Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-100/17 (A. M., A. M. i M. P.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-100/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-100/17, rješavajući apelaciju A. M., A. M. i M. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M., A. M. i M. P.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031549 16 Rsž 2 od 3. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. M., A. M. i M. P. (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnijele su 9. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031549 16 Rsž 2 od 3. novembra 2016. godine. Apelantice su 6. aprila 2017. godine dopunile apelaciju i osporile, u međuvremenu doneseno, Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 031549 17 Rev od 2. marta 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 031549 15 Rs 2 od 19. februara 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile, između ostalog, da se obaveže tuženi (Zapadnohercegovački kanton, u daljnjem tekstu: ZHK) da im isplati određene novčane iznose, na ime razlike naknade za ishranu u toku rada za period od 1. decembra 2010. godine do 31. decembra 2013. godine, zatim razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2011., 2012. i 2013. godinu, razliku plaće zbog umanjenja, tj. neisplaćenog djela plaće za period od 1. aprila 2013. godine do 1. jula 2014. godine, te da tuženi ZHK nadležnom Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje isplati razliku za manje obračunate zakonske doprinose za apelantice zbog razlike umanjenja plaće za period od 1. aprila 2013. godine do 1. jula 2014. godine.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo, da apelantice potražuju razliku naknade između toplog obroka propisanog Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor F BiH) i isplaćenog toplog obroka za utuženi period, zatim razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora propisanog Kolektivnim ugovorom F BiH i isplaćenog za sporni period, razliku plaća koja im je od aprila 2013. godine umanjena (umanjena osnovica za 8%), te doprinosa na plaće za utuženi period. Općinski sud je ukazao da je Kolektivni ugovor F BiH na koji se apelantice pozivaju zaključen između Samostalnog sindikata, kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u F BiH s jedne strane i Vlade F BiH s druge strane, uz prethodno pribavljenu saglasnost vlada pet kantona (među kojima nije Vlada ZHK). U vezi s tim je istaknuto, da iz navedenog jasno proizlazi da Vlada ZHK nije dala saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora F BiH, odnosno da nije potpisnik istog, zbog čega nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora F BiH na potraživanja apelantica u konkretnom sporu. Općinski sud je naveo da se na apelantice treba primijeniti Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK, te da taj zakon nije utvrdio visinu naknada, već da je ostavio određivanje istih u domenu kolektivnog pregovaranja, do kojeg između parničnih stranaka nije ni došlo, zbog čega je apelanticama u tom periodu isplaćivana naknada za topli obrok i regres u visini utvrđenoj Odlukama o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK, koje je donijela Vlada ZHK. Naime, iz člana 77. Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK, jasno proizlazi zaključak da su rukovoditelji tijela državne službe dužni donijeti pravilnike o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama tog Zakona i kolektivnim ugovorom, pa stoga rukovoditelji tijela državne službe navedene pravilnike, nisu ni mogli donijeti bez prethodno potpisanog kolektivnog ugovora koji je trebao biti zaključen između Vlade ZHK s jedne strane i službenika/namještenika organa uprave i sudske vlasti, s druge strane. Općinski sud je ukazao da su apelantice imale na raspolaganju sve potrebne zakonske i druge pravne mehanizme koji su im omogućavali nesmetano osnivanje i registraciju sindikata, te da propuštajući da to učine nekoliko godina ranije, bez bilo kakve krivnje Vlade ZHK, su propustile stjecanje vlastite organizacijsko-pravne mogućnosti da kroz organizirani i registrirani sindikat stupe u potrebne pregovore sa Vladom ZHK i konačno zaključe kolektivni ugovor, kojim bi u konačnici ugovorili visinu svih naknada iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK. Općinski sud je zaključio da slijedom navedenog, a u nedostatku suprotne strane sa kojom je Vlada ZHK trebala zaključiti kolektivni ugovor, Vladi ZHK i nije ostalo ništa drugo nego da donese Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK, kojim je uredila visinu predmetnih naknada. Takođe je navedeno, da je među strankama sporno i da li se na apelantice može primjenjivati Odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće, a stupanjem koje odluke je prestala vrijediti ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je bila za 8 % veća. Općinski sud je istakao da iz same Odluke Vlade, a i iz navoda stranaka, proizlazi da je Vlada ZHK Odluku o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donijela jednostrano, bez pregovora sa sindikatom. Međutim, namještenici u tijelima sudske vlasti - apelantice u vrijeme donošenja navedene Odluke Vlade nisu bili organizirani u Sindikat. Naime, Nezavisni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe u ZHK podnio je zahtjev za upis u Registar udruga 2. maja 2013. godine, a upisan je u Registar udruga 10. oktobra 2013. godine, dok je odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donesena 4. aprila 2013. godine. Shodno navedenom Općinski sud je ocijenio da Vlada prije donošenja odluke o utvrđivanju osnovice za izračun plaće nije ni imala mogućnost vršiti bilo kakve pregovore sa predstavnicima Nezavisnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe u ZHK, jer je nesporno utvrđeno da je zahtjev za registraciju sindikata podnesen 2. maja 2013. godine, dakle nakon donošenja sporne odluke Vlade. Općinski sud je ukazao da iz relevantnih odredbi Zakona o namještenicima i Zakona o državnim službenicima jasno proizlazi da polaznu osnovicu za obračun plaće državnim službenicima dogovaraju svake godine Vlada Kantona i sindikat, ukoliko je organiziran, međutim pošto je nesporno utvrđeno da sindikat nije bio osnovan na dan donošenje sporne odluke, odnosno da nije bio podnesen ni zahtjev za upis sindikata u registar udruga, Vlada ZHK iz navedenih razloga nije ni mogla pregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 Rs 031549 16 Rsž 2 od 3. novembra 2016. godine žalbu apelantica odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo, da iz provedenih dokaza proizlazi da Vlada ZHK nije zaključila, odnosno nije pristupila Kolektivnom ugovoru F BiH, te da apelantice nisu osnovale i registrirale sindikat, tako da Vlada ZHK, u nedostatku suprotne strane sa kojom je trebala zaključiti kolektivni ugovor, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna ZHK kojom je odredila visinu predmetnih naknada i sukladno toj odluci ih i isplaćivala. Nadalje, neosnovani su i navodi žalbe apelanatica vezano za nezakonitost odluke Vlade ZHK o utvrđivanju osnovice za izračun plaće od 4. aprila 2013. godine, jer u vrijeme donošenja navedene odluke sindikat apelantica nije bio osnovan pa Vlada ZHK nije ni mogla ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 64 0 Rs 031549 17 Rev od 2. marta 2017. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelantica izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 3. novembra 2016. godine, shodno članu 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku F BiH.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji, apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukom koju su osporile pogrešno i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, te da je tužena bila dužna pristupiti zaključenom Kolektivnom ugovoru F BiH, odnosno utvrditi visinu predmetnih naknada u skladu sa tim ugovorom. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelantice su dopunom apelacije osporile i rješenje Vrhovnog suda od 2. marta 2017. godine kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da su apelantice izjavile reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 3. novembra 2016. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga (rješenjem Vrhovnog suda od 2. marta 2017. godine), slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 3. novembra 2016. godine, pa će Ustavni sud navode apelantica ispitati u odnosu na tu presudu.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud smatra da je prvenstveno Općinski sud, u obrazloženju svoje odluke, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK na predmetnu situaciju, te zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Kolektivni ugovor F BiH, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom žalbe apelantica protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1519/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević