Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-179/17 (D. M.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-179/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 179/17, rješavajući apelaciju Dragice Matić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. siječnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dragice Matić podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 018480 14 Rev od 3. studenog 2016. godine, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 018480 13 Gž2 od 1. travnja 2014.
godine i Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 018480 12 P2 od 6.
rujna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Matić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 13. siječnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 018480 14 Rev od 3. studenog 2016. godine, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 018480 13 Gž2 od 1. travnja 2014. godine i Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 018480 12 P2 od 6. rujna 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Ante Matića i Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena) zatraženo je 12. i 13. prosinca 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotužena odgovor na apelaciju dostavili su u razdoblju od 17. do 26. prosinca 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 018480 12 P2 od 6. rujna 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi pravo suvlasništva i dozvoli uknjižba suvlasničkog dijela od 1/2 u njezinu korist na nekretnini koja se nalazi u Crvenom Grmu s podacima kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što su tuženi dužni trpjeti, te da se utvrdi da je ništav i bez pravnog učinka sporazum sklopljen između prvotuženog kao založnog dužnika i drugotužene kao vjerovnika od 16. veljače 2006. godine dan na zapisnik pred Općinskim sudom pod poslovnim brojem 063-0-Ip-06-000 015 kojim je uknjiženo založno pravo u korist drugotužene na spornoj nekretnini.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelantica i prvotuženi sklopili brak 25. lipnja 1967. godine, da je prvotuženi upisan kao isključivi vlasnik sporne nekretnine u zemljišne knjige, kao i u posjedovni list. Prvotuženi je bio založni dužnik u postupku osiguranja potraživanja drugotužene za kredit koji je dan poduzeću „Deltra“ d.o.o. Ljubuški, čiji je direktor D. M., sin apelantice i prvotuženog, i u kojem je radi osiguranja kredita založio spornu nekretninu. Dalje, nesporno je da je zbog neispunjenja obveze vraćanja kredita od strane poduzeća „Deltra“ d.o.o. Ljubuški pokrenut ovršni postupak protiv prvotuženog i doneseno rješenje o ovrsi, te da apelantica u tom postupku nije isticala prigovor treće osobe sve do donošenja zaključka kojim je određena treća prodaja predmetne nekretnine kada je istodobno podigla tužbu i istaknula prigovor treće osobe.
7. U svezi s navedenim, Općinski sud je naveo da prihvaća da su apelantica i prvotuženi u vrijeme trajanja bračne zajednice gradili kuću koja je predmet zaloga, a koju činjenicu potvrđuju i svjedoci, te da ta imovina predstavlja bračnu tečevinu, što prihvaća i prvotuženi. Međutim, Općinski sud je istaknuo da je apelantica mogla postupiti u skladu s odredbom članka 252. stavak 3. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OZ) kojom je propisano da ako je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK), što apelantica nije učinila. U zemljišnoj knjizi kao jedini i isključivi vlasnik na spornoj nekretnini u vrijeme zasnivanja založnog prava bio je prvotuženi. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da je apelantica za zaštitu svog prava suvlasništva na spornoj nekretnini imala u dispoziciji poduzimanje različitih radnji, odnosno apelantica je mogla prema OZ tražiti ispravku upisa, prema ZZK osporiti ispravnost zemljišne knjige upisom prigovora, pokrenuti već ranije parnični postupak radi utvrđenja prava suvlasništva, zahtijevati zabilježbu spora ili tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom, kao i druge pravne radnje koje bi zaštitile njezino pravo. Međutim, apelantica nije poduzela niti jednu radnju pravodobno nego je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek nakon donošenja zaključka o trećoj prodaji založene nekretnine kada je istaknula i prigovor treće osobe u ovršnom postupku. S druge strane, iz izvoda iz matične knjige vjenčanih proizlazi da su apelantica i prvotuženi u braku više od 45 godina, iz apelantičinog iskaza proizlazi da je u dobrim odnosima sa svojim suprugom. Dugogodišnja bračna zajednica i dobri odnosi u jednoj obitelji podrazumijevaju da između bračnih partnera postoji odnos povjerenja, a tim više što su i apelantica i prvotuženi prosvjetni radnici kod kojih nije dolazilo do prekida bračne zajednice, niti do poremećenih bračnih odnosa. Stoga je neprihvatljivo da apelantica nije znala da je prvotuženi založio njihovu kuću za kredit poduzeća „Deltra“ d.o.o. Ljubuški. Apelantica je morala znati, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato da je založena nekretnina, pa se smatra da je dala usmenu ili prešutnu suglasnost prvotuženom koji je upisan u zemljišne knjige, te da je predmetni postupak pokrenut samo s ciljem onemogućavanja drugotužene da naplati svoje potraživanje proizišlo iz kredita.
8. Općinski sud je dalje naveo da je odredbom članka 9. stavak l. ZZK propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra točnim, te da se smatra da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji, dok je u stavku 2. propisano da za treće osobe, koje u dobroj vjeri uz postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra točnim ako ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ako je trećoj osobi poznata netočnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata. Iz zemljišno-knjižnog izvatka proizlazi da je prvotuženi upisan kao vlasnik sporne nekretnine, pa se sadržaj zemljišne knjige prezentiran kroz zemljišno-knjižni izvadak u skladu s odredbom članka 9. stavak 2. ZZK za drugotuženu kao treću osobu smatra točnim. U ovom predmetu drugotužena se uvidom u zemljišne knjige mogla uvjeriti da je prvotuženi vlasništvo na predmetnim nekretninama uknjižio na temelju sudske odluke – Presude P.252/03 od 21. srpnja 2003. godine, pa je prema takvom stanju zemljišne knjige mogla zaključiti da se radi o posebnoj imovini prvotuženog u smislu odredbe članka 254. stavak 2. OZ. Dakle, prema stanju zemljišne knjige i činjenici upisa uknjižbe vlasništva prvotuženog na temelju presude, drugotužena kao vjerovnik u postupku osiguranja potraživanja je postupala savjesno i pošteno, a obveza prvotuženog je bila da drugotuženu upozori na eventualnu činjenicu da bi nekretnina bila suvlasništvo, što prvotuženi nije učinio.
9. Naposljetku, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju daje prednost načelu povjerenja u zemljišne knjige i pravnoj sigurnosti pravnog prometa, imajući u vidu ponašanje sudionika kod zaključenja sporazuma o zasnivanju hipoteke, i to drugotužene koja je postupala savjesno i pošteno, prvotuženog koji u tom odnosu nije postupao savjesno u odnosu na drugotuženu jer je nije upozorio na činjenice drugačije od onih koji proizlaze iz zemljišno-knjižnog izvatka, te apelantičino ponašanje koje se ne može podvesti pod savjesno i pošteno, zbog čega je njezin tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 018480 13 Gž2 od 1. travnja 2014. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.
11. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, a da navodi apelantičine žalbe ničim nisu doveli u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Naime, neutemeljeni su navodi apelantičine žalbe da ona nije znala i morala znati da je predmetna nekretnina založena, a sve iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud. Također je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je apelantica imala i ranije mogućnost zaštititi svoje pravo (suvlasništvo) na spornoj nekretnini jer je isključivo o njoj samoj ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje glede zaštite vlastitih pravnih interesa. Međutim, apelantica nije poduzela niti jednu pravnu radnju kako bi zaštitila svoje pravo, već je tužbu podnijela tek nakon pokretanja ovršnog postupka i donošenja zaključka o trećoj prodaji predmetne nekretnine. Kod činjenice da je prilikom zaključivanja sporazuma o zasnivanju hipoteke prvotuženi bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine s dijelom 1/1 i činjenice da je upis uknjižbe vlasništva prvotuženog izvršen na temelju presude, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi da je drugotužena postupala nesavjesno i nepošteno. Prema tome, Kantonalni sud je istaknuo da kada je kod zasnivanja založnog prava utvrđeno da je predmetna nekretnina isključivo vlasništvo prvotuženog, to i nije bila potrebna suglasnost tužiteljice za zasnivanje hipoteke.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 P 018480 14 Rev od 3. studenog 2016. godine odbijena je apelantičina revizija.
13. Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, odredba članka 251. stavak 1. OZ definira bračnu stečevinu kao imovinu koju su supružnici stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihode iz te imovine. Novi OZ napustio je ranija pravila da je bračna imovina zajednička nepodijeljena imovina u kojoj svaki supružnik može tražiti da se utvrde udjeli prema doprinosu supružnika u stjecanju te zajedničke imovine. Odredba članka 252. stavak 1. OZ propisuje da je bračna imovina suvlasništvo supružnika s dijelovima od po 1/2, ali da supružnici mogu bračnim ugovorom odrediti i drugačije, a odredbom članka 252. stavak 3. OZ propisano je da ako je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa ZZK.
14. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su odnosi parničnih stranaka dobri i da su u braku od 25. lipnja 1967.godine, da apelantica ranije nije poduzela nijednu pravnu radnju da bi zaštitila svoje interese, već da je podnijela tužbu tek nakon pokretanja izvršnog postupka, iz čega proizlazi da je bila upoznata s radnjama koje je poduzimao njezin suprug u svezi s realizacijom kredita, pa i sa stavljanjem nekretnina pod hipoteku i na taj način se, prešutno, kao suvlasnik na nekretninama suglasila sa zaključenjem sporazuma o zasnivanju hipoteke od 16. veljače 2006. godine. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da u situaciji kada supružnici nisu razvedeni ne može se uzeti da neuknjiženi bračni partner nije znao za opterećenje zajedničke nekretnine i nije se s njom suglasio samo zbog činjenice što nije izravno sudjelovao u zaključenju sporazuma. U redovitim prilikama pretpostavlja se da jedan bračni partner raspolaže nekretninama uz saznanje i prešutnu suglasnost drugog bračnog partnera i teret dokazivanja da nije znao za to raspolaganje je na drugom bračnom partneru, a apelantica to nije dokazala u konkretnom slučaju. Suprotno apelantičinim tvrdnjama, prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige, drugotužena banka je postupala suglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, pa je kao treća savjesna osoba stekla pravo hipoteke na nekretninama radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu. Budući da je drugotužena prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupala suglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, time je, kao treća savjesna osoba, stekla založno pravo na spornoj nekretnini.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da je Vrhovni sud u drugom predmetu Presudom broj 65 0 P 049691 12 Rev od 11. lipnja 2016. godine i Vrhovni sud Republike Srpske Presudom broj 72 0 P 017650 14 Rev od 19. svibnja 2016. godine, u drugoj pravnoj stvari koja se temelji na sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, odlučio drugačije, zbog čega smatra da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od temeljnih vidova vladavine prava s obzirom na to da su u kasnijoj, osporenoj odluci izostali razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je Vrhovni sud odstupio od ranije prakse. Dalje, apelantica smatra da prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim odlukama u cijelosti ignoriraju odredbe članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te članka 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi sa člankom 252. stavak 3. OZ i člankom 28. stavak 1. ZZK. Naime, sudovi u svojim odlukama ističu da je apelantica mogla i ranije tražiti zaštitu, no činjenica da ranije nije tražila nikakvu zaštitu svog prava ne opravdava ponašanje prvotuženog s obzirom na to da njezino pravo na zaštitu imovine ne zastarijeva. Apelantica, također, smatra da sudovi ignoriraju pravnu prirodu posla koji su zaključili tuženi s obzirom na to da se radi o strogo formalnom pravnom poslu, tako da se kod ovog oblika pravnog posla niti može niti smije koristiti izraz usmena suglasnost. S obzirom na to da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je navedena nekretnina bračna stečevina apelantice i prvotuženog, te da sporna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu kojom oni sporazumno raspolažu, apelantica smatra da su redoviti sudovi trebali utvrditi njezino pravo suvlasništva na spornoj nekretnini, te primijeniti odredbe Zakona o obligacijskim odnosima o ništavosti pravnog posla, a tu činjenicu u konkretnom slučaju uopće nisu utvrđivali, kao ni činjenicu savjesnosti i nesavjesnosti apelantice. U svezi s navedenim, apelantica smatra da se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je došlo do umanjenja njezine imovine kroz proizvoljno tumačenje citiranih odredbi, prvenstveno glede odredaba Zakona o ovršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporenu presudu i predmet vrati Vrhovnom sudu radi donošenja nove odluke.
b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi koja je donesena u skladu s važećim procesnim i materijalnim zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Kantonalni sud je istaknuo da tijekom postupka pred tim sudom nije bilo kršenja apelantičinih prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Općinski sud je naveo da je prvostupanjska presuda donesena u skladu s važećim procesnim i materijalnim zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
19. Prvotuženi je naveo da su apelacijski navodi točni i da predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju.
20. Drugotužena je navela da su zaključci redovitih sudova pravilni, te da bi suprotno postupanje predstavljalo kršenje njezinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog čega predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
22. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.
35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 251. st. (1) i (2) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u času davanja poklona može zaključiti da je poklonodavatelj želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Članak 252. st. (1) i (3) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
Članak 253.
Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obveznog prava ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
23. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Obveza upisa Upis prava na nekretninama, kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obvezan.
Članak 9. st. (1), (2) i (4) Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se točnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra točnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netočnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju apelantica apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 63 0 P 018480 14 Rev od 3. studenog 2016. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantičinom punomoćniku dostavljena 23. prosinca 2016. godine, a da je apelantica podnijela apelaciju 13. siječnja 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja suvlasništva i poništenja ugovora o zasnivanju založnog prava, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, kao i da je Vrhovni sud u drugoj pravnoj stvari koja se temelji na sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, odlučio drugačije, zbog čega smatra da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od temeljnih vidova vladavine prava.
33. Razmatrajući apelantičine tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
35. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da su apelantica i prvotuženi sklopili brak 25. lipnja 1967. godine, da sporna nekretnina predstavlja njihovu bračnu stečevinu, ali da je prvotuženi upisan kao isključivi vlasnik sporne nekretnine u zemljišne knjige, kao i u posjedovni list, te da je prvotuženi bio založni dužnik u postupku osiguranja potraživanja drugotužene za kredit koji je dan poduzeću „Deltra“ d.o.o. Ljubuški, čiji je direktor D. M., sin apelantice i prvotuženog, i u kojem je radi osiguranja kredita založio spornu nekretninu. Dalje, nesporno je da je zbog neispunjenja obveze vraćanja kredita od strane poduzeća „Deltra“ d.o.o. Ljubuški pokrenut ovršni postupak protiv prvotuženog i doneseno rješenje o ovrsi, te da je apelantica u tom postupku prigovor treće osobe istaknula nakon donošenja zaključka kojim je određena treća prodaja predmetne nekretnine, kada je istodobno podigla i tužbu u predmetnom parničnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima konkretnog slučaja sporno pravno pitanje ima li zakonska pretpostavka (suvlasništva bračnog partnera) jaču pravnu snagu od stjecanja založnog prava na temelju pravnog posla i u tom pogledu osiguranja poštovanja načela povjerenja u sadržaj zemljišnih knjiga.
36. U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako, između ostalog, nije utvrđena proizvoljnost u odlukama redovitih sudova kada su, uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, „ocijenili da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis (…)” (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 804/13 od 20. aprila 2016. godine, stavak 36., dostupna na www.ustavnisud.ba). Potom, Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovitog suda koji je u osporenoj odluci istaknuo da činjenica predstavlja li sporna imovina bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog nije mogla utjecati na utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora bez dokazane nesavjesnosti drugotužene kao kupca tih nekretnina. U navedenom predmetu redoviti sud je smatrao da je drugotužena upisom u javne knjige kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla stekla pravo vlasništva, a kako nije dokazana njezina nesavjesnost pri sačinjavanju tog pravnog posla, to nije bilo osnove za utvrđenje da je zbog toga zaključila ništavan pravni posao u dijelu koji se odnosi na bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog. Pri tome je redoviti sud u navedenom predmetu istaknuo da je apelantica prema tuženima jedino mogla istaknuti obligacijski zahtjev – isplatu protuvrijednosti njezinog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5010/13 od 15. rujna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud je u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. veljače 2017. godine s ostalim ukazanim referencama iz prakse Ustavnog suda, dostupnu na www.ustavnisud.ba), između ostalog, zauzeo stajalište „da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (je li postupao s povjerenjem u zemljišne knjige) već i na apelanticu koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama, a koja joj je dana odredbom članka 252. stavak (3) OZ, te da je apelantica imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva predmetne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantica nije poduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. srpnja 2007. godine) podnijela tek 13. lipnja 2009. godine, a njezin suprug prvotuženi je u tom parničnom postupku priznao tužbeni zahtjev“ (stavak 55.). U citiranom predmetu Ustavni sud je također zauzeo stajalište da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa“ (stavak 57.).
37. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u svezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud, suprotno apelantičinim tvrdnjama, smatra da u predmetnom postupku, sagledanom u cjelini, nije arbitrarno u smislu prava na pravično suđenje primijenjeno materijalno pravo kada su redoviti sudovi odbili njezin tužbeni zahtjev u situaciji u kojoj je u korist drugotužene (čija savjesnost tijekom postupka nije dovedena u pitanje), primjenom načela povjerenja u javne knjige i na temelju pravno valjanog sporazuma o zasnivanju založnog prava, uknjiženo založno pravo na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da su redoviti sudovi ispitali i apelantičinu savjesnost kako u kontekstu radnji koje je mogla poduzeti s ciljem zaštite svoje imovine tako i u kontekstu njezinog odnosa s prvotuženim. Pri tome, u svezi s apelantičinim navodima kojima ukazuje na ništavost sporazuma o zasnivanju hipoteke, Ustavni sud ukazuje da je nevaljanost ugovora posljedica nedostataka koji se tiču ugovornih stranaka, a ne trećih osoba, zbog relativnog djelovanja obveznih odnosa, pa stoga, prema navedenoj praksi redovitih sudova, koju Ustavni sud ne smatra proizvoljnom, apelantici pripada pravo da u konkretnom slučaju od prvotuženog traži naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantičinu štetu, uslijed čega su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
38. Dalje, u kontekstu apelantičinih prigovora kojima ukazuje na presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 049691 12 Rev od 11. lipnja 2016. godine i Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 017650 14 Rev od 19. svibnja 2016. godine za koje smatra da se odnose na sličnu pravnu situaciju kao i u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je apelantica u prilogu apelacije dostavila izvod iz sudske prakse u kojima je naveden sažetak odlučenja navedenih sudova. Međutim, iz sažetaka tih odluka na koje se apelantica pozvala, Ustavni sud ne primjećuje da su se redoviti sudovi bavili pitanjem ima li zakonska pretpostavka (suvlasništva bračnog partnera) jaču pravnu snagu od stjecanja založnog prava na temelju pravnog posla i osiguranja poštovanja načela povjerenja u sadržaj zemljišnih knjiga, o čemu je u predmetnom postupku bilo riječi. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) glede istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ako takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za što apelantica u konkretnom slučaju nije predočila dokaze.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b) Ostali navodi
40. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju navedenih prava, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, odbijajući apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava suvlasništva na spornoj nekretnini i ništavosti sporazuma o zasnivanju hipoteke, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelantica neutemeljeno ukazivala.
42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantičinog prava u tom pogledu.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević