Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/18 (MLINPEK d.d. Bugojno)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-852/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-852/18, rješavajući apelaciju MLINPEK d.d. Bugojno, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MLINPEK d.d. Bugojno protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 023058 14 Rev od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MLINPEK d.d. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić advokati iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 023058 14 Rev od 9. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 023058 13 Pž od 28. oktobra 2013. godine kojom su uvažene žalbe tuženih (Uni Credit Bank d.d. Mostar, Poslovna jedinica Tomislavgrad-prvotuženi i Agencija za privatizaciju Srednje-bosanskog kantona-drugotuženi), te je prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu (na ime neosnovanog obogaćenja) isplate određeni novčani iznos.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je Ugovorom o kupoprodaji predmeta tendera, koji je 30. augusta 2006.godine zaključen između Agencije za privatizaciju Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) kao prodavatelja i GPD ,,Teling“d.o.o. Travnik kao kupca, prodan državni kapital apelanta, odnosno paket dionica. Vrhovni sud je, također, naveo da je rješenjem Agencije za privatizaciju 2006. godine odobren program privatizacije i početna bilanca apelanta. Također je naveo da je apelant u početnoj bilanci stanja iskazao potraživanje u iznosu od 194.448,00 KM, koja se odnose na potraživanja sa nerezidentnog računa otvorenog kod Splitske banke Split, ali da je apelant 12. oktobra 1994. godine obaviješten da je navedeni novac prebačen u Hrvatsku banku u Tomislavgradu po nalogu njihovog bivšeg direktora M.P. i da sa tim sredstvima ne može nitko raspolagati izuzev M.P.. Vrhovni sud je ukazao da je u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud u cijelosti usvojio tužbeni apelanta zaključivši da na strani prvotuženog, kao pravnog sljednika Splitske banke, odnosno kasnije Zagrebačke banke, postoji sticanje bez pravnog osnova budući da je prvotuženi prisvojio dio imovine koja pripada apelantu. Vrhovni sud je, također, ukazao da je, odlučujući o žalbama tuženih, drugostepeni sud žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, zaključivši da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio prigovor zastare potraživanja, te da se u konkretnom slučaju imao primijeniti zastarni rok propisan odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Prema stavu Vrhovnog suda, ovakav pravni zaključak drugostepenog suda zasnovan je na pravilnoj primjeni materijalnog prava, tj. odredbi člana 376. st. 1. i 2. i člana 377. stav 1 ZOO. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu, kao i za lice koje je učinilo štetu (subjektivni rok), dok je odredbom stava 2. istog člana propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Prema stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju apelant je saznao 12. oktobra 1994. godine da su njegova sredstva sa nerezidentnog računa Splitske banke prebačena po nalogu bivšeg direktora u Hrvatsku banku u Tomislavgradu i da sa istim ne može niko raspolagati osim njega, pa se po mišljenju i ovog suda, početak zastarjelosti trebalo računati od 13. oktobra 1994. godine od kada je apelant imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, odnosno od kada je imao mogućnost da traži povrat svojih novčanih sredstava. Prema zaključku Vrhovnog suda, objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav
2. ZOO od pet godina isticao je za apelanta 13. oktobra 1999. godine što je bio posljednji dan kada je apelant mogao podnijeti tužbu, a apelant je podnio tužbu 24. jula 2012. godine, što znači da je tužba podnesena izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je bez osnova apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju imao primijenit član 377. stav 1. ZOO, kroz navode da se protiv bivšeg direktora vodio krivični postupak, jer se dulji zastarni rok primjenjuje samo onda kada je krivičnom presudom utvrđeno da šteta potiče od krivičnog dijela i to samo prema učiniocu krivičnog dijela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a što u konkretnom nije slučaj. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO koje se odnose na zastaru potraživanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević