Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-745/17 (S. B.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Miješanje u pravo na dom
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-745/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 745/17, rješavajući apelaciju Samire Bukvić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samire Bukvić podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 008460 16 Uvp od 21. decembra 2016. godine i 04 0 U 008460 16 U od 12. oktobra 2016. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23- 43/15 od 14. juna 2016. godine i Rješenja Službe za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i katastar nekretnina Općine Visoko broj 03/1-23-2-180/14 od 18. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samira Bukvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 U 008460 16 Uvp od 21. decembra 2016. godine i 04 0 U 008460 16 U od 12. oktobra 2016. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-43/15 od 14. juna 2016. godine i Rješenja Službe za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i katastar nekretnina Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/1-23-2-180/14 od 18. aprila 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva, Službe i od BUKO-VOD d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: investitor) zatraženo je 22. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Ministarstvo, Služba i investitor dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 30. oktobra do 14. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a)Uvodne napomene

5. Investitor je 3. oktobra 2014. godine Službi podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju poslovnog objekta na mjestu postojećeg stambenog objekta koji se uklanja, na zemljištu u ulici Gornje Rosulje, općina Visoko. Postupajući po navedenom zahtjevu, Služba je 13. februara 2015. godine donijela rješenje kojim je data urbanistička saglasnost investitoru za izgradnju poslovnog objekta.

6. Odlučujući o žalbama M. K, A. K, S. Z. i apelantice, Ministarstvo je donijelo rješenje od 14. aprila 2015. godine kojim je uvažilo žalbe i poništilo rješenje Službe od 13. februara 2015. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Prvostepenom organu je naloženo da se susjedima omogući učešće u postupku i da se mjeri udaljenost objekta od objekta u skladu sa članom 70. stav 3. Odluke o provođenju Prostornog plana Općine Visoko za period od 2002. do 2020. godine.

7. Postupajući po uputama Ministarstva, Služba je donijela rješenje od 20. jula 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 6. oktobra 2015. godine kojim je investitoru data urbanistička saglasnost.

8. Kantonalni sud je presudom od 21. januara 2016. godine uvažio apelanticinu tužbu i osporeno rješenje Ministarstva od 6. oktobra 2015. godine poništio i predmet vratio tom organu na ponovni postupak.

9. Postupajući u ponovnom postupku, Ministarstvo je donijelo rješenje od 10. februara 2016. godine kojim je apelanticina žalba uvažena, te je poništeno rješenje Službe od 20. jula 2014. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

10. Rješenjem Službe od 24. marta 2016. godine investitoru je data urbanistička saglasnost za izgradnju poslovnog objekta.

b)Osporeni postupak

11. Služba je donijela Rješenje broj 03/1-23-2-180/14 od 18. aprila 2016. godine kojim je usvojila apelanticinu žalbu i zamijenila rješenje tog organa od 24. marta 2016. godine na način da je investitoru data urbanistička saglasnost za izgradnju poslovnog objekta na mjestu postojećeg stambenog objekta koji se uklanja, s dimenzijama objekta 24 x 13,5 metara i spratnosti 1/3 Pod+P+1. Stavom II izreke rješenja je određeno da navedeni objekt treba biti lociran 1,5 metar od granice parcele koja je u apelanticinom suvlasništvu i tri metra od pomoćnog objekta na toj parceli. Stavom III izreke rješenja je, između ostalog, kao uvjet navedeno da na bočnim fasadama neće biti prozora, te da se objekt u dijelu prema apelanticinom pomoćnom objektu lomi i uvlači s vanjskim zidom, kako bi se postigla udaljenost od tri metra. Osim toga, predmetnim rješenjem su navedeni regulaciono-nivelacijski uvjeti, saobraćajno rješenje, komunalna infrastruktura, uvjeti uređenja građevinskog zemljišta, te obaveza investitora za pribavljanje dokumenata radi izdavanja rješenja o dozvoli za građenje predmetnog objekta.

12. Služba je u obrazloženju rješenja navela da je apelanticina žalba osnovana jer je u obrazloženju osporenog rješenja 24. marta 2016. godine pogrešno naveden član materijalnog propisa. Naime, pozivajući se na član 70. stav 6. Odluke o provođenju Prostornog plana Općine Visoko za period od 2014. do 2034. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), Služba je pogrešno navela broj službenog glasnika („Službeni glasnik Općine Visoko“ broj 7/03), pa je u skladu sa članom

233. Zakona o upravnom postupku osporavano rješenje zamijenila novim.

13. Nadalje, Služba je navela da je, postupajući po uputi drugostepenog organa da se izmjeri i obrazloži udaljenost predmetnog objekta od apelanticinog pomoćnog objekta, investitor poštovao propisanu udaljenost od tri metra između predmetnog objekta i apelanticinog pomoćnog objekta i dostavio novo idejno rješenje, koje je dostavljeno apelantici 11. marta 2016. godine na uvid. Imajući u vidu navedeno, Služba je na osnovu provedenog ponovnog postupka, poštujući upute drugostepenog organa i u skladu sa članom 69. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju, članom 90. stav 1. alineja 3. i članom 87. Odluke investitoru dala urbanističku saglasnost.

14. Apelantica je 6. maja 2016. godine Ministarstvu podnijela žalbu protiv rješenja Službe. U žalbi je navela da je objekt jednim dijelom troetažni, zbog čega se trebao primijeniti član 90. stav 1. tačka

2. Odluke, a posebno u pogledu regulacione linije. Nadalje, apelantica je u žalbi navela da je prvostepeni organ pogrešno primijenio materijalni propis u dijelu koji se odnosi na regulacionu liniju, u smislu člana 2. stav l. tačka 39. Zakona o prostornom uređenju i građenju, locirajući novi objekt na samo 1,5 metar od granice parcele, što je suprotno članu 90. stav 1. tačka 1. Odluke. Osim toga, apelantica je u žalbi istaknula da je u prvostepenom rješenju navedeno da na bočnim fasadama neće biti prozora, što je suprotno članu 90. stav 1. tačka 3. Odluke u kojoj se koristi termin otvori za osvjetljenje prostorija, što znači da bi investitor mogao umjesto prozora napraviti otvore za osvjetljenje.

15. Rješenjem Ministarstva broj 12-23-43/15 od 14. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 18. aprila 2016. godine.

16. Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ postupio po žalbi izjavljenoj protiv rješenja od 24. marta 2016. godine i navedeno rješenje zamijenio novim rješenjem. U ponovnom postupku ispoštovane su i upute iz rješenja Ministarstva od 10. februara 2016. godine i izmjerena je udaljenost predmetnog objekta od apelanticinog pomoćnog objekta, te je utvrđeno da je investitor ispoštovao propisanu minimalnu udaljenost od tri metra, na način što se predmetni objekt u dijelu prema pomoćnom apelanticinom objektu lomi i uvlači sa vanjskim zidom, kako bi se postigla propisana udaljenost. Imajući u vidu da je apelanticin objekt pomoćni, Ministarstvo je istaknulo da novi objekt treba ispunjavati uvjete iz člana 90. stav 1. alineja 5. Odluke, što praktično znači da je prvostepeni organ primijenio rigoroznije uvjete na investitora propisujući da na bočnim zidovima objekta prema apelanticinom pomoćnom objektu nema prozorskih otvora. U vezi s tim, Ministarstvo je ocijenilo da su neosnovani apelanticini navodi da se osporeno rješenje u tom dijelu treba izmijeniti terminom otvori za osvjetljavanje prostorija. Nadalje, Ministarstvo je ocijenilo da su neosnovani i apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni organ trebao primijeniti odredbu člana 90. stav 1. alineja 2. Odluke zbog spratnosti novog objekta jer je u pogledu udaljenosti Odlukom propisano da se objektom od dvije etaže smatra objekt visine prizemlje i jedan sprat. Konačno, Ministarstvo je navelo da je neosnovan i apelanticin žalbeni navod da nije ispoštovana propisana udaljenost novog objekta od granice apelanticine parcele, budući da ni u jednoj alineji člana 90. stav

1. Odluke nije propisan takav uvjet, osim u slučaju kada novi objekt graniči s neizgrađenom parcelom, što u ovoj upravnoj stvari nije slučaj.

17. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva od 14. juna 2016. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. U tužbi je navela da osporeni akt osporava zbog toga što je prvostepeni organ pogrešno primijenio materijalni propis u pogledu rastojanja između postojećih i budućeg novog objekta jer je primijenjen član 90. stav 1. alineja 3. Odluke, a trebalo je primijeniti odredbu člana 90. stav 1. alineja 2. Odluke. Nadalje, apelantica u tužbi ističe da je prekršen i materijalnopravni propis u dijelu lociranja budućeg novog objekta u odnosu na regulacionu liniju, locirajući ga na 1,5 metar od regulacione linije, te da je ovakva odluka suprotna članu 90. stav 1. alineje 1. i 2. Odluke. Osim toga, apelantica tužbom ukazuje da je prvostepenim rješenjem pogrešno primijenjen materijalnopravni propis, istaknuvši da je trebalo primijeniti i uvjete iz člana 90. stav 1. alineja 3. gdje se propisuje da nema otvora za osvjetljenje, a ne prozora.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 008460 16 U od 12. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba kojom je pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva od 14. juna 2016. godine.

19. Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući pravilnost i zakonitost rješenja Ministarstva i rješenja Službe, zaključio da su navedena rješenja pravilna i zasnovana na zakonu, te da je tim rješenjima pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je, analizirajući spis konkretnog predmeta, zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je svojim rješenjem od 18. aprila 2016. godine dopustio investitoru lociranje budućeg objekta u odnosu na parcelu koja je u apelanticinom suvlasništvu na udaljenost od tri metra od pomoćnog objekta koji se nalazi na toj parceli i 1,5 metar od granice te parcele. Dakle, imajući u vidu činjenicu da apelantica pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, a i rješenja Ministarstva osporava samo u pogledu lociranja poslovnog objekta u odnosu na parcelu koja je u njenom suvlasništvu i pomoćni objekt koji se nalazi na istoj parceli, Kantonalni sud je zaključio da su donesena rješenja pravilna i u skladu s odredbom člana 90. stav 1. alineja 3. Odluke. Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisano da će se građenje u prostoru na urbanim područjima i na građevinskom zemljištu van urbanih područja za koja prostornim planom nije planirana izrada razvojnih i provedbenih planskih dokumenata vršiti prema sljedećim uvjetima, pa, između ostalog, u alineji 3. propisano je da nadležna općinska služba može odobriti i manje rastojanje između stambenih objekata, ali ne manje od tri metra pod uvjetom da na bočnim zidovima objekta nema otvora za osvjetljenje stambenih prostorija. Imajući u vidu navedenu odredbu Odluke, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeno rješenje u cijelosti u skladu s navedenom odredbom Odluke, pri tome ocijenivši da nisu relevantni apelanticini navodi vezani za spratnost navedenog objekta jer su navedenom odredbom obuhvaćeni svi objekti bez obzira na njihovu spratnost, dok su članom 90. stav 1. alineje 1. i 2. Odluke predviđene udaljenosti za nove objekte do dvije i do tri i više etaža, međutim, alinejom 3. nije propisana spratnost nego je uopćeno rečeno da nadležna služba može odobriti i manje odstojanje između stambenih objekata ne propisujući bilo kakvu spratnost.

20. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da postupanje prvostepenog organa u potpunosti isključuje primjenu odredaba člana 90. stav 1. alineje 1. i 2. Odluke, te da pri tome uopće nisu relevantni apelanticini navodi o pojmu građevinske parcele i regulacione linije iz razloga što je osnov za donošenje rješenja prvostepenog organa pravilan, odnosno prvostepeni organ je pravilno investitoru locirao budući poslovni objekt na udaljenost od tri metra od pomoćnog objekta na parceli koja je u apelanticinom suvlasništvu. Imajući u vidu apelanticine navode iz tužbe, kao i stanje spisa, Kantonalni sud je zaključio da su prvostepeni i drugostepeni organi donijeli pravilna i na zakonu zasnovana rješenja koja se zasnivaju na pravilnoj primjeni odredaba materijalnog prava, te da apelanticini navodi u vezi s građevinskom parcelom i regulacionom linijom, te pojam spratnosti nisu relevantni za pravilno i zakonito rješavanje konkretne upravne stvari iz razloga što su, prema ocjeni Kantonalnog suda, osporenim rješenjima pravilno primijenjene odredbe člana 90. stav 1. alineja 3. Odluke.

21. Protiv presude Kantonalnog suda od 12. oktobra 2016. godine apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U zahtjevu je navela da se prvostepeni sud u osporavanoj prvostepenoj presudi uopće nije izjasnio na tužbeni navod da je osporavanom urbanističkom saglasnošću određeno da novi poslovni objekt na bočnim fasadama neće imati „prozore“, što je suprotno odredbi člana 90. stav 1. alineja 3. Odluke, kojom je određen pojam koji ima šire značenje „otvori za osvjetljenje prostorija“, čime je investitoru ostavljen prostor da napravi druge vrste otvora za svjetlost koji nisu prozori (izlog, stubišna stakla, staklena opeka i slično). Nadalje, apelantica je u zahtjevu navela da je tužbom u konkretnom upravnom sporu osporavala predmetnu urbanističku saglasnost zbog predviđene udaljenosti postojećih i budućeg novog objekta investitora, kako u odnosu na njen glavni objekt (kuću) tako i na pomoćni, te da je u tom dijelu prvostepeni sud trebao analizirati i cijeniti sve tužbene navode. Istaknula je da shodno odredbama člana 90. stav 1. alineje 1. i 2. Odluke udaljenost između novog objekta i regulacione linije mora biti minimalno tri metra za nove objekte do dvije etaže, te da je spornom urbanističkom saglasnošću novi objekt većim dijelom lociran na 1,5 metar od regulacione linije, pogrešno držeći da primjena člana 90. stav 1. alineja 3. u potpunosti isključuje primjenu odredbi člana 90. stav 1. alineje l. i 2. Odluke. Pored toga, apelantica je istaknula da se izuzetak propisan alinejom 3. člana 90. stav 1. Odluke odnosi samo na udaljenost između objekata, ali ne i na manju udaljenost od regulacione linije (međe), uz uvjet da na bočnim zidovima ne bude otvora za osvjetljenje prostorija.

22. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 008460 16 Uvp od 21. decembra 2016. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda od 12. oktobra 2016. godine.

23. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja u spisu proizlazi nespornim da je apelantica kao suvlasnik susjedne parcele i pomoćnog objekta koji se nalazi na toj parceli i kao zainteresirano lice učestvovala u postupku izdavanja predmetne urbanističke saglasnosti investitoru, te da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja Ministarstva, kao i tužbom u konkretnom upravnom sporu osporavala prvostepeno rješenje navodima da je utvrđena udaljenost gradnje planiranog poslovnog objekta od 1,5 metar od granice njene parcele i tri metra od pomoćnog objekta na istoj parceli u suprotnosti s odredbama člana 90. stav 1. alineje 1. i 2. Odluke, a da je utvrđeni uvjet „na bočnim fasadama neće biti prozora“ u suprotnosti s odredbom člana 90. stav 1. alineja 3. Odluke.

24. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su Ministarstvo, a potom i Kantonalni sud osporavanom presudom pravilno utvrdili da je predmetna urbanistička saglasnost izdata u skladu s odredbama člana 69. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju i odredbama čl. 87. i 90. stav 1. alineja 5. Odluke, te da se odredbe člana 90. stav 1. alineje 1. i 2. Odluke uopće ne mogu primijeniti na konkretan slučaj iz razloga što se u konkretnom slučaju određuje minimalno rastojanje novog objekta investitora od apelanticinog pomoćnog objekta i parcele na kojoj se taj objekt nalazi. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da okolnost da je prvostepeni organ utvrdio kao uvjet da na bočnim fasadama planiranog poslovnog objekta neće biti prozora znači da je prvostepeni organ primijenio rigoroznije uvjete na investitora, ali ne na štetu, već u apelanticinu korist, s obzirom na to da je njen objekt pomoćni i novi objekt treba da ispunjava uvjete iz citirane odredbe člana 90. stav 1. alineja 5. Odluke. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je osporavanom presudom utvrdio da su rješenja Ministarstva i Službe pravilna i zakonita, a navode tužbe ocijenio neosnovanim, pa odlučio kao u izreci osporavane presude i za takvu svoju odluku dao valjane razloge.

25. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije razmatrao apelanticine navode iz zahtjeva kojima osporava rastojanje novog poslovnog objekta u odnosu na njen stambeni objekt (kuću) iz razloga što osporavanom urbanističkom saglasnošću uopće nisu utvrđeni urbanistički uvjeti koji se odnose na to rastojanje, a niti je apelantica tužbom u konkretnom upravnom sporu osporavala rastojanje predmetnog poslovnog objekta u odnosu na njen stambeni objekt. Kantonalni sud je ocijenio da za rješavanje predmetne upravne stvari nisu od značaja niti apelanticini navodi iz zahtjeva da se predmetna urbanistička saglasnost odnosi na poslovni objekt investitora na lokalitetu koji se nalazi u urbanom i građevinskom zemljištu, po namjeni predviđenom za individualno stanovanje, iz razloga što iz sadržaja citirane odredbe člana 90. stav 1. alineja 5. Odluke proizlazi da se ta odredba odnosi na rastojanje novih objekata od prizemnih objekata, te da primjena navedene odredbe nije ograničena samo na stambene objekte.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

27. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

28. Naime, apelantica je navela da se tokom postupka žalila nadležnim organima uprave i Kantonalnom sudu zahtijevajući da se utvrdi broj etaža planiranog novog objekta, da se planirani novi objekt odmakne od regulacione linije u skladu s odredbama člana 90. stav l. alineje 1. i 2. Odluke, tj. na tri metra u dijelu gdje je dvoetažan, odnosno četiri metra u dijelu gdje je troetažan, a ne na 1,5 metar kako je sada nezakonito pozicioniran, te da se, kada se koristi iznimka u pogledu rastojanja između objekata na apelanticinoj parceli (glavnog i pomoćnog) i planiranog novog objekta propisana članom 90. stav l. alineja 3. Odluke, striktno primijeni odredba „da na bočnim zidovima nema otvora za osvjetljenje“, a ne prozora, kako je to nezakonito navedeno u osporavanom aktu. Apelantica je navela da su upravni i sudski organi koji su rješavali konkretni predmet uglavnom ignorirali njene navode i davali svoje viđenje stvari bez konkretnog citata propisa.

29. Nadalje, apelantica je navela da je osporavanim odlukama izdata urbanistička saglasnost investitoru da usred planski izgrađenog stambenog naselja za individualno stanovanje (kuće) izgradi poslovni centar, i to na mjestu postojećeg stambenog objekta (kuća) koji je znatno manjeg gabarita od planiranog novog objekta. Apelantica je navela da je navedeni poslovni centar većim dijelom preko puta glavnog objekta na njenoj parceli (kuće), te da treba biti lociran na samo 4,5 metara od njene kuće i 1,5 metar od regulacione linije (međe), osim uz pomoćni objekt (ljetna kuhinja i garaža), a koji se nalazi na samoj regulacionoj liniji (međi) gdje treba biti lociran na tri metra i od objekta i od međe, uz ostavljenu mogućnost da ima svaku drugu vrstu otvora za osvijetljenost koja nije prozor (izlog, svjetlarnik, stakleni zid, staklena opeka itd.). Osim toga, apelantica smatra da je upotrebom nezakonitog termina prozor investitoru omogućeno da ugradi otvore za svjetlost, a s obzirom na namjenu poslovnog objekta i njegovu dužinu, nema nikakve sumnje da će on to i uraditi, pa joj je takvom nezakonitom radnjom Općina Visoko povrijedila pravo na privatni i porodični život i dom. U vezi s tim, apelantica je istaknula da u porodičnoj kući, čije su urbanističke karakteristike ugrožene donošenjem osporenih odluka, trenutno stanuju njena majka, snaha i dvoje djece, koji su ostali iza njenog umrlog brata, dok apelantica u njoj boravi vikendima, a ima namjeru da se tamo i preseli čim se steknu uvjeti.

b)Odgovor na apelaciju

30. Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Ministarstva, a potom i presudom tog suda od 12. oktobra 2016. godine, pravilno utvrđeno da je predmetna urbanistička saglasnost izdata u skladu s odredbama člana 69. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju i odredbama čl. 87. i 90. stav 1. alineja 5. Odluke, te da se odredbe člana 90. stav 1. alineje 1. i 2. Odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj iz razloga što se u konkretnom slučaju određuje minimalno rastojanje novog objekta investitora od apelanticinog pomoćnog objekta i parcele na kojoj se taj objekt nalazi. Nadalje, okolnost da je prvostepeni organ utvrdio kao uvjet da na bočnim fasadama planiranog poslovnog objekta neće biti prozora, prema ocjeni Kantonalnog suda, znači da je prvostepeni organ primijenio rigoroznije uvjete na investitora, ali ne na štetu, već u apelanticinu korist, s obzirom na to da je apelanticin objekt pomoćni, a novi objekt investitora treba da ispunjava uvjete iz odredbe člana 90. stav 1. alineja 5. Odluke (prema kojoj rastojanje novih objekata od prizemnih objekata: garaže, pomoćni objekti, šupe itd. ne može biti manje od tri metra i da su zadovoljeni protupožarni uvjeti). Također, Kantonalni sud je naveo da u osporavanoj presudi od 21. decembra 2016. godine (kojom je odbijen apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude od 12. oktobra 2016. godine) nije razmatrao apelanticine navode iz zahtjeva u kojima apelantica osporava rastojanje novog poslovnog objekta u odnosu na njen stambeni objekt (kuću) iz razloga što osporavanom urbanističkom saglasnošću uopće nisu utvrđeni urbanistički uvjeti koji se odnose na to rastojanje, a niti je apelantica tužbom u konkretnom upravnom sporu osporavala rastojanje predmetnog poslovnog objekta u odnosu na njen stambeni objekt. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

31. Ministarstvo je navelo da ostaje pri navodima datim u rješenju od 14. juna 2016. godine.

32. Služba je navela da je 18. aprila 2016. godine donijela rješenje o davanju urbanističke saglasnosti investitoru za izgradnju poslovnog objekta, koji treba biti lociran l,5 metar od granice parcele koja je u apelanticinom suvlasništvu i tri metra od pomoćnog objekta koji se nalazi na toj parceli. Osim toga, Služba je navela da broj etaža planiranog objekta, spratnost l/3 Pod+P+l, znači da 1/3 površine ispod objekta otpada na podrum koji je čitavom svojom visinom ukopan, tako da dio objekta koji je iznad nivoa terena ima spratnost P+l, što znači da svojom visinom ne ugrožava susjedni objekt u pogledu osunčanosti i vizura. Nadalje, Služba je navela da su prilikom pozicioniranja planiranog objekta u odnosu na susjednu, apelanticinu parcelu zadovoljeni kriteriji iz člana 90. stav 1. alineja 3. Odluke, s obzirom na to da na bočnim zidovima nema otvora za osvjetljenje prostorija, a zadovoljeni su i kriteriji u pogledu osunčanosti i vizura. Kada su u pitanju otvori na bočnoj fasadi, Služba je naglasila da se u projektnoj dokumentaciji ne smiju ostaviti prozori ili otvori za osvjetljenje, što u daljnjim procedurama otklanja mogućnost kalkuliranja s postavljanjem otvora ili prozora.

33. Investitor je naveo da apelantica u činjenicama nije konkretizirala u čemu se ogledaju povrede prava na pravično suđenje, te prava na dom, već je uopćeno navela da je do tih povreda došlo povredama materijalnih propisa, pogrešnom primjenom materijalnih propisa te povredom pravila postupka organa uprave i Kantonalnog suda. Navodi apelacije o karakteristikama objekta, udaljenosti od njene parcele, međe, te o otvorima za svjetlost potpuno su paušalni i suprotni rješenju Službe od 18. aprila 2016. godine kojim je tačno i precizno navedeno da se daje urbanistička saglasnost za izgradnju poslovnog dvoetažnog objekta, a ne troetažnog kako apelantica navodi. Nadalje je navedeno da poslovni objekt ne treba biti lociran 4,5 metara od apelanticine kuće, već 1,5 metar od granice njene parcele i tri metra od pomoćnog objekta na toj parceli, što je investitor u cijelosti poštovao i u dijelu gdje se nalazi apelanticin pomoćni objekt korigirao projekt tako da se objekt na tom dijelu lomi i uvlači s vanjskim zidom, a sve prema rješenju o urbanističkoj saglasnosti. Ovakva korekcija objekta je u rješenju precizirana upravo zbog apelanticinih navoda u postupku dobijanja urbanističke saglasnosti, dakle u cijelosti su poštovani njeni zahtjevi i primjedbe. Investitor je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi da je ostavljena mogućnost da na objektu postoji svaka druga vrsta osvjetljenja koja nije prozor, niti mu je omogućeno da ugradi otvore za svjetlost, da to nije ni uradio, niti ima namjeru u budućnosti da izgradi prozore. U rješenju je navedeno da na bočnim fasadama neće biti prozora, što je investitor u potpunosti poštovao. Pored toga, investitor je naveo da presudom Kantonalnog suda od 21. decembra 2016. godine nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom i porodični život jer apelantica ne živi u kući koja se nalazi na parceli koja je u njenom suvlasništvu, kako i navodi u apelaciji, tako da navedena kuća ne predstavlja njen dom, niti je na taj način povrijeđeno njeno pravo na porodični život jer ne živi s majkom, snahom i dvoje djece od snahe koji su u kući, budući da apelantica sa svojom porodicom živi u Sarajevu, gdje su njen dom i porodica.

V.Relevantni propisi

34. U Zakonu o prostornom uređenju i građenju („Službene novine ZDK“ broj 1/14) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1. tačka 38.

(Značenje pojedinih izraza) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

38) Građevinska parcela je zemljište na kojem se nalazi građevina i uređene površine koje služe toj građevini, ili zemljište na kojem je predviđeno građenje građevine i uređenje površina koje će služiti toj građevini koje ima pristup na saobraćajnicu u skladu sa uslovima iz planskog dokumenta.

Član 69. stav 1.

(Urbanistička saglasnost) (1) Urbanistička saglasnost je upravni akt koji izdaje Ministarstvo, odnosno nadležna općinska služba, kojim se definišu preduslovi za projektovanje i odobravanje buduće promjene u prostoru kada ne postoji detaljan planski dokument za to područje.

35. U Odluci o provođenju Prostornog plana Općine Visoko za period od 2014. do 2034. godine („Službeni glasnik Općine Visoko“ broj 5/15) relevantne odredbe glase:

Član 87.

(Urbanistička saglasnost) Građenje i izvođenje drugih zahvata u prostoru se odobrava u skladu sa Prostornim planom, odredbama ove Odluke, posebnim zakonom i propisima donesenim na osnovu tih zakona i urbanističkom saglasnošću u domenu nadležnosti, kako je to utvrđeno važećom zakonskom regulativom.

Član 90. stav 1. alineje 1, 2, 3. i 5.

(Građenje na urbanim područjima i građevinskim zemljištima vanurbanih područja) Građenje u prostoru na urbanim područjima i na građevinskom zemljištu vanurbanih područja, za koja Prostornim planom nije planirana izrada razvojnih i provedbenih planskih dokumenata će se vršiti prema sljedećim uvjetima:

-za nove objekte do dvije etaže visine (prizemlje i jedan sprat) rastojanje od postojećih ili planiranog susjednog objekta ne može biti manje od 6 metara i udaljenost od regulacione linije ne može biti manja od 3 metra, -za nove objekte od tri i više etaža visine, rastojanje od postojećeg ili planiranog susjednog objekta ne može biti manje od 8 metara i udaljenost od regulacione linije ne može biti manja od 4 metra, -nadležna općinska služba može odobriti i manje rastojanje između objekata, ali ne manje od 3 metra, pod uvjetom da na bočnim zidovima objekta nema otvora za osvjetljenje prostorija i da su zadovoljeni protupožarni uvjeti, -rastojanje novih objekata od prizemnih objekata (garaže, pomoćni objekti, šupe itd.), može biti i manje, ako su zadovoljeni i drugi uvjeti iz ove Odluke, ali to rastojanje ne može biti manje od 3 metra i da su zadovoljeni protupožarni uvjeti, VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 008460 16 Uvp od 21. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica osporava navedene odluke tvrdeći da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelantica kao suvlasnik susjedne parcele tražila poništenje upravnog akta kojim je odbijena njena žalba izjavljena protiv rješenja Službe kojim je investitoru data urbanistička saglasnost za izgradnju poslovnog objekta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ishod upravnog postupka okončanog osporavanom presudom imao odlučujući značaj za apelanticina građanska prava, te da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog toga što je, prema njenom mišljenju, u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba; te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

46. Apelantica tvrdi da je prvostepeni organ pogrešno primijenio materijalni propis u pogledu rastojanja između postojećih i budućeg novog objekta u odnosu na regulacionu liniju, kao i da je pogrešno primijenjen materijalni propis u pogledu otvora za osvjetljenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izdao urbanističku saglasnost investitoru u skladu s odredbama člana 69. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju i odredbama čl. 87. i 90. stav 1. alineja 5. Odluke. Pri tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je prvostepeni organ kao uvjet utvrdio da na bočnim fasadama planiranog poslovnog objekta neće biti prozora, iz čega proizlazi da je primijenio rigoroznije uvjete na investitora, ali ne na štetu, već u apelanticinu korist, propisujući da na bočnim zidovima objekta prema apelanticinom pomoćnom objektu nema prozorskih otvora (s obzirom na to da je apelanticin objekt pomoćni i novi objekt treba da ispunjava uvjete iz citirane odredbe člana 90. stav 1. alineja 5. Odluke). Ustavni sud podsjeća da su navedenom odredbom propisani uvjeti za građenje na urbanim područjima i građevinskim zemljištima vanurbanih područja, odnosno da rastojanje novih objekata od prizemnih objekata (garaže, pomoćni objekti, šupe itd.) može biti i manje, ako su zadovoljeni i drugi uvjeti iz ove Odluke, ali to rastojanje ne može biti manje od tri metra i da su zadovoljeni protupožarni uvjeti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da navedenom odredbom nije propisano „da na bočnim zidovima objekta nema otvora za osvjetljenje prostorija“ ili zabrana postavljanja „prozora“, iz čega proizlazi da prvostepeni organ nije imao zakonsku obavezu da kao uvjet utvrdi da na bočnim fasadama planiranog poslovnog objekta prema apelanticinom pomoćnom objektu neće biti prozora. U vezi s apelanticinim navodima kojima osporava rastojanje novog poslovnog objekta u odnosu na njen stambeni objekt, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da osporenom urbanističkom saglasnošću uopće nisu utvrđeni urbanistički uvjeti koji se odnose na to rastojanje. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je u pogledu udaljenosti poslovnog objekta u odnosu na apelanticin pomoćni objekt investitor poštovao propisanu minimalnu udaljenost od tri metra (u skladu sa citiranom odredbom člana 90. stav 1. alineja 5. Odluke) na način što se predmetni objekt u dijelu prema pomoćnom apelanticinom objektu lomi i uvlači s vanjskim zidom, kako bi se postigla propisana udaljenost. U vezi s navedenim, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, shodno tome, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija neosnovana.

Pravo na privatni i porodični život i dom

48. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život i dom jer su donošenjem osporenih odluka ugrožene urbanističke karakteristike njene porodične kuće u kojoj trenutno stanuje njena majka i snaha sa dvoje djece.

49. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

50. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

51. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).

52. Prvo pitanje koje treba razmotriti jeste pitanje da li apelantica može argumentirano tvrditi da je imala pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, odnosno da li se predmetna porodična kuća može smatrati njenim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li su donošenjem osporenih odluka ugrožene urbanističke karakteristike apelanticine porodične kuće u kojoj trenutno stanuje njena majka i snaha sa dvoje djece, odnosno predstavljaju li odluke koje apelantica osporava miješanje javnih vlasti u poštovanje njenog privatnog i porodičnog života i doma. Nakon toga treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu.

53. Pritom, Ustavni sud ima u vidu da iz činjeničnog utvrđenja upravnih organa i redovnih sudova nesporno proizlazi da je apelantica suvlasnica parcele na kojoj se nalazi porodična kuća, da u predmetnoj kući trenutno stanuje njena majka, snaha i dvoje djece, te da apelantica u njoj boravi vikendima. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni organ donio rješenje kojim je investitoru dao urbanističku saglasnost za izgradnju poslovnog objekta (kojom su, između ostalog, određene dimenzije, spratnost i lokacija objekta, kao i određen uvjet da na bočnim fasadama neće biti prozora). Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život i dom jer su donošenjem tih odluka ugrožene urbanističke karakteristike njene porodične kuće u kojoj trenutno stanuju njena majka i snaha sa dvoje djece. Ustavni sud smatra da apelanticini navodi nesporno ulaze u obim prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije. Isto tako je nesporno da država ima pozitivnu obavezu da osigura poštovanje tog prava pojedinca. Praksa Evropske konvencije potvrđuje da kršenje prava na poštovanje nečijeg „doma“ uvijek uključuje i miješanje u nečiji privatni život (vidi Evropski sud, Niemitz, 1992. godina, serija A, br. 251B, str. 33).

54. U odgovoru na pitanje da li u konkretnom slučaju porodična kuća koja se nalazi na parceli koja je u apelanticinom suvlasništvu predstavlja apelanticin dom u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica nije živjela u porodičnoj kući koja se nalazi na parceli koja je u njenom suvlasništvu, nego u kući žive apelanticina majka sa snahom i dvoje djece, dok apelantica u njoj boravi vikendima. Međutim, riječ dom, ipak, obuhvata i drugi dom, tamo gdje postoji snažna emocionalna vezanost za taj drugi dom. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Demades protiv Turske (vidi Evropski sud, Demades protiv Turske, presuda od 31. jula 2003. godine, tačke 31-34) zaključio da nije uvijek moguće precizno procijeniti šta za nekoga predstavlja dom, budući da neko može da živi na dvije lokacije i da uspostavi čvrste emocionalne veze s drugim domom, da ga, zapravo, tretira kao pravi dom. Iz tih razloga, Evropski sud je prihvatio da je drugi dom podnosioca predstavke, u ovom slučaju, bio isto što i „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da porodična kuća predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

55. Kod odgovora na pitanje da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštovanje doma, Ustavni sud ponavlja da nije našao bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka iz kojih slijedi da je prvostepeni organ kao uvjet utvrdio da na bočnim fasadama planiranog poslovnog objekta neće biti prozora, iz čega proizlazi da je primijenio rigoroznije uvjete na investitora, ali ne na štetu, već u apelanticinu korist, kao i da je u pogledu udaljenosti poslovnog objekta u odnosu na apelanticin pomoćni objekt investitor poštovao propisanu minimalnu udaljenost, dok osporenom urbanističkom saglasnošću uopće nisu utvrđeni urbanistički uvjeti koji se odnose na rastojanje novog poslovnog objekta u odnosu na njen stambeni objekt (porodičnu kuću).

56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i doma, pa su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da u postupku nije izostalo obrazloženje iscrpnih razloga kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o prostornom uređenju i građenju i odredaba Odluke.

58. Također, ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i doma.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-745/17 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio