Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-292/18 (S.I.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-292/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-292/18, rješavajući apelaciju S. I., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. I.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 213662 16 Rev od 12. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. I. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, podnijela je 12. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 213662 16 Rev od 12. septembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, obavezana je apelantkinja da iseli iz stana tužiteljice (S. I.) koji se nalazi u Sarajevu (preciznije opisan i označen u izreci prvostepene presude), te slobodan od lica i stvari preda tužiteljici u nesmetan posjed.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni stan bio dodijeljen apelantkinjinom i tužiteljičinom ocu na korištenje, te da je otac bio nosilac stanarskog prava na stanu, a da je nakon očeve smrti stanarsko pravo iza oca preneseno na njihovu majku. Dalje, navedeno je da je u fazi otkupa stana majka dala saglasnost tužiteljici za otkup stana, iako su do tada i apelantkinja i tužiteljica neprestano koristile stan sa roditeljima, čemu se apelantkinja nije protivila. Takođe, navedeno je da je nesporna činjenica da je tužiteljica upisana sa pravom vlasništva 1/1 na predmetnom stanu i da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040394 08 P od 11. juna 2008. godine odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je prenošenjem sredstava u vidu certifikata u iznosu od 13.940,00 KM na račun tužiteljice učestvovala u plaćanju predmetnog stana, te da je time i ona stekla pravo da se uknjiži kao suvlasnik na predmetnom stanu sa dijelom ½. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u skladu sa navedenim i primjenom odredaba člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima odlučio kao izreci presude, te da je drugostepeni sud, takođe, zaključio da tužiteljica ima pravni osnov da traži iseljenje apelantkinje iz stana (prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva). Vrhovni sud je istakao da je tužiteljica vlasnik predmetnog stana 1/1, što je upisano u zemljišnu knjigu, pa kao vlasnik i posjednik tog stana u kojem i stanuje, ima pravni osnov da primjenom odredaba člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima traži iseljenje apelantkinje iz osnova svog vlasničkog prava. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da isticanje prava apelantkinje na dom nije relevantno u ovom slučaju, jer je tužiteljica vlasnik i posjednik predmetnog stana i može sa svojom nekretninom neograničeno da raspolaže.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvala apelantkinja u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-292/18 (S.I.) | Sudska praksa | Aktio