Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-773/17 (E. H.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-773/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-773/17 rješavajući apelaciju Emine Halilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Emina Halilović protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 150677 16 Rev od 30. novembra 2016. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 150677 15 Gž od 24.

novembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 150677 12 P od 30. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emina Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Malmea, Švedska, koju zastupa Rade K. Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 150677 16 Rev od 30. novembra 2016. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 150677 15 Gž od 24. novembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 150677 12 P od 30. decembra 2014. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 150677 12 P od 30. decembra 2014. godine, odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tuženi P. R. (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj preda u posjed, slobodan od lica i stvari, stan koji se nalazi u ulici Vojvode Prijezde u stambenoj zgradi zvanoj „Krivaja“, bliže opisan u izreci te odluke (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Takođe, navedenom presudom obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.010,00 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju odluke naveo, da iz provedenih dokaza (bliže navedenih u toj odluci), između ostalog, proizlazi da je suprug apelantice (H. H.) 9. novembra 1970. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, a da je apelantica sa istim zaključila brak 2. aprila 1966. godine (suprug apelantice umro 16. novembra 2003. godine). Nadalje, da je suprug apelantice 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je podnio zahtjev za povrat stana, te da je Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela 13. juna 2000. godine odluku da su nadležni upravni organi dužni da lica navedena u odluci Komisije uvedu u posjed. Zatim, da je apelantica vodila postupak za utvrđenje stanarskog prava na predmetnom stanu, da je Osnovni sud donio Presudu broj 71 0 P 037911 04 P od 23. februara 2010. godine (u daljnjem tekstu: Presuda Osnovnog suda od 23. februara 2010. godine), kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da je stekla pravo na predmetnom stanu i zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed, te da je Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 037911 13 Gvl od 25. decembra 2013. godine odbijen prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka navedenom presudom od 23. februara 2010. godine. Takođe je utvrđeno, da je apelantica vodila upravni spor protiv Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske radi poništenja rješenja kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev njenog supruga za izvršenje odluke Komisije od 13. juna 2002. godine, te da je Okružni sud donio presudu kojom se tužba apelantice odbija kao neosnovana.

4. Osnovni sud je povodom prigovora tuženog da je predmetna stvar pravosnažno presuđena, naveo da je odredbom člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), propisano da nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je stvar pravosnažno presuđena. Nadalje, da je uvidom i čitanjem Presude Osnovnog suda od 23. februara 2010. godine utvrđeno, da je u pravnoj stvari apelantice, protiv istog tuženog, donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev apelantice (kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, što je tuženi dužan priznati, te da joj isti stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed), odbijen kao neosnovan. Zatim, da je navedena presuda od 23. februara 2010. godine, potvrđena presudom Okružnog suda od 12. oktobra 2010. godine. Osnovni sud je ukazao da je apelantica predmetnim tužbenim zahtjevom (u konkretnom parničnom postupku) tražila da se obaveže tuženi da joj predmetni stan, oslobodi od stvari i lica i preda joj ga u posjed. U vezi s navedenim, je ukazano da je u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP, za postojanje presuđene pravne stvari potrebno da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u postupku u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Osnovni sud je istakao da kada se uporede parnični postupak koji je okončan pravosnažnom presudom od 23. februara 2010. godine i parnični postupak koji je u toku, da je vidljivo da su u pitanju iste parnične stranke i da su njihove uloge u oba postupka iste, odnosno da se apelantica u oba postupka nalazi u ulozi tužioca, te da se P. R. u oba postupka nalazi u ulozi tuženog, pa je ispunjen uslov u pogledu identiteta parničnih stranaka. Zatim, kada se uporedi sadržaj tužbe kojom je pokrenut predmetni parnični postupak i Presuda Osnovnog suda od 23. februara 2010. godine, u kojoj je istaknuto šta je to apelantica navela u tužbi u prethodnom parničnom postupku (koji je pravosnažno okončan), proizlazi da i u pogledu činjeničnog osnova postoji identitet, jer apelantica u oba postupka traži da joj se vrati u posjed isti stan, koji se nalazi na istoj adresi, iste površine, te da su istovrsne i okolnosti u pogledu napuštanja stana od strane apelantice, pa je ispunjen i drugi uslov koji se traži kako bi prigovor presuđene stvari bio osnovan. Takođe, da je uporedbom tužbenog zahtjeva koji je sadržan u predmetnoj tužbi apelantice i tužbenog zahtjeva koji je sadržan u izreci Presude Osnovnog suda od 23. februara 2010. godine, utvrđeno da je sud u pogledu tužbenog zahtjeva apelantice koji je postavljen u konkretnoj predmetnoj tužbi, već odlučivao u parničnom postupku koji je pravosnažno okončan, te je Osnovni sud u skladu sa navedenim utvrdio da je ispunjen i treći uslov koji se traži da bi se mogao usvojiti prigovor o presuđenoj stvari, jer sud o istom tužbenom zahtjevu ne može dva puta odlučivati.

5. Osnovni sud je u obrazloženju prvostepene odluke, takođe, istakao da sve da se i ne radi o presuđenoj stvari, da bi apelantičin tužbeni zahtjev bio neosnovan. Naime, tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor aktivne legitimacije apelantice za vođenje predmetnog spora, koji prigovor je Osnovni sud ocijenio kao osnovan. U vezi s tim je navedeno, da reivindikacionu tužbu može podnijeti vlasnik individualno određene stvari koji je prestao biti njen držalac protiv držaoca stvari. Nadalje, da je odredbom člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, propisano da bi vlasnik ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog. Osnovni sud je ocijenio da apelantica u toku postupka nije dokazala da je stvar koja je predmet spora u njenom vlasništvu, dok je sa druge strane tuženi kao dokaz predložio rješenje RUGIP PJ Banjaluke - Odjeljenje za katastar nekretnina od 19. jula 2004. godine, te je uvidom i čitanjem navedenog rješenja utvrđeno da je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove donijela rješenje kojim se tuženom dozvoljava da na osnovu ugovora o otkupu stana u državnoj svojini od 7. juna 2004. godine, izvrši upis prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, sa 1/1 dijela. Naime, na osnovu navedenog rješenja utvrđeno je da je tuženi stekao pravo svojine na predmetnom stanu. Osnovni sud je zaključio, da apelantica ne samo da nije dokazala da je stan u njenom vlasništvu, a koji uslov je tražen odredbom člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, nego je tuženi dokazao da je predmetni stan, a čiju predaju apelantica traži, njegovo vlasništvo. Osnovni sud je naglasio da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda od 23. februara 2010. godine, odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje stanarskog prava na predmetnoj nekretnini, pa se na osnovu toga može utvrditi da apelantica ne samo da nema pravo svojine na spornoj nepokretnosti, nego da joj nije priznato ni stanarsko pravo.

6. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 150677 15 Gž od 24. novembra 2015. godine, povodom apelantičine žalbe, po službenoj dužnosti, presudu Osnovnog suda od 30. decembra 2014. godine, u djelu u kojem je odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu ukinuo i apelantičinu tužbu odbacio. Takođe, navedenom odlukom apelantičina žalba je u ostalom djelu odbijena, te rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u prvostepenoj presudi u pobijanom dosuđujućem dijelu, potvrđeno.

7. Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo, da je u konkretnom slučaju, postupajući po tužbi apelantice, prvostepeni sud odlučivao o zahtjevu o kome je pravosnažno odlučeno Presudom Osnovnog suda od 23. februara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda. Zatim, da je odredbama člana 196. st. 1. i 2. ZPP propisano da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna, te da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i da će ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciti tužbu. U vezi s tim je istaknuto, kada se ima u vidu tužba i postavljeni tužbeni zahtjev u konkretnom postupku, može se zaključiti da je u odnosu na postupak koji je vođen kod Osnovnog suda pod brojem 71 0 P 037911 04 P postavljen identičan tužbeni zahtjev za predaju u posjed. Okružni sud je ocijenio da se ne mogu prihvatiti apelantičine tvrdnje da se tužbeni zahtjevi razlikuju, s obzirom da je raniji tužbeni zahtjev sadržavao i tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelantica stekla stanarsko pravo, pored zahtjeva za predaju u posjed a da zahtjev u ovoj parnici je samo kondemnatorni zahtjev za predaju u posjed i da se ne radi o identičnom tužbenom zahtjevu. Nadalje, da postoji identitet parničnih stranaka, s obzirom da je u obje parnice kao tužiteljica označena apelantica a kao tuženi P. R.. Zatim, postoji i identitet činjenica iznesenih u toku postupka, na kojima apelantica temelji tužbeni zahtjev za predaju u posjed. Okružni sud je ukazao, da iz dokaza koji su izvedeni u konkretnom postupku, ugovora o korištenju stana od 9. novembra 1970. godine, zatim zahtjeva i odluke Komisije, proizlazi isti činjenični osnov kao i onaj kojim su se sudovi bavili u ranije vođenom gore označenom postupku. Okružni sud je zaključio da u takvoj situaciji, i kada apelantica u toku postupka nije istakla nove činjenice i predložila nove dokaze, proizlazi da je prvostepeni sud odlučivao o tužbenom zahtjevu o kome je već pravosnažno presuđeno. Okružni sud je naglasio da i u konkretnom postupku apelantica nije dokazala da je do 19. aprila 2000. godine podnijela zahtjev za povrat stana kod nadležnog organa uprave, te da nije dokazala da je blagovremeno podnijela zahtjev za izvršenje odluke Komisije. S obzirom na naprijed navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u situaciji kada je zauzeo stav da se radi o presuđenoj stvari, bio u obavezi donijeti odluku kojom se tužba apelantice odbacuje, što u konkretnom slučaju nije učinio, čime je povrijedio odredbu člana 196. st. 1. i 2. ZPP.

8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 150677 16 Rev od 30. novembra 2016. godine, odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda od 24. novembra 2015. godine.

9. U obrazloženju navedenog rješenja, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je u konkretnoj parnici i ranije okončanoj parnici ispunjen uslov u pogledu postojanja subjektivnog identiteta, jer se u obje parnice radi o istim parničnim strankama, kao i uslov objektivnog identiteta jer konkretnu parnicu i ranije okončani postupak karakteriše sadržajno isti tužbeni zahtjev - za predaju u posjed predmetnog stana (u prvom slučaju kao dio - od više postavljenih zahtjeva a u drugom slučaju, kao samostalni zahtjev). Zatim, da je tužbeni zahtjev u obje parnice zasnovan na potpuno istom činjeničnom osnovu i na istim dokazima pa da je ispunjen i taj uslov za određivanje identiteta između navedene dvije parnice. Naime, radi se o istom životnom događaju (od dodjele predmetnog stana na korištenje suprugu apelantice, napuštanja stana zbog ratnih dejstava, dodjele stana na korištenje tuženom, otkupu stana od strane tuženog, pokretanja postupaka od strane prednika apelantice a zatim i od strane apelantice kod nadležnih organa i sudova u vezi vraćanja stana u posjed...) koji u oba ta slučaja, na temelju istih provedenih dokaza, predstavlja podlogu za donošenje odluke. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi revizije da se u konkretnom slučaju ne radi o istom činjeničnom osnovu, koji je takođe uslov za određivanje sadržajnog identiteta između sporova u navedenim parnicama.

Apelacioni navodi

10. Apelantica smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, povredu navedenih prava apelantica vidi u načinu na koji je Osnovni sud primijenio materijalno pravo, odnosno kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe ZPP. S tim u vezi apelantica je istakla, da iz dokaza provedenih u toku postupka nesporno proizlazi da je aktivno legitimisana da podnese tužbu u konkretnoj parnici, da je proizvoljno pozivanje prvostepenog suda na odredbe člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Zatim, da je proizvoljan stav Osnovnog suda da apelantica nije dokazala da je predmetni stan njeno vlasništvo (jer je stanarsko pravo ekvivalent prava vlasništva na predmetnom stanu), te da u predmetnoj parnici nisu ispunjeni uslovi za postojanje res iudicata jer u predmetnoj parnici u odnosu na pravosnažno okončanu parnicu ne postoji identitet zahtjeva (u pravosnažno okončanoj parnici radilo se o tužbi za utvrđenje, a tužba u konkretnoj parnici kondemnatorna jer se tužbenim zahtjevom traži osuda na činidbu).

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, u suštini, odnose na način na koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, uzimajući u obzir detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u konkretnom slučaju, a vezano za njihov zaključak da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, kao i činjenicu da je iz tog razloga apelantičin tužbeni zahtjev odbačen, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-773/17 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio