Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5965/18 (Ž. T. i M.M.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5965/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-5965/18, rješavajući apelacije Željke Tičinović i M. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željka Tičinović protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032270 15 Rsž od 26. septembra 2018. godine i M. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 054735 18 Rev od 5. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5965/18

1. Željka Tičinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Livna, koju zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnijela je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 032270 15 Rsž od 26. septembra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužene (Srednja strukovna škola „Silvije Strahimir Kranjčević“ iz Livna) i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je odluka o prestanku radnog odnosa tužene od 20. juna 2014. godine nezakonita, da je tužena dužna vratiti apelantkinju na poslove koje je obnašala prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, te da joj na ime neisplaćenih plaća za period od 20. juna do 1. decembra 2014. godine isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužena 20. juna 2014. godine donijela odluku kojom apelantkinji prestaje radni odnos sa 23. junom 2014. godine zbog ispunjavanja uslova za odlazak u starosnu penziju, shodno odredbama člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelantkinja sa 23. junom 2014. godine navršila 65 godina života, a ima uplaćenog radnog staža 39 godina i 2 mjeseca, iz čega proizilazi da joj je radni odnos prestao po sili zakona. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su osnovani navodi tužene u odnosu na isplatu koja je apelantkinji dosuđena prvostepenom presudom (neisplaćene plate za period od 20. juna 2014. do 1. decembra 2014. godine), iz razloga što je odluka tužene o prestanku radnog odnosa zakonita, pa apelantkinji po tom osnovu ne pripadaju plate koje je potraživala jer nije stvarno obavljala rad. AP-6153/18

4. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 3. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 054735 18 Rev od 5. jula 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi („Nova Forma“ d.o.o. Šamac) da joj na ime plata, na ime naknade za ishranu, na ime regresa i na ime otpremine za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, te da na ime uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantkinja na pripremnom ročištu održanom 5. jula 2012. godine kao dokaz predložila finansijsko vještačenje u cilju dokazivanja visine predmetnih potraživanja, ali da ono nije provedeno, jer je prvostepeni sud na glavnoj raspravi održanoj 14. novembra 2013. godine donio odluku da se taj dokaz neće izvoditi. Naime, ukazano je da apelantkinja nije unaprijed položila iznos od 200,00 KM na ime troškova izvođenja tog dokaza u roku koji je odredio sud, pa je navedenu odluku sud donio na osnovu odredaba člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Takođe, Vrhovni sud je naveo da činjenicu da tuženi nije isplaćivao apelantkinji plate i naknade, sud je mogao utvrditi samo na osnovu vještačenja relevantne finansijske dokumentacije od strane stručne osobe, a što je u konkretnom slučaju izostalo, zbog čega nižestepeni sudovi nisu povrijedili odredbe čl. 8. i 126. Zakona o parničnom postupku kada su o postojanju spornih činjenica odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5965/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok se u predmetu AP-6153/18 apelant poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnim apelacijama odnose u suštini na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka koje su osporene pojedinačnim apelacijama dali jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5965/18 (Ž. T. i M.M.) | Sudska praksa | Aktio