Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4873/18 (M. P.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjere zabrane
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4873/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4873/18, rješavajući apelaciju Miroslava Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miroslava Pajića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine i S1 2 K 028774 18 Ko od 3. jula 2018. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Pajića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine i S1 2 K 028774 18 Ko od 3.
jula 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miroslav Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine i S1 2 K 028774 18 Ko od 3. jula 2018. godine.
2. Apelant je podneskom od 3. oktobra 2018. godine obavijestio Ustavni sud da je Sud BiH Rješenjem broj S1 2 K 28774 18 Kv 5 od 3. septembra 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 28774 18 Kž 2 od 13. septembra 2018. godine, izvršio kontrolu pritvora koji je određen apelantu, te je zaključio da razlozi za pritvor i dalje postoje. Ova rješenja apelant nije osporio.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 30. avgusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor 7. septembra 2018. godine, a Tužilaštvo BiH 10. septembra 2018. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH (sudija za prethodno saslušanje) je Rješenjem broj S1 2 K 028774 18 Ko od 3. jula 2018. godine ukinuo mjere zabrane apelantu određene rješenjem od 27. novembra 2017. godine, i to: zabrana napuštanja boravišta (kretanje ograničeno na adresu stanovanja uz obavezu nadležne policijske stanice da jednom dnevno nasumice, u periodu od 8 do 22 sata, provjerava da li osumnjičeni boravi na adresi) i zabrana putovanja (prema kojoj je od osumnjičenog oduzeta putna isprava, zabranjeno izdavanje nove putne isprave i zabranjeno korištenje lične karte za prelazak državne granice), te mjera zabrane sastajanja s određenim osobama. Apelantu je određen pritvor koji po ovom rješenju „može trajati najduže jedan mjesec“ od dana lišavanja slobode zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu:
ZKPBiH).
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Tužilaštvo BiH 7. juna 2018. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i više osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona FBiH i dr.
8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela za koja se terete zasnovao na iskazima pojedinačno pobrojanih svjedoka, pobrojanim materijalnim dokazima, te rezultatima provođenja posebnih istražnih radnji.
9. Sud BiH je istakao da je apelantu u ranijem postupku mjera pritvora, kao najstrožija mjera obezbjeđenja prisustva u krivičnom postupku, zamijenjena mjerama zabrane, i to: zabrana napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH (pri čemu je apelantovo kretanje ograničeno na označenu adresu stanovanja uz obavezu nadležne policijske stanice da jednom dnevno, nasumice, u periodu od 8 do 22 sata, provjerava da li apelant boravi na označenoj adresi), zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, prema kojoj su od optuženih oduzete putne isprave, zabranjeno izdavanje novih putnih isprava i zabranjeno korištenje lične karte za prelazak državne granice, te mjera zabrane sastajanja sa određenim osobama iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, odnosno sa ostalim osumnjičenim u tom predmetu.
10. Nadalje, ukazano je da, prema izrečenoj mjeri zabrane napuštanja boravišta u skladu sa članom 126c. stav 1. ZKPBiH, apelant nije mogao napuštati označenu adresu, odnosno svoj dom bez prethodnog odobrenja Suda BiH, a da je nadležna policijska stanica, prema članu 126f. stav 1. ZKPBiH, imala obavezu da u vremenu koje je odredio sud provjerava da li apelant poštuje navedenu mjeru zabrane, odnosno da li se nalazi u svom domu.
11. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da iz obavještenja Policijske stanice Istočno Novo Sarajevo od 26. marta 2018. godine proizlazi da je apelant prekršio izrečenu mjeru zabrane napuštanja boravišta kojom je njegovo kretanje ograničeno isključivo na njegov dom.
12. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je apelant, u skladu sa članom 126b. stav 3. ZKP, upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši izrečene mjere zabrane, te da, ukoliko ima potrebu da napusti boravište, za to prethodno mora dobiti odobrenje Suda BiH, osim ako boravak napušta zbog pojavljivanja pred tim sudom, odnosno Tužilaštvom BiH.
13. Sud BiH je naglasio da je apelantu u ranijem toku postupka mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane kao blažim mjerama za obezbjeđenje njegovog prisustva i uspješnog okončanja krivičnog postupka, smatrajući da nema potrebe da apelant maksimalno bude ograničen u pravima. Prema stavu Suda BiH, apelant očigledno nije ispoštovao mjeru zabrane napuštanja boravišta koja je, zbog okolnosti konkretnog predmeta, imala cilj da obezbijedi njegovo prisustvo, te uspješno okončanje postupka, što upućuje na zaključak da bi se kršenje mjera zabrane moglo dogoditi i u kasnijoj fazi postupka, što bi otežalo vođenje postupka. Slijedom navedenog, Sud BiH je postupio u skladu sa članom 126b. stav 3. ZKPBiH.
14. S obzirom na navedene okolnosti, Sud BiH je zaključio da se mjerom zabrane napuštanja boravišta u konkretnom slučaju ne može obezbijediti uspješno vođenje krivičnog postupka, te imajući u vidu da je apelant svojim ponašanjem pokazao da ne poštuje odluke Suda, odnosno ne ispunjava obaveze koje su mu nametnute u skladu sa ZKP, to je odlučeno da se mjere zabrane zamijene mjerom pritvora, ocjenjujući da je potvrđena optužnica, utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, da slijedi glavni pretres, pa da je neophodno preduzeti potrebne mjere kako bi se obezbijedilo apelantovo prisustvo i uspješno okončanje postupka.
15. Sud BiH je dalje zaključio da su se u odnosu na apelanta stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. U vezi s tim je ukazano da je, nakon potvrđivanja optužnice, utvrđen veći stepen osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, te kad slijede glavni pretres i donošenje meritorne odluke, postoje naročite okolnosti da će u daljnjem toku postupka apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim je ukazano da iskazi svjedoka koji su dostavljeni uz optužnicu u ranijoj fazi postupka nisu bili dostupni apelantu, te da je sada svjestan koji ga svjedoci dovode u vezu sa inkriminisanim događajima, pa da se, s obzirom na iskazano ponašanje u smislu nepoštovanja odluka Suda i izrečenih zabrana, može očekivati da će boravkom na slobodi pokušati utjecati na svjedoke kako da daju svoje iskaze.
16. Nadalje, Sud BiH je zaključio i da su se stekli uslovi za određivanje pritvora apelantu iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Ukazano je da je ispunjen opšti uslov iz navedene odredbe (zaprijećena kazna zatvora za predmetna krivična djela tri godine ili teža kazna). Kao naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ponoviti ili učiniti novo krivično djelo, Sud je ocijenio prirodu i način izvršenja krivičnih djela uz napomenu da, osim ranije osuđivanosti, ličnost optuženog može biti od značaja za ocjenu opasnosti od ponavljanja krivičnog djela. Sud BiH je imao u vidu da se apelant tereti za izvršenje krivičnih djela koja je, kako se to osnovano sumnja, vršio u kontinuitetu kao pripadnik višečlane dobro organizovane grupe na način da je zajedno s drugim pripadnicima grupe učinio više krivičnopravnih radnji. Vremenski kontinuitet pojedinačno opisanih krivičnopravnih radnji, koje počinju od 2011. godine i traju do kraja 2017. godine, te broj izvršenih krivičnopravnih radnji - teške krađe putničkih motornih vozila, pri čemu je za jednu noć otuđivano više vozila uz upotrebu specijalnih alata za obijanje vozila i stavljanje u pogon, prema ocjeni Suda BiH, ukazuju na apelantovu vrlo izraženu spremnost i upornost u vršenju krivičnog djela, što je, zapravo, postalo njegovo osnovno zanimanje. Sud BiH je zaključio da se radi o osobi koja je sklona vršenju radnji zabranjenih zakonom, što opravdava bojazan da će boravkom na slobodi nastaviti izvršenje tih krivičnih djela, odnosno ponoviti predmetna krivična djela.
17. Sud BiH nije prihvatio apelantov prijedlog da mu se ublaže izrečene mjere zabrane, te je kod svega iznesenog zaključio da je suvišno obrazlagati razloge za to.
18. Najzad, s obzirom na to da se, prema članu 137. stav 1. i stav 2. tačka c) ZKPBiH, pritvor može odrediti i nakon potvrđivanja optužnice, i to za dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora više od deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora, te s obzirom na to da je apelantu na teret, pored ostalog, stavljeno i krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH, za koje je zaprijećena kazna zatvora od najmanje pet godina, „apelantu je pritvor određen do okončanja glavnog pretresa a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, tj. do 27. juna 2020. godine“.
19. Najzad, Sud BiH je istakao da je odluku utemeljio na članu 123. stav 2, članu 131. stav 1, članu 126b. st. 3. i 6, članu 137. stav 1. i stav 2. tačka c) u vezi sa članom 132. stav 1. tač. b) i c)
ZKPBiH.
20. Sud BiH (vanraspravno vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.
21. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH Rješenjem broj S1 2 K 028774 18 Ko od 4. jula 2018. godine izvršio ispravku rješenja od 3. jula 2018. godine, i to u pogledu trajanja mjere pritvora apelantu, koji prema navedenom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice.
22. S obzirom na to da apelant nije osporavao postojanje osnovane sumnje, Sud BiH se, shodno čl. 306. i 322. ZKPBiH, nije upuštao u ispitivanje prvostepenog rješenja u ovom dijelu.
23. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi o nepostojanju naročitih okolnosti za određivanje mjere pritvora. U vezi s tim je ukazano da ovi navodi ne dovode u pitanje okolnosti pod kojima mu je mjera pritvora određena, kao ni postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH. Prema stavu Suda BiH, u konkretnom slučaju je upravo na temelju ocjene svih relevantnih činjenica i okolnosti kod apelanta pravilno zaključeno da one u svojoj ukupnosti ukazuju na neophodnost egzistiranja mjere pritvora prema apelantu. Najzad, ukazano je i da apelant u žalbi nije naveo niti jednu konkretnu činjenicu i okolnost kojom bi doveo u pitanje zaključke prvostepenog suda.
24. Sud BiH se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjem prvostepenog suda u vezi s okolnošću da je apelant prekršio mjeru zabrane napuštanja boravišta, te zaključio da je ispravno utvrđeno, imajući u vidu da je apelant svojim ponašanjem pokazao da ne poštuje odluku suda, odnosno da ne ispunjava nametnute obaveze, da se mjerama zabrane u konkretnom slučaju ne može obezbijediti uspješno vođenje krivičnog postupka, odnosno da se jedino mjerom pritvora može obezbijediti apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud ocijenio obavijest PS, kao i izjavu svjedoka, na osnovu kojih je nedvosmisleno utvrđeno da je apelant prekršio mjeru zabrane napuštanja boravišta. Slijedom navedenog, prema ocjeni Suda BiH, prvostepeni sud je, postupajući u skladu sa članom 126b. stav 3. ZKPBiH, pravilno ukinuo mjere zabrane i odredio pritvor apelantu.
25. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je prvostepeni sud nedovoljno obrazložio postojanje posebnih pritvorskih razloga, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj procesnoj situaciji u kojoj su opasnosti koje se nastoje otkloniti mjerama obezbjeđenja prisustva osumnjičenih, odnosno optuženih osoba, ranije utvrđene, a koje su se nastojale otkloniti blažim mjerama zabrane. Međutim, nakon što je ustanovljeno da ih apelant nije poštovao, mjere zabrane su zamijenjene mjerom pritvora kao najtežom mjerom o čemu su dati valjani razlozi i obrazloženja koje je prihvatio i ovaj sud.
26. Kada su u pitanju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, vijeće je ustanovilo da je prvostepeni sud, na prvom mjestu, pravilno ocijenio činjenicu da je apelant, suprotno svojim zakonskim obavezama i nalozima suda, napustio svoju adresu stanovanja radi činjenja drugih krivičnih djela, tačnije prijetnji i fizičkog napada. Istaknuto je da je sud imao u vidu i novu procesnu situaciju, odnosno činjenicu da je apelantu potvrđena optužnica, te utvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, kao i da slijedi glavni pretres, zbog čega je nužno preduzeti sve potrebne mjere kako bi se osiguralo prisustvo optuženog (apelanta).
27. Prema stavu Suda BiH, prvostepeni sud je, utvrđujući postojanje posebnog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, pravilno ocijenio novonastalu procesnu situaciju - da je nakon potvrđivanja optužnice apelant upoznat sa iskazima svjedoka koji mu do tada nisu bili dostupni, da je svjestan koji ga svjedoci dovode u vezu sa inkriminisanim događajima, pa kada se uzme u obzir dosadašnje ponašanje u smislu nepoštovanja odluke Suda i izrečenih zabrana, opasnost od ometanja postupka utjecajem na svjedoke još veća.
28. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da ne postoje nikakvi dokazi o utjecaju na svjedoke. U vezi s tim je ukazano da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke, nego da je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja, kao i da bi osumnjičeni mogao imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga da li ima dokaza da je osumnjičeni bio direktno uključen u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. Cilj ovog pritvorskog razloga, između ostalog, jeste da se spriječi utjecaj na svjedoke i saizvršioce, a za ostvarenje ovog cilja mora se poći od činjenične procjene poznatih elemenata, kao i stepena vjerovatnosti da će se događaji koje treba spriječiti zaista i desiti.
29. Ocjenjujući razloge i obrazloženja u vezi s postojanjem uslova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud i u ovom dijelu dao valjane razloge i obrazloženja. Istaknuto je da je pravilno ocijenjeno da je ispunjen opšti uslov iz navedene odredbe, kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će optuženi ponoviti ili učiniti novo krivično djelo, imajući u vidu prirodu i način izvršenja krivičnog djela, kao i činjenicu da se radi o ličnosti koja ne poštuje društvene norme, zakon, niti odluke Suda BiH, kao i o osobi koja je sklona vršenju krivičnih djela.
30. Kada su u pitanju žalbeni navodi kojim se ukazuje na to da je sudija za prethodno saslušanje postupao u postupku za produženje pritvora apelantu u istrazi, istaknuto je da samo pozivanje na zakonsku odredbu člana 29. ZKPBiH, bez konkretizovanja činjenica u kojima se ogleda nepristrasnost postupajućeg sudije, ne može biti osnov preispitivanja pobijane odluke, pa su ovi navodi ocijenjeni neosnovanim.
31. Neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na drugačije odluke Suda BiH u sličnoj činjeničnoj i procesnoj situaciji. U vezi s tim je ukazano da sud odlučuje u svakom konkretnom predmetu, te ocjenjuje relevantne okolnosti svakog pojedinog slučaja, a naročito procjenu svih okolnosti koje se vežu za svaku osobu, posebno kada je riječ o mjeri pritvora, te nije vezan praksom iz drugih predmeta.
32. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da se sud nije upuštao u ocjenu apelantovih tvrdnji u vezi sa protivrječnosti dispozitiva i obrazloženja rješenja, jer je prvostepeni sud pravilno, na osnovu člana 291. stav 1. ZKPBiH, izvršio ispravku smatrajući da se radi o očiglednoj pogrešci u pisanju, a imajući u vidu da su u obrazloženju rješenja jasno navedeni razlog i zakonski osnov trajanja mjere pritvora apelantu.
33. Najzad, zaključeno je i da je prvostepeni sud vodio računa o tome da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, u smislu člana 123. stav 2. ZKPBiH, ali da je, s obzirom na sve navedeno, pravilno utvrdio da postoji potreba da se odredi mjera pritvora, smatrajući je jedinom adekvatnom mjerom koja može obezbijediti prisustvo optuženih i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da niti jedna druga blaža mjera u ovom slučaju ne bi bila svrsishodna.
34. Sud BiH je 14. septembra 2018. godine obavijestio Ustavni sud da se, i nakon obavezne dvomjesečne kontrole pritvora, prema rješenju ovog suda od 2. septembra 2018. godine apelant i dalje nalazi u pritvoru.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
35. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
36. U vezi s tim, apelant, pozivajući se na član 29. tačka f) ZKPBiH, tvrdi da nije uživao garancije suđenja pred nepristranim sudom, jer je isti sudija postupao u postupku produženja pritvora apelantu tokom istrage, i to na ročištu održanom 27. juna 2017. godine.
37. Nadalje, iz apelantovih navoda proizlazi da mu mjera pritvora u ranijem postupku nije zamijenjena mjerama zabrane, kako je to navedeno u osporenim rješenjima, već da su mjere zabrane određene nakon što je u pritvoru proveo maksimalnih šest mjeseci, koliko je prema zakonu dozvoljeno da pritvor može trajati u istrazi. U vezi s tim, ističe da u takvoj situaciji, tj. nakon što je u pritvoru proveo maksimalnih šest mjeseci u istrazi, Sud BiH i nije imao obavezu da razmatra puštanje iz pritvora i puštanje na slobodu, već je razmatrao da li i u kojem obimu da odredi mjere zabrane. Nadalje, apelant tvrdi da iz člana 126.b) stav 3. ZKPBiH proizlazi da se, u slučaju kršenja mjera zabrane, može odrediti pritvor, ali ako su ispunjeni uslovi iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, a ne samo automatski radi kršenja mjera zabrane. Prema njegovom mišljenju, zakon ne smatra obligatornim određivanje pritvora u slučaju bilo kakvog kršenja mjera zabrane, odnosno da se ova situacija odnosi na ekstremna kršenja koja su visokog intenziteta i u uskoj vezi s razlozima zbog kojih su određene (u njegovom slučaju otklanjanje opasnosti od utjecaja na svjedoke i opasnosti od ponavljanja krivičnog djela). U prilog ovim tvrdnjama apelant je istakao i da je članom 126f. stav 2. ZKPBiH propisano da, „ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor“.
38. Nadalje, apelant tvrdi da je jedino obrazloženje o ispunjenosti uslova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH da je optužnica potvrđena, pa da će utjecati na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, jer su dostavljeni iskazi svjedoka koji mu u ranijoj fazi postupka nisu bili poznati. U vezi s tim je istakao da je u pritvoru proveo šest mjeseci, te u kućnom pritvoru sedam mjeseci, da je Sud BiH i u tih 13 mjeseci zaključivao da postoji opasnost od utjecaja na svjedoke, a da mu se sad određuje pritvor zato što je nakon potvrđivanja optužnice saznao ko su svjedoci. Pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 3619/08, AP 566/08 i AP 2210/17, apelant ističe da u osporenim rješenjima, izuzev pretpostavke da bi eventualno mogao utjecati na svjedoke, nema argumenata da postoje objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjan razlog za određivanje pritvora u njegovom slučaju.
39. Apelant tvrdi, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1279/18, da pritvor nije određen u skladu s domaćim zakonom, jer niti jedna odredba ZKPBiH ne predviđa „specifičnu procesnu situaciju“ koja omogućava određivanje pritvora bez utvrđivanja i obrazloženja pritvorskih osnova, a na koju se, kako navodi, pozvao drugostepeni sud ispitujući njegove navode.
40. Također, apelant tvrdi i da su neprihvatljivi razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, konstatacije o prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela uz napomenu da, osim ranije osuđivanosti, ličnost optuženog može biti od značaja za ocjenu opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, odnosno nastavka činjenja djela, ne predstavljaju naročite okolnosti u smislu citirane zakonske odredbe. Nadalje, apelant ističe da je u osporenom drugostepenom rješenju ukazano: „[…] u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će optuženi ponoviti ili učiniti novo krivično djelo, imajući u vidu prirodu i način izvršenja krivičnog djela, kao i činjenicu da se radi o ličnostima koje ne poštuju društvene norme, zakone i odluke Suda, kao i osobama koje su sklone vršenju krivičnih djela […].“
41. Apelant tvrdi da dijelovi oba osporena rješenja koji se odnose na ispunjenost uslova iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH predstavljaju najgrublje kršenje pretpostavke nevinosti na njegovu štetu. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Matijašević protiv Srbije i Peša protiv Hrvatske, te na odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2011/15. Najzad, apelant ističe da je uvjerenje da je izvršio krivično djelo iznijelo najmanje četvero sudija Suda BiH pred kojim se vodi krivični postupak protiv njega. Pri tome apelant posebno ističe da ranije nije osuđivan, pa da je nejasno na osnovu čega je Sud BiH utvrdio da je ličnost koja ne poštuje društvene norme, zakon, odluke suda, kao i da je osoba koja je sklona vršenju krivičnih djela.
42. Apelant je dalje istakao i da je u osporenom prvostepenom rješenju u izreci određeno da pritvor traje najduže mjesec dana, a da je u obrazloženju rješenja navedeno da je pritvor određen do okončanja glavnog pretresa, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice. Činjenica da je izreka osporenog prvostepenog rješenja ispravljena rješenjem od 4. jula 2018. godine, prema njegovom mišljenju, ne može se podvesti pod otklanjanje „pogreški u pisanju“, nego se radi o izmjeni prvobitne odluke u pogledu trajanja pritvora, jer dispozitiv sudske odluke predstavlja odluku o meritumu, a ne obrazloženje, kako se to nastoji pravdati u osporenom drugostepenom rješenju.
43. Apelant tvrdi i da je u konkretnom slučaju Sud BiH postupio suprotno svojoj praksi u, kako navodi, identičnoj situaciji i pri tome se pozvao na predmet Zoran Tubić. Prema njegovoj interpretaciji, Sud BiH je, rukovodeći se članom 126f. ZKPBiH, u ovom predmetu, i pored činjenice da je Tubić tri puta prekršio mjere zabrane napuštanja boravišta, odbio prijedlog Tužilaštva BiH da mu odredi pritvor, ističući da kršenje mjere zabrane napuštanja doma u okolnostima konkretnog slučaja nije od takvog značaja da bi mu bilo neophodno odrediti pritvor, posebno imajući u vidu da ovakvim njegovim ponašanjem nisu nastupile bilo kakve štetne posljedice za postupak koji se vodi protiv njega, odnosno okolnosti koje bi nužno povukle određivanje pritvora. Apelant ističe da osporena rješenja u njegovom slučaju ne sadrže ništa o tome da li su i koje posljedice nastupile za krivični postupak koji se vodi protiv njega.
44. Najzad, apelant je istakao i da je predložio alternativno izricanje mjera zabrane, ali da prvostepeni sud nije ni razmotrio određivanje mjera zabrane, a da je, i pored toga, drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud vodio računa da se ne primjenjuju teže mjere ako se svrha može postići i blažim mjerama. U ovom dijelu apelant se pozvao na stav Evropskog suda u predmetu Jablonski protiv Poljske, prema kojem se pri određivanju pritvora najprije mora razmotriti mogućnost izricanja blažih mjera, te na predmet Ambruszkiewicz protiv Poljske u kojem je Evropski sud utvrdio povredu prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer domaći sudovi nisu razmatrali primjenu niti jedne blaže mjere koja im je bila na raspolaganju iako je, prema domaćem pravu, bilo potrebno primijeniti najblažu mjeru.
b) Odgovor na apelaciju
45. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantu pritvor određen na osnovu člana 126b. stav 3. i člana 126f. stav 2. ZKPBiH a u vezi sa članom 137. stav 1. i stav 2. tač. b) i c) ZKPBiH. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na odbranu, jer se nije mogao izjasniti o okolnostima kršenja mjere zabrane napuštanja boravišta, da nisu ponuđeni relevantni razlozi i obrazloženja o postojanju uslova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, te da nije razmotrena mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora, Sud BiH je istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporenih rješenja.
46. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da iz sadržaja dostavljenih informacija i dokaza koji se odnose na to da je apelant prekršio mjere proizlazi da je u više navrata i na različite načine kršio izrečene mjere, da se radi o osobi prema kojoj se primjenom mjera, pa čak i u najvećem obimu kako su bile određene apelantu, ne može obezbijediti uspješno vođenje krivičnog postupka.
V. Relevantni propisi
47. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uslovi. (...)
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
(...)
c) zabranu sastajanja s određenim osobama, (...)
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(...)
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(...)
Član 126.c Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine.
Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(...)
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima Sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.
(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom organu Sud će odrediti službeno lice kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog. (…) Član 126.e Izvršenje mjera zabrane (1) Rješenje kojim se izriče mjera zabrane napuštanja boravišta dostavlja se i organu koji izvršava mjeru.
(…) (3) Mjere zabrane napuštanja boravišta, zabrane putovanja, zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, zabrane sastajanja sa određenim licima i privremenog oduzimanja vozačke dozvole izvršava policijski organ.
Član 126.f Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja (1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja dostavi Sudu.
(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava Sud, a Sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.
Član 131.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(...)
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
(...)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, (...)
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(...)
Član 291.
Ispravke u presudi (1) Pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnosti pismeno izrađene presude s izvornikom ispravit će, posebnim rješenjem, sudija odnosno predsjednik vijeća na zahtjev stranke i branitelja ili po službenoj dužnosti.
(...)
VI. Dopustivost
48. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
49. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelantu je uručeno 10. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
52. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. A)Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
54. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom: (…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…) 3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
55. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama apelantu ukinute mjere zabrane, jer je utvrđeno da je prekršio mjeru zabrane napuštanja boravišta, tj. svog doma, pa mu je Sud BiH, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH, nakon potvrđivanja optužnice odredio mjeru pritvora zbog razloga propisanih članom 137. stav 2. tač. b) i c) ZKPBiH. Stoga će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na situaciju da mu je osporenim rješenjima određena mjera pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije
56. Apelant tvrdi, ne dovodeći u pitanje postojanje osnovane sumnje, da osporena rješenja ne sadrže valjane razloge i obrazloženja u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 132. stav 1. tač. b) i c)
ZKPBiH.
57. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke, ili da će dokazi biti falsifikovani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potreba da se zaštiti pritvorena osoba (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi već citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizovane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).
58. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da osporena rješenja sadrže iscrpne razloge i obrazloženja, te ocjenu dokaza na kojim je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret. Ustavni sud zapaža da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije doveo u pitanje zaključak o postojanju osnovane sumnje.
59. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen zbog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH koji propisuje da se pritvor može odrediti, pored ostalog, zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke. Također, istim članom u stavu 2. određeno je da će pritvor po ovom osnovu biti ukinut čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen. Stoga, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage.
60. Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor, jer, prema redovnom toku stvari, protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).
61. U konkretnom slučaju Sud BiH je zaključio da je navedeni pritvorski razlog ispunjen, jer su apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, postali dostupni iskazi svjedoka za koje nije znao u prethodnoj fazi postupka, pa sad, kad zna koji ga svjedoci dovode u vezu sa inkriminisanim događajima, a s obzirom na nepoštivanje izrečenih mjera zabrane, može se očekivati da će boravkom na slobodi pokušati utjecati na svjedoke kako da daju svoje iskaze. Drugostepeni sud se saglasio s ovim stavom ističući da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke, nego da je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja, kao i da bi osumnjičeni mogao imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga da li ima dokaza da je osumnjičeni bio direktno uključen u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. Također, prema stavu drugostepenog suda, pri procjeni postojanja ovog razloga za pritvor treba poći od činjenične procjene poznatih elemenata, kao i stepena vjerovatnosti da će se događaji koje treba spriječiti zaista i desiti.
62. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen nakon što je istraga protiv njega okončana i potvrđena optužnica. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret zasnovan ne samo na iskazima saslušanih svjedoka koji apelantu nisu bili poznati do podizanja optužnice već i na prikupljenim materijalnim dokazima i rezultatima provođenja posebnih istražnih radnji, odnosno iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi da se zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela zasniva isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazima svjedoka koji su apelantu postali poznati tek potvrđivanjem optužnice. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja je nesporno da se radi o svjedocima koji su dali svoje iskaze, tj. dokazima koji su obezbijeđeni i za koje ne postoji prepreka da budu provedeni i na glavnom pretresu, bez obzira na to da li svjedok na glavnom pretresu mijenja svoj raniji iskaz. Mjere zabrane apelantu su ukinute i određen mu je pritvor, jer nije poštovao mjeru zabrane napuštanja boravišta. Međutim, iz osporenih rješenja ne proizlazi da je u vrijeme kršenja ove mjere apelant ostvario, ili pokušao ostvariti utjecaj na bilo kog od tada poznatih svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da nije utvrđeno ni da je apelant prekršio mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama, a koja se, kako proizlazi iz osporenih rješenja, odnosila na zabranu sastajanja sa ostalim osumnjičenim u istom predmetu u to vrijeme.
63. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 6/06 od 6. maja 2008. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio (vidi tačku 50) sljedeće: „[…] postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će, utičući na svjedoke, ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao, ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog eventualne istrage protiv saučesnika.“
64. Ustavni sud ističe da nije sporno da opasnost od utjecaja na svjedoke može postojati sve dok oni ne budu i saslušani na glavnom pretresu. Ova opasnost jednako postoji kako u odnosu na svjedoke za koje je osumnjičeni saznao u toku istrage, tako i u odnosu na one za koje je saznao tek nakon što je optužnica protiv njega potvrđena. U konkretnom slučaju nije sporno da u postupku pred redovnim sudovima nije predočen niti jedan dokaz o eventualnom apelantovom pokušaju ili ostvarenom utjecaju na bilo koga od svjedoka za koje je saznao do podizanja optužnice, kao i da je ovakva apelantova aktivnost preduzeta u vrijeme kada je kršio mjeru zabrane napuštanja boravišta. Ustavni sud zapaža da izostanak konkretnog dokaza sam po sebi ne mora biti odlučujući za zaključak da ne postoji opravdana bojazan da bi utjecaj na svjedoke mogao biti pokušan, odnosno ostvaren. Međutim, u takvoj situaciji potrebni su konkretni i valjani razlozi koji bi objektivno ukazivali na to da je osoba koja je u pitanju pokušala, ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke. U konkretnom slučaju samo vjerovatnoća da bi apelant mogao pokušati ostvariti utjecaj na svjedoke za koje je saznao tek nakon podizanja optužnice, a zbog razloga da nije poštovao izrečene mjere zabrane, s obzirom na činjenicu da su ovi svjedoci saslušani i od njih uzeti iskazi (radi se o dokazima koji su obezbijeđeni), te da nije utvrđeno da je, kršeći mjere zabrane, ometao krivični postupak na način da je pokušao ili ostvario utjecaj na svjedoke koji su mu već tad bili poznati ili eventualno na ostale osumnjičene u to vrijeme, ne može se prihvatiti kao naročita okolnost u smislu razloga relevantnih za produženje pritvora apelantu prema članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 316/17 od 7. marta 2017. godine, tačka 50, i, suprotno tome, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4852/18 od 20. decembra 2017. godine, tačka 45, dostupne na www.ustavnisud.ba).
65. Nadalje, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
66. Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom određeno da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
67. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Također, samo osobne prilike osumnjičenog, odnosno optuženog ne mogu biti osnov za zaključak da je osumnjičeni, odnosno optuženi sklon vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80˗81, 26. juli 2001. godine, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
68. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja“ nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
69. U konkretnom slučaju nije sporno da je pritvor apelantu određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Međutim, Ustavni sud ukazuje, podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, da težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne same po sebi nisu dovoljne za opravdanost pritvora zbog navedenog razloga.
70. Nadalje, kao naročite okolnosti da će apelant ponoviti ili učiniti novo krivično djelo prvostepeni sud je ocijenio sljedeće: apelant se tereti za izvršenje krivičnih djela koja je, kako se to osnovano sumnja, vršio u kontinuitetu (od 2011. do 2017. godine), kao pripadnik višečlane dobro organizovane grupe, na način da je zajedno s drugim pripadnicima grupe učinio više krivičnopravnih radnji, broj izvršenih krivičnopravnih radnji - teške krađe putničkih motornih vozila, pri čemu je za jednu noć otuđivano više vozila uz upotrebu specijalnog alata za obijanje vozila i stavljanje u pogon, a što, prema ocjeni prvostepenog suda, ukazuje na vrlo izraženu spremnost i upornost apelanta u vršenju krivičnog djela, odnosno da mu je to postalo zanimanje. Nadalje, oba suda su zaključila da se radi o osobi koja je sklona vršenju radnji zabranjenih zakonom, odnosno, kako je to naveo drugostepeni sud, da se radi o ličnosti koja ne poštuje društvene norme, zakon, niti odluke Suda, kao i o osobi koja je sklona vršenju krivičnih djela.
71. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Tužilaštvo BiH podiglo, a Sud BiH potvrdio optužnicu protiv više od 20 osoba, među kojima je i apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH i dr. Iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti da eventualno postoje i članovi iste organizovane grupe koji još uvijek nisu otkriveni, odnosno da apelant ostvaruje kontakte s osobama s kojim bi sam ili zajedno mogao preduzimati krivičnopravne radnje. Pri tome Ustavni sud zapaža i da je apelantu bila izrečena mjera zabrane sastajanja s određenim osobama, tj. ostalim osumnjičenim u istom predmetu, a iz osporenih rješenja ne proizlazi da je utvrđeno da je ovu mjeru zabrane apelant i prekršio. Slijedom navedenog, i način izvršenja krivičnog djela kao naročita okolnost koju su redovni sudovi ocijenili gubi na značaju. Nadalje, nesporni kontinuitet u vršenju krivičnih radnji (šest godina) i u vezi s tim zaključak oba suda o iskazanoj upornosti i odlučnosti u vršenju krivičnih djela, odnosno da je to apelantu postalo zanimanje, u nedostatku bilo kakvih dokaza ili bar indicija koje bi uputile na opravdanu bojazan da apelant planira i preduzima aktivnosti kako bi nastavio da vrši krivična djela također se ne mogu prihvatiti. Ustavni sud podsjeća da pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH nije predviđen u svrhu generalne prevencije usmjerene prema pojedincu ili grupi pojedinaca koji predstavljaju opasnost zbog razloga njihove kontinuirane sklonosti kriminalu (vidi, Evropski sud, M. protiv Njemačke, presuda od 10. maja 2010. godine, stav 40. sa daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti koji su to ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.
72. Ustavni sud smatra da su u zaključku redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u slučaju da bude pušten na slobodu, izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, preteže nad apelantovim pravom na slobodu. Naime, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koji bi ukazali na postojanje takvih naročitih okolnosti.
73. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 3872/18 razmatrao apelaciju saoptuženog Z.P. podnesenu protiv istih rješenja Suda BiH koja su predmet osporavanja ovom apelacijom a kojim su ukinute mjere zabrane apelantu i saoptuženom Z.P. određene rješenjem od 27. novembra 2017. godine i određen pritvor. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3872/18 od 11. oktobra 2018. godine kojom je, razmatrajući identičnu argumentaciju Suda BiH na kojoj je zasnovan zaključak o postojanju razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, utvrdio povredu prava Z.M. na ličnu slobodu i sigurnost, zaključivši da su redovni sudovi propustili da u odluci o određivanju mjere pritvora Z.M., uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere pritvora.
74. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Ostali navodi u odnosu na član 5. Evropske konvencije
75. S obzirom na utvrđene povrede apelantovih prava u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje i preostale apelantove navode o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
B)Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
76. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđena pretpostavka nevinosti.
77. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
78. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
(…) 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
79. Apelant tvrdi da dijelovi oba osporena rješenja koji se odnose na ispunjenost uslova iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH predstavljaju najgrublje kršenje pretpostavke nevinosti na njegovu štetu. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije i Peša protiv Hrvatske, te na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2011/15. Najzad, apelant ističe da je uvjerenje da je izvršio krivično djelo iznijelo najmanje četvero sudija Suda BiH pred kojim se vodi krivični postupak protiv njega. Pri tome apelant posebno ističe da ranije nije osuđivan, pa da je nejasno na osnovu čega je Sud BiH utvrdio „da je ličnost koja ne poštuje društvene norme, zakon, odluke suda, kao i osoba koja je sklona vršenju krivičnih djela“.
80. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za krivično djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi, Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, Serija A, broj 35, str. 30. § 56, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37, Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, Serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36, i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).
81. Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je, prema apelantovoj tvrdnji, sporna konstatacija u osporenim rješenjima iznesena u kontekstu procjene postojanja naročitih okolnosti za određivanje pritvora u smislu člana 132. stav 1. tač. b) i
c) ZKPBiH. Nadalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je iznesena u kontekstu procjene apelantove ličnosti, koja se nužno, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mora zasnivati na ranijoj osuđivanosti. Najzad, sporne konstatacije iznesene su na temelju procjene o postojanju osnovane sumnje koju apelant ne dovodi u pitanje, kontinuiteta preduzimanja radnji za koje se apelant tereti (od 2011. do 2017. godine), a što on, također, ne osporava, te činjenice da je prekršio izrečene mjere zabrane, a što je u postupku, također, nesporno utvrđeno. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se ne radi o konstataciji koja ima učinak jasne sudske objave, u odsustvu pravosnažne presude da je apelant izvršio krivično djelo koje je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, vidi stav 48, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 150, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, tačka 53, dostupna na www.ustavnisud.ba).
82. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da je u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, o čemu se radi u konkretnom slučaju (budući da apelant nije osporio rješenja o izvršenoj kontroli pritvora koja je dostavio u dopuni apelacije od 3. oktobra 2018. godine), dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII. Zaključak
83. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o određivanju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere pritvora.
84. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.
85. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
86. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević