Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5958/18 (I. P. i M. B.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5958/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-5958/18, rješavajući apelacije Ivana Prskala i Mirsada Beganovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivan Prskalo protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 037022 14 Gž od 14. avgusta 2018. godine i Mirsad Beganović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Mal 019372 17 Gž od 5. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5958/18

1. Ivan Prskalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 037022 14 Gž od 14. avgusta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je uvažena žalba tužitelja („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) i preinačena prvostepena presuda na način da je obavezan apelant da isplati tužitelju regresni dug u iznosu od 1.264,32 KM (umjesto iznosa od 632,16 KM dosuđenog prvostepenom presudom).

3. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da tužitelj potražuje od apelanta regresni dug u iznosu od 2.528,64 KM, odnosno 50% od 5.057,29 KM koji iznos je tužitelj isplatio učesniku nezgode L. K. povodom saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovalo neosigurano vozilo kojim je upravljao apelant i vozilo kojim je upravljao L. K. S obzirom na utvrđenu odgovornost apelanta od 25% i nesporno isplaćenu štetu oštećenom L. K. u iznosu od 5.057,29 KM, Kantonalni sud je istakao da je osnovano potraživanje tužitelja za isplatu regresa u omjeru apelantove odgovornosti, tj. u iznosu od 1.264,32 KM, na što je tužitelj osnovano ukazao u žalbi. Osim toga, navedeno je da regresno potraživanje društva za osiguranje prema neosiguranom imaocu motornog vozila zastarijeva u općem zastarnom roku iz odredaba člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je društvo za osiguranje isplatilo oštećenom štetu (u konkretnom slučaju šteta je isplaćena 6. marta 2008. godine, a tužba podnesena 6. septembra 2011. godine, iz čega proizilazi da zastarni rok od pet godina nije protekao).

AP-6324/18

4. Mirsad Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 5. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 Mal 019372 17 Rev od 3. jula 2018. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Mal 019372 17 Gž od 5. jula 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4393/17 od 20. decembra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda od 5. jula 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

5. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužitelju (Zaštitni fond Federacije BiH) isplati na ime regresnog duga iznos od 1.100,00 KM.

6. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tužitelj dokazao odlučne činjenice da je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu (preciznije opisano u obrazloženju osporene odluke) kojom prilikom je na drugom automobilu nastala šteta, a da u momentu nastanka nezgode apelantovo vozilo nije imalo zaključen ugovor za slučaj štete pričinjene trećim licima, te da je apelant nezgodu prouzrokovao pod uticajem alkohola. Dalje, navedeno je da je tužitelj 12. februara 2007. godine isplatio oštećenom (S. P.) štetu u iznosu od 1.100,00 KM, dok je tužbu protiv apelanta podnio preporučenom pošiljkom 13. februara 2012. godine. Kantonalni sud je ukazao da regresno potraživanje tužitelja prema neosiguranom imaocu motornog vozila zastarijeva u općem zastarnom roku iz odredaba člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno za pet godina. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 361. Zakona o obligacionim odnosima određeno da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom tužitelj imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze počev od 13. februara 2007. godine, pa imajući u vidu da je tužbu podnio preporučenom pošiljkom 13. februara 2012. godine, zaključeno je da predmetno potraživanje nije zastarjelo, jer je tužba podnesena u okviru petogodišnjeg roka (zadnji dan za blagovremeno podnošenje tužbe bio je 13. februar 2012. godine).

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5958/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. S obzirom na činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženjima odluka koje su osporene pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5958/18 (I. P. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio