Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6030/18 (Z. Š. i J.B.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6030/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-6030/18, rješavajući apelacije Z. Š. i J. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z. Š. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005839 16 U od 26. jula 2018. godine i J. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026821 16 U od 31. avgusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-6030/18
1. Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupaju Davor Kovač i Lujo Herceg, advokati iz Ljubuškog, podnio je 29. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005839 16 U od 26. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo) od 25. jula 2016. godine, a kojim je ukinuto rješenje Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Ljubuški od 7. decembra 2005. godine i upravna stvar riješena tako što apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 25. julom 2016. godine.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je rješenje tuženog od 25. jula 2016. godine doneseno na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije za medicinsko vještačenje od 22. januara 2016. godine u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite. Dalje, navedeno je da apelant izjavio prigovor protiv spomenutog nalaza i mišljenja, a da je Institut za medicinsko vještačenje Sarajevo, Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje donijela novi nalaz i mišljenje od 19. aprila 2016. godine na koji je stavljena klauzula da je nalaz konačan 27. aprila 2016. godine iz razloga što se na uredno uručene pozive za pregled apelant nije odazvao (nedolazak na pregled po prvom pozivu apelant pravdao podneskom od 10. marta 2016. godine, dok drugi poziv na pregled nije pravdao iako je poziv lično zaprimio). Vrhovni sud je ukazao da je apelantu omogućeno da učestvuje u postupku i da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje osporenog rješenja, ali apelant tu mogućnost nije iskoristio, slijedom čega su neosnovani prigovori da mu u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku nije omogućeno učešće u postupku prije donošenja osporenog rješenja.
AP-6032/18
4. J. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 31. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026821 16 U od 31. avgusta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je apelantova tužba koju je podnio radi poništenja rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 14. juna 2016. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Općinske službe za boračka pitanja, rad, socijalna pitanja i zdravstvo Općine Novi Grad Sarajevo od 16. januara 2015. godine kao neosnovana. Rješenjem od 16. januara 2015. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta, po osnovu ranjavanja pri izvršenju borbenih zadataka kao pripadnika Armije R BiH i kao takav ima pravo ličnu invalidninu počev od 1. maja 2007. godine i ostala prava propisana zakonom.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelant bio pripadnik OS BIH P.L Vitez i pripadnik Armije BiH, te da je ranjen tri puta. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja –ljekarska komisija za prvostepeni postupak za medicinsko vještačenje u Sarajevu izvršila pregled apelanta i donijela nalaz i mišljenje od 1. oktobra 2014. godine kojim je konstatovano da se vojni invaliditet cijeni primjenom tačke 80 ispod 20% (preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke za sva ranjavanja). Takođe, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nalaza prvostepene ljekarske komisije prvostepeni organ donio rješenje od 16. januara 2015. godine, protiv kojeg je apelant podnio žalbu, te je predmet upućen ljekarskoj komisiji za drugostepeni postupak, koja je 15. februara 2016. godine, bez pregleda apelanta, a na osnovu cjelokupne medicinske dokumentacije donijela nalaz i mišljenje da vojni invaliditet iznosi 20% X grupe trajno. Kantonalni sud je ukazao da je cijenio apelantov tužbeni navod da je u nalazu drugostepene ljekarske komisije konstatovano da je izvršen pregled, ali taj navod nije osnovan jer je u nalazu navedeno da je nalaz dat bez pregleda i da je apelant u više navrata pozivan i nije se odazvao na pregled i ocjena je donesena na osnovu dokumentacije u spisu. Okružni sud je istakao da je cijeneći nalaz prvostepene i drugostepene ljekarske komisije, te imajući u vidu da oba nalaza identično cijene invalidnost apelanta i da su nalazi jasno obrazloženi, prvostepeni organ ispravno postupio kada je apelantu priznao svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% invaliditeta, a tuženi pravilno odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6030/18.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević