Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7244/18 (E. K.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Mjera obezbjeđenja
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Prekršajni postupak
- Nasilje u porodici
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Legitiman cilj
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Nije krivična optužba
- Miješanje u pravo na dom
- Javni interes
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7244/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7244/18, rješavajući apelaciju Edina Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Kovača podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 165977 18 Pžp od 5. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 165977 18 Pr od 30. novembra 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Kovača podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 165977 18 Pžp od 5. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 165977 18 Pr od 30. novembra 2018.
godine u odnosu na navode o navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edin Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 8. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 165977 18 Pžp od 5. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 165977 18 Pr od 30. novembra 2018. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zaštitnih mjera izrečenih u Rješenju Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 165977 18 Pžp od 5. decembra 2018. godine do donošenja odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Policijske uprave I Zenica (podnosioca zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera – u daljnjem tekstu: Policijska uprava) zatraženo je 18. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 25. decembra 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Općinski sud i Policijska uprava nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Pr 165977 18 Pr od 30. novembra 2018. godine, donesenom „u postupku za izricanje zaštitnih mjera“, utvrđeno je da je apelant počinio radnje nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. tač 1, 5. i 7. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine FBiH“ broj 20/13; u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od nasilja) prema supruzi S. K. F. na način preciziran u izreci tog rješenja, pa mu je na osnovu člana 9. stav 1. tač. 1. i 3. i čl. 11. i 13. Zakona o zaštiti od nasilja izrečena zaštitna mjera udaljenja iz kuće koja se nalazi na preciziranoj lokaciji (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) i zabrana vraćanja u nju u trajanju od jedne godine i zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja supruge S. K. F. u trajanju od dvije godine. Predmetnim rješenjem je određeno da je za praćenje izvršenja izrečenih mjera iz tog rješenja zadužena Policijska uprava – PS Crkvice u skladu s preciziranim odredbama Pravilnika o načinu provođenja zaštitnih mjera koje su u nadležnosti policije. Predmetnim rješenjem je također određeno da, na osnovu člana 19. stav 5. Zakona o zaštiti od nasilja, trajanje izvršenja mjere počinje od dana donošenja tog rješenja, a da na osnovu člana 25. stav 2. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
6. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je Policijska uprava 30. novembra 2018. godine u 9.14 sati podnijela zahtjev Općinskom sudu za izricanje apelantu zaštitne mjere zabrane uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja – supruge S. K. F., koji je na zahtjev suda dopunjen istog dana, te uz koji su priloženi precizirani dokazi. Ukazano je da je Općinski sud na osnovu tih dokaza utvrdio da je apelant počinio radnje nasilja u porodici na način, u mjestu i u vrijeme navedenim u izreci rješenja, čime je ostvario obilježja radnji nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. tač. 1, 5. i 7. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici prema supruzi S. K. F., prema kojoj je primijenio fizičku silu, vrijeđao je pogrdnim nazivom, uznemiravao na opisane grube načine, a koje ponašanje apelanta kao počinioca nasilja je opisala u svojoj izjavi od 28. novembra 2018. godine, zatraživši da mu se izreknu zaštitne mjere, da ne želi njegovo krivično gonjenje da ne bi izgubio posao, ali da ovako dalje ne može živjeti, zbog čega je zatražila i razvod braka. Općinski sud je konstatirao da izjavu žrtve nasilja potvrđuju materijalni dokazi – precizirani ljekarski nalazi i ljekarsko uvjerenje iz kojih proizlazi da se S. K. F. 27. oktobra 2018. godine obratila ljekaru porodične medicine u 15.15 sati, gdje je došla u pratnji brata, s konstatacijom fizičkih povreda i stresne reakcije, te da se istog dana obratila Odjelu urgentne medicine JU Kantonalna bolnica Zenica u čijem nalazu je konstatirano da je prilikom svađe sa suprugom zadobila precizirane povrede glave, grudnog koša i ekstremiteta, kao i da se 31. oktobra 2018. godine obratila Odjelu Centra za mentalno zdravlje JU Dom zdravlja Zenica, u čijem nalazu je navedeno da je imala porodično nasilje od strane muža prije nekoliko dana i da je događaj prijavila MUP-u, s dijagnozom reakcija na stres i anksio-depresivna slika.
7. Konstatirajući da je svrha izricanja zaštitnih mjera, prema odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti lica izloženog nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, Općinski sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti da se apelantu izreknu zaštitne mjere precizirane u izreci rješenja.
8. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 0 Pr 165977 18 Pžp od 5. decembra 2018. godine kojim je preinačio rješenje Općinskog suda u dijelu trajanja zaštitnih mjera tako da je apelantu kao nasilnoj osobi izrekao zaštitnu mjeru udaljenja iz predmetne kuće u trajanju od šest mjeseci od dana donošenja prvostepenog rješenja i zaštitnu mjeru mjera zabrane uznemiravanja i uhođenja supruge S. K. F. u trajanju od jedne godine od dana donošenja prvostepenog rješenja. U preostalom dijelu, prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.
9. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je žalbom osporena blagovremenost podnošenja zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera. U vezi s tim, Kantonalni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizlazi da je prijava radnji nasilja u porodici, koje su se desile 27. oktobra 2018. godine, sačinjena mjesec dana poslije, tačnije 27. novembra 2018. godine u prostorijama Policijske stanice Crkvice, kada je žrtva nasilja prijavila tom organu nasilje u porodici. Dalje je konstatirano da je nakon toga, nadležna Policijska uprava saslušala žrtvu kao svjedoka, dan poslije prijave, odnosno 28. novembra 2018. godine, o čemu je sačinjen zapisnik preciziranog broja, te da je istog dana na iste okolnosti saslušan i apelant, o čemu je sačinjen zapisnik o ispitivanju osumnjičenog preciziranog broja, pa je nadležna Policijska uprava 30. oktobra 2018. godine podnijela zahtjev za izricanje zaštitne mjere prvostepenom sudu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je članom 18. Zakona o zaštiti od nasilja propisano da je policijska uprava obavezna za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici podnijeti zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja iz člana 7. tog zakona. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su tačni žalbeni navodi da je nadležna Policijska uprava saznala za radnje nasilja 27. novembra 2018. godine i da je podnijela zahtjev za izricanje zaštitnih mjera Općinskom sudu 30. novembra 2018. godine. Međutim, naveo je „ali i u slučaju prekoračenja navedenog roka, sud će postupiti po zahtjevu u zavisnosti od okolnosti slučaja ukoliko se iz operativnih radnji policije može zaključiti da su one preduzimane, te da je iz opravdanih razloga došlo do prekoračenja roka jer je ovakvo stanovište u interesu žrtve nasilja“. Kantonalni sud je dalje naglasio da ukoliko ne postoji svrha izricanja zaštitnih mjera zbog proteka vremena, zahtjev ovlaštenog organa treba odbiti kao neosnovan. Međutim, ukazao je da u konkretnom slučaju iz medicinske dokumentacije, koju je žrtva nasilja podnijela ovlaštenom organu uz prijavu radnji nasilja, vidljivo da se od dana izvršenih radnji nasilja iz člana 7. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (27. oktobra 2018. godine) do dana podnošenja prijave (27. novembra 2018. godine) posljedice radnji nasilja u vidu narušenog zdravstvenog stanja izazvanog nasiljem protežu i dalje, što se posebno vidi iz nalaza i mišljenja ljekara specijaliste JU Dom zdravlja Zenica CMZ – psihijatar od 31. oktobra 2018. i 21. novembra 2018. godine.
10. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, uvažavajući sve priložene dokaze uz zahtjev, a time i izjavu nasilnog lica datu na zapisnik kod nadležne Policijske uprave, dajući valjano obrazloženje, potpuno, jasno i precizno iznio razloge o odlučnim činjenicama koje su ga dovele do zaključka da je apelant počinio radnje nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. tač. 1, 5. i 7. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici prema supruzi S. K. F. u vrijeme, u mjestu i na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja. Pri tome je Kantonalni sud konstatirao da apelantovi navodi da mu je izricanjem ove zaštitne mjere onemogućeno da živi u kući koja je zajednička bračna stečevina i da mu se provođenjem ovih mjera krši pravo na dom su neosnovani, ističući da je, kako je žalbom i obrazloženo, stambeni objekt bračnih drugova njihov zajednički dom, što znači da svaki od supružnika ima nepovredivo pravo na život bez prouzrokovanja ili izazivanja opasnosti da će od strane bilo kojeg supružnika biti prouzrokovana fizička ili psihička bol ili patnja. Kantonalni sud je također istakao da Zakon o zaštiti od nasilja treba da osigura urgentnu zaštitu žrtve nasilja i slijedom toga ne propisuje zaštitne mjere sa svrhom sankcioniranja nasilnika nego sa svrhom hitne zaštite žrtve nasilja.
11. Kako je žalbom osporena dužina trajanja zaštitnih mjera, Kantonalni sud je ocijenio da je dužina trajanja tih mjera prestrogo odmjerena, te da će se izricanjem zaštitnih mjera dužine trajanja kao u izreci drugostepenog rješenja ostvariti svrha izricanja kao nužna zaštita zdravlja i sigurnosti lica izloženih nasilju, te sprečavanja nasilja u porodici, kao i da je to vrijeme objektivno dovoljno za eventualno izmirenje ili razvod nasilnog lica i žrtve nasilja u porodici.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da je osporenim rješenjima arbitrarno primijenjena odredba člana 18. Zakona o zaštiti od nasilja kojom je, prema njegovom mišljenju, propisan prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva sudu za izricanje zaštitnih mjera, a koji je u konkretnom slučaju protekao. Apelant smatra da, pošto zahtjev za izricanje zaštitnih mjera nije bio blagovremeno podnesen, redovni sudovi bi pravilnom primjenom citirane zakonske odredbe morali donijeti rješenje kojim se zahtjev odbacuje i obustavlja postupak protiv apelanta. Apelant, također, ukazuje da je uslijed arbitrarne primjene odredbe člana
18. Zakona o zaštiti od nasilja povrijeđeno njegovo pravo na dom i imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud smatra da osporenom odlukom nije prekršio apelantova prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
14. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 20/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Pojam nasilja u porodici U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.
Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, u smislu stava 1. ovog člana, su:
1)svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice, […] 5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice, […] 7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice, […] Član 8.
Prijavljivanje nasilja u porodici Zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove i organi, kao i nevladine organizacije koji u obavljanju svoje dužnosti saznaju za učinjene radnje nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. ovog zakona, dužni su odmah po saznanju prijaviti učinjene radnje nasilja u porodici nadležnoj policijskoj upravi.
Prijavu iz stava 1. ovog člana dužni su dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji sazna za učinjene radnje nasilja u porodici nadležnoj policijskoj upravi.
Prijavu može podnijeti i žrtva nasilja u porodici.
Prijavu iz stava 1. ovog člana dužni su dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji sazna za učinjene radnje nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. ovog zakona, a posebno ako je žrtva nasilja dijete.
Osoba koja ne izvrši obavezu prijavljivanja radnji nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. ovog zakona čini prekršaj osim u slučaju kada nasilje u porodici prijavi žrtva nasilja.
Član 9.
Vrste zaštitnih mjera Učiniocima nasilja u porodici izriču se sljedeće zaštitne mjere:
1) udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, […] 3) zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, […] Član 10.
Svrha zaštitnih mjera Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje efikasnih mjera preodgoja i liječenja nasilnih osoba.
Član 11.
Udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora Zaštitna mjera udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor može se izreći osobi koja je učinila nasilje prema članu porodice sa kojim živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru, ako nadležni sud ocijeni da postoji opasnost da bi bez provođenja ove mjere nasilna osoba mogla ponovo učiniti radnje nasilja.
Osoba kojoj je izrečena mjera iz stava 1. ovog člana dužna je odmah napustiti stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, prema potrebi, uz prisustvo policijskog službenika.
Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.
Propis o načinu provedbe mjere iz stava 1. ovog člana donosi federalni ministar unutrašnjih poslova.
Član 13.
Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja i uhođenja može se izreći osobi koja uznemirava ili uhodi člana porodice, a postoji opasnost da se takvo ponašanje ponovi.
Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.
Propis o načinu provođenja mjere iz stava 1. ovog člana donosi federalni ministar unutrašnjih poslova.
Član 18.
Rokovi za podnošenje zahtjeva i obavezni elementi zahtjeva za izricanje zaštitne mjere Policijska uprava je obavezna za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici podnijeti zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona.
Uz zahtjev iz stava 1. ovog člana prilažu se prikupljeni dokazi i obavezno izvod iz službene evidencije ukoliko je ta osoba bila prijavljivana za slučajeve nasilja u porodici.
Zahtjev za izricanje zaštitnih mjera podnosi se nadležnom sudu prema mjestu na čijem području žrtva nasilja ima prebivalište ili boravište.
Obavezni elementi zahtjeva za izricanje zaštitne mjere su: [...].
Član 23.
Obustavljanje postupka Sud će odbaciti zahtjev za izricanje zaštitne mjere i obustaviti postupak kada se utvrdi da:
1) radnje koje su navedene u zahtjevu ne predstavljaju radnje utvrđene u članu 7. ovog zakona, 2) sud nije nadležan za izricanje zaštitne mjere, 3) zahtjev nije podnesen od ovlaštenog organa.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
16. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
17. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Ustavnog suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 2754/14 od 6. novembra 2014. godine i AP 2813/13 od 12. februara 2014. godine, tač. od 16. do 20), postupak izricanja zaštitnih mjera u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja ne uživa garancije prava na pravično suđenje budući da se u tom postupku okončanom osporenim rješenjima nije odlučivalo o apelantovoj „krivičnoj optužbi“ u smislu garancija prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje (kako je to navedeno u tački 17. Odluke Ustavnog suda broj AP 2813/13 od 12. februara 2014. godine) da u ovim postupcima sud ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere, koja je opravdana ciljem, odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja, a ne sankcioniranje počinioca.
18. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, također, radi o postupku u kojem su apelantu, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja, izrečene zaštitne mjere, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na ostala prava
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 165977 18 Pžp od 5. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 8. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da mu je tim odlukama u konačnici izrečena zaštitna mjera udaljenja iz predmetne kuće i zabrane vraćanja u tu kuću u periodu od šest mjeseci od dana donošenja prvostepene odluke.
Pravo na dom
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
24. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
25. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
26. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li sporna kuća predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelant osporava „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“.
27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da iz osporenih odluka nesporno proizlazi da apelant živi u predmetnoj kući sa svojom suprugom S. K. F. i da ona predstavlja njegov dom u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da je nesumnjivo da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom jer su redovni sudovi donijeli odluku kojom je apelantu kao nasilnom licu u konačnici izrečena (pored zaštitne mjere zabrane uznemiravanja i uhođenja supruge S. K. F.) zaštitna mjera udaljenja iz predmetne kuće i zabrane vraćanja u tu kuću u periodu od šest mjeseci od dana donošenja prvostepene odluke.
28. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je „miješanje“ u apelantovo pravo na „dom“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, ono i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
29. Dakle, u vezi s pitanjem da li je miješanje u apelantov dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je odredbama člana 7. stav 2. tač. 1, 5. i 7. Zakona o zaštiti od nasilja propisano značenje pojma i radnji nasilja u porodici, dok je odredbama člana 9. tačka 1. predmetnog zakona propisano izricanje zaštitnih mjera učiniocima nasilja u porodici, i to: udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama člana 11. predmetnog zakona preciziran obim navedene zaštitne mjere. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 18. navedenog zakona propisani rok za podnošenje zahtjeva i obavezni elementi zahtjeva za izricanje zaštitne mjere. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, postupajući u postupku povodom zahtjeva nadležne Policijske uprave za izricanje zaštitne mjere, primjenom svih navedenih odredaba predmetnog zakona u konačnici donijeli odluku kojom je apelantu kao nasilnom licu izrečena zaštitna mjera udaljenja iz predmetne kuće i zabrane vraćanja u tu kuću u periodu od šest mjeseci od dana donošenja prvostepenog rješenja.
30. Pri tome, u vezi s apelacionim navodima da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u skladu s odredbama člana 18. Zakona o zaštiti od nasilja, zahtjev Policijske uprave za izricanje zaštitne mjere bili dužni odbaciti kao neblagovremen, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbom stava 1. navedenog člana propisano: „Policijska uprava je obavezna za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici podnijeti zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona.“ Dalje, Ustavni sud zapaža da je iste takve navode, kakve apelant ponavlja u apelaciji, razmotrio i Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci. Kantonalni sud je utvrdio da je nadležna Policijska uprava u konkretnom slučaju saznala za radnje nasilja 27. novembra 2018. godine, a da je podnijela zahtjev za izricanje zaštitnih mjera Općinskom sudu 30. novembra 2018. godine, dakle po proteku roka iz odredbe stava 1. člana 18. Zakona o zaštiti od nasilja, ali je zaključio da sud može postupiti po takvom zahtjevu i u slučaju prekoračenja roka iz navedene zakonske odredbe kada je to u interesu žrtve nasilja, kao u konkretnom slučaju. U vezi s navedenim, imajući u vidu odredbu člana 10. Zakona o zaštiti od nasilja kojom je propisana svrha zaštitnih mjera, a to je prevashodno osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti lica izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te preduzimanje efikasnih mjera preodgoja i liječenja nasilnih lica, kao i svrhu samog Zakona o zaštiti od nasilja, Ustavni smatra da je tako kratak rok za podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitne mjere propisan isključivo s ciljem što efikasnijeg i bržeg djelovanja nadležnog organa u pravcu nužne zaštite žrtve nasilja i sprečavanja daljnjeg nasilja, a ne s ciljem zaštite počinioca nasilja. S obzirom na to žrtva nasilja ne može da snosi posljedice neažurnosti nadležnog organa u tom smislu. Ovo pogotovo imajući u vidu da odredbama člana 18. Zakona o zaštiti od nasilja, ni drugim odredbama navedenog zakona nisu propisane posljedice propuštanja tog roka, niti je odredbama člana 23. istog zakona (a kojima su propisani razlozi za odbacivanje zahtjeva i obustavljanje postupka) propuštanje navedenog roka propisano kao jedan od razloga za odbacivanje zahtjeva za izricanje zaštitne mjere i obustavljanje postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant u apelaciji i ne osporava da je počinio radnje nasilja u porodici kako je to utvrđeno osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani i da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu „zakona“ koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
31. Dalje, Ustavni sud smatra da odluka suda o izricanju zaštitnih mjera, koja se donosi radi osiguravanja nužne zaštite zdravlja i sigurnosti lica izloženih nasilju, te sprečavanja nasilja u porodici nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite žrtve nasilja i sprečavanja i suzbijanja daljnjeg nasilja nad žrtvom – apelantovom suprugom. Pri tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, javni interes da se žrtva nasilja zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o zaštitnim mjerama donese odluka u njenom najboljem interesu, bez sumnje preteže nad apelantovim pravom na dom. Štaviše, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi imali mogućnost da izreknu konkretnu mjeru u periodu od dvije godine, ali da je Kantonalni sud u konačnici smatrao da će se u vremenu od šest mjeseci ostvariti svrha izrečene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušeno načelo proporcionalnosti između apelantovog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant iznosi iste navode kao i u vezi s pravom na dom, a koji su već detaljno razmotreni i za koje je utvrđeno da su neosnovani, pa Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a to je zaštita žrtve od nasilja i sprečavanje daljnjeg nasilja nad žrtvom, pri čemu nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži.
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje sudova bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.
36. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević