Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-9/17 („Prima Communications“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-9/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 9/17, rješavajući apelaciju „Prime Communications“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Prime Communications“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 170162 14 Gž od 10.
oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 170162 13 P od 24. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Prime Communications“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milan Malešević, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 170162 14 Gž od 10. oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 170162 13 P od 24. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužioca Duška Angirevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 12. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 170162 13 P od 24. septembra 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, te je apelant obavezan da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 6.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. marta 2013. godine do isplate, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga za period od 28. septembra 2011. godine do 4. marta 2013. godine uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Na osnovu sprovedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, između ostalog, elektronsku prepisku i to osam mejlova koje su razmijenili tužilac i apelantov direktor Dragan Močević u periodu od 7. jula 2009. godine do 1. februara 2012. godine, saslušavanjem parničnih stranaka i svjedoka), te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je utvrdio da se predmetni spor mora rješavati prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tako da je primjenom odredbe člana 210 ZOO (sticanje bez osnova) zaključeno da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan.
7. Osnovni sud je, obrazlažući takav svoj stav, naveo da među strankama nije sporno da je tužilac bio apelantov zaposlenik (od 1. septembra 2006. godine, a tačan datum prestanka radnog odnosa nije utvrđen, ali iz predočenih dokumenata proizilazi da je tužilac nakon diplomiranja dao otkaz apelantu), da je tužilac 21. septembra 2010. godine stekao akademsku titulu na Visokoj školskoj ustanovi Banjaluka College (u daljnjem tekstu: BLC) i da je tužilac sam uplatio školarinu u iznosu od 6.900,00 KM (tri godine po 2.300,00 KM).
8. Međutim, tokom postupka je bilo sporno da li se apelant neosnovano obogatio za utuženi iznos (6.900,00 KM) na način da apelant tužiocu nije isplaćivao uvećanu platu, niti troškove školovanja.
9. Rješavajući sporno pitanje Osnovni sud je najprije raspravio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, utvrdivši da je neosnovan. U tom pravcu je pojašnjeno da je tužilac bio apelantov zaposlenik i da je sa apelantovim direktorom, koji ga po zakonu predstavlja i zastupa, vodio određene razgovore, te da je stoga očigledno da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, a ne apelantov direktor, jer on nije postupao u svojstvu fizičkog lica, već upravo u svojstvu apelantovog direktora.
10. Potom se Osnovni sud osvrnuo na pravni institut sticanje bez osnova koji propisuje član 210 ZOO, te je u tom pravcu naveo, da bi tužilac uspio sa postavljenim zahtjevom, tokom postupka je morao dokazati postojanje i osnovanost činjeničnih navoda da mu je apelantov direktor, umjesto povećanja plate, obećao uplatiti troškove studiranja na BLC. Analizom Sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužilac navedeno dokazao iskazom svjedoka Ognjena Divljaka, ali i sadržajem izvedenih materijalnih dokaza u vidu elektronske prepiske između tužioca i apelantovog direktora.
11. Uvidom u elektronsku prepisku (osam mejlova koje su tužilac i apelantov direktor razmijenili u periodu od 7. jula 2009. godine do 1. februara 2012. godine) Osnovni sud je utvrdio da se iz nje može zaključiti da je postojao dogovor između stranaka (o povećanju plate tužiocu, a zauzvrat plaćanje troškova školovanja), „jer je direktor apelanta u par navrata napisao tužiocu da će riješiti problem školarine sa tadašnjim direktorom BLC “, ali da trenutno nema novca, da i drugim ljudima tako treba regulisati školarinu, da je na upit tužioca da mu je lakše da plati školarinu nego da tužiocu poveća platu, apelantov direktor odgovorio „da zna sve to sa školarinom, jer je to bila njegova ponuda i prijedlog, da će to biti riješeno, da on nikom ne duguje ništa, pa neće ni tužiocu, da će svoj dio obaveze ispoštovati“. Shodno navedenom, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac dokazao da je između stranaka postojao dogovor o tome da apelant tužiocu neće povećati platu, ali da će mu na ime toga platiti školarinu, odnosno da će školarinu kompenzirati sa potraživanjima BLC, što znači da je tužilac dokazao da se pravni osnov tužbe temelji na usmenom dogovoru stranaka slijedom čega je tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je dokazao da se apelant obogatio na ime iznosa koje je zadržao za sebe (na ime povišice po svakoj pojedinačnoj plati tužioca u periodu od tri godine koliko je trajalo njegovo školovanje), a da je tužilac istovremeno osiromašio za utuženi iznos koji je uplatio na ime školovanja.
12. Iz iskaza Ognjena Divljaka, kojem je sud poklonio punu vjeru, proizašlo je da je imenovani svjedok radio kod apelanta i studirao na BLC, da mu je apelant platio četvrtu godinu studija u iznosu od 2.300,00 KM, jer je apelant imao dogovor sa BLC-om za kompenzaciju, da pri tome nije potpisao nikakav pismeni ugovor sa apelantom, već je to bio usmeni dogovor da se imenovanom svjedoku neće povećavati plata, a da će mu se to kompenzirati kroz školarinu sa BLC-om, da je imenovani svjedok imao obavezu prema apelantu da tu godinu (za koju mu je tuženi platio školovanje) ostane da radi kod apelanta, odnosno da radi i studira, da nisu zaključili ugovor po kojem bi on bio obavezan da ostane da radi kod apelanta nakon završetka školovanja, ali da je on, ipak, ostao jer mu je tu bilo dobro.
13. Iz iskaza svjedoka Nenada Novakovića, koji je u periodu od 2004. godine do 2010. godine obavljao poslove direktora BLC-a, kojem je sud poklonio punu vjeru, proizašlo je, između ostalog, da je sa apelantovim direktorom razgovarao o mogućnostima da se dio školovanja za dva studenta kompenzira, da je jedan od te dvojice bio tužilac, da su navedeni studenti učestvovali na takmičenjima u Sarajevu i na seminarima i edukacijama, ali da je taj iznos učešća bio dovoljan za kompenzaciju školovanja za jednog studenta, tako da su za jednog studenta ostala dugovanja koja su se pokušala riješiti, da je BLC čekao da se nešto riješi povodom pitanja školovanja tužioca, da mu je apelantov direktor nudio oglašavanje u časopisu „Intermeco“ kao vid kompenzacije, ali da BLC nije mogao da prihvati sve kompenzacije.
14. Iskazu apelantovog direktora Dragana Močevića Osnovni sud nije poklonio vjeru, jer je utvrdio da je on u suprotnosti sa sadržajem sprovedenih dokaza. Naime, apelantov direktor je tvrdio da sa tužiocem nije postigao nikakav dogovor, ni usmeni, ni pismeni, po kojem bi on bio obavezan da plati školarinu tužiocu, već da je nastojao da tužiocu, kao svom zaposleniku, olakša daljnje usavršavanje tako da je izrazio spremnost da pokuša iznos tužiočeve školarine kompenzirati sa BLC-om, ali da mu ni u jednom trenutku nije ponudio finansijsko plaćanje školarine, da je on pokušavao da navede BLC da se oglašava u časopisu „Intermeco“ (čiji je vlasnik u tom periodu bio prijatelj apelantovog direktora), ali da oni to nisu htjeli, tako da on nije mogao realizovati svoj prijedlog, kao i da nije bilo nikakvog obećanja da će tužiocu platiti školovanje, niti je bilo govora o povećanju plate, a da je kompenzacija između BLC-a i „Intermeca“ realizovana, on bi sa tužiocem zaključio ugovor kojim bi se tužilac obavezao da još dvije godine od plaćanja školarine radi kod apelanta, jer je on to tako radio sa drugim zaposlenicima, da se on sjeća brojnih mejlova i razgovora sa tužiocem i da ne može potvrditi autentičnost za sve mejlove, da je razgovor vodio u svoje lično ime, a ne u apelantovo ime. Osnovni sud iskazu apelantovog direktora nije poklonio vjeru i zbog toga što navodi iskaza nisu potkrijepljeni niti jednim sprovedenim dokazom, pri čemu je dati iskaz u suprotnosti i sa današnjom realnošću o čemu se Osnovni sud iscrpnije izjasnio na str. 4 i 5 obrazloženja.
15. Tokom postupka apelant je iznosio brojne prigovore protiveći se, između ostalog, izvođenju predloženih dokaza, prije svega prepiske mejlovima, budući da se radi o elektronskom dokumentu, što je od suda zahtijevalo prethodno da li takav dokaz ispunjava uslove da bude izveden kao materijalni dokaz u parnici pozivajući se na Zakon o elektronskom potpisu, da je teret dokazivanja bio na tužiocu koji je morao dostaviti ugovor kojim mu je povećana plata koja bi bila proporcionalna visini školarine, da apelant nije priznao nikakav dug, niti je priznao povišicu plate, čak ni u mejlovima, zatim, da se nisu ostvarili uslovi za primjenu instituta neosnovanog obogaćenja jer nije jasno u čemu je tužilac osiromašio, a kako se to apelant obogatio, da navedeni pravni institut ne može biti surogat za naknadu štete, da u konkretnom slučaju ne postoji ekvivalentnost davanja i kako je moguće da neko na sebe preuzme obavezu plaćanja školarine bez neke protivvrijednosti, da apelant nije pasivno legitimisan jer je apelantov direktor komunikaciju vodio u lično ime i uglavnom putem privatnog mejla, a ne službenog.
16. Na osnovu svih sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužilac dokazao da je između parničnih stranaka postojao dogovor o načinu plaćanja tužiočeve školarine na račun povećanja njegove plate, jer je očigledno da apelantov direktor ničim nije osporio navode tužioca iz prepiske, nije negirao njegove navode i traženja, već je samo navodio da nije ostao nikome dužan, pa neće ni njemu, i da će sve biti riješeno, pa je iz elektronske prepiske jasno da je postojao usmeni dogovor koji je apelantov direktor trebalo da reguliše sa direktorom BLC-a, da ga direktor nije regulisao u tri godine školovanja tužioca, a da tužilac istovremeno nije imao povećanje plate. Stoga je utvrđeno da su stranke dogovorom regulisale da apelant umjesto povećanja plate tužiocu plati troškove školovanja.
17. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 170162 14 Gž od 10. oktobra 2016. godine kojom je žalbu odbio u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena (st. 1 i 3 izreke presude).
18. U obrazloženju drugostepene presude istaknuto je da je apelant u iscrpnoj žalbi iznio brojne prigovore iz svih žalbenih razloga koji su propisani članom 208 ZPP, te da je u žalbi ponovio sve prigovore koje je iznosio tokom prvostepenog postupka (vidjeti tačku 15).
19. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da je tužilac bio apelantov radnik i da se u to vrijeme školovao na BLC, da je dogovore o plaćanju troškova školovanja tužilac vodio sa zakonskim zastupnikom apelanta, koji je kao direktor predstavljao apelanta, pa je stoga neupitna njegova pasivna legitimacija. Potom, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je između tužioca i apelanta postojao usmeni dogovor da tuženi, umjesto povećanja njegove plate, plati troškove njegovog školovanja, a da je takav dogovor postojao, potvrdio je tužilac u svom iskazu, a pored njega i svjedoci Ognjen Divljak i Nenad Novaković svojim iskazima, kao i prepiska koja je razmjenjivana između tužioca i zakonskog zastupnika apelanta. Prema tom dogovoru, apelant je trebalo da plati troškove školovanja za tri godine, a budući da to apelant nije učinio, apelant se za iznos školarine (6.900,00 KM) neosnovano obogatio, u smislu člana 210 ZOO, jer je taj iznos umjesto apelanta uplatio tužilac. Shodno tome, Okružni sud je naveo da nema mjesta žalbenim navodima da nije postojao pravni posao na osnovu kojeg je tuženi trebalo da plati troškove školovanja i da se ne radi o neosnovnom obogaćenju.
20. Potom je Okružni sud naveo da je tužilac tužbeni zahtjev utemeljio na činjenici da je između njega i apelanta zaključen usmeni dogovor kojim se tuženi obavezao da mu plati troškove školovanja na BLC iz čega slijedi da tužbeni zahtjev nije utemeljen na povredi prava iz radnog odnosa, već na ugovoru kojeg su zaključile stranke, pa prema tome, radi se o obligacionopravnom odnosu, a ne o radnom sporu, kao što se to u žalbi tvrdi, pa se, shodno tome, ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
21. Potom je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud ocijenio i elektronsku prepisku koja je razmjenjivana između tužioca i zakonskog zastupnika apelanta iz koje je zaključeno da je između parničnih stranaka postignut dogovor o tome da apelant plati troškove školovanja za tužioca, pa je taj dokaz mogao poslužiti za utvrđenje te činjenice, zbog čega je prvostepeni sud taj dokaz ocijenio u smislu člana 8 ZPP. Navedeno posebno što apelant nije osporio autentičnost sadržaja nijedne prepiske, pri čemu je zakonski zastupnik apelanta svojim iskazom potvrdio da su mejlovi njemu upućeni, da se sjeća brojnih mejlova i razgovora sa tužiocem, pa kod takvog stanja stvari prvostepeni sud nije imao razloga da sumnja u sadržaj navedene prepiske, jer apelant nije dokazao da sadržaj mejlova nije autentičan.
22. Potom je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud valjano interpretirao sve izvedene dokaze dajući njihovu ocjenu u smislu odredbe člana 8 ZPP pri čemu je taj sud obrazložio zašto izvedenim dokazima poklanja ili ne poklanja vjeru, dovodeći ih u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i kako ti dokazi utiču na osnovanost zahtjeva, pravilno utvrđujući da je između parničnih stranaka postojao usmeni dogovor da apelant tužiocu plati troškove školovanja. Shodno tome, kako je istakao Okružni sud, prvostepeni sud je dao analizu izvedenih dokaza u smislu ZPP, te je svoju odluku obrazložio na valjan način i u skladu sa odredbama člana 191 stav 4 ZPP, pa suprotno stavu žalbe, prvostepena presuda je jasna i razumljiva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima (Aneks VI - pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu). Apelant ukazuje da Okružni sud nije ispitao njegove brojne prigovore, te u tom pravcu u apelaciji ponavlja navode koje je u žalbi naveo (uz apelaciju je dostavljena žalba, ali i zapisnici sa ročišta). Apelant, u suštini, prigovora na način na koji je prvostepeni sud ocijenio dokaze ukazujući da je ono bila očito proizvoljno i pristrano na osnovu čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te u vezi s tim problematizuje i primjenu materijalnog prava, konkretno člana 210 ZOO.
24. Ukazuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovor na njegove brojne prigovore, između ostalog, prigovor u vezi sa dokaznom snagom elektronske pošte kao materijalnog dokaza u parničnom postupku, čemu je prigovorio i u prvostepenom postupku, ali i u žalbi, posebno u situaciji kada je to, zapravo, bio ključni dokaz za sud. Apelant smatra da se iz mejlova (većina ih je upućena na privatnu adresu direktora apelanta, neki i izvan radnog vremena, kao i drugim licima) zapravo nije moglo ništa utvrditi, a posebno ne povećanje plate i plaćanje školarine na način kako su to redovni sudovi utvrdili. Apelant, zatim, posebno iscrpno problematizuje primjenu instituta sticanje bez osnova, tvrdeći da se pravne pretpostavke za primjenu tog instituta nisu ispunile, a to su umanjenje imovine jednog lica, uvećanje imovine drugog lica, korelacija između umanjenja i uvećanja imovine i odsustvo pravnog osnova po kojem je došlo do promjene imovine, nedostaje ekvivalentnost. Prije svega, iz obrazloženja osporenih odluka ostalo je nejasno u čemu se ogleda osiromašenje tužioca, da li u tome što je platio troškove svog školovanja, a njegovu diplomu je koristio apelant ili se njome (o)koristio, ili je možda tužilac sredstva za svoje školovanje uplatio na apelantov račun, a ne na račun BLC, pa je ostalo nejasno u čemu se ogleda apelantovo obogaćenje, te u kojem momentu je došlo do transfera imovine, u čemu se ogleda odsustvo pravnog osnova po kojem je došlo do ovog transfera, da li je postavljeni tužbeni zahtjev kondicioni ili verzioni, dakle, ostalo je mnogo nerazjašnjenih pitanja na koja redovni sudovi nisu odgovorili. Budući da Okružni sud nije ispitao iznesene prigovore, onda taj sud nije ni ispitao žalbene navode, što je bio obavezan, čak ih u žalbi nije ni konstatovao, pa je na taj način apelant onemogućen da pred sudom raspravlja.
b) Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud je naveo da obrazloženje koje je taj sud dao u osporenoj presudi sadrži dovoljno jasne pravne razloge i u saglasnosti je sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi je sa materijalnopravnim propisima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, jer je prvostepenu presudu potvrdio drugostepeni sud.
27. Tužilac je sve navode ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Sticanje bez osnova Član 210.
(1)Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2)Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Razlozi zbog kojih se presuda može pobijati Član 208. stav 1. tač. a), b) i c) Presuda se može pobijati:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;
2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 170162 14 Gž od 10. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 1. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
40. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji iznio brojne prigovore osporavajući presude redovnih sudova, smatrajući da je prvostepeni sud, između ostalog, propustio da ocijeni dokaze u smislu člana 8 ZPP, da je ocjenu dokaza vršio pristrano, da je proizvoljno primijenio odredbu člana 210 ZOO (sticanje bez osnova), jer se u okolnostima konkretnog slučaja nisu stekli uslovi za primjenu tog instituta, da elektronska prepiska nije mogla poslužiti kao materijalni dokaz u parničnim postupku bez prethodnog ispitivanja takvog dokaza u svjetlu zakona koji regulišu pitanje elektronskog dokumenta (Zakon o elektronskom potpisu), da iz sprovedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi da su parnične stranke postigle bilo kakav pravno obavezujući dogovor, a posebno ne dogovor koji su redovni sudovi utvrdili i sl. Posebno naglašava da je sve navedene prigovore isticao tokom prvostepenog postupka i u žalbi, ali da se redovni sudovi tim prigovorima suštinski nisu bavili, pa zbog toga smatra da mu je u postupku bilo onemogućeno da raspravlja.
42. Imajući u vidu raspoloživa dokumenta Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na osnovu sprovedenih dokaza, posebno elektronske prepiske koju su tužilac i direktor apelanta razmijenili u periodu od 7. jula 2009. godine do 1. februara 2012. godine, te iskaza svjedoka Ognjena Divljaka i Nenada Novakovića, utvrdio da je među parničnim strankama postojao usmeni dogovor o tome da apelant tužiocu neće isplaćivati povećanu platu, ali da će mu na ime toga platiti školarinu, odnosno da će školarinu kompenzirati potraživanjima BLC-a prema apelantu na ime objavljivanja oglasa i reklama u časopisu „Intermeco“, da je tužilac dokazao da je pravni osnov tužbe usmeni dogovor između njega i direktora i da je dokazao da se apelant obogatio na ime iznosa koji je zadržao za sebe (na ime povišice po svakoj pojedinačnoj plati tužioca u periodu od tri godine, koliko je trajalo školovanje tužioca), a da je tužilac istovremeno osiromašio za utuženi iznos koji je uplatio na ime svog školovanja. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svemu podržao stav Osnovnog suda utvrdivši da taj sud nije napravio propust niti u jednom segmentu, niti u dijelu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, niti u segmentu primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 210 ZOO.
43. U kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud ponovo ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da supstituiše redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim tačkama ove odluke. Uz to, apelacioni prigovori se odnose i na apelantove tvrdnje da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje, te da Okružni sud nije ispitao njegove žalbene navode. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argumenat koji su stranke navele, štaviše, ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske br. 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga za odbijanje žalbe u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi, Evropski sud, Gorou protiv Grčke (N.2), br. 12686/03, presuda od 20. marta 2009. godine, st. 38-42). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, nezavisno od toga da li je riječ o činjeničnim ili pravnim - materijalnopravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6 Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa članom 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV], br. 30544/96, st. 26-30, ECHR 1999-I).
44. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj Ustavni sud zapaža da osporene odluke ispunjavaju navedene uslove. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, ocjenjujući sprovedene dokaze, u smislu člana 8 ZPP, utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu člana 210 ZOO, te utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pri čemu je taj sud dao iscrpno obrazloženje i razloge za takav stav. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u žalbenom postupku, ispitujući osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora apelanta koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdio stav prvostepenog suda, što je Okružni sud i obrazložio. Apelant u apelaciji, između ostalog, tvrdi da redovni sudovi nisu razmotrili prigovor koji se tiče elektronske pošte koju su sudovi ocijenili kao dokaz u parnici, a da prethodno takav dokaz nisu ispitali sa aspekta Zakona o elektronskom potpisu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim pozivanja na navedeni zakon, ovaj prigovor ničim nije konkretizovao, niti je naveo argumente koji bi pozivanje na taj zakon učinili relevantnim. Uz to, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, osvrćući se na izneseni prigovor, naveo da je prvostepeni sud mogao ocijeniti e-mail komunikaciju kao dokaz, jer apelant ničim nije osporio njenu autentičnost. Shodno tome, imajući u vidu da apelant, osim prigovora da ne može potvrditi autentičnost svih e-mailova i pozivanja na Zakon o elektronskom potpisu, nije pružio niti jedan relevantan argumenat kojim bi doveo u sumnju autentičnost e-mail prepiske, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovoj tvrdnji, Okružni sud ovaj prigovor ispitao i obrazložio.
45. Dakle, polazeći od svoje nadležnosti i relevantnih stavova iznesenih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore kojim pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je ukazao, pa stoga Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
46. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima (Aneks VI). Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima, takođe, neosnovanim.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom sprovedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili odredbu člana 210 ZOO a svoje odluke su obrazložili dajući razloge za stav o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva.
48. Nema kršenja ni prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima kada se pozivanje na kršenje navedenih prava dovodi u vezu sa primjenom prava i činjeničnim stanjem u kontekstu ocjene dokaza, a neosnovanost tih prigovora je razmotrena u okviru prava na pravično suđenje i zaključeno da nema kršenja.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević