Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2533/17 (K. Č.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Upis u sudski registar
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2533/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2533/17, rješavajući apelaciju Koviljke Čalija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Koviljke Čalija podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Dn 007578 17 Gž 2 od 19. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Koviljka Čalija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Podlugova podnijela je 21. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Dn 007578 17 Gž 2 od 19. aprila 2017. godine. Apelantkinja je 22. januara 2018. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se „zabranilo“ izvršenje Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 007578 17 Gž 2 od 19. aprila 2017. godine i rješenje tog suda kojim je obavezana da na ime troškova za sastavljanje žalbe Ramizu Veliću isplati iznos od 421,20 KM. Apelantkinja je u podnescima od 18. oktobra 2017. godine i 15. oktobra 2018. godine tražila prioritetno donošenje odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2533/17 od 31. januara 2018. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Visokom - Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove (u daljnjem tekstu: ZK odjeljenje) i Ramiza Velića zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, ZK odjeljenje i Ramiz Velić su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 15. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelantkinja je 4. jula 2011. godine podnijela tužbu protiv tuženog Mirhada Velića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ustanovljavanja -zasnivanja prava služnosti puta.
7. Presudom Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 202116 11 P od 1. septembra 2014. godine zasnovana je stvarna služnost pristupnog kolskog – pješačkog puta, širine 3 metra, a dužine 21,25 m (u daljnjem tekstu: sporni put) preko parcele tuženog, pobliže označene kao u izreci presude, kao poslužnog dobra a u korist apelantkinjine parcele, takođe pobliže označene kao u izreci presude kao povlasnog dobra, sve prema skici vještaka geodetske struke od 28. oktobra 2013. godine, pa je dosljedno tome tuženi dužan priznati i trpjeti da se navedeno pravo služnosti puta upiše u zemljišnu knjigu. Istom presudom tuženi je obavezan naknaditi troškove parničnog postupka apelantkinji u iznosu od 989,75 KM.
Postupak upisa prava služnosti
8. Apelantkinja je 13. aprila 2015. godine na osnovu pravosnažne i izvršne presude Opštinskog suda u Sarajevu od 1. septembra 2014. godine ZK odjeljenju podnijela prijedlog „radi upisa prava stvarne služnosti“ spornog puta.
9. Rješenjem ZK odjeljenja broj 041-0-Dn-15-001247 od 23. aprila 2015. godine dozvoljen je upis zabilježbe u koloni Upisa C lista zemljišnoknjižnog uloška kao u izreci rješenja, postojanje prava služnosti na spornom putu, pobliže označenom u izreci rješenja kao poslužnog dobra, sadašnja svojina Ramiza Velića u korist apelantkinjine parcele označene kao u izreci rješenja kao povlasnog dobra.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 007578 15 Gž od 5. aprila 2016. godine žalba Ramiza Velića, sadašnjeg vlasnika i tuženog, bivšeg vlasnika spornog puta, uvažena je, te je rješenje ZK odjeljenja od 23. aprila 2015. godine ukinuto i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je u žalilac Ramiz Velić, na osnovu Ugovora o zamjeni preciziranog broja od 5. jula 2010. godine, već upisao pravo svojine na poslužnoj nekretnini prije nego što je od apelantkinje zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke, pa kada se ima u vidu odredba stava 4 člana 230 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), prema kojoj je prednost data knjižnim sticateljima prava, kakav je Ramiz Velić, koji je pravo svojine stekao na poslužnoj nekretnini na osnovu ugovora o zamjeni, u odnosu na apelantkinju koja traži upis zabilježbe prava služnosti stečene na osnovu sudske odluke, po ocjeni tog suda, slijedi zaključak da se apelantkinjinom zahtjevu nije moglo udovoljiti.
11. Postupajući u ponovnom postupku ZK odjeljenje je Rješenjem broj 041-0-DN-15- 001247 od 7. novembra 2016. godine, na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 007578 15 Gž od 5. aprila 2016. godine, dozvolilo brisanje upisa zabilježbe u koloni Upisa C lista zemljišnoknjižnog uloška SP Podgora, kojim je na osnovu pravosnažne i izvršne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine zabilježeno postojanje prava služnosti puta na preciziranoj k.č. kao poslužnog dobra u korist apelantkinjine parcele, tj. preciziranoj k.č. kao povlasnog dobra (stav I). Stavom II izreke navedenog rješenja, na osnovu pravosnažne i izvršne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine, dozvoljena je uknjižba u koloni Upisi C lista zk. ul., pobliže označenog kao u izreci presude, pravo stvarne služnosti spornog puta - pristupnog kolskog – pješačkog preko k.č., preciznije označene u izreci kao poslužnog dobra, u korist k.č., preciznije označene kao u izreci kao povlasnog dobra. Takođe je dozvoljena uknjižba u kolonu Upisa A2 preciziranog zk. ul., i to prava stvarne služnosti pristupnog kolskog – pješačkog puta preciziranih dimenzija preko k.č. pobliže označene kao u izreci rješenja kao poslužnog dobra, upisane u A listu preciziranog zk. ul. u korist parcele označene kao k.č., pobliže označene kao u izreci rješenja kao povlasnog dobra.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ZK odjeljenje, postupajući po apelantkinjinom zahtjevu za upis zabilježbe prava služnosti, na osnovu pravosnažne i izvršne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine, rješenjem od 23. aprila 2015. godine dozvolilo upis zabilježbe u koloni C lista zk. ul. pobliže označenog kao u obrazloženju rješenja, postojanja prava služnosti puta na preciziranoj k.č. kao poslužnog dobra u korist apelantkinjine parcele, upisane u preciziranom zk. ul. kao povlasnog dobra. U postupku razmatranja podnesenog prijedloga utvrđeno je da je on podnesen u skladu sa odredbama člana 18 stav 1 tačka 5, člana 20 stav 1 tačka 2 i člana 28 stav 1 tačka 5 i stava 3 Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama). Nadalje, prilikom odlučivanja o zahtjevu za uknjižbu prava služnosti ovaj organ je imao u vidu odredbu člana 226 stav 1 ZSP prema kojoj je stvarna služnost ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi tom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji vlasnik mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje je, inače, imao pravo činiti. Članom 230 stav 1 istog zakona propisano je da se stvarna služnost zasniva odlukom suda, što u konkretnom predmetu predstavlja presuda Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine, dok je članom 3 Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se postupak unosa pokreće podnošenjem zahtjeva za upis uz podnošenje adekvatne dokumentacije na kojoj se zahtjev temelji, što u konkretnom slučaju predstavlja navedena presuda Opštinskog suda, a članom 28 stav 1 tačka 5 navedenog zakona je propisano da se pravo stvarne služnosti upisuje u zemljišnu knjigu na način propisan st. 2 i 3 navedenog člana. Na osnovu navedenog, pri tome imajući u vidu odredbu člana 43 stav 2 Zakona o zemljišnim knjigama, odlučeno je kao u izreci rješenja.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 007578 17 Gž 2 od 19. aprila 2017. godine žalba Ramiza Velića je uvažena, prvostepeno rješenje preinačeno tako da je prijedlog za upis prava služnosti na osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine odbijen. Istim rješenjem apelantkinja je obavezana da Ramizu Veliću na ime troškova žalbe isplati iznos od 421,20 KM.
14. Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi žalioca da je između tuženog i Ramiza Velića zaključen Ugovor o zamjeni nekretnina koji je notarski obrađen 5. jula 2010. godine, te koji je u Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda zaprimljen 7. jula 2010. godine, a sproveden 30. marta 2012. godine. Žalilac Ramiz Velić je na osnovu navedenog ugovora stekao pravo svojine na poslužnoj nekretnini prije nego je apelantkinja kao predlagateljica zahtijevala upis prava služnosti na toj nekretnini na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda, kojem pravu se ne može suprotstaviti stečeno pravo služnosti (član 230 st. 3 i 4 Zakona o stvarnim pravima). Iz navedenog slijedi zaključak da je Ramiz Velić, kao pošteni sticalac prava svojine na poslužnoj nekretnini, to stekao na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina, dakle neopterećeno. Kantonalni sud je, takođe, naveo da je apelantkinja svoju tužbu i tužbeni zahtjev bila obavezna usmjeriti prema Ramizu Veliću kao tuženom, te da je pri donošenju pobijanog rješenja prvostepeni sud izgubio iz vida odredbu stava 4 člana 230 ZOSP, kojom je propisano da se pravo služnosti stečeno u skladu sa stavom 3 citiranog člana ne može se suprotstaviti pravu savjesnog lica koje je, postupajući sa povjerenjem, u zemljišne knjige upisalo svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa. Iz navedenog, po ocjeni tog suda, slijedi zaključak da je Ramiz Velić, kao pošteni sticalac prava svojine na poslužnoj nekretnini, na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina ovo pravo stekao neopterećeno, te da se kod ovakvog stanja stvari pravosnažna presuda Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine u odnosu na njegovu nekretninu ne može uspješno sprovesti u zemljišnim knjigama, pa je taj sud, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da se pobijano rješenje temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, člana 230 st. 3 i 4 ZSP, zbog čega je u predmetnom postupku, u konačnici, žalba Ramiza Velića usvojena i apelantkinjin prijedlog za upis prava stvarne služnosti na nekretnini-spornom putu, na osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine, odbijen. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, više od šest godina. Takođe, smatra da joj je nezakonitim postupanjem sudova povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelantkinja je, takođe, zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 007578 Gž 2 od 19. aprila 2017. godine.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao je da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u osporenoj presudi. Smatra da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te uz poštivanje apelantkinjinih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Smatra da je apelantkinja očigledno nezadovoljna ishodom predmetnog postupka zbog čega ističe da iznosi tvrdnje koje ne odgovaraju stvarnom stanju predmetne stvari, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. ZK odjeljenje je u odgovoru na apelaciju navelo hronologiju postupanja u predmetnoj pravnoj stvari.
18. Ramiz Velić je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantkinjine navode smatra neosnovanim, te da je osporeno rješenje utemeljeno na relevantnim odredbama člana 230 ZOSP-a. Dalje, ističe da je apelantkinja predmetnu tužbu i tužbeni zahtjev bila obavezna da usmjeri prema njemu kao tuženom, a ne prema Mirhadu Veliću, što smatra da je učinila s namjerom da izdejstvuje nezakonitu presudu znajući da je Mirhad Velić odsutan, tj. da se nalazi u inostranstvu. Napominje da je apelantkinja morala imati saznanja da je on vlasnik spornog puta, nekretnine kao poslužnog dobra, za koji je 7. jula 2010. godine podnio zahtjev za uknjižbu svog prava ZK odjeljenju Opštinskog suda iz čega jasno proizilazi da je isti zahtjev podnesen prije podnošenja apelantkinjine tužbe.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. U Zakonu o stvarnim pravima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 66/13 i 100/13) relevantne odredbe glase:
Član 230. st. 3. i 4.
Osnivanje stvarne služnosti (3) Osoba koja stvarnu služnost na nekretnini stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlaštena je da traži upis svog prava služnosti u zemljišne knjige.
(4) Pravo služnosti stečeno u skladu sa stavom 3. ovog člana ne može se suprotstaviti pravu savjesne osobe koja je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisala svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa.
21. U Zakonu o zemljišnim knjigama («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 19/03) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde.
(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji.
To mogu biti:
[…] 3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;
[…] Član 28.
Prava koja se upisuju u zemljišnu knjigu (1) U zemljišnu knjigu upisuju se sljedeća prava:
[…] 5) stvarne služnosti, […] (2) Svi upisi prava s izuzetkom vlasništva vrše se u zemljišnoknjižni uložak zemljišta koje se opterećuje.
(3) Stvarna prava na tuđoj stvari, koja pripadaju svakom pojedinom vlasniku zemljišnoknjižnog tijela se na zahtjev vlasnika zemljišnoknjižnog tijela upisuju i u zemljišnoknjižnom ulošku njegovog zemljišnoknjižnog tijela.
(4) Ukoliko stvarno pravo iz stava 3. ovog člana bude promijenjeno ili ukinuto, tada će zemljišnoknjižni ured na zahtjev izvršiti ispravku upisa.
Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.
(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:
1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;
2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis;
3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;
4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis;
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 007578 17 Gž 2 od 19. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporeno rješenje primila 20. maja 2017. godine a apelacija je podnesena 21. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjem donesenim u zemljišnoknjižnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kako u odnosu na meritum odluke, tako i na donošenje odluke u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
A) U odnosu na osporene presude
29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na zemljišnoknjižni predmet radi upisa prava služnosti spornog puta u apelantkinjinu korist. Stoga, apelantkinja u predmetnom postupku koji je okončan odlukom donesenom povodom žalbe Ramiza Velića uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Dakle, iz apelacionih navoda, u suštini, proizilazi da apelantkinja smatra da su u konkretnom slučaju osporene odluke rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, člana 230 st. 3 i 4 ZOSP-a. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da je ZK odjeljenje, postupajući u ponovnom postupku, rješenjem od 7. novembra 2016. godine dozvolilo brisanje upisa zabilježbe u koloni Upisa C lista preciziranog zk. ul. kojim je na osnovu pravosnažne i izvršne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine zabilježeno postojanje prava služnosti puta na preciziranoj k.č. kao poslužnog dobra u korist apelantkinjine parcele, tj. preciziranoj k.č. kao povlasnog dobra. Nadalje, Kantonalni sud je rješenjem od 19. aprila 2017. godine žalbu Ramiza Velića uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je apelantkinjin prijedlog za upis prava služnosti na osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine odbio.
33. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvidom u izvedene dokaze utvrdio da je Ramiz Velić kao pošteni sticalac pravo svojine na poslužnoj nekretnini i spornom putu stekao na osnovu ugovora o zamjeni zaključenog sa tuženim, koji je notarski obrađen 5. jula 2010. godine i u ZK odjeljenju sproveden 30. marta 2012. godine. Iz navedenog slijedi da je osporenom presudom dato jasno i argumentovano obrazloženje o razlozima koji su opredijelili Kantonalni sud da uvaži žalbu Ramiza Velića i preinači prvostepeno rješenje tako da je prijedlog za upis prava služnosti na osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda od 1. septembra 2014. godine odbijen. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je Ramiz Velić na osnovu ugovora zaključenog sa tuženim stekao pravo svojine na poslužnoj nekretnini, dakle neopterećeno, prije nego što je apelantkinja kao predlagateljica zahtijevala upis prava služnosti na toj nekretnini na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda (13. aprila 2015. godine). U kontekstu navedenog Kantonalni sud je zaključio da se pravu svojine, prema odredbi člana 230 st. 3 i 4 ZOSP-a, ne može suprotstaviti stečeno pravo služnosti apelantice, da pravo služnosti stečeno u skladu sa stavom 3 citiranog člana ne može da se suprotstavi pravu savjesnog lica koje je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisalo svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, koja nisu dovedena u pitanje apelacionim navodima (budući da kao nesporno proizilazi da je Ramiz Velić predmetnu nekretninu kupio na osnovu ugovora od 5. jula 2010. godine, koji je u ZK odjeljenju evidentiran 7. jula 2010. godine, kao i da je apelantkinja nakon toga, tj. 4. jula 2011. godine, podnijela tužbu protiv tuženog Mirhada Velića), te sadržaj navedenih odredaba ZOSP-a na kojim je Kantonalni sud utemeljio svoje odlučenje, Ustavni sud u datom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenom rješenju.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pa suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da u tim aspektima nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku a)Relevantni principi
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelantkinju (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
37. Nadalje, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantkinja ukazala da ovaj postupak traje šest godina. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su predmet ovog postupka odluke donesene u postupku upisa u zemljišne knjige a taj postupak je iniciran 13. aprila 2015. godine, kad je apelantkinja ZK odjeljenju podnijela prijedlog za upis zabilježbe prava stvarne služnosti. Postupak je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda 19. aprila 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jesu dvije godine.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju radi se o zemljišnoknjižnom predmetu radi upisa prava služnosti spornog puta, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, koji traje od 13. aprila 2015. godine, i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je ZK odjeljenje, postupajući po apelantkinjinom prijedlogu (23. aprila 2015. godine) u veoma kratkom roku (osam dana) dozvolilo upis zabilježbe postojanja prava služnosti apelantkinje na spornom putu, koji se nalazi na nekretnini koja je svojina Ramiza Velića, koje rješenje je Kantonalni sud ukinuo u roku od 11 mjeseci i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje je evidentno da je ZK odjeljenje u ponovnom postupku odlučilo u roku od sedam mjeseci, da je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u razumnom roku od pet mjeseci i 19 dana. Ustavni sud nadalje zapaža da iz činjenica predmeta ne proizilazi da je apelantkinja svojim ponašanjem doprinijela dužini predmetnog postupka. Stoga, posmatrajući dužinu predmetnog postupka u cjelini, koji je na dvije sudske instance trajao dvije godine, u kom periodu su donesene četiri sudske odluke, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja dužina trajanja predmetnog postupka zadovoljava standard „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i te navode dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, koji su već detaljno razmotreni i za koje je utvrđeno da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene odluke ne proizilazi ništa što bi opravdalo apelantkinjine prigovore usmjerene na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, relevantnih odredaba ZOSP-a, te kada je Kantonalni sud svoj stav o osnovanosti žalbenih navoda vlasnika sporne nekretnine - spornog puta obrazložio na način koji se ne čini proizvoljnim, pri čemu i dužina predmetnog postupka zadovoljava standard suđenja u „razumnom roku“.
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević