Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-801/17 (ZZ „Brka“ Brčko)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-801/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 801/17, rješavajući apelaciju ZZ „Brka“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija ZZ „Brka“ Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 096375 16 Už od 13. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 096375 16 U od 6. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. ZZ „Brka“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 25. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 096375 16 Už od 13. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 096375 16 U od 6. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) i Vlade Distrikta Brčko – Odjeljenje za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 23. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud, Apelaciona komisija i Odjeljenje su dostavili odgovor 5. i 10. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je 15. augusta 2014. godine Odjeljenju podnio zahtjev za dodjelu podsticaja za unapređenje poljoprivredne proizvodnje u 2014. godini, nekretnini – poljoprivredno zemljište, na području k. o. Brka, preciznije označenoj u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Rješenjem Odjeljenja broj UP-I-23-005134/15 i broj 09-0010PA-02/15 od 30. decembra 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacione komisije broj UP-II-23-000012/16 i broj 01.7-0223MZ-002/16 od 9. februara 2016. godine, odbijen je navedeni apelantov zahtjev uz obrazloženje da apelant nije dostavio valjan dokaz o pravu korištenja poljoprivrednog zemljišta na kojem je prijavio podsticaj, te da stoga ne ispunjava uvjete propisane odredbom člana 9. stav 1. tačka a) alineja 5) Pravilnika o načinu i uvjetima za podsticaj u poljoprivrednoj proizvodnji za 2014. godinu (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
Osporene odluke
6. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Osnovnim sudom protiv rješenja Apelacione komisije od 9. februara 2016. godine. Općinski sud je donio Presudu broj 96 0 U 096375 16 U od 6. oktobra 2016. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant 15. augusta 2014. godine Odjeljenju podnio zahtjev za dodjelu podsticaja za unapređenje poljoprivredne proizvodnje na predmetnoj nekretnini u 2014. godini, te da je apelant svoje pravo korištenja nekretnine dokazivao ugovorom o zakupu od 30. oktobra 2003. godine koji je apelant zaključio s ZZ „Ratar“ Brka kao zakupodavcem predmetne nekretnine, a koji je i dostavio u prilogu svog zahtjeva. U vezi s tim, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o poljoprivrednom zemljištu), zaključio da je Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine jedino ovlašten da raspolaže poljoprivrednim zemljištem na teritoriji Distrikta Brčko, a ne ZZ „Ratar“ Brka s kojim je apelant zaključio ugovor o zakupu predmetne parcele. Stoga je Osnovni sud zaključio da su upravni akti doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava jer je nesporno utvrđeno da apelant nema valjan dokaz o pravu korištenja predmetne nekretnine kao poljoprivrednog zemljišta za koju je prijavio podsticaj za unapređenje poljoprivredne proizvodnje u 2014. godini jer se dostavljeni ugovor o zakupu od 30. oktobra 2003. godine i Aneks tog ugovora od 11. maja 2005. godine ne mogu prihvatiti kao valjan dokaz da apelant ispunjava uvjete u smislu odredbe člana 9. stav 1. tačka
a) alineja 5) Pravilnika za udovoljavanje njegovom zahtjevu. Stoga je Osnovni sud, primjenom odredbe člana 31. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci presude.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 U 096375 16 Už od 13. decembra 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u smislu odredaba člana
330. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi s odredbama člana 32. Zakona o upravnim sporovima, Apelacioni sud je ocijenio da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da ispunjava uvjete za dodjelu podsticaja jer je u zakupodavnom odnosu sa ZZ „Ratar“ Brka, pozivajući se na ugovor o zakupu od 30. oktobra 2003. godine, aneks tog ugovora i sporazum sklopljen sa ZZ „Ratar“ Brka od 22. jula 2009. godine. Naime, Apelacioni sud je naveo da je ugovor o zakupu od 30. oktobra 2003. godine sklopljen između ZZ „Ratar“Brka i tužioca u vrijeme kada je bilo sporno ko je vlasnik nekretnine (Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine ili ZZ „Ratar“ Brka) koja je predmet ugovora o zakupu od 30. oktobra 2003. godine. Međutim, nakon sklapanja aneksa tog ugovora od 11. septembra 2005. godine i sporazuma sklopljenog između apelanta i ZZ „Ratar“ Brka od 22. jula 2009. godine riješeno je da je „titular prava vlasništva na predmetnoj nekretnini Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine koji je, prema izvodu iz posjedovnog lista broj 103 k. o. Brka od 13. juna 2013. godine i dopisu Odjeljenja broj 96 0 St 004804 06 St od 25. augusta 2015. godine, upisan s pravom vlasništva s 1/1 dijela“. Apelacioni sud je također naveo da je Skupština Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine donijela Odluku broj 01-02- 73/13 od 27. marta 2013. godine kojom je data saglasnost Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine za sklapanje ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta s određenim pravnim licima, a između ostalih i sa apelantom, u pogledu poljoprivrednog zemljišta koje je navedeno u apelantovom zahtjevu za dodjelu podsticaja, te je istom odlukom ovlašten gradonačelnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da sklopi pojedinačne ugovore o zakupu sa zakupcima iz te odluke, i to na rok do godinu dana počevši od dana davanja saglasnosti (27. marta 2013. godine) do 27. marta 2014. godine. U vezi s tim, Apelacioni sud je zaključio da je apelant mogao zaključiti ugovor o zakupu predmetne nekretnine s Distriktom Brčko kao vlasnikom tog zemljišta, i to samo za period do 27. marta 2014. godine, do kojeg roka je odlukom Skupštine određeno trajanje zakupnog odnosa sa zakupcima poljoprivrednog zemljišta, pa tako i sa apelantom. Pored navedenog, Apelacioni sud je ukazao da prema odredbi člana 56. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o poljoprivrednom zemljištu) Distrikt raspolaže poljoprivrednim zemljištem koje je u vlasništvu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, te je on i ovlašten da izda u zakup (kao akt raspolaganja) nekretnine u svom vlasništvu.
8. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da dostavljeni ugovor o zakupu od 30. oktobra 2003. godine, aneks tog ugovora od 11. septembra 2005. godine i sporazum od 22. jula 2009. godine koje je apelant zaključio sa ZZ „Ratar“ Brka ne predstavlja valjan dokaz o apelantovom pravu korištenja predmetne nekretnine 2014. godine jer je njen vlasnik Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, te stoga samo i ima ovlaštenje da predmetnom nekretninom raspolaže (između ostalog i davanje u zakup).
9. Stoga, cijeneći da je prvostepena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Pravilnika (izneseni razlozi imaju činjeničnu i pravnu osnovu, a prema podacima u spisu predmeta u postupku koji im je prethodio ispoštovana su načela upravnog postupka), Apelacioni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio shodno odredbama člana 335. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s odredbom člana 32. Zakona o upravnim sporovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je, prije svega, hronološki opisao tok postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih odluka, za koja smatra da su proizvoljna i pogrešna. U vezi s tim, ukazao je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu odredaba člana 9. stav 1. tačka a) alineja 5) Pravilnika, u smislu da apelant ne ispunjava uvjete za dodjelu podsticaja jer smatra da je dokazao svoje pravo korištenja predmetne nekretnine po osnovu ugovora o zakupu od 30. oktobra 2003. godine koji nije poništen.
b) Odgovor na apelaciju
11. Apelacioni sud, Osnovni sud, Apelaciona komisija i Odjeljenje su naveli da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelant pozivao, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
12. Zakon o poljoprivrednom zemljištu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine” br. 32/04, 20/06, 10/07 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 56.
Poljoprivrednim zemljištem koje je u svojini Brčko distrikta BiH, izuzev onoga koje eventualno bude vraćano ranijim vlasnicima na osnovama posebnog zakona, Brčko distrikt, raspolaže na osnovama posebnih propisa o raspolaganju nekretninama, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
13. Pravilnik o načinu i uvjetima za podsticaj u poljoprivrednoj proizvodnji za 2015. godinu („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine” br. 20/06, 10/07 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet) Pravilnikom o načinu i uslovima za podsticaj u poljoprivrednoj proizvodnji za 2015. godinu utvrđuju se: namjena podsticaja u poljoprivrednoj proizvodnji, subjekti koji imaju pravo na podsticaj, postupak za njegovo ostvarivanje, opći i posebni kriteriji za ostvarivanje podsticaja, nadzor, kontrola, način isplate i obaveze koje korisnik mora ispuniti nakon dobijanja podsticaja.
Član 8.
(Potrebna dokumentacija) Korisnik je dužan dostaviti opću i posebnu dokumentaciju utvrđenu ovim pravilnikom.
Član 9.
(Opća dokumentacija) (1)Opća dokumentacija koju je potrebno dostaviti prilikom podnošenja zahtjeva je:
a) za pravna lica i preduzetnike:
5) dokaz o pravu vlasništva ili pravu korištenja zemljišta ili objekta za uzgoj životinja kao npr. ugovor o zakupu, darovni ugovor, kupoprodajni ugovor.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 096375 16 Už od 13. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je apelant tražio poništenje rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za dodjelu podsticaja, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
24. Ustavni sud zapaža da je odlukom Apelacionog suda u postupku upravnog spora, koja je konačna u predmetnom postupku, odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje Apelacione komisije kojim je odbijen apelantov zahtjev za dodjelu podsticaja za poljoprivrednu proizvodnju. Naime, iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da je Apelacioni sud, potvrđujući stav prvostepenog suda, zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant uz zahtjev za dodjelu podsticaja, kao dokaz o pravu korištenja predmetne nekretnine kao poljoprivrednog zemljišta, dostavio ugovor o zakupu od 30. oktobra 2003. godine, koji je zaključio sa zakupodavcem ZZ „Ratar“ Brka, koji nije vlasnik predmetne nekretnine, te je u vezi s tim ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da navedeni ugovor o zakupu, u smislu odredbe člana 9. stav 1. tačka a) alineja 5) Pravilnika, ne predstavlja valjan dokaz o pravu korištenja zemljišta za potrebe ostvarenja prava na podsticaj za poljoprivrednu proizvodnju u 2014. godini. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju dosadašnju praksu koja se ticala istih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 132/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je također razmatrao apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Apelacionog suda u kojoj su izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da su tom presudom (u kojoj su, u suštini, dati isti razlozi za odluku tog suda, kojom je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev protiv istog tuženog kao i u konkretnom slučaju) povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na apelantovu štetu. Dovodeći praksu iz navedenog predmeta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, relevantnim odredbama Pravilnika, kao i činjenicu da apelant u apelaciji nije ponudio relevantne argumente kojim bi doveo u pitanje zaključak Apelacionog suda budući da se samo paušalno pozvao na povredu relevantnih odredaba Pravilnika, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević