Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3205/18 (D.D.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3205/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-3205/18, rješavajući apelaciju D. D., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. D.

protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 056936 16 Gž 2 od 26. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragoslav Perić advokat iz Bijeljine, podnio je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 056936 16 Gž 2 od 26. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) te je Presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 056936 15 P 2 od 26. novembra 2015. godine preinačena na način da je odbijen u cjelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da rješenjem tuženog od 3. aprila 2012. godine odlučeno da se apelantu, shodno odredbi člana 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11-103/15; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), obustavlja isplata srazmjernog dijela penzije počev od 1. januara 2012. godine jer je apelant stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju. Okružni sud je, također, naveo da je rješenjem tuženog od 24. maja 2012. godine utvrđena preplata za apelanta primanja iz PIO nastala u periodu od 1. januara do 29. februara 2012. godine u ukupnom iznosu od 844,59 KM, a koji iznos je apelant dužan vratiti tuženom u cjelosti, kao i da je rješenjem tuženog od 27. jula 2012. godine odlučeno da se apelantu nastavlja isplata invalidske penzije počev od 31. marta 2012. godine u mjesečnom iznosu od 367,61 KM. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u rješenjem tuženog od 22. aprila 2013. godine utvrđeno da apelantu prestaje pravo na starosnu penziju 31. marta 2013. godine (zbog zasnivanja radnog odnosa), nakon čega je tuženi donio još nekoliko rješenje kojima je utvrđivao da se apelantu nastavlja isplata srazmjernog dijela starosne, te da postoji preplata novčanog primanja iz PIO koje je apelant obavezan vratiti tuženom. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je u periodu u kojem apelant nije primao penziju i u periodu u kojem je sa penzijom bio u preplati bio u radnom odnosu, za koji period mu, shodno naprijed navedenim rješenjima tuženog, ne pripada isplata penzije. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 141. stav 1. Zakona o PIO propisano da se korisniku penzije, koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tačka g) i d) ovog zakona, isplata penzije obustavlja za period tog osiguranja. Također je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U:38/12 od 30. oktobra 2013. godine, koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 96/13 dana 12. novembra 2013. godine utvrđeno da član 141. stav 1. Zakona o PIO nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Pri tome je naveo da se, prema odredbi člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske, navedena odluka Ustavnog suda Republike Srpske ne može retroaktivno primjenjivati. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da su apelantu zakonito obustavljene isplate penzija (kao i penzije sa kojim je bio u preplati) sve do 12. novembra 2013. godine, kao dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske" navedene odluke Ustavnog suda Republike Srpske. Prema stavu Okružnog suda, budući da apelant traži isplatu iznosa obustavljenih penzija i penzije sa kojim je bio u preplati, koja potraživanja se odnose na period prije objavljivanja naprijed navedene odluke Ustavnog suda Republike Srpske, a nema propisa iz kojeg bi proizilazilo da se navedena odluka Ustavnog suda Republike Srpske može retroaktivno primjenjivati na isplatu penzija za navedeni period, njegov tužbeni zahtjev je neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da je osporena odluke donesena suprotno odredbama Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske koji odredbama člana 68. predviđa izuzetak retroaktivne primjene zakona u određenim slučajevima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3205/18 (D.D.) | Sudska praksa | Aktio