Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7173/18 („Centrotrans“ a.d. Istočno Sarajevo)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7173/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-7173/18, rješavajući apelaciju „Centrotrans“ a.d. Istočno Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Centrotrans“ a.d. Istočno Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002879 16 Uvp od 13. septembra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans“ a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002879 16 Uvp od 13. septembra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002879 15 U od 16. februara 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko – invalidske zaštite RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Republičke uprave za inspekcijske poslove Banjaluka, Odjeljenje Istočno Sarajevo - Inspekcije rada od 6. jula 2015. godine. Tim rješenjem je naloženo apelantu da otkloni nepravilnosti i nedostatke na način i u roku kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja, te da odmah, a najkasnije u roku od tri dana od isteka roka određenog za postupanje po rješenju pismeno obavijestiti inspektora rada da je postupio po rješenju.

3. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz podataka spisa proizlazi da je inspektor rada izvršio kod apelanta, kao poslodavca, nadzor nad primjenom Zakona o radu, Opšteg kolektivnog ugovora i ugovora o radu. Dalje, da je tom prilikom kontatovao da zaposlenim radnicima nisu isplaćene naknade za topli obrok za mjesec mart, april i maj 2015. godine u skladu sa kolektivnim ugovorom kao i regres za korištenje godišnjeg odmora za 2015. godinu. Takođe je navedeno da radniku Ž.K. nije ponuđeno zaključivanje ugovora o radu za radno mjesto, odnosno poslove koje obavlja kod poslodavca, te da se zaposlenim radnicima ne uručuje pismeni obračun plate prilikom isplate. Dalje, da je inspektor o navedenom sačinio zapisnik o vanrednoj inspekcijskoj kontroli pa je shodno ovlaštenjima iz odredbe člana 57. Zakona o inspekcijama naložio mjere bliže opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 57. Zakona o inspekcijama proizilazi da ako inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povređen propis donosi rješenje kojim se nalaže otklanjanje nepravilnosti i određuje način i rok za njihovo otklanjanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je inspektor rada utvrdio nepravilnosti kod apelanta u pogledu obračuna i isplate toplog obroka i regresa za godišnji odmor te je pravilno naložio mjere za otklanjanje tih nepravilnosti, a u skladu sa citiranom odredbom Zakona o inspekcijama. Takođe, Vrhovni sud je dalje naveo da je inspektor rada, saglasno odredbama člana 179. Zakona o radu, ovlašten da vrši nadzor na primjenom odredaba tog zakona i propisa donesenih na osnovu tog zakona, a to su Opšti kolektivni ugovor, Pravilnik o radu i Ugovor o radu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7173/18 („Centrotrans“ a.d. Istočno… | Sudska praksa | Aktio