Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-14/17 (B.D.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-14/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-14/17, rješavajući apelaciju B.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 139979 14 Rev od 6. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 139979 13 Rsž od 31. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 139979 12 Rs od 10. maja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 3. januara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 139979 14 Rev od 6. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 139979 13 Rsž od 31. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 139979 12 Rs od 10. maja 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 21. maja 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 139979 12 Rs od 10. maja 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev koji je 26. marta 2012. godine podnijela protiv „Tenfore“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), a kojim je tražila da se utvrdi da je radni odnos zasnovan između apelantice i tuženog na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od 27. oktobra 2010. godine po sili zakona prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, da se poništi kao nezakonita odluka tuženog broj BL 11-105 od 13. aprila 2011. godine i da se naloži tuženom da vrati apelanticu na rad i zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima koje je obavljala prije donošenja pomenute odluke ili druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da joj tuženi naknadi štetu zbog izgubljene zarade (plata) sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose za penzijsko-invalidsko, zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelantica bila radnik kod tuženog na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme na osnovu kojeg je primljena na rad počev od 26. aprila 2010. godine do 26. oktobra 2010. godine i raspoređena na poslove “Opreratera-administrativnog asistenta”, kao i ugovora o radu na određeno vrijeme od 27. oktobra 2010. godine, na osnovu kojeg je, počev od 27. oktobra 2010. godine do 27. aprila 2011. godine, raspoređena na poslove istog radnog mjesta. Osnovni sud je istakao da je nesporno i da je na osnovu odluke od 13. aprila 2011. godine, apelantici nakon isteka roka na koji je zaključen ugovor o radu od 27. oktobra 2010. godine, konstatovan prestanak svih prava iz radnog odnosa uz pravo na novčanu naknadu u trajanju od tri mjeseca. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je u konkrentom slučaju sporno između parničnih stranaka da li se ugovorni odnos koji je datirao prije prestanka rada apelantice kod tuženog ima smatrati ugovornim odnosom zasnovanim na neodređeno vrijeme. U vezi sa navedenim, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 17. stav 1. Zakona o radu - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) kojim je propisano poslodavac i radnik mogu se sporazumjeti da se važnost ugovora o radu na određeno vrijeme, jednom ili više puta, produži za određeni period, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme. Osim toga, Osnovi sud je ukazao na odredbe člana 15. istog zakona prema kojima Ugovor o radu u kome nije naznačeno vrijeme trajanja, smatraće se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme i na odredbe člana 16. kojim je, između ostalog, propisano da Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine (stav 1), da se može zaključiti u slučaju privremenog povećanja obima posla (stav 2), te da Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (stav 3). Osnovni sud je ukazao da apelantica nije imala dvije godine kontinuiranog rada kod tuženog, pa samim tim ni uslove da njen radni odnos zasnovan na određeno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme. Osnovni sud je, također, ukazao da s obzirom na sadržinu ugovora o radu na osnovu kojih je apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog nesporno proizilazi da su isti zaključeni na određeno vrijeme, pri čemu radno-pravni status drugih radnika i sadržina internih akata tuženog ukazuju da je razlog radnog angažovanja apelantice bio privremeno povećanje obima posla. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da istekom roka na koji je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, tuženi nije bio u obavezi zadržati na radu apelanticu, jer je stvar diskrecionog ovlaštenja poslodavca, s obzirom na obim posla u određenom vremenskom periodu, te raspoloživih finansijskih sredstava, da li će i u kojem broju, angažovati radnike na određeno ili neodređeno vrijeme. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je apelantica kao jedna od ugovornih strana pristala na zaključivanje predmetnih ugovora iz čije sadržine jasno proizilazi njihova priroda, slijedom čega ne može očekivati da ostvari veći obim prava od onog s kojim se saglasila potpisivanjem ugovora. Stoga, Osnovni sud je zaključio da nema mjesta osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice. Pored navedenog, Osnovni sud je istakao kako nije utvrdio da je tuženi nezakonito postupao, neosnovan je i tužbeni zahtjev apelantice u pogledu naknade štete, jer bez nezakonitog postupanja tuženog, apelantica nije ni mogla trpiti štetu za čiju naknadu bi sud morao obavezati tuženog da je nadoknadi u smislu odredbe člana 189. tačka 3. u vezi sa članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da apelantici ne pripada ni pravo na kamatu, koja kao akcesorno potraživanje dijeli sudbinu glavnog potraživanja, a što je slučaj i sa zahtjevom za uplatom obaveznih zakonskih doprinosa u korist nadležnih fondova na ime apelantice.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 139979 13 Rsž od 31. marta 2014. godine odbijena je apelantičina žalba, te je prvostepena presuda potvrđena.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je tačno da ugovori o radu na određeno vrijeme koje je apelantica zaključila sa tuženim ne sadrže naznačenje razloga zbog kojih su zaključeni, te da propust ugovornih strana da označe jedan od zakonom propisanih razloga zbog kojih se može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme sam po sebi ne proizvodi pravnu posljedicu da se ugovor po samom zakonu ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, jer takva posljedica nije propisana članom 16. Zakona o radu, pa je u žalbi navedeno pogrešno tumačenje ove pravne norme. Okružni sud je ukazao da će se ugovor o radu na određeno vrijeme smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme tek ukoliko za njegovo zaključivanje uopšte nisu ni postojali razlozi propisani članom 16. stav 2. Zakona o radu, te da je ovo pitanje prvostepenom presudom pravilno razriješeno kada je utvrđeno da je razlog zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme sa apelanticom i drugim zaposlenima bilo privremeno povećanje obima posla na radnom mjestu „Operater-administrativni asistent“, tako da je tuženi u tom periodu ocijenio potrebnim da za obavljanje ovih poslova angažuje 3 izvršioca na određeno vrijeme. Nadalje, Okružni sud je ukazao da, kada je tuženi procijenio da poslove ovog radnog mjesta mogu uspješno obavljati 2 izvršioca, nije imao obavezu da novi ugovor o radu (na određeno ili neodređeno vrijeme) ponudi upravo apelantici, pa je prvostepenom presudom tužbeni zahtjev odbijen uz pravilnu primjenu odredbe člana 16. stav 2. i 3. i člana 17. Zakona o radu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 139979 14 Rev od 6. oktobra 2016. godine odbijena je apelantičina revizija koju je apelantica podnijela protiv drugostepene presude.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju prema utvrđenju nižestepenih sudova apelantica sa tuženim zaključila dva ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova „Operater-administrativni asistenta“, nakon čega joj je kod tuženog prestao radni odnos zbog isteka ugovorenog perioda po drugom ugovoru. Vrhovni sud je istakao da u označenim ugovorima nije bio naveden zakonski razlog za zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme, ali da navedeni propust tuženog, suprotno revizionim navodima, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud, sam za sebe ne može proizvesti posljedicu da se smatra da je zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da kod utvrđenja da je razlog zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme na poslovima ,,Operateradministrativni asistent“ sa apelanticom privremeno povećanje obima posla na tom radnom mjestu proizlazi da je tuženi radni odnos na određeno vrijeme sa apelanticom zasnovao u skladu sa zakonom (član 16. stav 2. Zakona o radu) i da u konkretnom slučaju nema osnova za primjenu stava 3. iste zakonske odredbe, odnosno za utvrđenje da je apelantica sa tuženim zasnovala ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Apelacioni navodi
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava, a kako to proizilazi iz apelacije i dopune apelacije, apelantica vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu. Osim toga, apelantica ističe da je predmetni postupak, koji je po zakonu hitan, trajao gotovo pet godina, od čega više od dvije godine pred Vrhovnim sudom, te u vezi s tim traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da u konkretnom slučaju apelantica nije ispunjavala uslove propisane Zakonom o radu da njen radni odnos zasnovan na određeno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke.
13. Nadalje, vezano za apelantičine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao ukupno četiri godine i šest mjeseci, u kojem su donesene tri meritorne odluke što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević