Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1801/18 (S. Č., V. Đ., S. H. i E. N.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1801/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-1801/18, rješavajući apelaciju Sabrije Čandić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sabrija Čandić, Vera Đurak, Sanja Haseljić i Enisa Nuković protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 086973 17 Gž 2 od 9. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabrija Čandić, Vera Đurak, Sanja Haseljić i Enisa Nuković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Brčkog, koje zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnijele su 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 086973 17 Gž 2 od 9. januara 2018. godine.
2. Osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica i obavezan je tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) da apelanticama isplati iznos od po 405,72 KM na ime naknade za rad u komisijama za mjesec mart 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva apelantica kojim su tražile isplatu predmetne naknade za mjesece april, maj, juni, juli, august, septembar, oktobar, novembar i decembar 2014. godine, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbijen kao neosnovan.
3. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je gradonačelnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine donio Odluku o radu van radnog vremena predmetnih komisija na osnovu odredaba tada važećeg Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 29/06, 19/07, 2/08, 9/08, 44/08. 26/09 i 4/13), a koji je 22. marta 2014. godine, tj. stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 9/14; u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) stavljen van snage. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da apelanticama pripada samo naknada za rad u komisiji za mjesec mart 2014. godine, dok im za preostalih devet mjeseci (period april-decembar 2014. godine), u skladu sa odredbom člana 86. sada važećeg Zakona, ne pripada novčana naknada, ali imaju pravo na slobodne radne dane srazmjerno vremenu provedenom na radu komisije uvećanom za 25%. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da je odredbama člana 86. navedenog Zakona propisano da za učešće u radu komisije izvan radnog vremena kao i u toku radnog vremena članovi komisije nemaju pravo na novčanu naknadu, osim članova komisija koji rade izvan radnog vremena i ostvaruju prihod budžetu Distrikta (stav 1.), naknada članova komisija koje ostvaruju prihod budžetu Distrikta iznosi deset posto od prosječne bruto plate zaposlenih u organima javne uprave (stav 2.), za rad komisije izvan radnog vremena, članovi komisije imaju pravo na slobodne dane srazmjerno vremenu provedenom na radu komisije uvećanom za 25 posto (stav 3.). Nadalje, Apelacioni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da su apelantice zaposlenice JZU Zdravstveni centar Brčko, te da se na njih, s obzirom da nisu državni/javni službenici ne može primjenjivati Zakon o državnoj službi, već da se na njih, shodno odredbi člana 113. Zakona o zdravstvenoj zaštiti Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u pogledu prava, obaveza i odgovornosti zaposlenih u zdravstvenim ustanovama primjenjuju odredbe Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Međutim, prema stavu Apelacionog suda, kako je apelanticama odlukama gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o radu van radnog vremena komisija za 2014. godinu, u članu 5. navedenih odluka, određeno pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od 20% od prosječne plate zaposlenih u organima uprave, te kako su pomenute odluke donesene, između ostalog, u skladu sa odredbom člana 84. ranijeg Zakona o državnoj službi, onda je u toj situaciji otpao sam osnov za isplatu naknade apelanticama za rad u navedenim komisijama, i to u periodu od dana stupanja na snagu važećeg Zakona o državnoj službi pa nadalje, jer je donošenjem važećeg Zakona o državnoj službi, stavljen van snage raniji Zakon, a posljedica toga je i analogno stavljanje van snage navedenih Odluka gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Zbog navedenog, Apelacioni sud je zaključio da su neosnovani tužbeni zahtjevi apelantica u dijelu u kojem traže naknade za rad u komisijama za period april-decembar 2014. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantice navode da, budući da one nisu državni službenici, na njihova potraživanja za rad u komisijama se trebao primijeniti Zakon o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a ne Zakon o državnoj službi. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantice uglavnom ponavljaju navode koje su isticale u postupku pred Apelacionim sudom, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud u svojoj odluci, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević