Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6069/18 (A. P.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pretpostavka nevinosti
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6069/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6069/18, rješavajući apelaciju Aleksandra Popovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Popovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br.

11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Popovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksandar Popović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandra Metlić, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. oktobra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog javnog tužilaštva – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 28. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. decembra 2018. godine, a Republičko tužilaštvo 12. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Vrhovnog suda – Posebnog vijeća za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine, uvažavanjem žalbi apelanta i optuženih V. M., G. P. i O. B., ukinuta je Presuda Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 017324 18 K 2-p od 26. marta 2018. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine apelantu i optuženim V. M., G. P. i O. B., koji su se već nalazili u pritvoru, produžen je pritvor iz pritvorskog razloga propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) i po tom rješenju pritvor im može trajati najduže jednu godinu.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema ocjeni Vrhovnog suda, i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, zbog kojih je pritvor apelantu i ostalim optuženim produžen nakon izricanja prvostepene presude. Naime, u odnosu na način i okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo istaknuto je da su apelant i ostali optuženi krivično djelo razbojništva počinili uz upotrebu vatrenog oružja, i to automatskih pušaka, a u izvršenje krivičnog djela su ponijeli i ručni raketni bacač M-80, te su, osim što su upotrijebili silu i prijetnje prema pripadnicima Agencije „Sector Security“ koji su obezbjeđivali transport novca, pucali iz automatskih pušaka u pravcu specijalnog blindiranog vozila za transport novca, u kojem se nalazio novac, pri čemu je radnik Agencije zadobio lake tjelesne povrede. U odnosu na posljedicu izvršenja krivičnog djela istaknuto je da su izvršenjem predmetnog krivičnog djela apelant i ostali optuženi prisvojili novac u raznim valutama u protivvrijednosti od više od 600.000,00 KM, te da je jedno lice zadobilo tjelesne povrede, te je posebno ukazano na činjenicu da su apelant i saoptuženi V. M. i G. P. bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Specijalne jedinice policije, a što je bilo poznato i optuženom O. B. Sve navedeno Vrhovni sud je cijenio kao okolnosti koje su postojale u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koje konkretno krivično djelo čine naročito teškim. Sve to, zajedno sa zakonom propisanom kaznom za predmetno krivično djelo i time mogućnosti izricanja kazne zatvora od deset godina ili teže, Vrhovni sud je cijenio kao podlogu kod utvrđivanja postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

8. Nadalje, u pogledu postojanja vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, Vrhovni sud je cijenio i činjenicu neumanjene zainteresovanosti medija, a posredstvom njih i javnosti. Naime, TV kanali u svojim dnevnim emisijama, udarnim emisijama, dnevnicima, te pisana sredstva informisanja redovno obavještavaju javnost o ovom krivičnom djelu i postupku koji se vodi protiv apelanta i ostalih optuženih, na koji način je šira javnost u potpunosti upoznata s predmetom izvršenja krivičnog djela, koje je posebno teško s obzirom na obrazloženi način i okolnosti izvršenja i posljedicu. Tako je šira javnost upoznata s činjenicom da su apelant i saoptuženi V. P. i G. P. pripadnici Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, da su naoružani automatskim puškama, a na snimku se vidi i pripremljen raketni bacač M-80, da je šira javnost vidjela upotrebu sile i prijetnju, pucanjem iz vatrenog oružja (automatske puške) po vozilu i u unutrašnjosti vozila, te čin ranjavanja jednog lica, kao i da je šira javnost upoznata i s činjenicom da otuđeni novac nikada nije pronađen, a radi se o velikom iznosu novca od više od 600.000,00 KM.

9. Sve navedene okolnosti Vrhovni sud je cijenio kao vanredne okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, koje bi, puštanjem apelanta i ostalih optuženih na slobodu, izazvale reakciju građana i dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u smislu iskazivanja negodovanja zbog nepovjerenja u rad policije, a pogotovo činjenica da je apelant bio pripadnik Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske od kojih se očekuje otkrivanje počinilaca krivičnih djela, a ne da oni čine ovako teško krivično djelo. Time su, prema ocjeni Vrhovnog suda, ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

10. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Vrhovni sud prilikom produženja pritvora apelantu i ostalim optuženim imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 3076/18.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbe ostalih optuženih izjavljene protiv prvostepenog rješenja Vrhovnog suda od 18. septembra 2018. godine.

12. Vrhovni sud je ocijenio da su u prvostepenom rješenju pravilno dovedeni u međusobnu povezanost okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS (djelo izvršeno uz upotrebu vatrenog oružja, napadom na blindirano vozilo u kojem je transportovan novac, na auto-putu na kojem se kreću i druga vozila), kao i posljedice tog djela (pribavljena imovinska korist od više od 600.000,00 KM, jedno lice je zadobilo tjelesne povrede) s činjenicom da su apelant i optuženi V. M. i G. P. pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, čiji zadatak je da otkrivaju počinioce teških krivičnih djela, a ne da ih sami čine. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio vanredne okolnosti koje bi, za slučaj da se apelant i ostali optuženi nađu na slobodi, mogle rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i mira (snimak pljačke koji su emitovali TV kanali na osnovu kojeg je javnost dobro upoznata s načinom na koji je djelo izvršeno, iz kojeg se vidi da su uz upotrebu sile i prijetnje, naoružani, te pucajući u sred dana opljačkali automobil s novcem, da otuđeni novac nikad nije pronađen).

13. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da razlozi u prvostepenom rješenju nisu konkretizovani, ni zasnovani na dokazima (pa ni na indicijama), već da su apstraktni i zasnovani samo na pretpostavkama.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 i člana 6 Evropske konvencije.

15. Apelant je najprije istakao da smatra da su osporenim rješenjima, a nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine, ugrožena njegova prava. Nadalje, apelant je istakao da je, prema njegovom mišljenju, pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U vezi s tim je istakao da činjenice i okolnosti na koje su se pozvali redovni sudovi: način i okolnosti pod kojim je izvršeno krivično djelo, njegova pripadnost MUPRS, te medijska zainteresovanost ne predstavljaju buduće posljedice koje bi nastupile ukoliko mu pritvor ne bude određen, tj. ne predstavljaju razloge koji bi opravdali pritvor iz citirane zakonske odredbe. Prema njegovom mišljenju, ni obrazloženja redovnih sudova u kojim se pozivaju na određene medijske emisije i priloge na TV kanalima, te snimak cijelog događaja na kojim se, navodno, može identifikovati on (apelant) takođe ne govore u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, odnosno da bi njegovo puštanje na slobodu dovelo do rasprostranjenih i trajnih prijetnji po bezbjednost građana u pogledu javnog reda, a kako je ukazano i u ranije donesenoj Odluci Ustavnog suda broj AP 1631/18 od 11. maja 2018. godine. Osim toga, isticanje činjenice da je apelant bio pripadnik MUPRS kao jednog od razloga određivanja pritvora apelantu, te da bi to izazvalo nepovjerenje u rad policije jer se od njih „očekuje otkrivanje počinilaca krivičnih djela, a ne da oni čine ovako teško krivično djelo“ apelant smatra povredom principa pretpostavke nevinosti jer Vrhovni sud, iako postupak nije završen, apelanta smatra počiniocem krivičnog djela. Takođe ukazuje i da je od spornog događaja proteklo skoro tri godine, a da redovni sudovi ovu okolnost nisu cijenili u trenutku odlučivanja o produženju pritvora. Apelant je istakao da se u pritvoru nalazi od 15. januara 2016. godine, a da je Ustavni sud do sada već dva puta nalazio da je pritvor nezakonit. Prema njegovom mišljenju, s obzirom na vrijeme koje je već proveo u pritvoru ista svrha bi se mogla postići i određivanjem mjera zabrane kao blažih mjera, a u osporenim rješenjima se uopšte i ne spominje takva mogućnost.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su svi prigovori koji su izneseni u apelaciji isticani i u žalbi na prvostepeno rješenje, a o čemu su dati razlozi u osporenom rješenju ovog suda.

17. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju postupka, te iscrpno analiziralo osporena rješenja i zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani. V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(...)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (...)

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

-Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije

21. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

22. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

23. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. -Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije, te član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 2 Evropske konvencije

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen i dokaz kada je osporeno rješenje uručeno apelantu, međutim, imajući u vidu datum podnošenja apelacije, tj. 31. oktobar 2018. godine i datum donošenja rješenja, tj. 11. oktobar 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

28. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

29. Apelant tvrdi da sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, pa da mu je tako prekršeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud primjećuje da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma „zakonitost“ u stavu 4 člana 5 Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona već i teksta same Evropske konvencije, principa sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1 člana 5 Evropske konvencije. Shodno stavu 4 člana 5, uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uslovi koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnosiocima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.

31. Ustavni sud podsjeća da je, odlučujući o apelaciji V. M., G. P. i O. B. (optuženi u istom predmetu kao i apelant), u Odluci broj AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine (vidi tačku 33, dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao: „(…) imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda broj AP 1484/18, te da je nakon rješenja koje je osporeno apelacijom u navedenom predmetu broj AP 1484/18, u kojoj je utvrđena povreda prava apelanata na ličnu slobodu i bezbjednost, redovni sud ponovo produžio pritvor apelantima, pozivajući se na isti osnov (član 197 stav 1 tačka g) ZKPRS), dajući identične razloge, Ustavni sud nalazi da je osporenim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, odnosno da ona ne sadrže valjane i jasne razloge odnosno analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda kao neophodnog uslova za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka

g) ZKPRS.“

32. Ustavni sud dalje podsjeća da je, odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio protiv rješenja o produženju pritvora koja su donesena nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18, donio Odluku broj AP 4936/18 od 11. oktobra 2018. godine u kojoj je utvrdio da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku o produženju pritvora preispita nadležni sud kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, te kada je nadležni sud detaljno ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kojeg je apelantu produžen pritvor.

33. Ustavni sud nadalje zapaža da je osporenim rješenjima apelantu pritvor produžen iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Navedeni osnov za određivanje odnosno produženje pritvora iz citirane odredbe može se primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

34. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi Ustavni sud, pored ostalih, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja, posljedicama i medijskoj pažnji koju je privukao sporni događaj.

36. Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, već način izvršenja krivičnog djela izazvao narušavanje javnog reda – sporni događaj se odigrao „u sred dana“ i na auto-putu, koji nesporno predstavlja javno mjesto. Nadalje, apelant se osnovano sumnjiči da je uz upotrebu vatrenog oružja, zajedno s ostalim optuženim, a usljed čega je jedno lice zadobilo i povrede, opljačkao blindirano vozilo u kojem je prevožen novac označene banke. Radnje za koje se osnovano sumnjiče apelant i ostali optuženi imale su za posljedicu otuđenje značajnog iznosa novca koji ni do danas nije pronađen. Nadalje, apelant i još dvojica optuženih u vrijeme izvršenja radnji za koje se osnovano sumnjiče bili su pripadnici MUPRS, tj. ovlaštena službena lica čiji zadatak je upravo da sprečavaju izvršenje krivičnih djela, a ne da ih sami i čine. Shodno navedenom, proizlazi da se apelant osnovano sumnjiči za krivično djelo „posebne težine“, pa nije nerazumno zaključiti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo uzrokovati narušavanje javnog reda. Naime, puštanje na slobodu apelanta, koji se osnovano sumnjiči da je kao neko kome je bila povjerena zaštita života i imovine drugih upravo prekršio ovu obavezu, a što predstavlja vanrednu okolnost, kod građana može izazvati nesigurnost i nezadovoljstvo koje bi rezultiralo narušavanjem javnog reda. Ovo tim prije što je pri izvršenju krivičnog djela korišćeno i vatreno oružje – automatske puške, kao i da je bio pripremljen minobacač. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da sporni događaj nije ostao samo u okvirima mjesta u kojem se odigrao, odnosno mjesta u kome su apelant i ostali optuženi nastanjeni. Naime, na osnovu snimka nadzorne video-kamere sa blindiranog vozila sa spornim događajem je upoznata i najšira javnost jer su ga TV stanice u udarnim terminima emitovale u vrijeme kada je trajala potraga za apelantom i ostalim optuženim, te nastavile emitovati i nakon što su apelant i ostali optuženi uhapšeni, kao i tokom izvještavanja o krivičnom postupku protiv njih. Stoga, samo činjenica da je od spornog događaja proteklo tri godine sama po sebi, kako apelant smatra, ne bi mogla biti od značaja pri procjeni da li, za slučaj da apelant bude pušten na slobodu, može doći i do narušavanja javnog reda. Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

37. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku o produženju pritvora preispita nadležni sud kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, da je Vrhovni sud ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim, dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kojeg je apelantu produžen pritvor.

38. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Pretpostavka nevinosti

39. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

41. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporenih odluka u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g).

42. Za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98).

43. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

44. Ustavni sud dalje zapaža da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, u vezi s obrazloženjem osporenih odluka u kontekstu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g), navodeći da Vrhovni sud, iako postupak nije završen, apelanta smatra počiniocem krivičnog djela, pri čemu je posebno ukazao na konstataciju Vrhovnog suda da je apelant bio pripadnik MUPRS, te da se od njih „očekuje otkrivanje počinilaca krivičnih djela, a ne da oni čine ovako teško krivično djelo“.

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je navedena konstatacija iznijeta u kontekstu procjene postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g). Nadalje, sporne konstatacije iznijete su na osnovu procjene o postojanju osnovane sumnje koju apelant ne dovodi u pitanje. Osim toga, Ustavni sud, takođe, zapaža da je sud u osporenim rješenjima apelanta označavao kao optuženi, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Vrhovni sud nije prejudicirao apelantovu krivicu na bilo koji način. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se ne radi o konstataciji koja ima efekat jasne sudske objave, u odsustvu pravosnažne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, vidi stav 48, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 150 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, tačka 53, dostupna na www.ustavnisud.ba).

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku o produženju pritvora preispita nadležni sud kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, te kada je nadležni sud detaljno ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kojeg je apelantu produžen pritvor.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.

49. Na osnovu člana 18 tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6069/18 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio