Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5619/18 („Magrel“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5619/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-5619/18, rješavajući zahtjev „Magrel“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Magrel“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Magrel“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banja Luke, podnio je, 10. oktobra 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 105406 17 Pž od 28. februara 2018. godine. Apelant je, takođe, 17. decembra 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 105406 18 Ps od 28. maja 2018. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 105406 18 Ps od 28. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev „Energetika“ d.o.o u stečaju Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je traženo da sud obaveže apelanta da mu uplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe odnosno dana presuđenja pa do isplate na ime neplaćene a utrošene električne energije te da mu apelant naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o prijenosu električne energije i transformaciju napona 1. jula 2008. godine; da je tužitelj izvršavao usluge iz ugovora koje je apelant uredno plaćao sve do spornog perioda; da je apelant sporne račune vratio sa obrazloženjem da su iznosi veliki i da ne odgovaraju stvarnoj potrošnji; da je apelant izvršio reklamiranje računa, te da je u periodu koji je prethodio spornom periodu tužitelj omeo apelanta u posjedu na način da mu je u jednom periodu obustavio isporuku električne energije, što je utvrđeno i u sudskom postupku povodom smetnje posjeda jer je utvrđeno da je na taj način izvršen čin smetanja posjeda; da je nakon spornog perioda između apelanta i tužitelja došlo do raskida spornog ugovora i da je apelant, nakon toga, zaključio ugovor o isporuci električne energije sa preduzećem ,,Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka. S tim u vezi, navedeno da je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud zaključio da su se stranke-apelant i tužiteljnalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji, te da je obaveza kupca-apelanta bila da u skladu sa odredbom člana 516. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa odredbom čl. 262. i 17. istog zakona, da plati pružene usluge i tako svoju obavezu izvrši. Nadalje, taj sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je apelant potrošio struju za koji utrošak mu je račun ispostavljen i čije se plaćanje tražilo iz razloga jer je, prema mišljenju tog suda, visina vršnog opterećenja veća nego u periodu koji je prethodio predmetnim računima i iz razloga jer je tužitelj apelantu izvršio prekid isporuke struje na jednoj fazi iz kog razloga apelantove mašine nisu mogle raditi i nije opravdana potrošnja koja je sadržana u računima čije se plaćanje traži. Imajući u vidu navedeno Okružni privredni sud je donio presudu kao u dsipozitivu.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 105406 17 Pž od 28. februara 2018. godine uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja preciziran u prethodnim tačkama ove odluke i obavezan apelant na precizirana plaćanja te da tužitelju plati i troškove sastava žalbe u preciziranom iznosu dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te navedeno da je odredbom člana 191. ZPP-a propisano šta obrazloženje sudske odluke mora da sadrži i to: šta je zahtjev tužitelja, koje dokaze su stranke provele, kojim dokazima je sud poklonio vjeru a kojima ne i iz kog razloga, koje činjenice je sud utvrdio na temelju dokaza kojima je poklonio vjeru i koju je konkretnu materijalno pravnu normu primijenio u razrješenju spora. S tim u vezi je navedeno da je tačno da obrazloženje prvostepene presude ne ispunjava kriterije koje zahtijeva navedena zakonska odredba i da je ta povreda postupka je uticala na zakonitost pobijane presude. Obrazloženo je da je članom 4. Ugovora za prenos električne energije koji je zaključen 1. jula 2008. godine između parničnih stranaka ugovoreno da se kupac-apelant obavezuje izmiriti električnu energiju i platiti prodavcu-tužitelju za transformaciju 35/06, 304 kw i pokriće gubitaka transformacije, prijenos i održavanje korištenja postrojenja, cijenu određenu ugovorom i da će se cijena obračunavati po realnoj kalkulaciji troškova transformacije i nastalih gubitaka. Navedeno je da je ugovorom predviđeno i da redovna kalkulacija bude podložna reviziji od strane predstavnika ugovornih strana uz učešće nezavisnog stručnog lica – revizora, s tim da troškovi revizora padaju na teret kupca. Nadalje je navedeno da se članom 5. Ugovora prodavač-tužitelj obavezao da održava postrojenja i na taj način omogući kupcu-apelantu sigurno snabdijevanje električnom mrežom. S tim u vezi Viš privredni sud je naveo da prema njegovom mišljenju iz navedenog proizlazi da tužitelj nije bio snabdjevač električnom energijom u smislu Zakona o električnoj energiji („Službeni glasnik RS“ broj 8/08) i da se na njegovo poslovanje vezano za isporuku električne energije, koju njemu isporučuje ,,Elektrokrajina‘ Banjaluka, ne mogu primijeniti odredbe Zakona o električnoj energiji. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Višeg privrednog suda, transformacija i isporuka električne energije vršena je na osnovu ugovora a ne na osnovu Zakona o električnoj energiji a sloboda uređivanja obligacionih odnosa je regulirana osnovnim načelom iz člana 10. ZOO.

4. Kako je obrazložio taj sud predmetni ugovor između parničnih stranaka zaključen je slobodno izjavljenom voljom i po odobrenju stečajnog suda. Zaključenjem ugovora, apelant je prihvatio da će plaćati veću cijenu za isporučenu električnu energiju od strane tužitelja nego što je cijena električne energije koju je Elektrokrajina isporučivala tužitelju, ugovorom je regulirana cijena za prijenos, tansformaciju električne energije i da se obračunava prema kalkulaciji troškova transfomacije i nastalih gubitaka. Viši privredni sud je naveo da kada se ima u vidu sadržaj ugovora, to je apelant prilikom zaključenja ugovora imao saznanje da će cijena električne energije koju isporučuje tužitelj biti veća od cijene električne energije po kojoj „Elektrokrajina" fakturiše električnu energiju tužitelju. Prema mišljenju tog suda, jedina mogućnost kako to proizilazi iz ugovora i sadržaja predmeta u kome se vodi stečajni postupak nad tužiteljem je da tužitelj nastavi da isporučuje i transformiše električnu energiju poslovnim subjektima, a da krajnji potrošači snose sve troškove koji nastanu zbog prenosa i isporuke električne energije. Zaključenjem ugovora apelant je, prema tumaćenju tog suda, prihvatio da plaća cijenu prema ugovoru. U cijelom periodu trajanja ugovora u periodu od pet godina, apelant nije osporavao fakture nego ih je plaćo, osim spornih faktura, niti je putem revizije, a kako je to bilo ugovoreno, tražio provjeru potrošnje električne energije. Apelant kako to proizilazi iz sadržaja provedenih dokaza, a kako je obrazložio Viši privredni sud, nije prigovorio računima niti je angažovao revizora (član 4. Ugovora) kako bi se u postupku revizije utvrdila realna kalkulacija cijena po kojoj je tužitelj isporučivao električnu energiju. Prema obrazloženju presude, u skladu sa odredbom člana 467. ZOO na apelantu je bila obaveza da plati sporne račune, a ukoliko je smatrao da računi sadrže veći iznos nego što je to predviđeno ugovorom, mogao je staviti blagovremen prigovor u pogledu iznosa cijene i tražiti korekciju.

5. Viši privredni sud je nadalje obrazložio da nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke nije dao odgovor na pitanje koje je apelant istakao kao sporno pitanje, te prvostepeni sud nije imao osnova da na ovom dokazu utemelji svoju odluku. Nalaz nije dao odgovor na sporno pitanje, odnosno nalaz nema snagu dokaza stručnog lica koji je dao svoje mišljenje u pogledu sporne činjenice koja je odlučna za razrješenje spora. Ovo iz razloga, kako je naveo taj sud, jer iz zadatka koji je dat vještakuda odgovori na teoretska pitanja a ne da da mišljenje vezano za konkretnu situaciju isporuke električne energije u spornom periodu a što se odnosilo na davanje odgovora na pitanje šta znači brikovanje osigurača; da li nakon brikovanja mogu raditi mašine; da li ima potrošnje električne energije nakon brikovanja i da li nakon brikovanja može biti vršnog opterećenja. Obrazloženo je da je vještak dao odgovor na pitanja, ali nije dao mišljenje vezano za konkretnu pravnu situaciju i činjenicu da li je u spornom periodu apelant obavljao svoju djelatnost i vršio potrošnju električne energije, niti je u skladu sa teretom dokazivanja saglasno odredbi člana 7. i 123. ZPP apelant dokazao da u spornom periodu nije obavljao djelatnost i trošio električnu energiju. Prema mišljenjau tog suda pravilno se žalbom tužitelja ukazuje na to da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na temelju provedenih dokaza. Po ocjeni Višeg privrednog suda, u skladu sa provedenim dokazima, tužitelj je dokazao činjenicu da je u spornom periodu u skladu sa zaključenim ugovorom i ugovorenom cijenom vršio isporuku električne energije i obračun utroška električne energije. Shodno navedenom u skladu sa odredbom člana 516. i 262. ZOO zahtjev tužitelj za plaćanje je, prema zaključku tog suda, osnovan iz kog razloga je prvostepena presuda preinačena u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 2. i 4. ZPP.

6. Nakon toga, Okružni privredni sud je donio rješenje broj 57 0 Ps 105406 18 IP od 28. maja 2018. godine kojim je dozvolio izvršenje navedene presude Višeg privrednog suda. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor koji je rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 105406 18 Ip od 5. jula 2018. godine odbijen. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je rješenjem (čiji broj i datum nisu precizirani niti je rješenje dostavljeno uz apelaciju) žalbu odbio kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da osporena presuda ne sadrži adekvatno obrazloženje te da je drugostepeni sud uzeo kao pravilan nalaz i mišljenje vještaka iako nije ponovno proveo taj dokaz niti je zakazao ročište na kojem bi se taj dokaz proveo. Navodi i da je apelant proveo dokaz na okolnost da mu tužitelj u spornom periodu uopće nije isporučivao električnu energiju a da ju je pokušao naplatiti putem spornih računa a da Viši privredni sud nije cijenio te apelantove dokaze. Apelant navodi i da traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje navedene presude do okončanja postupka po apelaciji jer bi u suprotnom, plaćanjem spornog duga, apelantu nastala nenadoknadiva materijalna šteta koja bi se ogledala u nemogućnosti da obavlja svoju djelatnost i plati radnike jer bi mu računi bli blokirani.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

11. Ustavni sud primjećuje da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi mu usljed izvršenja osporene presude nastala nenadoknadiva materijalna šteta jer ne bi mogao obavljati svoju djelatnost niti platiti radnike Međutim, Ustavni sud smatra da navedeni razlog nije dovoljan da bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru iz razloga što zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno donijeti traženu privremenu mjeru a pogotovo u slučaju kada apelant traži odlaganje izvršenja pravosnažne i konačne sudske presude Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda pa je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5619/18 („Magrel“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio