Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-624/17 (F. G.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-624/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-624/17 rješavajući apelaciju Fahrudina Goletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fahrudin Goletić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020896 15 Rev od 24. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020896 14 Rsž od 16.
septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020896 10 Rs od 21. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrudin Goletić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 16. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020896 15 Rev od 24. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020896 14 Rsž od 16. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020896 10 Rs od 21. oktobra 2013. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 33 0 Rs 020896 10 Rs od 21. oktobra 2013. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tužena da apelantu, na ime duga iz radnog odnosa isplati ukupni iznos od 10.489,84 KM, od čega na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. januara 2008. godine do 31. majem 2010. godine iznos od 8.673,37 KM, na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 180,86 KM i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period 1. jula 2009. godine do 31. majem 2010. godine iznos od 1.635,61 KM, sve uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu (sve bliže opisano u dispozitivu prvostepene presude). Takođe, navedenom odlukom usvojen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je potraživao uplatu obaveznih doprinosa u iznosu od 38,52 KM na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO/MIO za period od 1. januara 2008. do 31. maja 2010. godine, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva na ime uplate obaveznih doprinosa za PIO/MIO apelant odbijen. U vezi s tim, u obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je istakao, između ostalog, da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio razliku plaće, obzirom na činjenicu da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantu isplaćivala plaće prema odredbama Zakona o državnoj službi u F BiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH. Zatim, da je utvrđeno da je tužena apelantu više isplatila na ime naknade za ishranu u toku radnog vremena, nego je to propisano Općim kolektivnim ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: OKU), pa je Općinski sud i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev, kao i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je potraživana naknada na ime manje isplaćenog regresa (takođe u skladu sa relevantnim odredbama OKU). Općinski sud je zaključio da je shodno relevantnim odredbama Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH i Zakona o državnoj službi u F BiH, tužena postupala valjano prilikom isplata naknada iz radno-pravnog odnosa. Međutim, kako je Općinski sud našao za utvrđenim da je tužena manje obračunala i uplatila doprinosa na ime apelanta, i to iznosu od 38,52 KM, to je sud ovu vrstu potraživanja u tom iznosu usvojio.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 020896 14 Rsž od 16. septembra 2015. godine, usvojio žalbu tužene, te prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem djelu (odbijen apelantov tužbeni zahtjev da tužena u korist apelanta uplati doprinose), dok je apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao tuženu da apelantu na ime manje obračunatog i neisplaćenog regresa za 2009. godinu isplati iznos od 180,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2010. godine do isplate i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od 1. jula 2009. do 31. maja 2010. godine ukupno iznos od 1.635,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to bliže navedeno u izreci drugostepene presude. U preostalom djelu prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da prvostepeni sud nije imao nikakvog pravnog osnova da apelantu dosudi razliku na ime manje uplaćenih doprinosa, iako je vještak utvrdio razliku uplate doprinosa po OKU u iznosu od 38,00 KM. Kantonalni sud je ukazao, da apelant, a kako to proizlazi iz sadržine spisa i činjeničnih navoda iznesenih tokom prvostepenog postupka, svoj tužbeni zahtjev nije ni temeljio na činjeničnim tvrdnjama da mu tužena nije pravilno i u skladu sa isplaćenim plaćama obračunala i uplatila doprinose, a niti je u konačnom po tom osnovu precizirao tužbeni zahtjev. Zatim, da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na potraživanu isplatu razlike regresa na ime korištenja godišnjeg odmora za 2009. godinu i isplatu razlike po osnovu toplog obroka u utuženom periodu. Naime, pri odlučivanju o tom dijelu tužbenog zahtjeva trebale su se primijeniti odredbe Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice od 19. decembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a ne odredbe OKU. Kantonalni sud je konstatovao, da obzirom da je vještak ekonomske struke utvrdio razliku manje isplaćenog regresa za 2009. godinu u iznosu od 180,86 KM, a pri obračunu naknade po osnovu manje isplaćenog toplog obroka utvrdio manje isplaćeni iznos od 1.635,61 KM, da apelantu, a shodno odredbama člana 35. i 36. Pravilnika tužene, pripada pravo na isplatu navedenih iznosa.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 33 0 Rs 020896 15 Rev od 24. januara 2016. godine reviziju tužene usvojio, drugostepenu presudu preinačio na način da se apelantova žalba u odnosu na potraživanje razlike naknade za topli obrok od 1. jula 2009. godine do 31. maja 2010. godine i naknade za regres za 2009. godinu odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Takođe, navedenom odlukom apelantova revizija je odbačena. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je konstatovao da je u postupku utvrđeno da je apelant namještenik zaposlen kod tužene, da su naknade za ishranu isplaćivane u visini od 1% prosječne plate u Federacije BiH, a regres u visini od 50% prosječne plaće u Federaciji BiH, te da je tužena za 2007. godinu, 2008. godinu i 2009. godinu iskazivala deficit u budžetu. Nadalje, da je apelant kao namještenik organa uprave potraživao, a drugostepeni sud dosudio, razliku naknade za topli obrok obračunatu u visini od 2% prosječene plaće u Federaciji BiH i naknadu za regres za 2009 godini u visini od 70% njegove plaće kako je propisano Pravilnikom tužene, koji je bio usklađen sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Vrhovni sud je istakao, da su u spornom periodu 2009/10 godine, na području Federacije BiH, prava i obaveze namještenika u organima državne uprave, svih nivoa vlasti (uključujući i općine), bila propisana Zakonom o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH, koji je u odredbi člana 45. propisivao naknade na koje namještenik ima pravo. Zatim, da su među tim naknadama i naknade za ishranu za vrijeme rada i regres za godišnji odmor, a da se uslovi za ostvarenje naknada utvrđuju propisom Vlade Federacije, koji se za te naknade donosi za državne službenike na osnovu Zakona o državnoj službi, te da visinu naknada ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat, Vlada Federacije i vlade kantona. Vrhovni sud je istakao, da kako Tuzlanski Kanton, na čijem području se nalazi organ tužene, nije pristupio Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, da se taj ugovor nije mogao primijeniti kod određivanja visine naknada toplog obroka i regresa. S druge strane, da Pravilnik tužene (iz 2002 godine) nije bio usklađen sa Zakonom o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH iz 2005. godine, niti je rukovodilac organa tužene donio novi pravilnik, pa da proizlazi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio isti Pravilnik prilikom određivanja visine naknade za topli obrok i regres (koji Pravilnik je donesen u skladu sa zakonom koji je stavljen van snage Zakonom o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH iz 2005. godine).
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Naime, povredu navedenih prava, u suštini, apelant vidi u načinu na koji je Vrhovni sud u predmetnoj pravnoj stvari primijenio materijalno pravo. S tim u vezi apelant je ukazao da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik u utuženom periodu obavezivao tuženu, te da je na taj način došlo i do povrede načela pravne sigurnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud, kao sud posljednje instance, primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, kojima apelant suštinski problematizira primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Vrhovni sud je svoju odluku utemeljio na relevantnom materijalnom pravu, između ostalog, na odredbama Zakonom o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH iz 2005 godine, u skladu sa kojim je zaključio da Pravilnik tužene (iz 2002. godine) nije bio usklađen sa navedenim Zakonom iz 2005 godine, pa da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi imao priliku ispitati identične navode pokrenute predmetnom apelacijom, u pogledu primjene Pravilnika tužene i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP-193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) radilo se o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji kao u predmetnoj apelaciji gdje je Vrhovni sud preinačio drugostepenu odluku u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka protiv iste tužene, te potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda, zaključujući da Pravilnik nije primjenjiv. U navedenom predmetu je apelant također ukazivao na različitu praksu Vrhovnog suda po ovom pravnom pitanju. Raspravljajući navode apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio slijedeće: „Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obavezujući za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (stav 7. navedene Odluke)“. Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP-1927/17 od 15. novembra 2017. godine, kojom je obuhvaćen predmet broj AP-1928/17, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-318/15 od 17. januara 2018. godine.
10. Dakle u konkretnom slučaju, imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević