Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-198/18 (M. B.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Regres
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-198/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-198/18, rješavajući apelaciju Mirsade Bašić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Bašić protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 023266 17 Rev od 23. novembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela je 10. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 Rs 023266 17 Rev od 23. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 023266 16 Rsž od 28. novembra 2016. godine, kojom je uvažena žalba tužene (Općina Velika Kladuša), te je Presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Rs 023266 14 Rs od 18. decembra 2015. godine preinačena tako da je tužena obavezana da apelantici po osnovu naknade regresa isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 529,60 KM (umjesto iznosa od 3.923,29 KM), dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i naknade za ishranu u toku rada-topli obrok u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u izreci presude, kao i zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime jubilarne nagrade.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da je apelantica postavljeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka zasnivala na odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH ("Službene novine F BiH" br. 23/00, 50/00 i 97/13, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Vrhovni sud je naveo da se, međutim, Kolektivni ugovor ne može primijeniti u konkretnom slučaju, budući da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-34/15 od 9. marta 2016. godine utvrđeno da se ne primjenjuje na tuženu s obzirom da ga nije potpisala niti je istom naknadno pristupila. Vrhovni sud je istakao da je presuda Ustavnog suda F BiH objavljena u „Službenim novinama F BiH“ broj 29/2016 dana 15. aprila 2016. godine, dok je pobijana presuda donijeta 28. marta 2016. godine. Vrhovni sud je, također, naveo da je u konkretnom slučaju za potraživanje regresa primjenljiv Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH, tako da apelantici pripada 50% prosječne tromjesečne neto plaće isplaćene u F BiH na način kako je to dosuđeno drugostepenom presudom. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelantici po osnovu navedenog Zakona isplaćena pripadajuća naknada za topli obrok, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen ovaj dio tužbenog zahtjeva. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica zahtjev za isplate razlike plaće zasnivala na zaključku Općinskog načelnika od 26. aprila 2010. godine prema kojem je osnovica za plaću utvrđena u iznosu od 135,00 KM, ali da je zaključkom Općinskog načelnika od 11. marta 2011. godine navedeni zaključak od 26. aprila 2010 godine stavljen van snage, te je određena osnovica od 108,00 KM, pa je shodno tome, tužena za sporni period primjenjivala važeću osnovicu od 108,00 KM, te je pravilnom primjenom materijalnog prava od strane drugostepenog suda odbijen apelantičin zahtjev za navedeno potraživanje. Na koncu, Vrhovni sud je istakao da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen i apelantičin zahtjev za isplatu jubilarne nagrade jer je ocijenjeno da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja od strane tužene shodno članu 106. Zakona o radu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno zaključili da se Kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženu, te da su primijenili odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima u organima uprave USK, Zakon o državnoj služni i Zakon o organizaciji organa uprave Federacije Bosne i Hercegovine na njenu štetu. Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer su sudovi u istim pravnim stvarima donosili različite odluke. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali i te navode je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1861/18 od 23. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu navoda apelantice da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata, što je u konkrentom slučaju i učinio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-198/18 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio