Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4517/18 (A. Š. i G. B.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4517/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-4517/18, rješavajući apelacije Aleksandra Škorića i G. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aleksandar Škorić protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 V 000097 17 Gž od 22. maja 2018. godine i G. B. protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 Mal 029553 18 Gž 2 od 6. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4517/18
1. Aleksandar Škorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 6. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 V 000097 17 Gž od 22. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 V 000097 16 V 2 od 13. septembra 2017. godine. Rješenjem Osnovnog suda od 13. septembra 2017. godine utvrđeno je da je prijedlog apelanta i M. Š., kao predlagača povučen, te su obavezani da protivnici predlagača S. E. solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 5.332,50 KM.
3. U obrazloženju rješenja od 13. septembra 2017. godine Osnovni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani apelantovi navodi kojima ukazuje da je neopravdan zahtjev protivnice predlagača da se apelant obaveže da plati troškove postupka imajući u vidu da je tokom postupka stupio na mjesto predlagača, te da prije stupanja na mjesto predlagača nije učestvovao u postupku, pa samim tim nije ni prouzrokovao troškove. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je apelant, iako nije prvobitno učestvovao u postupku uređenja međe, tokom postupka na sopstveni zahtjev stupio na mjesto predlagača D. Š. i preuzeo postupak u fazi u kojoj se on nalazio u vrijeme kada je stupio u postupak.
4. U obrazloženju osporene konačne odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je protivnica predlagača bila saglasna sa povlačenjem prijedloga, ali je tražila troškove vanparničnog postupka u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). S tim u vezi, navedeno je da je prvostepeni sud visinu pripadajućih troškova utvrdio primjenom tarifnog broja 3. Tarife, s obzirom na to da se navedena odredba primjenjuje prilikom odmjeravanja troškova vanparničnog postupka u neprocjenjivim predmetima, kakav je konkretni predmet. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz stanja u spisu proizilazi da je apelant suvlasnik sa 2/3 dijela, a predlagač M. Š. sa 1/3 dijela parcela, iz čega proizilazi da se radi o nužnom, a ne običnom suparničarstvu, tako da se predlagači imaju tretirati kao jedna stranka, zbog čega nema mjesta primjeni odredaba člana 393. stav 2. Zakona o parničnom postupku kako to neosnovano smatra apelant.
AP-6033/18
5. G. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Mal 029553 18 Gž 2 od 6. septembra 2018. godine.
6. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđeno Rješenje Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Mal 029553 17 Gž od 31. maja 2018. godine, kojim je odbijen apelantkinjin prijedlog za donošenje dopunske presude o troškovima postupka ili rješenja o ispravci presude Okružnog suda od 16. februara 2018. godine.
7. U obrazloženju Presude Okružnog suda od 16. februara 2018. godine navedeno je, između ostalog, da apelantkinja nema pravo na troškove za taksu na tužbu i taksu na presudu u iznosu od po 200,00 KM, iz razloga što taksena obaveza nastaje danom podnošenja tužbe, odnosno danom donošenja sudske odluke (član 6. tač. a) i b) Zakona o sudskim taksama). Okružni sud je ukazao da apelantkinja nije uz žalbu dostavila dokaz da je izvršila uplatu takse na tužbu i presudu, slijedom čega se nije moglo udovoljiti u tom dijelu zahtjeva.
8. U obrazloženju rješenja od 31. maja 2018. godine, Okružni sud je naveo da je taj sud već odlučio o apelantkinjinom zahtjevu u vezi troškova postupka koji se odnose na taksu na tužbu i taksu na presudu, te se ne može smatrati da o ovom dijelu zahtjeva nije odlučeno, kako to ističe apelantkinja.
9. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepenom presudom odlučeno o troškovima postupka po osnovu sudskih taksi, pa je pravilan zaključak da nisu ispunjeni uslovi za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka (Vrhovni sud je napomenuo da se prema odredbama člana 175. stav 4. Zakona o parničnom postupku odluka o troškovima parničnog postupka u presudi smatra rješenjem, pa je drugostepeni sud trebao odbiti zahtjev za donošenje dopunskog rješenja o troškovima postupka, a ne za donošenje dopunske presude, ali to nije od uticaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke). Dalje, Vrhovni sud je ukazao da nema ni uslova iz odredaba člana 195. stav 1. Zakona o parničnom postupku za donošenje rješenja o ispravci presude, odnosno da je pravilan zaključak drugostepenog suda da u odluci o troškovima parničnog postupka nije učinjena očigledna pogreška u pisanju i računanju, već da drugostepeni sud nije priznao apelantkinji pravo na naknadu troškova sudskih taksi na tužbu i presudu.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4517/18.
11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi u odnosu na odluke o troškovima predmetnih postupaka proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u pojedinačnim apelacijama odnose u suštini na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević