Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/18 (B. P.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3402/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-3402/18, rješavajući apelaciju Borislava Paravca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Paravac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003508 16 Uvp od 29. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Paravac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 003508 16 Uvp od 29. marta 2018. godine.

2. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 003508 16 Uvp od 29. marta 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 003508 15 U od 30. juna 2015. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske od 2. marta 2015. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala u Doboju 15. januara 2014. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem, donesenim u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, određeno je da se nastavlja isplata apelantu starosne penzije u iznosu od 1.177,95 KM počev od 12. novembra 2013. godine.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantu rješenjem od 9. marta 2012. godine obustavljena isplata starosne penzije počev od 1. januara 2012. godine jer je utvrđeno da je imenovani stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju. Vrhovni sud je, također, naveo da je Odlukom Ustavnog suda RS broj 38/12 od 30. oktobra 2013. godine, a koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 96/13 dana 12. novembra 2013. godine, utvrđeno da odredba člana 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojom je propisano da se korisniku penzije, koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tačka g) i d) ovog zakona, isplata penzije obustavlja za period tog osiguranja, nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud u pobijanoj presudi pravilno zaključio da navedena odluka Ustavnog suda RS nije od uticaja na rješenje ove upravne stvari, jer je presudom Okružnog suda od 25. septembra 2012. godine, tj. prije objavljivanja navedene odluke, predmetna upravna stvar pravosnažno riješena. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 68. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu RS („Službeni glasnik RS“ br. 104/11 i 92/12), kojima je propisano da zakoni, drugi propisi i opšti akti, koji na osnovu odluke Suda prestaju da važe, ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Suda, ako do tog dana nisu pravosnažno riješeni. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 69. stav 1. tog zakona, propisano da svako ko smatra da mu je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom, donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa ili opšteg akta, koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije podnio prijedlog za ponavljanje postupka na osnovu odredbe člana 69. Zakona o Ustavnom sudu, već je tuženi 15. januara 2014. godine ponovio postupak po službenoj dužnosti i donio rješenje kojim se apelantu uspostavlja isplata starosne penzije počev od 12. novembra 2013. godine kao dana kada je objavljena odluka Ustavnog suda RS u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom nezakonito oduzete 22 penzije usljed primjene neustavne zakonske odredbe. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Vezano za apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak (koji je pokrenut po službenoj dužnosti 15. januara 2014. godine i okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 29. marta 2018. godine) pred upravnim organima i sudovima ukupno trajao ukupno četiri godine i dva mjeseca, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/18 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio