Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2769/18 (M. B.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2769/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-2769/18, rješavajući apelaciju Miroslava Babića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Babić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 026122 18 Gž od 5. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnio je 14. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 026122 18 Gž od 5. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Bosna i Hercegovine, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine) i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja tužene od 27. aprila 2017. godine i 27. juna 2017. godine, te da se utvrdi da apelant ima pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice i da se naloži tuženoj da apelantu za određeni vremenski period na ime naknade troškova odvojenog života isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je pravo na naknadu za odvojeni život prema odredbama člana 4. stav 1. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje od 18. aprila 2012. godine uslovljeno time da je profesionalno vojno lice premješteno po potrebi službe na dužnost koja je udaljena više od 80 km od mjesta prebivališta. Dalje, Sud BiH je naveo da prema spomenutoj odredbi premještaj po potrebi službe predstavlja prvi od više kumulativno propisanih uslova za ostvarivanje prava na naknadu po tom osnovu. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da interni oglas koji je objavljen s ciljem da se popune slobodna radna mjesta potvrđuje da je premještaj apelanta izvršen za potrebe službe. Naime, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da se apelant prijavio na interni oglas na tri radna mjesta u činu podoficira od kojih je jedno sa službom u mjestu prebivališta, a dva su izvan mjesta prebivališta i da je nakon prijema u čin podoficira-vodnika apelant, naredbom ministra odbrane BiH od 28. decembra 2016. godine, postavljen na dužnost vozača specijalnih motornih vozila sa mjestom službe u Sarajevu. Sud BiH je naveo da je apelant postavljen sa službom na jedno od radnih mjesta na koja je konkurisao, a nije premješten sa ranijeg mjesta službe, pa se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da samo objavljivanje internog oglasa potvrđuje postojanje potrebe službe za upražnjenim radnim mjestima. Takođe, Sud BiH je ukazao da se konkretna situacija ne može podvesti pod slučajeve premještaja prema potrebama službe propisanih odredbama člana 148. stav 4. Zakona o službi u oružanim snagama BiH jer ne predstavlja taksativno nabrojane slučajeve, pa ni unapređenje kao razlog za premještaj propisan tačkom e). Prema tome, istaknuto je da apelant nije premješten po potrebi službe, čime nije ispunjen osnovni uslov propisan podzakonskim aktom za ostvarivanje prava na naknadu odvojenog života od porodice.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Sud BiH povrijedio relevantne odredbe materijalnog prava (Zakon o službi u oružanim snagama BiH, Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje). Apelant smatra da termini „postavljen na dužnost po potrebi službe“ i „premješten po potrebi službe“ u smislu ostvarivanja prava na naknadu za odvojeni život predstavljaju sinonime, a da je za ostvarivanje ovog prava bitno ispunjenje suštinskih uslova kao što je potreba službe i propisana udaljenost mjesta rada od mjesta prebivališta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2769/18 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio