Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-639/17 (B. M.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-639/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 639/17, rješavajući apelaciju Bekira Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bekira Mešića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine i S1 1 K 012506 15 Kri od 16. marta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bekir Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine i S1 1 K 012506 15 Kri od 16. marta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je 9. jula 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije odgovorilo na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) broj S1 1 K 012506 15 Kri od 16. marta 2016. godine apelant i optuženi Adil Vojić (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglašeni su krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22. istog zakona, pa ih je sud za navedeno krivično djelo, na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), uz primjenu čl. 33, 38. i 41. KZSFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od po 7 (sedam) godina. Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP-a, u vezi sa članom 200. i članom 206. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima, apelant i saoptuženi su obavezani da oštećenoj „D-1“, na ime naknade nematerijalne štete, isplate solidarno iznos od 28.000,00 KM, koji se odnosi na pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena „D-1“ upućena na parnični postupak.
6. Naime, prvostepeno vijeće je apelanta i saoptuženog proglasilo krivim što su za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba [...] postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, [...], tako što su noću 1. na 2. maj 1994. godine, nakon što su prethodno te večeri skupa sa J. D., I. H. i Dž. H., oko 22.00 sata u Bihaću, prema Bori Borčiću, oštećenoj „D-1“ i njenom sinu, u njihovim porodičnim kućama izvršili krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 204. stav 2. KZRBiH, a Z. H. (poginuo 1994. godine) i krivično djelo razbojništvo iz člana 150. KZRBiH na štetu „D-1“, za koja krivična djela su Presudom Okružnog vojnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Vojni sud) broj IK 225/94 od 8. juna 1994. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 1994. godine) pravomoćno osuđeni na kazne zatvora, [...] oštećenu „D-1“ i Boru Borčića poveli iz njihovih kuća na poljanu zvanu Ceravci, udaljenu oko 500 metara, gdje su, na način opisan u izreci presude, izvršili silovanje oštećene „D-1“ [...], te je apelant zatim, na način opisan u izreci presude, tjerao Boru Borčića na seksualni odnos s oštećenom „D-1“, pa kako se tada u blizini pojavila policija s rotacionim svjetlima apelant i ostala lica su pobjegli s mjesta događaja, a Boro Borčić je oštećenu „D-1“ uspio dovesti do kuće, odakle ju je policija prevezla u bolnicu u Bihaću.
7. Navedeno je da su, u smislu člana 273. stav 2. ZKP-a, na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedoka Bore Borčića iz faze istrage, i to zapisnici od 6. septembra 2011. i 26. aprila 2012. godine, kao i zapisnik o saslušanju svjedoka Mirka Hajdukovića od 10. jula 2012. godine, koji su zatim uvršteni u dokazni materijal optužbe jer je utvrđeno da su svjedoci preminuli. Nakon čitanja iskaza ovih svjedoka, branioci optuženih su sudu dostavili pitanja koja bi postavljali u slučaju da su svjedoci neposredno saslušani na glavnom pretresu. Pri tome je, kako je dalje navedeno, prilikom ocjene iskaza ovih svjedoka, prvostepeno vijeće imalo u vidu i da se presuda u odlučujućem ili pretežnom dijelu ne može zasnivati na takvim izjavama svjedoka, pa je navedene iskaze dovelo u vezu sa svim drugim provedenim dokazima.
8. Dalje, u presudi je navedeno da je u spis ovog krivičnog predmeta prethodno uvršten spis Vojnog suda, pred kojim je vođen krivični postupak protiv optuženih, a u okviru kojeg se i nalazi presuda iz 1994. godine, donesena nakon okončanja tog postupka protiv optuženih i drugih lica, u kojoj su izložene činjenice i okolnosti na osnovu kojih je ona donesena, kao i provedeni dokazi u toku tog postupka. U vezi s tim, prvostepeno vijeće je istaklo da je prihvatilo apelantov prijedlog za provođenje svih dokaza izuzev prijedloga da se sasluša svjedok Osman Halilović, predsjednik sudskog vijeća u predmetu koji se protiv optuženih vodio pred Vojnim sudom, a na okolnosti krivičnog djela za koje se terete optuženi. Naime, prvostepeno vijeće je povodom tog prijedloga istaklo da je prihvatilo izjašnjenje tužioca koji je istakao da bi taj svjedok trebao svjedočiti na osnovu činjenica i okolnosti na osnovu kojih je donesena presuda iz 1994. godine, pri čemu se to lice ne može saslušati jer se ne radi o očevicu, niti su mu poznate činjenice događaja za koje se optuženi terete potvrđenom optužnicom.
9. Dalje, u presudi su navedeni razlozi na osnovu kojih je prvostepeno vijeće zaključilo da su ispunjeni opći elementi krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ (tač. od 144. do 177), te je ukazano na relevantne stavove sudske prakse, kao i odredbe međunarodnog prava koje se tiču inkriminacije silovanja, uključujući definiciju i elemente silovanja kroz sudsku praksu i međunarodno običajno pravo.
10. Prvostepeno vijeće je istaklo da je uvjerenje o krivici optuženih za silovanje svjedokinje „D- 1“, na način kako je to činjenično opisano u izreci presude, zasnovano prvenstveno na iskazu ove svjedokinje koja je ujedno i oštećena krivičnim djelom, a čiji iskaz prvostepeno vijeće nalazi detaljnim i uvjerljivim, te potkrijepljenim iskazima svjedoka optužbe Bore Borčića u pogledu odlučnih činjenica, kao i posredno iskazom svjedoka Mirka Hajdukovića, te medicinskom dokumentacijom. Ukazano je da manje razlike u iskazima oštećene, koje su odbrane optuženih potencirale u toku postupka, kao i u završnoj riječi, prvostepeno vijeće ne nalazi odlučnim za donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju s obzirom na to da se ne radi o odlučnim činjenicama. U tom smislu, svjedokinja „D-1“ je prilikom neposrednog saslušanja pred prvostepenim vijećem na iskren i uvjerljiv način opisala događaj silovanja od strane optuženih na poljani Ceravci, koji je uslijedio nakon što su optuženi i druga lica oštećenu, zajedno sa svjedokom Borom Borčićem izveli iz njene porodične kuće, u kojoj su prethodno optuženi, zajedno sa J. D., I. H. i Dž. H. na štetu oštećene izvršili krivična djela, za koja su presudom iz 1994. godine pravomoćno i osuđeni, te su im izrečene kazne zatvora.
11. Prvostepeno vijeće je istaklo da je događaje koji su se odigrali 1. maja 1994. godine u porodičnoj kući Bore Borčića, zatim u porodičnoj kući oštećene, kao i ispred kuće Mirka Hajdukovića opisali i ovi svjedoci u svojim iskazima u ovom krivičnom postupku, koje je prvostepeno vijeće izložilo u presudi s ciljem razumijevanja hronologije događanja prije izvršenog silovanja, pri tome imajući u vidu da se optuženi za iste događaje i ne terete optužnicom Tužilaštva od 19. decembra 2014. godine.
12. Prvostepeno vijeće je istaklo da se, imajući u vidu da je oštećena u iskazu iz istrage od 26. oktobra 2010. godine na sveobuhvatniji način objasnila detalje nakon dolaska na poljanu, a prije preduzetog silovanja, u tom smislu oslonilo na ovaj iskaz oštećene, a što potvrđuje tezu da oštećena kontinuirano na isti način u pogledu odlučnih činjenica oko ovog krivičnog djela ostaje konzistentna, te je interpretiran i taj iskaz u dijelu koji se odnosi na inkriminirani događaj. Istaknuto je da u iskazu oštećena slikovito opisuje mnoge detalje koji su i opredijelili prvostepeno vijeće da tom iskazu pokloni vjeru, imajući u vidu i konzistentnost i ubjedljivost njenog kazivanja, te je citiran dio njenog iskaza. U prilog kontinuiranosti i konzistentnosti kazivanja oštećene govori i činjenica da je ona i u fazi istrage, odnosno u iskazu iz Tužilaštva od 26. oktobra 2010. godine, navela da se sjeća da su je na poljani silovala trojica vojnika. Iako je oštećena u ovom iskazu navela da ne može sa sigurnošću potvrditi o kojim se vojnicima radi, precizirala je da se 99 % radi o apelantu, prvooptuženom, te da za trećeg ne može potvrditi, pri čemu je sama oštećena prilikom neposrednog saslušanja pred prvostepenim vijećem navela da je sigurna da ju je tom prilikom silovao i apelant. Budući da su je te prilike na livadi silovala trojica lica, a imajući u vidu i ranije preduzete događaje prema oštećenoj, prvostepeno vijeće nalazi sasvim razumljivim objašnjenje oštećene na pretresu da ne zna kojim se redoslijedom odvijalo njeno silovanje. Činjenica da je oštećena u iskazu od 18. februara 2014. godine navela da ju je prvo silovao prvooptuženi, zatim apelant, a onda treće lice, odnosno da je u ovom iskazu opisala redoslijed silovanja od strane tih lica, ne dovodi u pitanje istinitost njenog kazivanja, niti ispunjenost odlučnih činjenica u konkretnom predmetu u odnosu na ovu inkriminaciju s obzirom na to da je nesumnjivo da oštećena, u svim iskazima saglasno, identificira tri lica koja su je silovala, a među kojima oštećena svaki put navodi optužene.
13. Oštećena je u iskazu dalje utvrdila da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o prijemu u bolnicu te prilike, te da su joj na suđenju pred Vojnim sudom rekli „kao da to nije ni potrebno meni“, te „biće ponovo suđenje kao kroz neko vrijeme“, pri čemu je tražila dokumentaciju od direktora bolnice prvo usmeno, a zatim i pismeno, pa je dobila odgovor da 2004. godine nije ležala u bolnici iako je njoj trebao podatak za 1994. godinu, pri čemu je potvrdila da je dokaze da se obraćala bolnici tim povodom predala stručnom saradniku prilikom saslušanja u Tužilaštvu, a što i proizlazi iz sadržaja dokaza. Potvrdu istinitosti kazivanja oštećene i u ovom pogledu, odnosno činjenično utvrđenje da je noću 1. na 2. maj 1994. godine primljena u bolnicu u Bihaću potvrđuje i medicinska dokumentacija Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću, odnosno izvod iz prijemnog protokola u kome je pod rednim brojem 1940. dana 2. maja 1994. godine evidentirana oštećena, pri čemu je u koloni naznačeno da ju je pretukla grupa „vojnika“, kao i da ju je silovala ista grupa, te je dalje naznačena dijagnoza oštećene i napomena: „a. d. ginekologu 203001, 216003“. Nadalje, u istom dokumentu su pod rednim brojevima 2942. i 2943. evidentirani i sin oštećene, te svjedok Boro Borčić, što potvrđuje navode ovog svjedoka da je te večeri odvezen u bolnicu s oštećenom. Na okolnost privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću, u vezi s medicinskom dokumentacijom oštećene od inkriminiranog događaja, saslušan je i stručni saradnik – istražilac, zaposlen u Tužilaštvu, a koji je u ovom predmetu, između ostalog, učestvovao i u izvršenju naredbe Suda BiH od 20. februara 2013. godine o privremenom oduzimanju predmeta, te je sastavio službene zabilješke povodom postupanja po toj naredbi, odnosno povodom analize privremeno oduzetih predmeta po toj naredbi.
14. Istaknuto je da iz sadržaja iste službene zabilješke proizlazi da su povodom postupanja po Naredbi Suda BiH broj S1 1 K 012506 13 Krn od 20. februara 2013. godine privremeno oduzeti protokol Hirurške prijemne ambulante od 20. februara do 25. jula 1994. godine, protokol ležećih pacijenata Odjela hirurgije za 1993, 1994, 1995. godinu i protokol ležećih pacijenata Ginekologije i rodilišta za 1993 –1996 godinu, dok iz sadržaja službene zabilješke od 19. aprila 2013. godine (dio dokaza T-13) proizlazi da je nakon analize privremeno oduzetih predmeta zaključeno da su za daljnju istragu relevantni samo protokol Hirurške prijemne ambulante od 20. februara do 25. jula 1994. godine, te da ostala dva protokola nisu relevantna za predmet, a što je svjedok neposredno potvrdio na pretresu, navodeći da je o tome izvijestio tužioca, s kojim je zajednički izvršio uvid u privremeno oduzetu dokumentaciju, a da je donošenje konačne odluke bilo na tužiocu. Stoga, iz navedenog nije moguće izvesti zaključak do kojeg je došla odbrana prvooptuženog jer je iz sadržaja dokaza T-10 moguće zaključiti da je oštećena 2. maja 1994. godine evidentirana u protokolu Hirurške prijemne ambulante, te da je upućena ginekologu nakon prijema, što je i sama potvrdila, pri čemu prvostepeno vijeće cijeni da je sasvim moguće da protokol ležećih pacijenata Ginekologije i rodilišta za 1993 –1996 godinu nije bio relevantan za taj predmet jer oštećena nije ni bila ležeći pacijent, te je već bila evidentirana u drugom protokolu iste bolnice. Dodatno, na istinitost i konzistentnost kazivanja oštećene, osim naprijed navedenog, ukazuje i činjenica da je ona odmah nakon izvršenja krivičnog djela u iskazu od 2. maja 1994. godine tvrdila da su je na poljani Ceravci silovala lica koja su prethodno preduzela protivpravne radnje u njenoj kući, a nakon što je razdvojena od strane Bore Borčića, koji je s njom bio poveden na livadu, što je on i potvrdio u svom iskazu. Pored toga, nezanemarljiva je činjenica da je oštećena ovaj iskaz davala u ratu, kada se bojala za vlastitu sigurnost, kao i sigurnost svog djeteta, a posebno imajući u vidu da je isti iskaz dat pred ovlaštenim službenim licem vojne policije, odnosno sačinio ga je 5. korpus bataljona vojne policije ARBiH, dakle dat je pred pripadnicima istog korpusa ARBiH kome su i optuženi pripadali u to vrijeme, čega je oštećena zasigurno bilo svjesna prilikom davanja tog iskaza.
15. Prvostepeno vijeće dalje zaključuje da je u konkretnom postupku, ocjenom izvedenih dokaza, utvrđeno da je uz silovatelje, prilikom silovanja na poljani Ceravci, na udaljenosti od desetak metara bio svjedok Boro Borčić, koga je čuvao Dževad Hrnjica, što, prema mišljenju prvostepenog vijeća, s aspekta kredibiliteta njenog svjedočenja ne umanjuje dokaznu snagu za osudu optuženih po predmetnoj inkriminaciji. Da su upravo optuženi lica koja su zajedno s trećim licem, upotrebom sile, na poljani zvanoj Ceravci, izvršila silovanje oštećene, nakon što su je prethodno razdvojili od Bore Borčića, koga je držalo drugo lice, proizlazi, prije svega, iz iskaza same oštećene posmatranog u vezi s iskazom svjedoka Bore Borčića, koji nisu dovedeni u pitanje drugim provedenim dokazima. Oštećena je i u fazi istrage, kao i na pretresu, nedvosmisleno kao izvršioce silovanja na poljani zvanoj Ceravci identificirala (između ostalog) prvooptuženog i apelanta, koje je, prema vlastitom iskazu, poznavala i prije inkriminiranog događaja, imajući u vidu da su se oni tokom 1992. godine doselili u njen komšiluk, te da je bila u dobrim odnosima s njihovim roditeljima i braćom, kao i da je prije radila u mjesnoj zajednici. Pri tome je prvostepeno vijeće pri odlučivanju imalo u vidu da prema stavu MKSJ za utvrđivanje vjerodostojnosti nisu neophodni potkrepljujući dokazi s obzirom na to da se silovanje često vrši pred vrlo malo ili pred nijednim svjedokom; priroda ovog djela je takva da su samo žrtve u mogućnosti da identificiraju počinioce i svjedoče o okolnostima vezanim za silovanje.
16. Iako je odbrana optuženih saslušanjem svjedoka odbrane (Dževada Hrnjice, Jasmina Dedića, Muhameda Halilovića, te optuženih u svojstvu svjedoka) i uloženim materijalnim dokazima nastojala tokom glavnog pretresa osporiti istinitost kazivanja oštećene, prvostepeno vijeće nalazi da ti svjedoci, kao ni uloženi materijalni dokazi nisu doveli u pitanje kredibilitet ove svjedokinje, ni istinitost njenog svjedočenja, niti iz izvedenih dokaza u toku ovog postupka proizlazi da se radi o presuđenoj stvari, kako su to odbrane optuženih pogrešno tvrdile. Naime, svestranom ocjenom iskaza svjedoka odbrane, prvostepeno vijeće nalazi da su oni bili neuvjerljivi i usmjereni na ekskulpiranje optuženih za radnje koje im se stavljaju na teret, kao i da su se svjedoci Jasmin Dedić i Dževad Hrnjica u vlastitim iskazima, pored neuvjerljivosti iskaza, nastojali zaštititi i od samoinkriminacije.
17. Prema ocjeni prvostepenog vijeća, neosnovani su i prigovori odbrana optuženih da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari (res iudicata), odnosno da je potrebno primijeniti načelo ne bis in idem. Naime, pravomoćnom presudom iz 1994. godine apelant i prvooptuženi su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude počinili krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 204. stav 2. KZRBiH, te su istovremeno oslobođeni optužbe da su radnjama opisanim u izreci oslobađajućeg dijela presude počinili krivično djelo teška krađa iz člana 148. stav 2. KZSRBiH. Iz samog opisa radnji za koje su optuženi ovom presudom proglašeni krivim jasno je da oni nisu proglašeni krivim za radnje koje im se optužnicom Tužilaštva od 19. decembra 2014. godine stavljaju na teret, niti su te radnje obuhvaćene optužnicom po kojoj je donesena presuda Vojnog suda. Stoga, imajući u vidu različitost navedenih radnji, odnosno različitost zaštitnih objekata navedenih djela, te da radnje silovanja oštećene na poljani Ceravci konstituiraju samostalno krivično djelo, odnosno da se radi o samostalnoj i autonomnoj kriminalnoj količini, za koju apelantu i prvooptuženom nije suđeno u krivičnom postupku pred Vojnim sudom, prvostepeno vijeće je našlo da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari.
18. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Presudom broj S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine odbilo je kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i saoptuženog izjavljene protiv Presude Suda BiH broj S1 1 K 012506 15 Kri od 16. marta 2016. godine, dok je žalbu Tužilaštva uvažilo, te navedenu presudu preinačilo u pogledu odluke o kazni, tako što je apelanta i saoptuženog osudilo na kazne zatvora u trajanju od po devet godina, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdilo.
19. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode da nedostaju ključni dokumenti iz originalnog spisa Vojnog suda (medicinska dokumentacija oštećene „D-1“ na osnovu koje je vještak Miroslav Rakočević izvršio vještačenje, potvrda ljekara – ginekologa koji je izvršio pregled oštećene 3. maja 1994. godine, Zapisnik o saslušanju vještaka dr. Miroslava Rakočevića, specijaliste patologa i sudske medicine, sačinjenog u predmetu broj Ki-920/94 od 11. maja 1994. godine i izjava svjedokinje – oštećene „D-1“ od 13. maja 1994. godine), te da o tome ne postoji evidencija Tužilaštva (službena zabilješka o prispijeću spisa Vojnog suda i popisu njegovog sadržaja). Naime, apelaciono vijeće je nakon uvida u dokazni materijal u cijelosti prihvatilo kao valjane navode pobijane presude da iz indeksa – popisa spisa Vojnog suda proizlazi da je u tom spisu ukupno 29 dokumenata, koji su taksativno pobrojani. Njihovi originali su dostavljeni u omotu spisa, ali među njima, ni na popisu, niti u spisu nema dokumenata za koje žalba tvrdi da nedostaju. Prema popisu spisa, oni nisu ni bili sastavni dio K spisa Vojnog suda, ali se spominju u zapisnicima kao dokumenti koji su predočeni vještaku Rakočeviću i drugim na pretresu, iz čega se da zaključiti da su oni bili dio Ki (istražnog) spisa. Međutim, s obzirom na predmet optuženja u postupku pred Vojnim sudom (nasilničko ponašanje i razbojništvo) oni su bez posebnog značaja u ovom predmetu koji se odnosi na silovanje jer nikakvo silovanje nije ni bilo predmet optužnice u tom predmetu, zbog čega o silovanju na Ceravcima nije ni raspravljano pred Vojnim sudom, niti se prema sadržaju zapisnika sa pretresa i same Presude Vojnog suda broj IK-225/94 od 8. juna 1994. godine vještak Rakočević o tome se uopće izjašnjavao.
20. Dalje, ocijenjen je neosnovanim prigovor apelantove odbrane da je nepribavljanje dokaza – ginekološkog nalaza za oštećenu „D-1“ dovelo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Naime, pored navoda odbrane da se radi o ključnom dokazu, odbrana ničim nije potkrijepila svoje tvrdnje da bi pribavljanje tog dokaza dovelo do drugačijeg stanja stvari, niti je samoj odbrani bio poznat sadržaj tog dokaza. Pored toga, ukazano je da iz podataka spisa proizlazi da se Tužilaštvo u toku istrage obraćalo mnogim organima s ciljem pribavljanja relevantne dokumentacije, koju mogućnost je imala i odbrana, zbog čega ne stoji prigovor odbrane da je povrijeđeno načelo jednakosti u postupanju iz člana 14. ZKPBiH.
21. U pogledu prigovora apelantovog branioca da je sud povrijedio njegovo pravo na odbranu odbijanjem prijedloga da se sasluša sudija Osman Hadžić (predsjednika sudećeg vijeća u predmetu koji se vodio pred Vojnim sudom), apelaciono vijeće je istaklo da prihvaća kao valjan stav i obrazloženje pobijane presude, imajući u vidu odredbu člana 263. stav 2. ZKP-a koja se odnosi na ovlaštenje predsjednika vijeća da odbije predloženi dokaz ako ocjenjuje da on nema značaja odnosno ako je nepotreban. Naime, kao što se to i navodi u pobijanoj presudi, predsjednik vijeća je odbio ovaj dokazni prijedlog s obrazloženjem da se ne radi o očevicu, niti su mu poznate činjenice događaja za koji se tereti apelant, a predmet utvrđenja u krivičnom postupku su činjenice, a ne zaključci o činjenicama. Tako da je prvostepeni sud, prema ocjeni apelacionog vijeća, ispravno odlučio da pozivanje sudije Osmana Hadžića za svjedoka u ovom predmetu ne bi ni na koji način doprinijelo drugačijem razrješenju predmetne stvari. Ovo pogotovo, kako je istaklo apelaciono vijeće, što je u konkretnom slučaju prvostepeno vijeće imalo na raspolaganju kompletan spis Vojnog suda iz koga je moglo sagledati cjelokupan tok postupka, te što sudija koji je predsjedavao vijećem sasvim sigurno ne bi ni mogao reći nešto više od onoga što se već nalazi u spisu (da je imao neka druga saznanja o događaju, pogotovo neposredna, on bi u tom predmetu bio svjedok i ne bi ni mogao postupati kao sudija).
22. Ocijenjen je neosnovanim i navod žalbe da je prvostepeni sud zaključak o apelantovoj krivici zasnovao isključivo na iskazu oštećene budući da je Tužilaštvo na predmetne okolnosti uvelo i dokaz pod brojem T-10. Radi se o izvodu iz protokola Hirurške prijemne ambulante za dan 2. maj 1994. godine, gdje se navodi da su u bolnicu primljeni oštećena, sin oštećene i svjedok Boro Boričić. U rubrici koja se odnosi na oštećenu u knjizi protokola upisano je da je lice pretukla grupa „vojnika“ i da su je isti vojnici silovali, dok je u rubrici koja se odnosi na dijagnozu upisano da se upućuje na Ginekologiju. Pored toga, na navedene okolnosti je svjedočio i svjedok Boro Boričić koji je potvrdio navode oštećene.
23. Vezano za žalbene navode odbrane kojim se ukazuje na nesaglasnosti i protivvrijednosti u iskazima svjedoka Bore Boričića, a gdje se odbrana naročito poziva na sadržaj iskaza ovog svjedoka iz 1994. godine, apelaciono vijeće podsjeća da je u toku prvostepenog postupka po prigovorima postupajućeg tužioca, sud donio odluku da se iskazi svjedoka Bore Borčića od 2. maja 1994. godine neće cijeniti zbog činjenice da se radi o zapisniku o obavljenom informativnom razgovoru o događaju koji se desio 2. maja 1992. godine, da svjedok nije poučen o svojim pravima, kao i činjenice da nije ispoštovana zakonska procedura u ovom krivičnom postupku za korištenje ovog zapisnika u smislu člana 273. stav 2. ZKP-a. Istaknuto je da je odbrana propustila da predloži čitanje zapisnika na glavnom pretresu, imajući u vidu da je svjedok preminuo. Apelaciono vijeće smatra ispravnim stav prvostepenog vijeća da za utvrđivanje odlučnih činjenica u konkretnom predmetu koristi iskaze svjedoka Bore Borčića od 6. septembra 2011. i 26. aprila 2012. godine, u kojima je taj svjedok prethodno poučen o svojim pravima i obavezama, a koji su po prijedlogu tužioca javno pročitani u toku dokaznog postupka.
24. Nasuprot navodima odbrane da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, povredom načela in dubio pro reo, time što je u presudi samo na osnovu iskaza svjedoka Bore Boričića utvrđeno da je svjedok Boro Boričić prisiljavan na seksualni odnos s oštećenom na livadi Ceravci, iako je oštećena na izričit upit na pretresu navela da na poljani Ceravci niko nije prisiljavao Boru da je siluje, već da su to radili u njenoj kući. U vezi s tim, apelaciono vijeće cijeni da oštećena nije ni bila u mogućnosti da to percipira nakon izvršenog silovanja od strane tri lica na livadi, prihvaćajući njene navode da je u jednom trenutku gubila svijest, da ne zna da li je i dalje bila silovana, kao i da je osjećala velike bolove i strah, imajući u vidu i broj lica koja su je silovala, te prilike, ali i činjenicu da je, kako to i apelaciono vijeće nalazi, u svojoj porodičnoj kući morala ostaviti sina, za koga je strahovala. Stoga se u odnosu na ovo činjenično utvrđenje apelaciono vijeće oslonilo na iskaz svjedoka Bore Borčića, imajući u vidu da njegov iskaz, posmatran u međusobnoj interakciji s iskazom oštećene, jasno i potpuno objašnjava na koji se način inkriminirani događaj odigrao, te ulogu samih optuženih u istom krivičnopravnom događaju.
25. Nasuprot apelantovim žalbenim navodima da oštećena u iskazu datom pred Okružnim sudom u Bihaću nije spomenula da je silovana, apelaciono vijeće ističe da je ona u svojim izjavama navodila da je silovana, i to u iskazu koji je dala vojnoj policiji 2. maja 1994. godine u toku informativnog razgovora. Tačno je da se u presudi Vojnog suda, u dijelu obrazloženja koji se odnosi na prepričani iskaz svjedoka oštećene, ne navodi da je oštećena navodila da je silovana, međutim na glavnom pretresu u ovom predmetu oštećena pojašnjava da je navodila silovanje u toku ispitivanja i pred Vojnim sudom, ali da su joj rekli da će za to biti posebno pitana i da će se to odvojeno rješavati, čega se ona i pridržavala, što je i normalno kada se radi o uputi suda.
26. Apelaciono vijeće smatra neosnovanim navode apelantove odbrane da je u pobijanoj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer prvostepeno vijeće nije cijenilo nalaz i mišljenje vještaka Rakočevića, a iz kojeg, prema navodima odbrane, proizlazi da oštećena nije bila silovana, već da je zadobila lakše tjelesne povrede. Naime, kako navodi i prvostepeni sud, nalaz i mišljenje ovog vještaka je sastavljen s ciljem dokazivanja odlučnih činjenica u predmetu vođenom pred Vojnim sudom, a čiji predmet, u skladu s optužnicom Okružnog vojnog tužilaštva Bihać, nije ni bilo silovanje oštećene na poljani Ceravci.
27. U pogledu navoda apelantovog branioca da je istraga Okružnog vojnog tužilaštva u Bihaću bila usmjerena i na utvrđivanje osnovane sumnje za eventualno počinjenje krivičnog djela silovanja, a što nije rezultiralo podizanjem optužnice uslijed nedostatka dokaza, apelaciono vijeće je, razmatrajući ovaj prigovor, izvršilo uvid u presudu Vojnog suda od 8. juna 1994. godine i presudu Suda BiH od 16. marta 2016. godine, te s posebnom pažnjom analiziralo dijelove koji se odnose na prisiljavanje lica Bore Boričića od strane apelanta na intimni odnos s oštećenom „D-1“. Apelaciono vijeće je utvrdilo da se ne radi o istom događaju, imajući u vidu različite lokacije i vremenski identitet događaja, te je u presudi i citiralo izreke tih presuda i slijedom toga zaključilo da je prvostepeno vijeće donijelo pravilnu odluku kada je pobijanom presudom utvrdilo da se ne radi o presuđenoj stvari (res iudicata). I za apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatljivo obrazloženje iz pobijane presude u tom pogledu, koje je i ponovilo u svojoj odluci. Preduzimanje radnje silovanja nad oštećenom na poljani Ceravci, dakle, nije bilo obuhvaćeno predmetom koji se vodio protiv optuženih pred Vojnim sudom, a što se optuženim stavlja na teret optužnicom Tužilaštva. Apelaciono vijeće, također, cijeni da se iz navedenih razloga, koji su sasvim logični i prihvatljivi, u konkretnom slučaju ne može raditi o presuđenoj stvari jer nijedan optuženi presudom Vojnog suda nije suđen, niti proglašen krivim za silovanje oštećene na poljani Ceravci, niti je apelant presudom Vojnog suda suđen da je nakon silovanja optužene na poljani Ceravci od strane optuženih tjerao Boru Borčića na seksualni odnos s oštećenom, istovremeno mu zadajući snažan udarac čizmom. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
28. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, te načelo presumpcije nevinosti i načelo in dubio pro reo jer obrazloženje osporavanih presuda nije dovoljno precizno i jasno, posebno kada se ima u vidu da sud nije cijenio materijalne dokaze koji „potvrđuju da oštećena nije silovana“. Kroz cijelu apelaciju apelant navodi sadržaj izvedenih dokaza, od iskaza oštećene, preko sadržaja dnevnika događaja SJB Bihać, ukazujući da su oštećenoj u inkriminirano vrijeme nanesene teške tjelesne povrede, ali da se nije radilo o silovanju. Apelant pojašnjava da je 29. decembra 2014. godine odbrana dostavila prigovor na optužnicu u kojem je navela da je, upoređujući činjenični opis iz optužnice i iskaza krunskih svjedoka navedene optužnice, tj. zaštićenog svjedoka „D-1“ i Bore Borčića, te upoređujući njihove iskaze iz juna 1994. godine, kao i u toku istražnih radnji pod brojem Kl 920/94 od 10. maja 1994. godine pri Vojnom sudu i iskaza istih svjedoka datih 2010. godine pa nadalje, očito da svjedoci daju lažne iskaze i da se na osnovu tih iskaza ne može održati optužnica i u dokazu navedenog odbrana je dostavila presudu Vojnog suda iz 1994. godine. Sudovi nisu temeljito ispitali i cijenili sve dokaze jer iz spisa Vojnog suda proizlazi da je na glavnom pretresu koji je održan 8. juna 1994. godine kao svjedok saslušana zaštićena svjedokinja „D-l“ koja je u svemu ostala pri pismenom izjašnjenju od 14. maja 1994. godine, te je nakon upozorenja da je dužna davati istinit iskaz potvrdila identičnost navedenog zapisnika i prilikom navedenog saslušanja ni u jednom momentu nije navela da ju je bilo kojom prilikom silovao apelant. Odbrana je 10. februara 2015. godine od zdravstvene ustanove Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“ iz Bihaća dobila obavještenje da ne posjeduju bilo kakvu medicinsku dokumentaciju za zaštićenu svjedokinju „D-l“ za dan 1. maj 1994. godine, iz koga se vidi da nije prijavljeno silovanje i da oštećena nije bila na pregledu. U apelaciji se navodi da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje i time što je sud odbio da sasluša svjedoka odbrane Osmana Hadžića koji je u vrijeme spornog događaja i suđenja pri Vojnom sudu „bio postupajući tužilac“, te je imao saznanja o događaju i mogao se očitovati na dokaze koji su nestali na, za odbranu, nepoznat način. II.Odgovor na apelaciju
29. Sud BiH je istakao da su argumenti koji se u vezi s apelantovim tvrdnjama i ocjenama iznose u apelaciji već bili predmet razmatranja apelacionog vijeća i da je o njima apelaciono vijeće već zauzelo konkretne stavove, te u obrazloženju presude dalo jasne i konkretne razloge pri kojima i dalje stoji. Tvrdnje apelacije da je odbijanjem saslušanja kao svjedoka odbrane Osmana Hadžića povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje su neosnovane. U osporavanoj presudi je na strani 11. (paragraf 33) decidirano navedeno da i apelaciono vijeće prihvaća stav prvostepenog suda prema kojem pozivanje sudije Osmana Hadžića za svjedoka u ovom predmetu ne bi ni na koji način doprinijelo drugačijem razrješenju predmetne stvari, te da je predsjednik prvostepenog vijeća postupao u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima kada je odbio predloženi dokaz smatrajući da on nema značaja, odnosno da je nepotreban. I u vezi s apelantovim navodima da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i nediskriminaciju time što sud nije cijenio određene dokumente koji se odnose na medicinsko stanje oštećene u inkriminirano vrijeme, u obrazloženju pobijane presude su dati razlozi na strani 10. dokumenta (paragraf 32).
V.Relevantni propisi
30. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 i „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanja […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
31. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
36. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
39. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
40. Apelant smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno. Osim toga, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze, te da mu je zbog toga prekršeno načelo in dubio pro reo. Smatra da je u provedenom postupku prekršeno i načelo ravnopravnosti strana u postupku zato što je sud odbio izvesti određeni dokaz koji je predložio.
41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Ustavni sud je također naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice.
42. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
43. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
44. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 15. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom krivičnom postupku prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak, te da je apelanta proglasio krivim zato što je radnjama, detaljno opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant, skupa sa saoptuženim počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant, i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u odnosu na silovanje oštećene „D-1“. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena neslaganja u iskazima svjedoka Tužilaštva, čemu je poklonjena i posebna pažnja s obzirom na specifičnosti konkretnog predmeta. Naime, Sud BiH je posebno pojasnio i zašto neznatna odstupanja u iskazima svjedoka Bore Borčića i oštećene „D-1“ u pogledu određenih činjenica o kojima su svjedočili predstavljaju očekivane i normalne razlike u zapažanju lica s različitom sposobnošću da uoče, upamte i prisjete se događaja koje su percipirali prije više godina. Ovo posebno s obzirom na činjenicu da su svi oni preživjeli veoma stresne i traumatične događaje tokom kojih nisu mogli istovjetno zapaziti sve važne detalje, niti bi bilo razumno od njih očekivati takvu preciznost. Sud BiH je za svoj stav dao jasno, precizno i argumentirano obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim.
46. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno obrazložio zašto je ocijenio da dokazima koje je proveo apelant (saslušanjem svjedoka odbrane Dževada Hrnjice, Jasmina Dedića, Muhameda Halilovića, te apelanta i saoptuženog u svojstvu svjedoka), kao i uloženim materijalnim dokazima na glavnom pretresu, nije doveden u pitanje kredibilitet oštećene „D-1“ niti istinitost njenog svjedočenja, niti iz izvedenih dokaza u toku ovog postupka proizlazi da se radi o presuđenoj stvari, kako su to odbrane optuženih pogrešno tvrdile. Naime, svestranom ocjenom iskaza svjedoka odbrane, prvostepeno vijeće je zaključilo da su oni bili neuvjerljivi i usmjereni na ekskulpiranje optuženih za radnje koje mu se stavljaju na teret, kao i da su se svjedoci Jasmin Dedić i Dževad Hrnjica u vlastitim iskazima, pored neuvjerljivosti iskaza, nastojali zaštititi i od samoinkriminacije. Ovo posebno imajući u vidu da su, kako je to utvrđeno pravomoćnom Presudom Vojnog suda broj IK-225/94 od 8. juna 1994. godine, svjedoci Jasmin Dedić, Dževad Hrnjica, kao i preminuli Ibrahim Hamzić zvani „Baja“ učestvovali u protivpravnim radnjama u kući oštećene, koje su preduzete prije inkriminiranog događaja, što ih čini saizvršiocima, kao i da su isti svjedoci saborci i prijatelji optuženih koji su se s njima poznavali duži vremenski period.
47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje obje osporene presude sadrži i poseban dio koji se ticao navoda da se radi o res iudicata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi navedeno da je u spis ovog krivičnog predmeta prethodno uvršten spis Vojnog suda, pred kojim je vođen krivični postupak protiv optuženih, u okviru kojeg se i nalazi presuda iz 1994. godine, donesena nakon okončanja prvostepenog postupka protiv apelanta, saoptuženog i drugih lica. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće utvrdilo da su pravomoćnom presudom Vojnog suda iz 1994. godine apelant i prvooptuženi, te J. D., I. H. i Dž. H. proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude na štetu oštećene izvršili krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 204. stav 2. KZRBiH, a preminuli I. H. i krivično djelo razbojništvo iz člana 150. KZRBiH, za koja krivična djela su im izrečene navedene kazne zatvora, i to apelantu kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Dalje, prvostepeno vijeće je istaklo da je iz samog opisa radnji za koje su optuženi ovom presudom proglašeni krivim jasno da oni nisu proglašeni krivim za radnje koje im se optužnicom Tužilaštva BiH od 19. decembra 2014. godine stavljaju na teret, niti su iste radnje obuhvaćene optužnicom po kojoj je donesena presuda Vojnog suda. Stoga, imajući u vidu različitost navedenih radnji, odnosno različitost zaštitnih objekata navedenih djela, te da radnje silovanja oštećene na poljani Ceravci konstituiraju samostalno krivično djelo, odnosno da se radi o samostalnoj i autonomnoj kriminalnoj količini, za koju prvooptuženom i apelantu nije suđeno u krivičnom postupku pred Vojnim sudom, prvostepeno vijeće je našlo da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. Dalje, Ustavni sud zapaža da je i apelaciono vijeće, razmatrajući ovaj prigovor, izvršilo uvid u presudu Vojnog suda od 8. juna 1994. godine i presudu Suda BiH od 16. marta 2016. godine, te je u svojoj presudi i citiralo izreke tih presuda i slijedom toga zaključilo da je prvostepeno vijeće donijelo pravilnu odluku kada je pobijanom presudom utvrdilo da se ne radi o presuđenoj stvari (res iudicata).
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, Sud BiH veoma detaljno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazu oštećene, te da, nezavisno od toga što ne posjeduje „nalaz ginekologa“, ostali dokazi potvrđuju njene navode da je u inkriminirano vrijeme silovana. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ukazao na dokaze koji su izuzeti iz Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću, iz kojih proizlazi da je oštećena noću 1. na 2. maj 1994. godine primljena u bolnicu Bihaću, da je evidentirana u prijemnom protokolu pod rednim brojem 1940. dana 2. maja 1994. godine, pri čemu je u koloni naznačeno da ju je pretukla grupa „vojnika“, kao i da ju je silovala ista grupa, te je dalje naznačena dijagnoza oštećene i napomena: „a. d. ginekologu 203001, 216003“. Nadalje, u istom dokumentu su pod rednim brojevima 2942. i 2943. evidentirani i sin oštećene, te svjedok Boro Borčić, što potvrđuje navode ovog svjedoka da je te večeri odvezen u bolnicu s oštećenom. Dodatno, na istinitost i konzistentnost kazivanja oštećene, osim naprijed navedenog, ukazuje i činjenica da je ona odmah nakon izvršenja krivičnog djela u iskazu od 2. maja 1994. godine tvrdila da su je na poljani Ceravci silovala lica koja su prethodno preduzela protivpravne radnje u njenoj kući, a nakon što je razdvojena od strane Bore Borčića, koji je s njom bio poveden na livadu, što je on i potvrdio u svom iskazu.
49. Ustavni sud zapaža da se apelaciono vijeće u žalbenom postupku bavilo identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentirano obrazloženje. Imajući u vidu navedena načela u obrazloženju odluke višeg suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude apelacionog vijeća koje u potpunosti slijedi ova načela, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
50. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog.
51. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP-a da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKP-u je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost.
52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo (jer iz osporenih presuda proizlazi da se, primjenom načela iz prethodnih tačaka, nisu stekli uvjeti da sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
53. Apelant dalje navodi da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku budući da je Sud BiH odbio prijedlog za saslušanje Osmana Hadžića. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).
54. Ustavni sud, također, podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je načelo ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezano s pravom iz člana 6. stav 3. tačka
d) Evropske konvencije. Ovo načelo predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeno načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 263. stav 2 ZKP-a ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo taj dokaz bitno utjecao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka Osmana Hadžića, o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio odlučujući o apelantovim žalbenim navodima iznesenim u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženje zbog čega nije saslušan svjedok Osman Hadžić, koje ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
55. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje su apelanti izričito zahtijevali. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može razloge koje su sudovi dali u vezi s ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga su navodi koji se odnose na kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije neosnovani.
56. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
57. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
58. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
59. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada za svoje odlučenje u tom pogledu daju detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja, uključujući i razloge zbog kojih je odbijeno izvođenje određenog dokaza koji je apelant predložio.
61. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević