtjeva Službe za zajedničke poslove kao pravnog sljednika FMO za izvršenje Odluke CRPC-a broj od 4. marta 2003. godine, u koji postupak se apelant uključio u svojstvu zainteresovanog lica. Ustavni sud takođe napominje da je navedenom odlukom usvojen zahtjev FMO za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine (kojom odlukom je potvrđeno da je B.V. 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu) pa je ta Odluka je stavljena van snage i odbačen je zahtjev B.V. za vraćanje u posjed predmetnog stana zbog nenadležnosti za odlučivanje. Imajući u vidu sadržaj izreke navedene Odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i argumentovane razloge za zaključak da je pravilna konstatacija organa uprave da, prema po Zakonu o izvršenju Odluka CRPC-a, taj organ nije nadležan za izvršenje Odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine, s obzirom da iz odredbe člana 2. stav 1. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a proizilazi da se izvršenje odluka CRPC-a u upravnom postupku može tražiti samo u slučaju kada se radi o odlukama kojima se potvrđuju prava na nekretninama u korist lica navedenih u odluci i zahtijeva od nadležnih izvršnih organa poduzimanje mjera propisanih ovim zakonom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je dao jasno i logično obrazloženje i za svoj zaključak da shodno odredbama Zakona o izvršenju Odluka CRPC-a, Služba za zajedničke poslove nema pravo tražiti izvršenje predmetne odluke, čak i kada bi prvostepeni organ bio nadležan za njeno izvršenje. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da izrekom predmetne Odluke CRPC-a B.V. nije naložena bilo kakva obaveza, a pogotovo mu nije naloženo iseljenje iz predmetnog stana, zbog čega takva odluka, čak i u slučaju kada bi Služba za zajedničke poslove organa bila aktivno legitimisana za podnošenje zahtjeva za njeno izvršenje, i kada bi prvostepeni organ bio nadležan za njeno izvršenje ne bi bila izvršiva, jer se po odredbama ZUP-a izvršavati mogu samo oni akti kojima je stranci naloženo izvršenje neke obaveze, i to samo one obaveze koja je jasno i konkretno određena i po sadržaju i po roku za dobrovoljno izvršenje. Dovodeći u vezu navedeno sa odredbama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, na koje se Kantonalni sud pozvao u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba navedenih zakona od strane Kantonalnog suda u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, osim toga, napominje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi, a što ne osporava ni apelant u apelaciji, da je B.V. ušao u posjed predmetnog stana 27. decembra 2002. godine, i to na osnovu zaključka od 10. decembra 2002. godine o dozvoli izvršenja Odluke CRPC-a (koja je kasnije stavljena van snage), kojom prilikom je iz tog stana deložirano drugo lice – Ismet Kutlovac (a ne apelant) kao privremeni korisnik i da se B.V. sve od tada nalazi u posjedu predmetnog stana.
21. Takođe, Ustavni sud zapaža se iz dostavljene dokumentacije ne može zaključiti da je apelant, za razliku od B.V, ikada bio u posjedu predmetnog stana, iako mu je, kako je to konstatirano u zaključku Službe od 14. novembra 2013. godine, predmetni stan dodijeljen od strane nosioca prava raspolaganja. Imajući u vidu sve naprijed navedeno navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, kao i okolnost da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je aktom nadležnog organa naloženo iseljenje B.V. iz predmetnog stana, Ustavni sud smatra da apelant vezano za osporenu odluku nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanta o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević