Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-301/17 (V. I.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Otkaz
- Lokalna samouprava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-301/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 301/17, rješavajući apelaciju Vladislava Ilića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladislava Ilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vladislav Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5706/15 od 17. februara 2016. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2015. godine jer u vrijeme podnošenja navedene apelacije, niti u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda, postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) nije bio okončan.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Opštine Srbac (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Ministarstva uprave i lokalne samouprave – Odbor za žalbe (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 31. oktobra 2018.godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Drugotuženi je dostavio odgovor 8. novembra 2018. godine, Okružni sud 9. novembra 2018. godine i prvotužena 16. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Rs 035328 13 Rs od 16. januara 2015. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništeno je kao nezakonito Rješenje drugotuženog broj 10.5.050-777/13 od 7. septembra 2013. godine i Rješenje prvotužene br. 02-126-65/13 od 14. maja 2013. godine i 02-126-40/13 od 8. aprila 2013. godine (stav 1), naloženo prvotuženoj da apelanta vrati na posao u Administrativnu službu prvotužene na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za društvene djelatnosti ili radno mjesto koje odgovara njegovim radnim sposobnostima, stručnoj spremi, znanju i radnom iskustvu (stav 2); obavezana je prvotužena da apelantu na ime dijela plata isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom za periode takođe precizirane u presudi (stav 3); presudom je odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjev kojim je tražio da se prvotužena obaveže da mu na ime naknade za topli obrok isplati za periode i iznose precizirane u presudi (stav 4); presudom je obavezana prvotužena da apelantu isplati regres u iznosu i za periode precizirane u presudi (stav 5); obavezana je prvotužena da apelantu isplati na ime naknade za zimnicu i ogrev iznose precizirane u presudi (stav 6); presudom je obavezana prvotužena da apelantu na ime doprinosa za PIO i druga obavezna osiguranje isplati za precizirane periode iznose precizirane u presudi (stav 7), presudom su obavezani prvotužena i drugotuženi da apelantu naknade troškove postupka precizirane u presudi (stav 8); presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu prvotužena na ime otpremnine isplati iznos preciziran u presudi, kao i naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 9).
7. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod prvotužene na neodređeno vrijeme počev od 31. decembra 2008. godine; da je apelantu prestao radni odnos kod prvotužene na osnovu člana F4 Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Administrativne službe tužene („Službeni glasnik Opštine Srbac“ br. 10/08, 4/10, 5/10, 2/12, 1/13, 3/13 i 4/13 – u daljnjem tekstu: Pravilnik o sistematizaciji), zbog ukidanja radnog mjesta samostalni stručni saradnik za društvene djelatnosti iz razloga što nisu postojale mogućnosti rasporeda na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi; da mu je rješenjem od 8. aprila 2013. godine utvrđen otkazni rok u trajanju od 30 dana u koji je uračunat i godišnji odmor za 2013. godinu u trajanju od 20 dana s pravom na otpremninu u iznosu od 1.089,00 KM; da je prvotužena donijela Plan zbrinjavanja viška radnika; da je apelant koristio sredstva interne zaštite – prigovor i žalbu koji su odbijeni kao neosnovani iz razloga što je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji od 28. marta 2013. godine izmijenjen član 22 Pravilnika o sistematizaciji, tako da on stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja, čime je usaglašeno stupanje na snagu Pravilnika o sistematizaciji i njegovih izmjena i dopuna i početak njegove primjene, te je stupio na snagu 27. marta 2013. godine.
8. U vezi s tim je navedeno da je čl. 43 i 128 Zakona o lokalnoj samoupravi propisana nadležnost načelnika opština u smislu donošenja odluka kod smanjenih poslova ili ukidanja radnih mjesta, u skladu s kojim primjenama i ovlašćenjima je i donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu u vezi sa članom 128 st. 1 i 4 Zakona o lokalnoj samoupravi. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, kako je obrazloženo, ukoliko se službenik ne može rasporediti na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, načelnik opštine donosi rješenje kojim se utvrđuje da prestaje radni odnos uz obavezu isplate otpremnine. U vezi s tim je obrazloženo da je rješenjem načelnika prvotužene u skladu s navedenim zakonom o lokalnoj samoupravi, Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti lokalne samouprave RS i Pravilnikom o sistematizaciji apelantu prestao radni odnos uz obavezu prvotužene da mu isplati otpremninu, po kojem rješenju je, kako je obrazloženo, odlučeno odlukom drugotuženog i u kojem se, prema mišljenju tog suda, ne vidi da postoji razlog koji bi se mogao podvesti pod odredbu člana 128 st. 1 i 4 Zakona o lokalnoj samoupravi. Kako je obrazloženo, u spornom rješenju je navedeno da je načelnik prvotužene donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji, objavljen u „Službenom glasniku“ broj 3/13, kojim je zbog smanjenja poslova ukinuto radno mjesto na koje je apelant bio raspoređen, te kako nema uslova da apelant bude raspoređen na drugo radno mjesto u skladu s planom zbrinjavanja viška radnika, apelantu je utvrđen prestanak radnog odnosa. Prema ocjeni Osnovnog suda, uslovi iz navedenog pravilnika o sistematizaciji nisu dovoljni za zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa, naročito imajući u vidu prvobitno rješenje od 13. marta 2013. godine kojim je apelantu prestao radni odnos da bi nakon usvajanja prigovora to rješenje bilo ukinuto i apelant ponovo vraćen na svoje radno mjesto, a nakon dva dana zbog ukazane potrebe smanjenja posla, ponovno mu prestao radni odnos, a da se u obrazloženju pobijanog rješenja ne navodi u čemu se ogleda ta potreba.
9. Prema mišljenju Osnovnog suda, ova okolnost bitno utiče na zakonitost pobijanog rješenja jer su i rješenja o prestanku radnog odnosa od 13. marta 2013. i 8. aprila 2013. godine donijeta u skladu s Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji, a čiji je član 24 odlukom Ustavnog suda RS proglašen neustavnim zbog nezakonitog stupanja na snagu, što upravo dokazuje rješenje o prestanku radnog odnosa od 13. marta 2013. godine koje je donijeto prije primjene navedenog pravilnika o sistematizaciji, iz kojeg razloga je na kraju i to rješenje ukinuto. Kako je naveo taj sud, zbog svega navedenog apelant ima pravo na pobijanje spornih odluka jer, prema ocjeni tog suda, donošenje i primjena Pravilnika o sistematizaciji, kao i člana 24 utvrđenog kao neustavnog, ne predstavlja uslov za raspoređivanje, odnosno ukidanje radnih mjesta, s obzirom na to da odluka o prestanku radnog odnosa iz drugog razloga nije obrazložena, a prvotužena tokom postupka nije dokazala da je to radno mjesto ukinuto. Stoga, kako nisu ispunjeni uslovi iz člana 128 Zakona o lokalnoj samoupravi, te da prilikom donošenja rješenja nije mogao biti primijenjen Pravilnik o sistematizaciji u kojem je član 24 neustavan, to je Osnovni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na zakonitost osporenih rješenja, vraćanje na posao i isplatu plata i regresa, dok je odbio zahtjev za isplatu toplog obroka za period preciziran u presudi jer apelant tada nije bio u radnom odnosu, kao i zahtjev za isplatu otpremnine jer je neosnovan s obzirom na to da je udovoljeno zahtjevu za vraćanje na posao.
10. Protiv navedene presude prvotužena je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2015. godine žalbu prvotužene djelimično uvažio, preinačio osporenu prvostepenu presudu na način da je ta presuda ukinuta u dijelu u kojem je prvotužena obavezana da apelantu isplati dosuđene iznose na ime regresa, zimnice i ogreva (dio st. 5 i 6); preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i proglašena ništavim sporna rješenja prvotužene i drugotuženog na način da je odbijen taj dio tužbenog zahtjeva (stav 1); da je odbijen apelantov zahtjev da se obaveže prvotužena da ga vrati na rad kod prvotužene (stav 2), da mu prvotužena isplati iznos na ime plata koje bi ostvario da je radio za precizirani period (stav 3), te da mu uplati obavezne doprinose (stav 1). Presudom je obavezana prvotužena da apelantu na ime regresa za 2013. godinu umjesto prvostepenom presudom dosuđenog iznosa isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom za precizirani period, te je obavezana prvotužena da apelantu na ime otpremnine isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
11. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud raspravljajući po apelantovoj tužbi kojom je zahtijevao isplatu regresa, ogreva i zimnice za 2012. godinu raspravljao o nedopuštenoj tužbi, a što je, prema mišljenju tog suda, suprotno odredbi člana 152 Zakona o lokalnoj samoupravi. U vezi s tim je navedeno da u sporovima iz radnih odnosa sudovi sude na osnovu materijalnih propisa koji uređuju uslove za sudsku zaštitu, pa tako o dopuštenosti i blagovremenosti podnošenja tužbe, kao procesnim pretpostavkama za ostvarivanje sudske zaštite, sud vodi računa po službenoj dužnosti jer su propisane materijalnopravnim propisima, prilikom čega se mora voditi računa o lex specialis zakonima kojim se uređuju uslovi za sudsku zaštitu za zaposlene u lokalnoj upravi, a koji svojom regulativom mogu različito uređivati prava na radu i u vezi s radom, iako je osnov radnopravnog statusa zaposlenih radnika i u ovim radnim sredinama vezan za zasnivanje radnog odnosa.
12. Navedeno je da je Zakonom o lokalnoj samoupravi, kao posebnim zakonom, članom 1 propisano, između ostalog, da se ovim zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave. Članom 110 tog zakona propisano je da u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave poslove obavljaju opštinski, odnosno gradski službenici (u daljnjem tekstu: službenici), tehnički i pomoćni radnici, a kako je apelant u toku 2012. godine obavljao poslove samostalnog stručnog saradnika za društvene djelatnosti, to on, prema mišljenju tog suda, u skladu s odredbom člana 111 tačka 5 navedenog zakona ima status službenika lokalne samouprave. Slijedom iznesenog, u ostvarivanju i zaštiti apelantovih prava, prema mišljenju tog suda, imaju se primijeniti odredbe člana 152 Zakona o lokalnoj samoupravi, kojim je propisan postupak ostvarivanja i zaštite prava na način što se radi ostvarivanja svog prava službenici pismeno obraćaju načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, a protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama službenik ima pravo da podnese prigovor. Prigovor se, kako je obrazloženo, podnosi načelniku opštine, odnosno gradonačelniku u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, a načelnik ili gradonačelnik je dužan da o prigovoru odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora. U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru načelnik opštine, odnosno gradonačelnik, preispituje svoju odluku i može je izmijeniti, ukinuti ili poništiti, a službenik može protiv te odluke podnijeti žalbu drugotuženom u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke ili isteka roka za njeno donošenje, dok je drugotuženi dužan odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe. Navedeno je da i u slučaju ako je službenik nezadovoljan odlukom drugotuženog ili ako drugotuženi nije odlučio u propisanom roku, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke.
13. Okružni sud je naveo da je, u vezi s citiranim propisima, uvidom u prvostepeni spis taj sud utvrdio da se apelant s dijelom tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva isplatu regresa, zimnice i toplog obroka za 2012. godinu (prije prestanka radnog odnosa) nije koristio pravom na internu zaštitu, a to je prethodno obraćanje poslodavcu s ciljem iscrpljivanja prava na internu zaštitu propisanu Zakonom o lokalnoj samoupravi, kao lex specialis propisom, te je apelant izgubio pravo na ostvarivanje sudske zaštite u tom dijelu tužbenog zahtjeva, slijedom čega je taj sud prvostepenu presudu u ovom dijelu ukinuo i tužbu odbacio, a to sve na osnovu odredbe člana 209 stav 2 tačka 13, a u vezi s odredbom člana 227 ZPP. Nadalje je navedeno da iz sadržaja prvostepenog spisa proizlazi da je prvotužena donijela Pravilnik o sistematizaciji („Službeni glasnik Opštine Srbac“ broj 10/08); da je u predmetnom pravilniku organizovano Odjeljenje za privredu i društvene djelatnosti u okviru kojeg je sistematizovano radno mjesto samostalni stručni saradnik za društvene djelatnosti; da je članom 22 istog pravilnika bilo propisano da taj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku“ prvotužene; da su naredne izmjene objavljivane u službenim glasnicima prvotužene br. 4/10, 5/10, 2/12 i 1/13; da su Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji („Službeni glasnik Opštine Srbac“ broj 3/13) poslovi koje je obavljao apelant sistematizovani u okviru novoformiranog radnog mjesta pod nazivom samostalni stručni saradnik za studijsko-analitičke poslove iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, zdravstva, sporta i omladine u Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti; da je članom 24 propisano da pravilnik stupa na snagu danom donošenja; da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika članom 1 izmijenjen član 22 Pravilnika o sistematizaciji na način da je navedeno da taj pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku“, te da je osporena prvostepena odluka prvotužene donesena pod brojem 02-126- 40/13 od 8. aprila 2013. godine. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na osnovu ovakvog stanja prvostepenog spisa taj sud zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se Izmjene i dopune Pravilnika o sistematizaciji prvotužene od 28. marta 2013. godine ne mogu primijeniti na odredbu koja je regulisala pitanje stupanja na snagu Izmjena i dopuna predmetnog pravilnika na osnovu kojih izmjena je apelantu prestao radni odnos. Izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji prvotužene od 28. marta 2013. godine, koje su objavljene u „Službenom glasniku Opštine Srbac“ broj 5/13, kako je obrazložio taj sud, prvotužena je izvršila izmjenu osnovnog pravilnika, tako da se sve izmjene i dopune koje su uslijedile nakon donošenja Pravilnika o sistematizaciji („Službeni glasnik Opštine Srbac“ broj 10/08) ne mogu posmatrati odvojeno, već kao sastavni dio opšteg akta koji se mijenja i dopunjuje.
14. Prema obrazloženju Okružnog suda, prvotužena je upravo donošenjem Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji izvršila izmjenu osnovnog teksta, a čiji sastavni dio su i izmjene i dopune koje su objavljivane u službenim glasnicima Opštine Srbac br. 4/10, 5/10, 2/12, 1/13 i 3/13, te je tako, prema mišljenju tog suda, prvotužena otklonila posljedice neustavnosti odredbe o stupanju na snagu Pravilnika o sistematizaciji i njegovih kasnijih izmjena i dopuna. Prema obrazloženju tog suda, u prilog tome ide i činjenica da Ustavni sud RS svojom odlukom broj U-30/13 od 24. januara 2014. godine nije utvrdio da Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji („Službeni glasnik Opštine Srbac“ broj 3/13) nije u cijelosti protivan članu 109 Ustava RS, već samo odredba člana 24 koja je propisivala vrijeme stupanja na snagu predmetnih izmjena, a koja neustavnost je uklonjena naknadnim navedenim izmjenama. Zbog navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, slijedi zaključak da je prvostepeni sud pogrešno cijenio da su pobijane odluke o prestanku radnog odnosa apelantu donesene na osnovu neustavnog i nezakonitog opšteg akta prvotužene. Kako se prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane odluke nije bavio ostalim apelantovim navodima koji se odnose na razloge nezakonitosti pobijanih odluka, to je Okružni sud analizom izvedenih materijalnih dokaza zaključio da su pobijane odluke donesene uz pravilnu primjenu odredbe člana 128 Zakona o lokalnoj samoupravi, a kojim je u vrijeme donošenja spornih odluka bilo propisano da, ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi (stav 1). Odluku o raspoređivanju službenika iz stava 1 ovog člana donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik (stav 2), a da, ukoliko službenik ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen, u skladu sa st. 1 i 2 ovog člana, prestaje mu radni odnos (stav 3), da ukoliko se službenik ne može rasporediti, u skladu sa st. 1 i 2 ovog člana, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim se utvrđuje da mu je prestao radni odnos uz obavezu isplate otpremnine u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (stav 4).
15. Okružni sud je naveo da je u vezi s istaknutim načelnik prvotužene bio nadležan da na osnovu odredbe člana 44 Zakona o lokalnoj samoupravi donosi Pravilnik o sistematizaciji, zbog čega se, prema mišljenju tog suda, redovni sudovi u okviru takve nadležnosti načelnika opštine u sudskom postupku ne mogu baviti pitanjem da li je prvotužena kod uspostavljanja određene organizacione sheme u okviru odjeljenja organizovala određene poslove kao samostalne poslove ili u okviru ostalih poslova u Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti, s ciljem da u konkretnom slučaju apelantu onemogući da obavlja poslove koje je obavljao prije izmjena i dopuna predmetnog pravilnika. Naime, suprotno apelantovoj tvrdnji, prema mišljenju tog suda, Izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji („Službeni glasnik Opštine Srbac“ broj 3/13) izmijenjen je član 14 Pravilnika o sistematizaciji prvotužene tako da je došlo do ukidanja radnog mjesta na kojem je apelant radio sa stručnom spremom VSS, VII stepen složenosti po zanimanju profesor geografije, a poslovi koje je obavljao apelant su u suštini sistematizovani u okviru novog radnog mjesta pod nazivom samostalni stručni saradnik za studijsko-analitičke poslove iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, zdravstva, sporta i omladine, za čije obavljanje su predviđeni uslovi u smislu obaveze posjedovanja VSS, VII stepen složenosti, diplomirani inženjer tehnologije, slijedom čega apelant u činjeničnim navodima tužbe pogrešno interpretira suštinu organizacionih promjena kada tvrdi da nije došlo do ukidanja poslova.
16. Okružni sud je naveo da cilj organizacije rada i utvrđivanja organizacione strukture – radnih mjesta s brojem izvršilaca i uslovima stručne spreme za obavljanje određenih poslova nije ukidanje određenih poslova iz nadležnosti prvotužene, već to predstavlja aktivnosti lokalne jedinice u postupku vođenja poslovne politike s ciljem postizanja što boljeg efekta izvršavanja poslova iz svoje nadležnosti, kako to propisuje i odredba člana 44 stav 3 Zakona o lokalnoj samoupravi. Dakle, kako je obrazložio taj sud, apelant je obavljao poslove radnog mjesta samostalni stručni saradnik za društvene djelatnosti, a ti poslovi su, prema Pravilniku o sistematizaciji („Službeni glasnik Opštine Srbac“ br. 4/10, 5/10, 2/12 i 1/1), zahtijevali VSS, VII stepen stručne spreme društvenog smjera, a koje radno mjesto Izmjenama i dopunama člana 14 Pravilnika o sistematizaciji prvotužene više ne postoji, odnosno preimenovano je u radno mjesto samostalni stručni saradnik za studijsko-analitičke poslove u oblasti obrazovanja, nauke, kulture, zdravstva, sporta i omladine sa uslovom za obavljanje predmetnih poslova VSS, VII stepen složenosti, diplomirani inženjer tehnologije, a koju stručnu spremu nesporno apelant ne posjeduje.
17. Imajući u vidu izneseno, prema ocjeni ovog suda, bili su ispunjeni uslovi da se apelantov daljnji radnopravni status riješi u skladu s odredbama člana 128 stav 4 Zakona o lokalnoj samoupravi jer apelant nije dokazao da je kod prvotužene u vrijeme donošenja osporenih odluka postojala mogućnost njegovog raspoređivanja na radna mjesta koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Nadalje, prema obrazloženju tog suda, predmetna zakonska obaveza, suprotno apelantovim navodima, ne nameće obavezu načelniku opštine da se službenik kojem je ukinuto radno mjesto, odnosno izmijenjeni uslovi u pogledu stručnog zvanja, obavezno raspoređuje u skladu s njegovom stručnom spremom, već je to fakultativna mogućnost ako takvo radno mjesto postoji. Ova fakultativnost se može preispitivati u postupku ocjene zakonitosti osporenih odluka u sudskom postupku, a prema pravilima tereta dokazivanja iz čl. 7 i 123 ZPP, i to podobnim materijalnim dokazima, to, prema ocjeni ovog suda, apelantov iskaz dat u svojstvu parnične stranke da je kod prvotužene postojalo upražnjeno radno mjesto na koje je apelant mogao prema svojoj stručnoj spremi i zvanju biti raspoređen, nije podoban dokaz da su prvotužena a i drugotuženi postupali suprotno citiranim pravilima. Slijedom iznesenog, kako je obrazložio Okružni sud, prvostepenu presudu je bilo potrebno preinačiti i donijeti odluku kao u dispozitivu. Pri tom je istaknuto da utvrđivanje zakonitosti osporenih odluka za sobom povlači i isplatu otpremnine, kako je to i navedeno u dispozitivu presude.
18. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2016. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu i odbio zahtjev prvotužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju uz obrazloženje da vrijednost konkretnog spora ne zadovoljava cenzus propisan članom 237 stav 2 ZPP jer ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a ne zadovoljava ni uslov iz stava 3 istog člana, prema kojem bi revizija bila dopuštena zbog značaja za druge predmete, budući da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je zasnovan na odredbama Pravilnika, a koji ne povlači brojne predmete koji bi bili u postupku pred redovnim sudovima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je nesporno da je redovni sud proizvoljno postupio kada je prihvatio da je Pravilnik na kojem je zasnovan otkaz ugovora o radu koji je apelant dobio zakonit jer je nesporno da je taj pravilnik proglašen neustavnim. Takođe navodi da redovni sud nije uzeo u obzir da apelant nije raspoređen na drugo radno mjesto, iako i prema novom pravilniku i dalje postoji šifra njegovog radnog mjesta, mada je promijenjen opis poslova, te da je bilo mogućnosti da ga prvotužena rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, ali da ona to nije učinila nego su primljena druga lica. Apelant navodi i da prilikom davanja otkaza nije bilo konsultacija sa sindikatom o tome, na što je prvotužena bila obavezna, a što je potvrđeno i odlukama Ustavnog suda br. AP 3519/11 i AP 1449/07. Apelant smatra da je i Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odbacio njegovu reviziju zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa jer je nesporno da je reviziju trebalo prihvatiti zbog značaja za druge predmete s ovakvom tematikom.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
21. Prvotužena je navela da je postupak vođen u skladu s odredbama zakona i relevantnog pravilnika, te da je zbog toga apelacija neosnovana.
22. Drugotužena je navela da apelaciju treba odbiti jer su navodi o kršenju prava neosnovani.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13) relevantne odredbe glase:
Član 44.
Načelnik opštine ima slobodu da samostalno utvrdi strukturu i unutrašnju organizaciju opštinske administrativne službe u zakonom utvrđenim opštim granicama.
Opštinska administrativna služba se organizuje i djeluje u skladu sa kriterijumima efikasnosti, djelotvornosti i ekonomičnosti, koji obuhvataju, između ostalog, poštivanje slijedećih najvažnijih principa:
- objedinjavanje istih ili sličnih, odnosno međusobno povezanih poslova u odgovarajuće organizacione jedinice,
- zakonito i blagovremeno odlučivanje o pravima i obavezama i na zakonu zasnovanim pravnim interesima fizičkih i pravnih lica,
- stručno i racionalno obavljanje poslova i ostvarivanje odgovornosti zaposlenih i postavljenih lica za njihovo obavljanje,
- efikasno rukovođenje organizacionim jedinicama i stalni nadzor nad obavljanjem poslova.
Kod donošenja pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske administrativne službe, načelnik opštine vodi računa o finansijskim ograničenjima i javnom interesu kada se radi o administrativnim troškovima i uzima u obzir smjernice koje izdaje Vlada u cilju unapređenja ekonomičnosti rada opštinske administrativne službe.
Član 128.
Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.
Odluku o raspoređivanju službenika iz stava 1. ovog člana donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik.
Ukoliko službenik ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos.
Ukoliko se službenik ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim se utvrđuje da mu je prestao radni odnos uz obavezu isplate otpremnine u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Član 152.
Radi ostvarivanja svojih prava službenici se pismeno obraćaju načelniku opštine, odnosno gradonačelniku. Protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, službenik ima pravo da podnese prigovor.
Prigovor se podnosi načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora.
U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik preispituje svoju odluku i može je izmijeniti, ukinuti ili poništiti.
Službenik može protiv odluke iz stava 3. ovog člana podnijeti žalbu Odboru za žalbe, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke ili isteka roka za njeno donošenje.
Odbor za žalbe je dužan odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe.
Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora, ili Odbor nije odlučio u roku iz stava 6. ovog člana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke iz stava 5. ovog člana.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 237. stav 3.
Izuzetno Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. Ustavni sud zapaža da je prvobitno, Odlukom broj AP 5706/15 od 17. februar 2016. godine, odbacio, između ostalih, kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2015. godine jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije. Međutim, imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2016. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 72 0 Rs 035328 15 Rsž od 16. oktobra 2015. godine. Prema tome, u skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda apelant primio 6. novembra 2015. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 5706/15 podnesena 25. decembra 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.[...]
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja zakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu i njegovog prava na naknadu potraživanja koja proističu iz radnog odnosa, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu jer je utvrdio da, suprotno zaključcima prvostepenog suda, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je prvotužena otklonila neustavnost člana 24 svog pravilnika na način da je propisala da on stupa na snagu osam dana nakon objavljivanja u službenom glasilu (a ne dan nakon objavljivanja), da je samo taj član Pravilnika bio neustavan, a ne i ostali, da je nesporno da nije bilo radnog mjesta na koje bi apelant bio raspoređen, niti da je apelant dokazao da je prvotužena primila druga lica na radna mjesta s njegovom stručnom spremom, te da su iz tih razloga zakonita rješenja o apelantovom otkazu. Pri tom je Okružni sud naveo da je utvrđeno i da se apelant nakon ponovnog dobijanja otkaza nije obraćao načelniku prvotužene radi zaštite njegovih prava, te da je zbog toga dio apelantovog tužbenog zahtjeva nedopušten zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
36. Dovodeći navedeno u kontekst s naprijed citiranim relevantnim odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i argumentovane razloge koji su u skladu s pravom na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim. Pri tom, Ustavni sud zapaža da u vezi s apelantovim navodima da prije davanja otkaza apelantu prvotužena nije konsultovala sindikat iz činjenica predmeta proizlazi suprotno jer je u toku postupka proveden kao dokaz i plan prvotužene o zbrinjavanju viška zaposlenih, a za koji nije bilo nikakvog dokaza koji bi upućivao da je sačinjen bez znanja sindikata. Takođe, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantov navod da je njegovo radno mjesto i dalje postojalo jer je postojala njegova šifra i da su na to mjesto primljena druga lica. Ovo stoga jer iz činjenica predmeta proizlazi da apelant ničim nije dokazao svoje navode, a što je bio obavezan shodno pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 7, 8 i 123 ZPP. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 3519/11 i AP 1449/07 (dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer u navedenim odlukama, kojima su odbijene odnosno odbačene kao prima facie neosnovane apelacije Kantonalne bolnice Mostar, predmet razmatranja nije bio Zakon o lokalnoj samoupravi, već odredbe kolektivnog ugovora u oblasti zdravstva.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Kako apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje ovog prava vidi u činjenici što Vrhovni sud i pored toga što vrijednost spora nije zadovoljavala imovinski cenzus nije prihvatio njegovu reviziju zbog ostalih sličnih predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ne postoji obaveza Vrhovnog suda da u svim predmetima koji ne ispunjavaju formalne uslove za izjavljivanje revizije prihvata reviziju, već samo u onim za koje ocijeni da će ubuduće biti od uticaja na donošenje odluka u sličnim predmetima. Kako je u konkretnom slučaju Vrhovni sud procijenio da takva potreba ne postoji jer se radi o primjeni propisa na lokalnom nivou s područja s kojeg ne dolazi velik broj predmeta, to Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda zadovoljavajuće, te da činjenica da apelantova revizija zbog toga nije prihvaćena ne vodi kršenju njegovog prava na djelotvoran pravni lijek jer revizija ionako nije ispunjavala formalne uslove za prihvatanje. Zbog navedenog nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije VIII.Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu na način da je utvrdio da je zakonita odluka o otkazu ugovora o radu apelantu, a time njegov zahtjev za ponovno uspostavljanje radnopravnog statusa kod prvotužene neosnovan jer apelant nije dokazao da je prvotužena na njegovo radno mjesto primila druga lica.
41. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
42. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada Vrhovni sud nije prihvatio apelantovu reviziju koja nije ispunjavala formalne uslove za prihvatanje i kada je taj sud zaključio da nema ni osnova za prihvatanje revizije po osnovu člana 237 stav 3 ZPP jer se radi o predmetu u kojem se postupak vodio na lokanom nivou s područja s kojeg ne dolazi velik broj istovjetnih predmeta pred redovne sudove.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević