Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5315/18 (M. M.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5315/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5315/18, rješavajući apelaciju Mirze Marušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Marušića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004876 18 Kž 3 od 5. septembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004876 18 Kv 5 od 28. avgusta 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirza Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 15. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004876 18 Kž 3 od 5. septembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 004876 18 Kv 5 od 28. avgusta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je prije konkretne apelacije Ustavnom sudu podnio apelaciju AP 4320/18 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4320/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te je dopunom navedene apelacije osporio i rješenja koja su navedena u tački 1. ove odluke. Međutim, u Ustavnom sudu dopuna apelacije je registrovana kao nova apelacija pod brojem AP 5315/18.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kv 5 od 28. avgusta 2018. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor apelantu i ostalim navedenim licima (u daljnjem tekstu: optuženi) po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), „utvrđen posljednjim rješenjem ovog suda broj 13 0 K 004879 18 Kv 4 od 26. juna 2018. godine“.
7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je protiv apelanta i ostalih optuženih podignuta optužnica zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika (u daljnjem tekstu: KZ), koja je potvrđena 25. aprila 2018. godine, da je Tužilaštvo predložilo da se optuženima pritvor produži, te je rješenjem od 26. juna 2018. godine utvrđeno da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, odnosno njegov branilac predložio ukidanje pritvora, o kojem prijedlogu sud nije odlučivao (član 196. stav 8. ZKP) s obzirom na to da nije sadržavao nove činjenice koje su od značaja za ukidanje pritvora.
8. Okružni sud je naveo da je razmatrajući po službenoj dužnosti da li postoje razlozi za produženje pritvora našao da je ispunjen objektivni uslov za određivanje odnosno produženje pritvora, koji je uspostavljen i podizanjem optužnice, a to je da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret.
9. Okružni sud je naveo da i dalje egzistiraju i posebni uslovi za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina, koje je posebno teško imajući u vidu način izvršenja i posljedice, te opisuje način (za šta postoji osnovana sumnja) izvršenja djela, da je događaj izazvao revolt roditelja oštećene, kao i mještana sela, što je vidljivo iz iskaza vlasnika luna parka. Takođe, Okružni sud je naveo da je ovaj događaj izazvao uznemirenost i ogorčenost građana (na šta upućuju dokazi u spisu), te je navedeno da građani izražavaju bojazan za bezbjednost svoje djece i omladine, te insistiraju na strogom kažnjavanju počinioca kako se događaj nikada više ne bi ponovio, što su sve vanredne okolnosti koje, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuju da bi puštanjem apelanta i drugih optuženih na slobodu došlo do remećenja javnog reda, pa je optuženima pritvor produžen po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Protek vremena, kako je Okružni sud istakao, iako postoji osnovana sumnja da se događaj desio u ljeto 2017. godine, nije od odlučnog značaja jer se za događaj saznalo početkom 2018. godine, mogući počinioci su identifikovani tek u aprilu 2018. godine, nakon čega su javnost (prvenstveno porodica i mještani sela) saznali za djelo i tada su nastupile reakcije građana. Pri tome, Okružni sud navodi da udaljenost mjesta prebivališta optuženih od mjesta prebivališta oštećene nije relevantna za ovaj pritvorski osnov.
10. Okružni sud se pozvao i na odluku Ustavnog suda, koju je citirao (AP 2888/18 od 19. juna 2018. godine, kojom je apelacija istog apelanta u odnosu na rješenja o određivanju i produženju pritvora apelantu odbijena). Okružni sud je naveo da se stoga neosnovano „prigovora da do sada nisu ispoljeni konkretni protesti stanovništva, a događaj o bacanju kamena branilac nije obrazložio, niti ponudio neke nove činjenice da bi se o istom moglo odlučivati kao o novim okolnostima“. U svakom slučaju, odbrana će na pretresu moći provoditi dokaze, pa će se činjenično stanje moći utvrditi nakon ocjene provedenih dokaza.
11. Pri takvom stanju stvari, prema ocjeni Okružnog suda, „pritvor je jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje postupka i preduprijediti remećenje javnog reda za slučaj da se optuženi puste da se brane sa slobode“. Prijedlog apelantovog branioca da se apelant pusti na slobodu i da mu se izreknu mjere zabrane Okružni sud je ocijenio neosnovanim kod naprijed navedenog činjeničnog stanja, težine učinjenog djela i posebne osjetljivosti javnosti na krivična djela seksualne konotacije izvršena prema maloljetnicima. Okružni sud je ukazao da su mjere javljanja u policijsku stanicu, zabrane odlaska u mjesto oštećene ili oduzimanja putne isprave mjere koje eventualno mogu spriječiti bjekstvo optuženih ili uticaj na svjedoke ili saučesnike djela, ali pritvor nije ni produžen po ovim osnovima, pa je Okružni sud odlučio na osnovu člana 202. stav 2. tačka v. ZKP kao u izreci.
12. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih optuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kž 3 od 5. septembra 2018. godine kojim je odbio žalbe.
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu izjavio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakona, uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje ili da se preinači tako što će se pritvor ukinuti, uz eventualno određivanje blažih mjera od mjera pritvora. Razmatrajući spis, pobijano rješenje i žalbe, Vrhovni sud je odlučio kako je navedeno iz sljedećih razloga.
14. Žalbama branilaca optuženih apelanta i A. H. osporava se postojanje osnovane sumnje da su ovi optuženi počinili krivično djelo za koje se terete, a zatim ove žalbe, kao i žalba branioca optuženog E. T., osporavaju i opravdanost produženja pritvora prema optuženima iz pritvorskog razloga predviđenog u članu 197. stav 1. tačka g) ZKP.
15. Ocjenjujući navedene prigovore, Vrhovni sud je našao da su oni neosnovani. Naime, osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo za koje se terete optužnicom potvrđena je brojnim dokazima (iskazima svjedoka i objektivnim dokazima) priloženim uz optužnicu, kao i na osnovu dokaza izvedenih u toku dosadašnjeg postupka, pa imajući u vidu sve te dokaze, koji su cijenjeni u obrazloženju pobijanog rješenja, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema mjesta argumentima žalbi branilaca optuženih (apelanta i A. H.), koji su zasnovani na tvrdnji o nepostojanju osnovane sumnje da su ovi optuženi počinili krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ. Vrhovni sud je naveo da suprotno apelantovim navodima iz žalbe, osnovana sumnja da je (i) apelant počinio predmetno krivično djelo proizlazi iz iskaza ostalih optuženih datih pred okružnim javnim tužiocem u svojstvu osumnjičenih, u prisustvu njihovih branilaca.
16. Vrhovni sud je cijenio da nisu osnovani prigovori žalbi da nije bilo mjesta produženju pritvora protiv optuženih iz pritvorskih razloga predviđenih članom 197. stav 1. tačka g) ZKP. Vrhovni sud je naveo da sve okolnosti navedene u pobijanom rješenju i prema ocjeni Vrhovnog suda ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršioca i predstavljaju vanredne okolnosti koje bi u slučaju puštanja optuženih na slobodu imale za rezultat stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da i dalje stoji razlog za pritvor po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, te je o tome dao valjane razloge na str. 2. i 3. pobijanog rješenja, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, koji je uputio na te razloge. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant je, kao što je navedeno, osporena rješenja podnio kao „dopunu apelacije“ pa nije eksplicitno navedeno pravo koje je povrijeđeno. Međutim, iz samog sadržaja apelantovog podneska jasno proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je apelant u pritvoru iako smatra da ne postoji uslovi za njegovo dalje zadržavanje u pritvoru. U apelaciji apelant ukazuje na Odluku broj AP 2888/18, te da je pritvor vremenski ograničen, te ukazujući na sve okolnosti slučaja (nepostojanje dokaza da bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda građana ili samog apelanta, da je uznemirenost građana prestala i ne manifestuje se više u bilo kojoj formi, da je oštećena izjavila da sa apelantom nije imala polne odnose, da je prvobitnu uznemirenost građana mjesta Kožuhe opisao predsjednik mjesne zajednice, i to nakon što su uhapšeni optuženi, a da do tog momenta mještani nisu ni znali za to, niti je kasnije bilo ikakve uznemirenosti koja bi dovela do narušavanja javnog reda, i druge okolnosti), te stoga više ne postoje razlozi za pritvor, već eventualno za druge blaže mjere. Apelant navodi da sud pogrešno i nepotpuno utvrđuje činjenično stanje, kao i da u svom obrazloženju ponavlja da su postojale reakcije građana. Apelant ukazuje da je i odbrana dala razumno obrazloženje zašto se i blažim mjerama može postići ista svrha kao mjerom pritvora. Apelant ističe da zaključak o uznemirenosti građana sud izvodi iz subjektivnog zaključka predsjednika mjesne zajednice da je javnost uznemirena, kao i da su uznemirenost prouzrokovali mediji. Ukazujući na protek vremena, apelant navodi da je došlo do smirivanja javnosti, te ne postoje činjenice koje ukazuju na opasnost od samog apelanta. Apelant ukazuje da zbog svega navedenog pritvor kao najteža mjera nije opravdan, pogotovo jer je oštećena dala izjavu da nije imala polne odnose s apelantom.
II.Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je u mjeri koju nalaže ZKP i Evropska konvencija cijenio navode žalbe i o njima dao jasne odgovore, te smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje se apelant poziva.
19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da je redovni sud (u dva stepena) donio pravilna i zakonita rješenja kojima nije došlo do povrede apelantovih prava.
20. Tužilaštvo je navelo da se apelantova argumentacija nije bitno promijenila u odnosu na prethodnu apelaciju (AP 2888/18, koju je Ustavni sud odbio kao neosnovanu), te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe koje su primijenjene glase: Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
[...]
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i [...] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 5. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 19. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
29. Apelant smatra da nije ispunjen uslov za produženje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, odnosno osporava takav zaključak redovnog suda, odnosno smatra da su prestali razlozi za pritvor po ovom osnovu. Apelant smatra da su redovni pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te ukazuje na protek vremena i da nema okolnosti koje ukazuju na uznemirenost građana niti ima okolnosti koje ukazuju da će apelant svojim postupcima izazvati narušavanje javnog reda.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te načelno samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g).
31. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. U konkretnom slučaju, čini se da se ne postavlja pitanje postojanja osnovane sumnje (iako apelant ukazuje da je oštećena izjavila da nije imala polne odnose s apelantom, akcenat apelacije je na nepostojanju razloga za pritvor iz osnova člana 197. stav 1 tačka g) ZKP). U konkretnom slučaju apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP jer, prema apelacionim navodima, nema dokaza da bi apelantovim puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda, ukazujući na protek vremena, da je uznemirenost građana prestala i da je oštećena izjavila da nije imala polne odnose s apelantom.
32. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“, i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).
33. Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koje apelant osporava apelacijom jasno navedeno da redovni sud još uvijek smatra da i dalje egzistiraju uslovi za pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu zasnovana na okolnostima koje sud detaljno navodi (jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja, jer je ovaj događaj izazvao revolt kod roditelja oštećene, kao i mještana navedenog sela, što je vidljivo i iz dokaza), što sve jesu vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, redovni sud je jasno naveo i zašto nije od uticaja protek vremena, ukazujući kada su otkriveni eventualni počinioci, odnosno kada se za krivično djelo saznalo (april 2018. godine identifikovani mogući počinioci), a tek nakon toga su uslijedile reakcije porodice i mještana sela. Imajući u vidu način i vrijeme izvršenja spornog događaja, zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, čak ni nakon proteka određenog vremena nakon određivanja inicijalnog pritvora po ovom osnovu i produženja nakon podizanja optužnice. Naime, i Ustavni sud smatra da nije nerazumno zaključiti da u konkretnom slučaju kod stanovnika jedne manje sredine, budući da je predmetno krivično djelo izvršeno tokom proslave vjerskog praznika (slave) i budući da građani te sredine izražavaju bojazan za bezbjednost svoje djece i omladine, postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta i drugih optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira. Takođe, i iz same apelacije je vidljivo da reakcije građana jesu postojale, kao i da su mediji očigledno o događaju izvještavali. Iako apelant navodi da su mediji prouzrokovali uznemirenost građana, Ustavni sud primjećuje da mediji izvještavaju o ovakvim događajima, čime stvaraju određenu emociju kod čitalaca i gledalaca samom činjenicom da javnost informišu o događajima. Međutim, izvještavanje o događajima (ako je bona fide, a apelant nije ukazao na drugačije) nema cilj uznemirivanje, već obavještavanje, pa je time očigledno da je sam događaj uznemirio javnost. Takođe, apelant navodi da je došlo do „skoro apsolutnog smirivanja javnosti“, iz čega proizlazi da još uvijek određena doza uznemirenosti postoji, a što je očigledno stav i redovnog suda koji proizlazi iz osporenih rješenja. U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi usljed navedenih konkretnih okolnosti apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
34. Apelant navodi da je nepravilan zaključak redovnih sudova da se nisu mogle izreći blaže mjere. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud obrazložio svoju odluku zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za pritvor i pri utvrđenom stanju stvari jasno naveo da je pritvor jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje postupka, te zašto druge predložene mjere nisu u konkretnom slučaju adekvatne, što nikako ne izgleda proizvoljno.
35. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o daljnjem postojanju razloga za pritvor apelantu zasnovali na postojanju posebnog razloga propisanog odredbama člana 197. stav 1. tačka
g) ZKP, o čemu su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević