Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1327/18 (A. A.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1327/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-1327/18, rješavajući apelaciju Ante Anića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anto Anić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 064646 14 Rev od 19. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Polja, Dolac na Lašvi, podnio je 3. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 064646 14 Rev od 19. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da na ime troškova zastupanja u predmetu broj P-10/00 isplati tužiteljici J. D. iznos od 175.087,96 KM.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupka utvrđeno da je tužiteljica, na osnovu pismene punomoći od 4. januara 2000. godine, zastupala apelanta pred Općinskim sudom u Travniku u predmetu broj P-10/00 u kojem je donesena presuda od 14. oktobra 2003. godine, te da je zadnja pravna radnja koju je tužiteljica preduzela bila sačinjavanje žalbe protiv te presude, dok je 14. jula 2004. godine otkazala punomoć za zastupanje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, što je preciznije opisano u obrazloženju osporene odluke, te ukazao da je Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio presudu od 20. avgusta 2009. godine kojom je odbijena apelantova žalba, dok je žalba tužene djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda od 14. oktobra 2003. godine tako da su apelantu pored glavnog duga i zateznih kamata dosuđeni i troškovi parničnog postupka u iznosu od 227.499,12 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, navedeno je da je apelant u izvršnom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu u cijelosti naplatio potraživanje dosuđeno presudom Kantonalnog suda zajedno sa troškovima parničnog postupka (među kojima su sadržani i troškovi zastupanja apelanta po tužiteljici u iznosu od 188.462,33 KM), a da je apelant nakon toga isplatio tužiteljici iznos od 13.000,00 KM na ime naknade zastupanja (priznanica od 5. oktobra 2010. godine). Nadalje, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da su stranke usmeno dogovorile da apelant isplati tužiteljici troškove postupka na ime nagrade za zastupanje kada se okonča parnica i kada apelant naplati troškove. S tim u vezi, navedeno je da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu, jer je nedvojbeno da je iznos od 188.462,33 KM priznat tužiteljici na ime troškova advokatskog zastupanja, od čega je apelant isplatio iznos od 13.000,00 KM, slijedom čega je dužan da isplati i preostali dio naknade iz razloga što su ti troškovi nastali pred prvostepenim sudom prije otkazivanja punomoći od strane tužiteljice. Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud istakao da u vrijeme vođenja parnice nije bilo ograničenja visine troškova po advokatskoj tarifi i da očigledno tužiteljica nije zastupala apelanta pro bono, a da postojanje usmenog sporazuma nije u suprotnosti sa zakonskim propisima koji regulišu ovu oblast, te da u vrijeme kada su poduzete radnje od strane tužiteljice nije postojala obaveza zaključenja pismenog ugovora oko načina plaćanja advokatskih usluga. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, u smislu odredaba člana 89. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), opunomoćio apelantkinju za zastupanje, pa je između njih nastao obligaciono-pravni odnos koji odgovara ugovoru o nalogu u smislu odredaba člana 749. istog zakona (punomoćnik preduzima određene poslove za koje ga je nalogodavac ovlastio potpisujući mu punomoć, a nalogoprimac ima pravo na nagradu za svoj trud). Vrhovni sud je naveo da za zaključenje ugovora o nalogu prema odredbama člana 749. ZOO nije propisana pismena forma (član 67. stav 1. ZOO). Osim toga, ukazano je da je pravilan stav nižestepenih sudova da Zakon o advokaturi ne isključuje mogućnost da se stranke dogovore da se troškovi zastupanja isplate po okončanju spora i naplate troškova. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 371. ZOO kada su zaključili da predmetno potraživanje nije zastarilo, jer je tužiteljica 24. jula 2012. godine podnijela tužbu za isplatu preostalog dijela troškova postupka, tj. u okviru zastarnog roka od pet godina od dana kada je sukladno dogovoru sa apelantom mogla zahtijevati isplatu svojih troškova, odnosno od 29. septembra 2010. godine (kao dana kada je apelant naplatio svoje potraživanje i od kada je tužiteljica imala pravo da traži naplatu nagrade za zastupanje).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su u konkretnom slučaju proizvoljno tumačene odredbe ZOO kada nije uvažen istaknuti prigovor zastare potraživanja, iako je od otkaza punomoći do podnošenja tužbe prošlo više od devet godina. Apelant navodi da je proizvoljan zaključak da je postojao usmeni dogovor o isplati troškova postupka nakon što on naplati te troškove. Apelant je Ustavnom sudu dostavio i dvije dopune apelacije i to 16. marta 2018. godine i 4. januara 2019. godine. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenu odluku primio 4. janura 2018. godine. Ustavni sud podsjeća da je rok za podnošenje apelacije 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio, te da se apelacija ne može dopunjavati izvan ovog roka. Kako su navedene dopune apelacije podnesene izvan roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku, Ustavni sud ih neće razmatrati.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom predmetu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević