Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2349/17 (M.Z. i D.M.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2349/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-2349/17, rješavajući apelaciju M. Z. i D. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Z. i D. M.
podnesena zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Lukavcu u predmetu broj 126 0 Rs 170934 14 Rs, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M.Z. i D.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnijeli su 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Lukavcu u predmetu broj 126 0 Rs 170934 14 Rs.
2. Apelanti su podnijeli tužbu Općinskom sudu u Lukavcu 15. septembra 2014. godine protiv tuženog „Autotehna“ d.o.o. Tuzla radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Predmetna tužba je zavedena pod brojem 126 0 Rs 170934 14 Rs.
3. Postupajući po tužbi apelanata, Općinski sud u Lukavcu je donio Rješenje broj 126 0 Rs 170934 14 Rs od 7. jula 2017. godine kojim se oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, nakon čega je spis dostavljen Općinskom sudu u Tuzli, kao mjesno nadležnom sudu.
4. Apelanti su dopisom od 6. novembra 2017. godine obavijestili Ustavni sud da „izrevoltirani dosadašnjim postupanjem suda u Lukavcu“ nisu pristupili na zakazano ročište, te da je Općinski sud u Tuzli donio Rješenje broj 32 0 Rs 317232 17 Rs od 30. oktobra 2017. godine kojim je utvrdio da se smatra da je tužba apelanata u ovoj pravnoj stvari povučena.
5. Na traženje Ustavnog suda, Kantonalni sud u Tuzli je dopisom od 31. augusta 2018. godine obavijestio Ustavni sud da apelanti nisu izjavljivali žalbu protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 317232 17 Rs od 30. oktobra 2017. godine.
Apelacioni navodi
6. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine i AP-1749/17 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
10. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelanti nisu pristupili na zakazano ročište, što je za posljedicu imalo donošenje rješenja kojim Općinski sud u Tuzli utvrdio da se smatra da je tužba apelanata u ovoj pravnoj stvari povučena. Osim toga, prema stanju spisa, apelanti protiv navedene odluke nisu izjavili žalbu u skladu sa poukom o pravnom lijeku koju je sadržavalo navedeno rješenje. Dakle, apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nisu ishodili konačnu odluku u predmetnom postupku, a što bi, kako je već navedeno, trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da se stoga apelacija ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević