Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-396/17 (M. Č.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-396/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-396/17, rješavajući apelaciju Milana Ćajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Ćajića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 024311 15 Rev od 9. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Ćajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 31. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 024311 15 Rev od 9. novembra 2016. godine. Apelantov zastupnik je 28. februara 2017. godine dostavio punomoć za zastupanje apelanta. Nadalje, apelant i njegov punomoćnik su 3. augusta i 27. septembra 2017. godine, te 17. aprila 2018. godine dostavili urgencije za postupanje u predmetu i određenu dokumentaciju.

2. Presudom Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 024311 12 P od 29. aprila 2013. godine, odbijen je Dušan Pavlović (u daljnjem tekstu: tužitelj) u cijelosti sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu ugovora o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) zaključenim sa apelantom, 18. februara 1991. godine kupio nekretnine i to k.č. 6250/0, dvorište, stambena zgrada i pomoćna zgrada iz zk. uloška 75 K.O. Rogatica 2, odnosno u listu nepokretnosti broj 76 K.O, Rogatica 2 a sve postojeće u Rogatici, pa da je apelant dužan priznati tužitelju pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i to stambena zgrada u površini i pomoćna zgrada kao i trajno pravo korištenja na zemljištu, pa da je apelant dužan izdati tužitelju valjanu zemljišno knjižnu ispravu na osnovu koje će se tužitelj upisati kao vlasnik na navedenim nekretninama i korisnik na zemljištu sa dijelom 1/1 jer će u protivnom tu ispravu zamjeniti ova presuda. Presudom je također tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti, te je obavezan da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade za troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz predmetnog ugovora, koji stranke ne osporavaju da su zaključile 18. februara 1991. godine, proizilazi da apelant, kao prodavač, izjavljuje da je izvršio prodaju kuće sa okućnicom koje se nalaze u ulici Vesa Rackovića broj 16 Rogatica a tužitelj, kao kupac, izjavljuje da je kupio kuću sa okućnicom u naprijed navedenoj ulici. Dalje je naveo da je ugovoreno da je kupac dužan isplatiti 350 000 dinara, da po zaključenju ugovora će isplatiti 200 000 dinara a ostatak duga od 150 000 dinara kupac će isplatiti najkasnije do 1. oktobra 1991. godine. Dalje je navedeno da po izvršenoj konačnoj isplati stranke će izvršiti prenos nekretnine čije troškove snosi kupac u cijelosti. Osnovni sud je istaknuo da se iz navedenog može zaključiti da je tužitelj odmah po zaključenju ugovora apelantu isplatio 200 000 dinara. Nadalje, obrazložio je i da je tužitelj pokušavao apelantu isplatiti preostali iznos duga na ime kupoprodajne cijene od 150 000 dinara prvo preko treće osobe, a potom putem pošte. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio da je tužitelj u odnosu na predmetni ugovor i kupoprodajnu cijenu postupao po načelu savjesnosti i poštenja, radi zaštite svojih prava. Kako apelant nije sudu ponudio nijedan dokaz da je postojao valjan razlog za odbijanje prijema novca, odnosno da je krivica tužitelja zašto nije došlo do isplate punog iznosa kupoprodajne cijene, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor u pretežnom dijelu izvršen, kao i da nije sporno da je apelant u posjedu kupljene nekretnine od dana zaključenja ugovora pa i sada. Imajući u vidu da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi, neovisno o činjenici što potpisi nisu ovjereni u nadležnom sudu, Osnovni sud je ocijenio da je predmetni ugovor pravno valjan, jer su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile obaveze iz ugovora. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 53. Zakona o stvarnim pravima, tužitelj na osnovu predmetnog ugovora osnovano potražuje od apelanta da mu izda zemljišno knjižnu ispravu na osnovu koje će se upisati kao vlasnik i korisnik. S tim u vezi, Osnovni sud je istaknuo da je na ovakvo mišljenje suda upućuje i presuda ovog suda broj 091 1 P 11 000016 od 27. jula 2011. godine, kojom je apelant, kao tužitelj, odbijen sa tužbenim zahtjevom prema tužitelju, kao tuženom, a kojim je tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor, te da se obaveže tužitelj i svi članovi njegovog domaćinstva koji koriste nekretnine označene kao k.č. broj 625 i k.č. broj 624 iz zk. uloška 75 K.O. Rogatica 2 a što odgovara istim parcelama upisanim u list nepokretnosti broj 76 K.O. Rogatica 2 (u obrazloženju presude nije naveden ostatak tužbenog zahtjeva).

4. Međutim, Osnovni sud je istaknuo da predmetni ugovor ne pominje katastarsku česticu na kojoj se kuća nalazi i koja je predmet ovog ugovora. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da iz zemljišno knjižnog uloška broj 75 K.O. Rogatica 2 vidi se da se apelant uknjižuje sa pravom svojine na stambenoj zgradi sagrađenoj na k.č.624/0, te pravom svojine na stambenoj zgradi i pomoćnoj zgradi upisane u zk uložak 75 K.O. Rogatica 2 dok se sa trajnim pravom korištenja zemljišta upisuje na k.č. 624/0 i 625/0. Također, i u listu nepokretnosti K.O. Rogatica 2 apelant se vodi kao posjednik na istim parcelama, kako je prethodno navedeno. Imajući u vidu navedeno, obrazloženo je da su u tom zk. ulošku parcela 624 na kojoj je dvorište i stambena zgrada i k.č 625/0 u kojoj su dvorište, stambena zgrada i pomoćna zgrada. Osnovni sud je dalje obrazložio da je tužitelj opredijelio tužbeni zahtjev na k.č. 625, a ostalo je neriješeno, jer tužitelj nije dokazivao u postupku o kojoj k.č. i o kojoj stambenoj zgradi se radi, jer u oba materijalna dokaza postoje upisane dvije stambene zgrade sa različitim površinama. Kako se u predmetnom ugovoru ne navodi k.č. a ni opis stambene zgrade, Osnovni sud je ocijenio da je tužitelj propustio da putem svjedoka a pogotovo putem vještaka dokaže da li je stambena zgrada koja je predmet spora sagrađena na k.č. 624 ili na k.č. 625 što je ostalo neriješeno. Imajući u vidu provedene dokaza, Osnovni sud nije mogao utvrditi na kojoj se katastarskoj čestici, odnosno u kom zk ulošku, tj. u kom listu nepokretnosti se nalazi sporna nekretnina - kuća sa okućnicom koja je predmet predmetnog ugovora. Istaknuto je da navedeno ostalo nepoznato i u navedenoj presudi Osnovnog suda od 27. jula 2011. godine. Imajući u vidu da je predmet spora kuća, pomoćna zgrada, zemljište, te da se traži da se na osnovu ove presude izvrši prenos nekretnina sa apelanta na tužitelja, istaknuto je da je sud morao van sumnje, kao nepobitnim i bez bilo kakve dvojbe imati podatak na kojoj k.č. se nalazi kuća koja je predmet predmetnog ugovora, a sud to nema. Stoga, držeći se provedenih dokaza i primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je tužitelja odbio sa tužbenim zahtjevom. S tim u vezi, obrazložio je da sud ne može samo na osnovu toga što tužitelj tvrdi da se radi o objektu koji je sagrađen na k.č.625, u situaciji kada apelant navodi da ni on ne zna na kojoj katastarskoj čestici se nalazi kuća koju tužitelj tvrdi da je kupio, prihvatiti tu tvrdnju tužitelja kao nespornu. Istaknuo je da posebnu sumnju u tužiteljev navod izaziva i činjenica što se u predmetnom ugovoru kao predmet kupoprodaje ne pominje pomoćna zgrada, a ona se nalazi na k.č.625 na koju je tužitelj usmjerio tužbu, dok se na k.č.624 ne pominje pomoćna zgrada, što ponovo pojačava uvjerenje suda da se bez izlaska na lice| mjesta i nesporne identifikacije kuće u kojoj apelant živi od zaključenja ugovora postupak ne može okončati i ne može sud znati da li je predmet predmetnog ugovora k.č.624 ili k.č.625.

5. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 024311 13 Gž od 5. novembra 2014. godine odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava te je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje bitno za pravilno odlučivanje u ovom spornom odnosu. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze i činjenice utvrđene u toku postupka i na osnovu njih izveo pravilan zaključak za odbijanje tužbenog zahtjeva. Okružni sud je istaknuo da tužitelj izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka nije dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ponovo ističe i u izjavljenoj žalbi.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 91 0 P 024311 15 Rev od 9. novembra 2016. godine, usvojena je tužiteljeva revizija i presuda Okužnog suda preinačena tako što je tužiteljeva žalba usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena i suđeno: Utvrđuje se da je tužitelj, na osnovu predmetnog ugovora zaključenog sa apelantom, kupio nekretnine: k.č. broj 625/0. dvorište, stambenu zgradu i pomoćnu zgradu iz zk. uloška broj 75 k.o. Rogatica 2 i lista nepokretnosti broj 76 k.o. Rogatica 2 „ a sve postojeće u Rogatici“, stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama pa je apelant to dužan priznati i to: stambenoj zgradi i pomoćnoj zgradi kao i trajno pravo korištenja na zemljištu k.č. 625/0 iz zk. uloška 75 k.o. Rogatica 2 i izdati mu valjanu zemljišno knjižnu ispravu na osnovu koje će se tužitelj upisati kao vlasnik na navedenim nekretninama i korisnik zemljišta k.č. 625/0 sa 1/1, a u protivnom će tu ispravu zamijeniti ova presuda, te je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (površine nekretnina bliže precizirane u izreci presude).

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se revizionim navodima s pravom ukazuje da odluka drugostepenog suda nije zasnovana na zakonu. Vrhovni sud je dalje naveo da prema odredbi člana 52. stav 1. Zakona o stvarnim pravima u vezi sa članom 356. istog zakona, sticalac prava svojine na nekretnini na osnovu pravnog posla, ovlašćen je da zahtijeva upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige. Dalje je naveo da pravo svojine na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno (član 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), a taj pravni posao zaključuje se u obliku propisanom posebnim zakonom (stav 2. istog člana). Po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da su ispunjeni uslovi iz člana 9. stav 4. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti u pogledu forme za pravnu valjanost predmetnog ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da ugovorna obaveza mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva (član 46. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), te kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (člana 47. ZOO). Vrhovni sud je istaknuo da je tačno da u predmetnom ugovoru, u kojem je u članu 1. navedeno da je prodavac „izvršio predaju nekretnina, kuće sa okućnicom do kuće Džida Slobodana“, nisu navedeni zemljišnoknjižni podaci i podaci o posjedovnom stanju tih nekretnina. Međutim, imajući u vidu da je stanje činjenica u pogledu određenosti predmeta navedenog ugovora takvo da - nekretnine označene u izreci prvostepene presude, po oznaci parcele i naravi i površini, odgovaraju stanju tih nekretnina upisanih pod rednim broj 2. u zk. ul. 75 k.o. Rogatica 2 i u List nepokretnosti broj 76/0 k.o. Rogatica 2, Vrhovni sud je ocijenio da je predmet predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 47. ZOO odrediv.

9. S tim u vezi, Vrhovni sud je podsjetio da je u pogledu tih nekretnina u pravosnažno okončanoj parnici kod istog suda u predmetu broj 091 1 P 11 000016 od 27. jula 2011. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao tužitelja (ovdje tuženi) protiv tuženog (ovdje tužitelj) za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i za obavezivanje tuženog (ovdje tužitelj) za predaju u posjed predmetnih nekretnina. Dalje je obrazložio da su u izreci navedene presude obuhvaćene obje čestice označenim objektima (u naravi i po površini) koji se na njima nalaze. Vrhovni sud je istaknuo da je međutim, u obrazloženju te presude prvostepeni sud dao razloge o tome, zašto je tužbeni zahtjev apelanta odbijen u odnosu na k.č. 625/0 i u odnosu na nekretnine koje se na njoj nalaze - navodeći da je predmetni ugovor punovažan i da je stoga tužbeni zahtjev apelanta kao tužitelja neosnovan. Vrhovni sud je dalje naveo da je u narednom pasusu iste presude prvostepeni sud obrazložio, da je dio tužbenog zahtjeva u odnosu na nekretnine k.č. 624/0 sud odbio iz razloga što ni jednim dokazom nije dokazano da su te nekretnine bile predmet predmetnog ugovora, odnosno da su u posjedu tuženog (ovdje tužitelj). S obzirom na navedene razloge na kojima je zasnovana pomenuta sudska odluka, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su izveli pogrešan zaključak da je predmet predmetnog ugovora neodređen, kao odlučnoj činjenici za pravilnu primjenu materijalnog prava. Istaknuo je da je među parničnim strankama potpuno jasno o kojim nekretninama se radi - kada je riječ o ovom sporu (i da ono odgovara stanju na terenu), jer je svaka od njih u posjedu svojih nekretnina, pa se svako daljnje dokazivanje tih činjenica ukazuje bespotrebnim. S tim u vezi, obrazložio je da ovakav zaključak u pogledu određenosti predmeta ugovora potvrđuje i činjenica da u prijedlogu za izvršenje od 3. decembra 2014. godine, podnesenom Osnovnom sudu u Rogatici (koji je dostavljen uz reviziju), tražilac izvršenja (apelant) tražio da se protiv izvršenika (tužitelja) odredi i sprovede izvršenje pravosnažne drugostepene presude koja je predmet ispitivanja u ovom revizionom postupku, radi predaje u posjed nekretnina k.č. 625/0, dakle, upravo nekretnina koje su predmet spora u ovoj parnici i u odnosu na koje je tužbeni zahtjev tužitelja (u tom izvršnom postupku kao izvršenika), odbijen zbog nedokazanosti predmeta ugovora.

10. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u povredama osnovnih principa parničnog postupka. S tim u vezi, apelant ističe da je presudom Vrhovnog suda tužitelju usvojen tužbeni zahtjev ne u cijelosti, nego čak i više od onoga što je traženo u toku postupka, pa sada u izreci stoji i dio kojim je tužitelj:“...stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva..“ Apelant smatra da je time Vrhovni sud odlučivao van granica postavljenog tužbenog zahtjeva, te je ovakvim postupanjem mudro uredio (materijalno i procesno) jedan potpuno neuredan tužbeni zahtjev koji, čak i da je usvojen ne bi mogao služiti tužitelju kao osnov za upis prava svojine u zemljišne knjige. Apelant smatra da time Vrhovni sud mijenja istovjetnost tužbenog zahtjeva i, u fazi trećeg stepena odlučivanja, vrši preinačenje tužiteljeve tužbe. Ističe da postupanje Vrhovnog suda podstiče nejednakost stranaka u postupku i pravnu nesigurnost.

11. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nisu tačni navodi apelanta da je osporenom presudom usvojio tužbeni zahtjev u većem obimu od onoga što je u toku postupka traženo i da je postupio suprotno odredbi člana 2. stav 2. ZPP, time što je nakon uvodnog dijela izreke „Utvrđuje se da je tužitelj..., (u petom i šestom redu izreke) naveo „stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama...“ S tim u vezi, obrazložio je da tužbeni zahtjev (sadržan u petom i šestom redu izreke prvostepene presude) kojim tužitelj traži da se - Utvrdi.. .„da je tuženi dužan priznati tužitelju pravo vlasništva na predmetnim nekretninama..“ je širi, većeg je obima od naprijed citiranog dijela zahtjeva koji je usvojen revizionom presudom, a u „većem je sadržano manje“. Kod ovakvog stanja stvari i činjenice da kod sticanja prava vlasništva na osnovu pravnog posla (kao što je ovdje slučaj) ugovor o kupovini nekretnina predstavlja pravni osnov za sticanje, a sticanje se stiče na način predviđen zakonom kako je sud taj dio presude obrazložio na strani 3. pasus peti osporene presude, time nije počinio povredu odredbe člana 2. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je naveo i da ne stoji ni tvrdnja da je, usvajanjem tužbenog zahtjeva kao u izreci, izvršio preinačenje tužbe.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud prvo napominje da je Vrhovni sud ukazao da je predmetni ugovor ispunjavao uslove iz člana 9. stav 4. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti u pogledu forme za pravnu valjanost predmetnog ugovora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da prema relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, sticalac prava svojine na nekretnini na osnovu pravnog posla ovlašćen je da zahtijeva upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige, te da se pravo svojine na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišnu knjigu, koji pravni posao se zaključuje u obliku propisanom posebnim zakonom. Dalje je ukazao da je među parničnim strankama potpuno jasno o kojim nekretninama se radi i da je svaka od njih u posjedu svojih nekretnina, pa se svako daljnje dokazivanje tih činjenica ukazuje bespotrebnim. Ustavni sud podsjeća da je u tužbenom zahtjevu tužitelj tražio utvrđenje da je na osnovu predmetnog ugovora kupio predmetne nekretnine i da mu je apelant dužan priznati pravo vlasništva i pravo trajnog korištenja na njima, te izdati mu odgovarajuću ispravu na osnovu koje će se tužitelj upisati kao vlasnik i korisnik, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda. Imajući u vidu ovako postavljen tužbeni zahtjev, kao i relevantne zakonske odredbe i obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj presudi i odgovoru na apelaciju, Ustavni sud smatra da okolnost da je u izreci osporene odluke nešto drugačije formulisan tužbeni zahtjev koji se u suštini odnosio na isto, suprotno apelantovom mišljenju, nije dovela do promjene njegove istovjetnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-396/17 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio