Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-881/18 (G. M.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-881/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-881/18, rješavajući apelaciju Gorana Mrkaića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Mrkaić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 094877 15 Rev od 9. novembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Mrkaić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Aranđelovca, Republika Srbija, kojeg zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 094877 15 Rev od 9. novembra 2017. godine.
2. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Općina Ilidža - Općinsko vijeće i S.Č.), na ime naknade štete, solidarno isplate iznos od 96.533,33 KM, koji odgovara tržišnoj vrijednosti od 1/3 zemljišta koje se nalazi u Gornjem Butmiru, čija vrijednost je utvrđena po Komisiji za utvrđivanje vrijednosti nekretnina u sudskim sporovima Općine Ilidža, sa zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe do isplate i troškovima postupka.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su raniji vlasnici na predmetnom zemljištu bili apelantov prednik i druga lica, te da je po osnovu nacionalizacije koja je provedena shodno članu 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 i 32/68) zemljište prešlo u društveno, a kasnije u državno vlasništvo. Vrhovni sud je, također, naveo da je utvrđeno da je predmetno zemljište ostalo u državnom vlasništvu sve do donošenja rješenja Općinskog vijeća Općine Ilidža od 19. februara 2008. godine kojim je, rješavajući po zahtjevu S.Č., u predmetu utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom gradskom građevinskom zemljištu, na kome je S.Č. sagradio poslovni objekat, utvrđen prestanak prava korištenja ranijim nosiocima prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu (apelantov prednik i druga lica) u svrhu privođenja zemljišta trajnoj namjeni, tj. radi legalizacije poslovnog objekta, te je naloženo brisanje dosadašnjih nosilaca prava korištenja i upis prava vlasništva u korist S.Č. sa dijelom 1/1. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da je izvršenom nacionalizacijom prestalo pravo svojine ranijih vlasnika i uspostavljena su nova prava na tom zemljištu, tj. prednik apelanta je bio upisan sa pravom korištenja u dijelu 1/3 sve do donošenja odluke o predaji tog zemljišta u posjed općini ili drugom licu, pa se shodno karakteru zemljišta na isto primjenjuju odredbe Zakona o građevinskom zemljištu prema kojima istim upravlja i raspolaže općina na čijem području je to zemljište na način i pod uvjetima predviđeno zakonom i podzakonskim propisom (čl. 6. i 11. Zakona o građevinskom zemljištu). Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je odredbom člana 6. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/98) propisano da se pravo vlasništva može ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, saglasno sa Ustavom na način i pod uvjetom određenim zakonom, dok je stavom 2. istog člana propisano da vlasnik ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, navedene odredbe zakona se ne mogu primijeniti na konkretnu pravnu situaciju iz razloga što je predmetno zemljište privedeno namjeni i dodijeljeno drugotuženom S.Č. u svrhu privođenja zemljišta trajnoj namjeni radi legalizacije poslovnog objekta, a kako je pravo prednika apelanta uspostavljeno sve do privođenja zemljišta trajnoj namjeni (član 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta) to apelantu ne pripada naknada za zemljište. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da ni pravomoćnim Rješenje Općinskog vijeća Općine Ilidža od 19. februara 2008. godine nije utvrđeno pravo apelanta na naknadu za izuzetu nepokretnost. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio na nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz kojih proizilazi pravo sadržano u apelantovom tužbenom zahtjevu.
4. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da, budući da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete koju trpi apelant, za koju smatra da je posljedica nezakonitog oduzimanja njegovog zemljišta, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo svodeći razrješenje spornog odnosa na primjenu pravila procesnog prava sadržanim u odredbama člana 12. Zakona o parničnom postupku u vezi sa pravilima materijalnog prava iz osnova sticanja i prestanka prava korištenja, odnosno vlasništva. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da prema pravilima procesnog prava, sudovi su vezani za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti, kao što su i organi koji vode upravni postupak vezani za pravomoćne odluke sudova donesene u parničnom postupku, u granicama njihove pravomoćnosti. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada nadležno općinsko vijeće u okviru zakonom uspostavljene nadležnosti Zakonom o građevinskom zemljištu odluči o prestanku prava korištenja ranijim nosiocima prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u svrhu privođenja zemljišta trajnoj namjeni radi legalizacije poslovnog objekta, i utvrdi pravo vlasništva na takvom zemljištu i naloži Zemljišno - knjižnom uredu da izvrši brisanje dosadašnjih nosilaca prava korištenja, ne postoji pravna mogućnost za utvrđenje protivno navedenom iz nekih drugih razloga, izvan pravila postupanja postupka u kojem je tako rješenje doneseno. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, apelant neosnovano prigovara takvom stajalištu drugostepenog suda navodeći u svojim revizijskim tvrdnjama da je Općinsko vijeće Općine Ilidža svojim rješenjem moglo da utvrdi prestanak prava državnog vlasništva ali ne i prestanak prava korištenja bivšim vlasnicima bez njihovog učešća i saglasnosti. Vrhovni sud je istakao da apelant pravilno citira odredbu člana 69. Zakona o građevinskom zemljištu, pri čemu, međutim, zanemaruje da, prema sadržaju pravomoćnog rješenja Općinskog vijeća Općine Ilidža od 19. februara 2008. godine nije apelantu, kao ranijem suvlasniku neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, preuzeto iz njegovog posjeda navedeno zemljište, u kom slučaju ima pravo na naknadu, već je Općinsko vijeće Općine Ilidža odlučilo o prestanku prava korištenja ranijim nosiocima prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u svrhu privođenja zemljišta trajnoj namjeni radi legalizacije poslovnog objekta.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, naročito odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, navodeći da je pogrešan zaključak sudova da je, stupanjem na snagu navedenog zakona, Općina Ilidža mogla raspolagati sa predmetnim zemljištem koje nije bilo privedeno namjeni. Apelant smatra da je Općina Ilidža trebala izvršiti brisanje državne svojine na predmetnom zemljištu i uspostaviti ranije vlasničko-pravno stanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava koje je ranije isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević