Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-346/17 (I.Š.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-346/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 346/17, rješavajući apelaciju I. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. Š. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 016213 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant I. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 27. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 016213 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženih ZU Dom zdravlja Velika Kladuša i Hamdije Eškića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 17. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. oktobra do 5. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 016213 15 P 2 od 20. maja 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i prvotuženi obavezan da na ime nematerijalne štete, duševne boli zbog smrti malodobnog djeteta, apelantu isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 19. aprila 2012. godine do konačne isplate. Istom presudom je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev odbijen u cjelini.
6. U obrazloženju su, prije svega, istaknute činjenične tvrdnje iz tužbe prema kojima je drugotuženi presudom iz krivičnog postupka proglašen krivim da je počinio krivično djelo, teško djelo protiv zdravlja ljudi, jer je iz nehata kao liječnik pri pružanju liječničke pomoći primijenio očigledno nepodoban način liječenja usljed čega je nastupila smrt apelantove malodobne kćerke. Tuženi su u cjelini osporili tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, i to prvotuženi iz razloga što je kao poslodavac osigurao sve neophodne uvjete rada drugotuženom kao svom zaposleniku (ljekaru), koji je krivično djelo za koje je osuđen učinio iz nehata, kako je utvrdio sud u krivičnom postupku. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je 9. oktobra 2014. godine donio presudu koju je Kantonalni sud ukinuo rješenjem od 6. novembra 2015. godine, nakon čega u ponovnom postupku, na osnovu dokaza koji su već ranije izvedeni i uz saglasnost parničnih stranaka, nisu ponovno izvođeni na glavnoj raspravi, kao i novih dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi, zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog osnovan dok je u odnosu na drugotuženog neosnovan. S tog aspekta, Općinski sud je u obrazloženju presude veoma iscrpno obrazložio razloge neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog (str. 4. i 5. presude), te je u tom pravcu iznio ključne činjenice koje se tiču krivičnog postupka koji se vodio protiv drugotuženog. Općinski sud je ukazao da je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 26. maja 2011. godine drugotuženi proglašen krivim za teško djelo protiv zdravlja ljudi, da mu je izrečena uvjetna osuda i da je predmetno krivično djelo počinjeno iz nehata. Imajući u vidu apelantov konkretan tužbeni zahtjev prema tuženim, dakle naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka djeteta, neosnovanim je ocijenjen prigovor prvotuženog da je apelant imao pravo zahtijevati naknadu štete samo od drugotuženog kao njegovog zaposlenika. Ovo iz razloga što drugotuženi navedeno krivično djelo nije počinio namjerno (nego iz nehata) pa je proizašao zaključak da prvotuženi u organizacijskom smislu drugotuženom nije osigurao sve neophodne uvjete rada. Stoga je prvotuženi obavezan na naknadu štete apelantu primjenom odredbe člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 170. istog zakona. Obrazlažući neosnovanost prigovora zastare potraživanja, Općinski sud je naveo sadržaj relevantnih odredbi ZOO-a (čl. 376. i 377), te je pri tom krenuo od činjenice da je apelant za štetu i počinioca saznao 26. januara 2002. godine smrću djeteta, da je tužba podnesena 19. aprila 2012. godine i da je šteta nastupila usljed izvršenja krivičnog djela, pa je imajući u vidu okolnost da je drugotuženi kao zaposlenik prvotuženog postupao iz nehata, zaključio da drugotuženi nije obavezan apelantu naknaditi štetu. S druge strane, odgovornost prvotuženog kao poslodavca drugotuženog je opravdana u smislu člana
170. ZOO-a, pa je izrekom presude prvotuženi obavezan na naknadu štete u traženom iznosu. Pojašnjavajući razloge primjenjivosti člana 377. stav 2. ZOO-a, kojom je propisan privilegirani rok zastare kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, Općinski sud je imao u vidu da prekid zastarijevanja krivičnog postupka povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, koje ponovno počinje teći od pravosnažnosti osuđujuće krivične presude. Stoga, kako je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, rok zastarjelosti je, po ocjeni suda, ponovo počeo teći od pravosnažnosti osuđujuće krivične presude, dakle od 26. maja 2011. godine, pa proizlazi da zastara u smislu člana 377. ZOO-a prema prvotuženom nije nastupila. Donoseći odluku kojom je obavezao prvotuženog na isplatu glavnog duga, sud ga je obavezao i na plaćanje zakonskih zateznih kamata, u smislu odredbe člana 277. stav 1. ZOO-a.
7. Odlučujući o žalbi prvotuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 23 0 P 016213 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine kojom se žalba uvažava i prvostepena presuda preinačava na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen kao neosnovan. Nakon što je ispitao osporenu presudu s aspekta žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je žalba osnovana, te je u tom pravcu ponovio predmet spora i ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, iz kojih je prvostepeni sud zaključio da apelantu shodno članu 200. ZOO-a pripada novčana naknada na ime duševne boli zbog smrti djeteta u novčanom iznosu od 20.000,00 KM, pa je prvotuženog obavezao na isplatu. Cijeneći pobijanu presudu, Kantonalni sud je potvrdio pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda koje nije dovedeno u sumnju ni navodima žalbe. Međutim, opravdani su, po ocjeni Kantonalnog suda, prigovori prvotuženog u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava u situaciji kada je prvostepeni sud istaknuti prigovor zastare ocijenio neosnovanim. U tom kontekstu, Kantonalni sud je naveo sadržaj odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a i ukazao na praksu Ustavnog suda u odlukama br. AP 4128/10 i AP 2829/15, te je zaključio da se navedena odredba nije mogla primijeniti na prvotuženog čija odgovornost nije utvrđena u krivičnom postupku, pa stoga ni stav (2) navedene odredbe kojom je propisan prekid zastarijevanja. Kantonalni sud smatra da se u odnosu na prvotuženog isključivo mogla primijeniti odredba člana
376. ZOO-a koja propisuje subjektivni rok zastarjelosti od tri godine i objektivni rok od pet godina. Imajući u vidu da je apelantu šteta nastala smrću malodobnog djeteta 26. januara 2002. godine i da je tužbu sa zahtjevom za naknadu štete podnio 19. aprila 2012. godine, proizašao je zaključak da je tužba podnesena protekom roka iz odredbe člana 376. ZOO-a. Kantonalni sud je naglasio da je apelant mogao podnijeti tužbu radi naknade štete protiv prvotuženog najkasnije u roku od pet godina od nastanka štete, ne čekajući ishod krivičnog postupka protiv drugotuženog koji je pokrenut 2003. godine. Kako je tužba u odnosu na prvotuženog podnesena kada je već proteklo više od pet godina od isteka zakonom propisanog roka zastarjelosti od pet godina od nastanka štete koji je istekao 2007. godine, proizašao je zaključak da je predmetno potraživanje u odnosu na prvotuženog zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. ZOO-a. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 229. st. 1. i 4. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO-a, smatrajući da Kantonalni sud nije dao valjane i prihvatljive razloge za stav da prvotuženi nije odgovoran. Apelant ukazuje da je praksa Ustavnog suda na koju se poziva Kantonalni sud neprimjenjiva u konkretnim okolnostima jer se privilegirani rok može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne prema trećim licima. Smatra da je neprihvatljiv stav iz osporene presude u pogledu obaveze da tužbu protiv prvotuženog podnese u roku iz odredbe člana 376. ZOO-a (objektivni rok od pet godina i subjektivni rok od tri godine) jer je, kako bi dokazao svoj tužbeni zahtjev, morao čekati ishod krivičnog postupka koji se vodio protiv drugotuženog u svojstvu zaposlenika prvotuženog. Iz navedenih razloga je predložio da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
9. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da odluka sadrži činjeničnopravne razloge koji su taj sud opredijelili da preinači prvostepenu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. Prvotuženi osporava navode iz apelacije ukazujući da je Kantonalni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, i to pravilnom primjenom materijalnog prava.
11. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju iscrpno opisao tok krivičnog postupka koji se protiv njega vodio, ukazujući na okolnosti zbog kojih smatra da svojim radnjama nije prouzrokovao štetu. V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Odgovornost preduzeća Član 170.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.
(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
Opći rok zastare Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 016213 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda ukazujući da je navedenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
22. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO-a, a ne odredbu člana 376. ZOO-a, budući da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela. Dakle, sporno pitanje koje je apelacijom pokrenuto jeste pitanje primjene materijalnog prava s aspekta zastarnih rokova – općih iz člana 376. ZOO-a ili produženih (tzv. privilegiranih ili posebnih) iz člana 377. ZOO-a.
23. U kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud naglašava da je pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava raspravljano u velikom broju predmeta, između ostalog i u predmetima na koje se u obrazloženju svoje odluke pozvao Kantonalni sud u osporenoj presudi (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. S obzirom na to da apelant primjenu zastarnog roka iz člana 377. ZOO-a dovodi u vezu s odredbom člana 170. ZOO-a i svoje navode zasniva na tvrdnji da je prvotuženi kao poslodavac odgovoran za štetu zbog radnji koje je počinio njegov zaposlenik (ljekar, drugotuženi) koji je u krivičnom postupku proglašen krivim za krivično djelo, teško djelo protiv zdravlja ljudi, Ustavni sud će ispitati da li je apelantovo pravo na pravično suđenje u građanskom postupku iz kog je proizašla osporena presuda primjenom odredbe člana 376. ZOO-a za koju apelant tvrdi da je pogrešno primijenjena bilo ugroženo ili ograničeno odlukom Kantonalnog suda zbog neprimjenjivanja odredbe člana 377. ZOO-a. U vezi s tim, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita prirodu ovih rokova u konkretnom slučaju (čl. 376. i 377. ZOO-a).
25. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), svrha rokova zastarjelosti da osiguraju pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996- IV; Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII i J. A. Pye (Oxford) Ltd i J. A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
26. Nadalje, Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pri tom, Evropski sud cijeni da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice u pitanju, s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002. godine; citirani predmet Vrbica, stav 72. i Majski protiv Hrvatske (br. 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. jul 2011. godine). Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 44252/10 od 2. oktobra 2012. godine, stav 33), analizirajući prirodu zastarnih rokova u vezi sa članom 377. ZOO-a (koji zastaru regulira na identičan način kao i ZOO), istakao da navedeni član predviđa duži zastarni rok za naknadu štete u slučaju kad je šteta nastala krivičnim djelom i na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, kako je dalje naveo Evropski sud u citiranoj odluci, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj je zakonski rok primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je u citiranoj odluci ukazao sljedeće: „(…) da su u ovom (konkretnom) predmetu podnosioci podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom Općinskom sudu u Dubrovniku dana 7. septembra 2000. godine. U to vrijeme zakonski zastarni rok za djelo o kojem je riječ još nije bio istekao, u skladu sa članom 377. ZOO-a, te je još uvijek bio u toku usporedni krivični postupak protiv počinilaca. Međutim, opći zakonski zastarni rok iz člana 376. ZOO-a istekao je više od četiri godine prije toga. U tom pogledu Sud zapaža da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem člana 376. ZOO-a (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U pogledu tvrdnje podnosilaca kako su temeljem člana 12. ZPP građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Sud zapaža kako ništa u materijalima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja. S tim bi u vezi Sud ponovio da nije njegova zadaća tumačiti i primjenjivati domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova“.
27. Dovodeći u vezu navedene stavove s relevantnim odredbama ZOO-a kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, Ustavni sud, imajući u vidu da njegov zadatak nije tumačenje i primjena prava (osim izuzetno, vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), ne može zaključiti da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u odnosu na prvotuženog (tužbeni zahtjev prema drugotuženom odbijen je prvostepenom presudom protiv koje nije izjavljena žalba). Naime, iz osporene presude i dostavljene dokumentacije proizlazi da odgovornost prvotuženog u krivičnom postupku nije ni utvrđivana, već odgovornost drugotuženog koji, kako proizlazi iz prvostepene presude, nije obavezan na naknadu štete po apelantovoj tužbi u građanskoj parnici jer je predmetno krivično djelo počinio iz nehata (protiv ove odluke apelant nije podnosio žalbu), zbog čega je Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, zaključio da se u odnosu na prvotuženog kao poslodavca nije mogao primijeniti privilegirani rok iz člana 377. ZOO-a, već opći rok iz člana 376. ZOO-a. Pri tome je Kantonalni sud u obrazloženju presude vrlo iscrpno (stranica 4. presude) naveo razloge i sudsku praksu Ustavnog suda (AP 4128/10 i AP 2829/15), iz kojih proizlazi da je apelant imao obavezu u općem roku od pet godina od nastanka štete podnijeti tužbu protiv prvotuženog, ne čekajući ishod krivičnog postupka protiv drugotuženog i donošenje osuđujuće presude. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda iz citirane odluke Baničević protiv Hrvatske (st. 34. i 35. navedene odluke) iz kog proizlazi obligatornost redovnih sudova u građanskoj parnici da ispitaju osnovanost zahtjeva za naknadu štete prema općem zastarnom roku iz člana 376. st 1. i 2. ZOO-a i u slučaju kad je podnesena „građanska tužba za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom“, dakle dovodeći tu odredbu u kontekst s odredbom člana 377. ZOO-a, kako je Kantonalni sud i postupio u konkretnom slučaju.
28. Navedeno stoga što je tokom predmetnog postupka nesporno utvrđeno da je apelant za štetu kao i počinioca (drugotuženi) saznao 26. januara 2002. godine (smrću malodobnog djeteta), a da je tužba protiv prvotuženog (i drugotuženog u odnosu na kog je tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen) podnesena 19. aprila 2012. godine, dakle protekom općeg zastarnog roka za naknadu štete iz člana 376. ZOO-a. Uz to, kako iz obrazloženja osporene presude proizlazi, apelant ni na koji način nije opravdao razlog koji ga je spriječio da tužbu podnese u zakonom propisanom roku, u smislu citiranog člana, pa se apelantovi navodi u pravcu nedostatka dokaza (krivične osuđujuće presude) za podnošenje tužbe (građanske) u konkretnim okolnostima čine neosnovanim, jer navedeni osnov, pogotovo pri utvrđivanju odgovornosti poslodavca, nije niti jedini niti apsolutni.
29. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i stav Ustavnog suda zauzet u citiranim odlukama, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud primjenom odredbi o zastarjelosti potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete (nematerijalne), pri čemu je naveo jasno i argumentirano obrazloženje, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporene presude bila proizvoljna.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević