Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6559/18 (A.B.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6559/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6559/18, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. B.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine i 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. novembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine i 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 28. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Republičko tužilaštvo i Vrhovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 10. i 19. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019581 17 K od 2. februara 2018. godine apelant i saoptuženi S. V. proglašeni su krivim zbog sticaja krivičnih djela teško ubistvo iz člana 149 stav 2, oduzimanje motornog vozila iz člana 237 stav 1, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 i izazivanje opšte opasnosti iz člana 402 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te su osuđeni, i to apelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 godina, a saoptuženi S. V. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
6. Odlučujući o žalbama branilaca apelanta i saoptuženog S. V., Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine žalbe uvažio i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 019581 17 K od 2. februara 2018. godine ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Osporena rješenja
7. Istovremeno sa donošenjem rješenja kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine kojim je, na osnovu člana 329 stav 4 „u vezi sa članom 203 stav 3“ Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelantu i saoptuženom S. V. produžio pritvor, koji po tom rješenju može trajati najduže godinu dana.
8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da se apelant i saoptuženi S. V. nalaze u pritvoru, a prvostepena presuda kojom su osuđeni na kaznu zatvora je ukinuta, te je stoga, u smislu odredaba člana 329 stav 4 ZKPRS, ocijenio da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, zbog kojeg je pritvor protiv svih optuženih produžen.
9. Prema ocjeni Vrhovnog suda, i dalje postoji pritvorski razlog zbog kojeg je pritvor apelantu i saoptuženom S. V., nakon izricanja prvostepene presude, produžen. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, „način i okolnosti“ pod kojima su izvršena krivična djela, visok stepen organizovanosti, dug vremenski period priprema s pokazanom upornošću, upotreba automatskog vatrenog oružja, kasniji način uklanjanja tragova i dokaza bez osvrtanja na to što se ugrožava i dovodi u opasnost i život i imovina većeg broja lica u gradskoj sredini, okolnosti su koje su postojale u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koje konkretno djelo čine posebno teškim. Sve to, kako je dalje istakao Vrhovni sud, zajedno s propisanom kaznom za predmetno krivično djelo i time mogućnosti izricanja kazne zatvora od 10 godina ili teže, Vrhovni sud cijeni kao podlogu kod utvrđivanja postojanja pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
10. Takođe, u vezi s navedenim postojanjem vanrednih okolnosti u vremenu odlučnom za produženje pritvora, Vrhovni sud je cijenio i činjenicu „neumanjene zainteresovanosti javnosti, posebno oštećenih u sredini u kojoj apelant živi“, a, kako je dalje navedeno, saoptuženi S. V. dolazi i ima kontakte s drugim licima u ugostiteljskim objektima i slično. Sve te okolnosti, prema stavu Vrhovnog suda, predstavljaju vanredne okolnosti u vremenu odlučnom za produženje pritvora koje bi puštanjem na slobodu izazvale reakciju građana i dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, čime su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS za produženje pritvora.
11. Odlučujući o žalbama apelanta i saoptuženog S. V., Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine žalbe odbio kao neosnovane.
12. Vrhovni sud je istakao da se argumentima iz žalbi ne može osporiti pravilnost činjenične osnove pobijanog rješenja i zaključak o neophodnosti produženja pritvora nakon ukidanja prvostepene presude po uspostavljenom pritvorskom razlogu iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Razlozi za takav zaključak, dati u pobijanom rješenju, valjano su obrazloženi i njihova pravilnost se ne može osporiti žalbenim prigovorima. Naime, i prema ocjeni drugostepenog vijeća, i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Način i okolnosti izvršenja krivičnih djela za koja se optuženi terete, kako se to pravilno obrazlaže u pobijanom rješenju, u povezanosti s visokim stepenom organizovanosti, dužim vremenskim periodom pripreme s pokazanom upornošću, uz upotrebu automatskog vatrenog oružja, te posljedice (lišenje života oštećenog Miroslava Lazarevića i ispaljenje u njegovom pravcu 24 projektila iz automatske puške), a zatim i kasniji način uklanjanja tragova i dokaza (vozilo koje je upotrijebljeno u izvršenju djela, a koje je prethodno ukradeno, sa zamjenom registarskih tablica, zapaljeno je otvorenim plamenom), bez osvrtanja na to što se na taj način ugrožava i dovodi u opasnost život i imovina većeg broja lica u gradskoj sredini, pravilno su ocijenjene kao okolnosti koje konkretno djelo čine posebno teškim. Sve to, zajedno sa zakonom propisanom kaznom za krivično djelo teško ubistvo iz člana 149 stav 2 KZRS i time mogućnosti izricanja kazne zatvora od 10 godina ili teže, cijenjeno je u pobijanom rješenju kao podloga kod utvrđivanja postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS te, u vezi s tim, i postojanja vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora. Ocijenjen je pravilnim i stav o neumanjenoj zainteresovanosti javnosti, posebno oštećenih u sredini u kojoj je djelo izvršeno, ali i šire. Sve naprijed navedene okolnosti pravilno se u pobijanom rješenju ocjenjuju kao vanredne okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora koje bi puštanjem optuženih na slobodu izazvale reakciju građana i dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, čime su ispunjeni uslovi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS za produženje pritvora.
13. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje prvostepenom sudu, s obzirom na to da se optuženi nalaze u pritvoru, pravilno pobijanim rješenjem pritvor produžen u smislu odredbe člana 203 stav 3 ZKPRS i, prema tom rješenju, može trajati najduže godinu dana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u osporenim rješenjima kojim mu je pritvor produžen na osnovu člana 197 stav 2 tačka g) ZKPRS nije navedena nijedna konkretna činjenica koja upućuje na postojanje naročitih okolnosti koje djelo čine tako teškim da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Ističe da činjenice na koje se Vrhovni sud poziva pri produženju pritvora ne predstavljaju dovoljne razloge za određivanje ove mjere, te su navedene okolnosti date in abstracto, a ne na buduće posljedice ako se apelantu ne produži pritvor. Takođe navodi da sud nije uzeo u razmatranje primjenu nekih drugih mjera predviđenih ZKPRS, niti se bavio razlozima zašto se ista svrha ne može postići alternativnim mjerama zabrane koje predviđa ZKPRS. U prilog osnovanosti apelacije apelant je ukazao i na skoriju praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koja se može primijeniti i na konkretan slučaj.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je istakao da su izneseni argumenti bili predmet razmatranja u postupku donošenja pobijanih rješenja broj 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine (produžen pritvor nakon ukidanja prvostepene presude) i broj 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine (žalbenom postupku na rješenje o produženju pritvoru), o čemu su dati obrazloženi razlozi u tim rješenjima. Prema stavu Vrhovnog suda, na iznesenim argumentima iz apelacije se ne može osnovano uspostaviti povreda odredaba Evropske konvencije.
16. Republičko tužilaštvo je u svom odgovoru iznijelo hronologiju postupka, te iscrpno analiziralo osporena rješenja i zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani. V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 196. st. (1) i (4) (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) godinu dana u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina,
b) godinu dana i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina,
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i
g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. stav (3) (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa Član 329. st. (1) i (4) (1)Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:
a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim u slučaju iz člana 328. stav 1. ovog zakona,
b) je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno odrediti novi glavni pretres pred prvostepenim sudom.
(4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 14. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga koji je propisan odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te ukazuje na izostanak obrazloženja u pogledu razmatranja mogućnosti primjene neke od blažih mjera zabrana. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 197 ZKPRS sadržani u članu 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na član 5 stav 1c) Evropske konvencije.
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
24. Član 5 stav 1 tač. a) i c) i stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
25. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet apelacije, a samim tim i ispitivanja Ustavnog suda rješenja Vrhovnog suda koja su donesena nakon što je taj sud, u postupku odlučivanja po žalbi, ukinuo prvostepenu presudu i apelantu i saoptuženom S. V. produžio pritvor. Apelant, u suštini, smatra da su osporena rješenja o produženju pritvora nezakonita jer su izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5 Evropske konvencije, tj. da obezbijedi da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 197 stav 1 ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 197 stav 1 ZKPRS, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora propisani članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
29. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
30. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146 stav 1 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te utvrdio povredu prava na slobodu i bezbjednost u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvještaju Misije OEBS-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, takođe, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, taj osnov može se smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud je u citiranim odlukama podsjetio i na stav Komiteta ministara Savjeta Evrope izražen u Preporuci da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim.
31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ukazao na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), te na „način i okolnosti“ izvršenja krivičnih djela za koja se apelant tereti, povezanost s visokim stepenom organizovanosti, dužim vremenskim periodom pripreme s pokazanom upornošću, uz upotrebu automatskog vatrenog oružja, te posljedice (lišenje života oštećenog Miroslava Lazarevića i ispaljenje u njegovom pravcu 24 projektila iz automatske puške), a zatim i kasniji način uklanjanja tragova i dokaza, bez osvrtanja na to što se na taj način ugrožava i dovodi u opasnost život i imovina većeg broja lica u gradskoj sredini, što predstavlja okolnosti koje konkretno djelo čine posebno teškim. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je ukazao i na „činjenicu neumanjene zainteresovanosti javnosti, posebno oštećenih u sredini u kojoj je djelo izvršeno, ali i šire“. Sve naprijed navedene okolnosti, kako je zaključio Vrhovni sud, ocjenjuju se kao vanredne okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, koje bi puštanjem optuženih na slobodu izazvale reakciju građana i dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda.
32. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OEBS-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu apelanta moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OEBS-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o produžavanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je krivično djelo počinjeno, umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude produžena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje Vrhovnog suda na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, izazvale reakciju građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iznio samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu je propustio da utvrdi postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za produžavanje pritvora i pri čemu nije naveo kojim radnjama i dešavanjima će se ostvariti narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda budući da pretpostavka da će, zbog apelantovog položaja, doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.
33. Pored toga, Ustavni sud s posebnom zabrinutošću zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi da je redovni sud, mada je bio dužan, u smislu člana 196 stav (1) ZKPRS kojim je propisano da se pritvor „može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom“, uopšte razmatrao mogućnost izricanja drugih mjera umjesto pritvora.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
35. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.
36. S obzirom na donesenu odluku, Ustavni sud nije razmatrao ostale apelantove navode.
37. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo (budući da redovni sud ima obavezu da protekom dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru izvrši kontrolu opravdanosti pritvora), dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević