Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-431/17 (J. D.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-431/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 431/17, rješavajući apelaciju Jadranke Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Delić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 027066 14 Rev od 1. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 027066 14 Rev od 1. novembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, GP „Elbet“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) i LD d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: umješač na strani tuženog ili umješač) zatraženo je 19. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i umješač su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 8. novembra 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Velinka Delić i Andrija Delić (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica i drugotužitelj) i apelantica kao trećetužiteljica su podnijeli tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava svojine na dva dvosobna stana i dvije garsonijere u potkrovlju, te podrumskim prostorijama za svaki stan.

6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 027066 10 P od 24. maja 2013. godine utvrđeno je da Ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta u Bijeljini, Ulica Baje Stanišića broj 16 (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), ovjeren pod brojem 7390/02 od 1. oktobra 2002. godine, zaključen između prvotužiteljice i drugotužitelja, s jedne strane, i tuženog, s druge strane, i Ugovor o poklonu nekretnine broj II-1981/05 od 28. septembra 2005. godine, zaključen između istih ugovornih strana, a koji prikriva ugovor o zajedničkom građenju istog objekta, predstavljaju valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, pa je tuženi dužan trpjeti da se tužitelji na osnovu presude upišu kao vlasnici nekretnina sa dijelom 1/1, i to apelantica na dvosobnom stanu, površine 56,46 m2, garsonijeri, površine 29 m2, i podrumske ostave, površine 2 m2 (katastarske oznake navedene u izreci presude). U obrazloženju presude su navedene činjenične tvrdnje iz tužbe iz kojih proizlazi da su tužitelji sa tuženim zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji poslovno-stambenog objekta, da je postojeći objekat tužitelja i apelantice, koji su unijeli kao svoj udio u izgradnji, srušen i da se tuženi obavezao da će pribaviti projektnu dokumentaciju i sve dozvole koje prethode izgradnji, da je tuženi u svrhu dobivanja navedenih dozvola od tužitelja i apelantice zatražio da sačine ugovor o poklonu predmetnih nekretnina i da se na taj način tuženi upisao na predmetnim nekretninama kao isključivi vlasnik. Tuženi je djelomično osporio tužbeni zahtjev navodeći da je sa umješačem kao ugovornom firmom djelomično prenio svoja prava i obaveze iz ugovora o izgradnji. Osnovni sud je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, prihvatio učešće umješača na strani tuženog 29. januara 2013. godine zbog toga što je umješač u posjedu dijela nekretnina iz tužbenog zahtjeva i zainteresiran je za ishod spora.

7. U toku postupka su izvedeni dokazi uvidom u obimnu pisanu dokumentaciju i ostale predložene dokaze nakon čega je Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev u cjelini, pri čemu je imao u vidu odredbe ugovora o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta, ugovora o poklonu i ugovora o pristupanju duga, te vansudsko poravnanje koje su zaključili, s jedne strane, tužitelji i apelantica sa tuženim i A.T., s druge strane. Iz sadržine svih navedenih ugovora i vansudskog poravnanja Osnovni sud je zaključio da tuženi, nakon ulaska u pravni posao sa tužiteljima i apelanticom, svoje ugovorne obaveze nije izvršio u dogovorenim rokovima i da je sa umješačem kao udružiocem sredstava zaključio identične ugovore. Također je iz dokaznog postupka utvrđeno da su tužitelji i apelantica sa tuženim kao izvođačem radova udružili sredstva na način što su svoje nekretnine, koje su zatim porušene, dali kao udio u izgradnji stambeno-poslovnog objekta, nakon čega je tuženi zaključenjem ugovora o poklonu stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnim parcelama. Imajući u vidu da su apelantica i tužitelji zaključenjem ugovora o stambenoj izgradnji ostali bez stambene i pomoćne zgrade (porušeni), da je tuženi bez njihovog znanja i pitanja ulazio u pravne poslove sa drugim pravnim licima (na prevaran način), prije svega umješačem i A.T. na koje je prenio prava koja su već obuhvaćena ugovorima koje je prethodno zaključio sa tužiteljima i apelanticom, Osnovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja osnovan, te ga je usvojio primjenom odredbe člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 027066 13 Gž 2 od 25. novembra 2013. godine uvažio žalbe tuženog i umješača i djelomično preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na dvije garsonijere (bliže oznake navedene u izreci prvostepene presude) tako što je u odnosu na garsonijere tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude je napomenuto da se žalbe tuženog i umješača nisu ticale stanova i pripadajućih podrumskih prostorija, te da je prvostepena odluka u tom dijelu postala pravosnažna. Predmet raspravljanja o žalbi je dio prvostepene presude koji se odnosi na dvije garsonijere. U tom kontekstu Okružni sud je ukratko ponovio nesporne činjenice koje se tiču zaključenja ugovora o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta i ugovora o poklonu koji je zaključen s ciljem realizacije tog ugovora. Okružni sud je, zatim, ponovio odlučne činjenice iz prvostepene presude prema kojima su 12. juna 2007. godine tužitelji i apelantica sa A.T. zaključili ugovor o pristupanju dugu kojim se A.T. obavezao na ispunjenje obaveza tuženog iz ranijih ugovora (pored tuženog). Tužitelji i apelantica, tuženi i A.T. su zatim (očito istog mjeseca iako ovaj ugovor nema datuma) zaključili vansudsko poravnanje kojim su se (opet u svrhu realizacije svih ranijih ugovora) sporazumjeli, pored ostalog, da tuženi preda u posjed tužiteljima i apelantici stanove (bliže određene u obrazloženju odluke), a da A.T., umjesto dvije garsonijere, preda u posjed i vlasništvo nekretnine u Dvorovima (zemljište i stambeni objekat), čime bi se u potpunosti namirila sva ranija potraživanja tužitelja i apelantice. Ovaj ugovor je, kako je konstatovao Okružni sud, sačinjen u pisanoj formi, nije ovjeren pred sudom, ali je, kako proizlazi iz utvrđenih činjenica, došlo do realizacije ugovornih obaveza tako što su tužiteljima i apelantici, pored ostalog, nekretnine u Dvorovima predate u posjed i vlasništvo (realizovano ugovorom od 12. juna 2007. godine zaključenim sa A.T.). Međutim, u sudskom postupku vođenom pod brojem P- 2255/07 po tužbi S.K. (pravosnažno okončan 19. juna 2008. godine) utvrđeno je da je ovaj ugovor ništav i da su tužitelji i apelantica, postupajući po pravosnažnoj odluci suda, ranijoj vlasnici vratili nekretnine u Dvorovima, te su u ispunjenju obaveza ostale sporne dvije garsonijere za koje je, između ostalog, prvostepeni sud utvrdio da na osnovu valjanog pravnog osnova pripadaju tužiteljima i apelantici. U tom smislu Okružni sud je napomenuo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su predmetne garsonijere ugovorom o udruživanju sredstava od 23. jula 2007. godine, zaključenim između tuženog i umješača, ovjerenim kod suda (koji u bitnom čini kupoprodajni ugovor), prodate umješaču koji se nalazi u posjedu ovih garsonijera a u zemljišnim knjigama se vode na tuženom.

9. Okružni sud je u obrazloženju naveo da se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje postojanja pravnog osnova za sticanje prava svojine na predmetnoj imovini (dvije garsonijere), te upis prava svojine u javnim evidencijama. Shodno tome, proizašao je zaključak da u konkretnom sporu moraju učestvovati kao nužni suparničari sva lica koja polažu svojinska prava na predmetnim garsonijerama, dakle i umješač, kojem je u tom svojstvu dozvoljeno učestvovanje u postupku, u smislu člana 371. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se sadržajno i bitno ne razlikuje od položaja stranke u postupku. Imajući u vidu da se žalba tuženog tiče značaja vansudskog poravnanja zaključenog 2007. godine kojim je A.T. preuzeo obavezu predaje u posjed i vlasništvo apelantici i tužiteljima dvorišta i stambene zgrade u Dvorovima umjesto garsonijera, čime bi obaveza tuženog da preda garsonijere definitivno prestala, Okružni sud je ukazao na sljedeće ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku. U tom smislu je ponovljeno: da su nekretnine u Dvorovima nesporno predate apelantici i tužiteljima u vlasništvo i posjed, da su apelantica i tužitelji, postupajući po pravosnažnoj odluci suda, navedene nekretnine (u Dvorovima) morali vratiti ranijoj vlasnici, da je poravnanje po svojoj prirodi ugovor koji zbog nedostatka forme nije ništav pravni posao, da u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, proizvodi pravno dejstvo iako nije ovjeren kod suda, jer je zaključen u pisanoj formi, a ugovorne strane su svoje obaveze iz ugovora nesporno izvršile u cjelini, da je, zbog utvrđenih prava svojine trećeg lica na ovim nekretninama koja u potpunosti isključuju prava apelantice, tužitelja i A.T. (član 508. ZOO), predmet poravnanja vraćen vlasnici. U takvoj situaciji, u smislu člana 510. stav 1. ZOO, navedeni ugovor je raskinut po sili zakona i on više ne postoji, a obaveza tuženog da preda u posjed i vlasništvo predmetnih garsonijera (koja proizlazi iz ranije zaključenih ugovora o zajedničkoj gradnji i pristupanju dugu) nije ispunjena.

10. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, dalji razvoj događaja je pokazao da je tuženi sa umješačem 2007. godine zaključio ugovor o zajedničkoj gradnji predmetnih garsonijera (koji sadrži u bitnom elemente kopoprodaje), koji je, također, valjan pravni osnov za sticanje svojine na garsonijerama, da se savjesnost umješača pretpostavlja, te da ne postoje bitne činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da je umješač nesavjestan sticalac imovine, naročito s obzirom na stanje zemljišne knjige i postojanje zaključenog vansudskog poravnanja u to vrijeme. Stoga, kako je napomenuo Okružni sud, u konkretnim okolnostima su povodom spornih garsonijera u konkurenciji dva pravna osnova i više pretpostavljenih vlasnika - tužitelja, apelantice i umješača, pri čemu su svi predmetne nekretnine (garsonijere) stekli pravnim poslovima na teretan način. Imajući u vidu da je umješač u posjedu predmetnih garsonijera, to je on u vezi sa članom 41. stav 2. Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) pretpostavljeni vlasnik koji ima jači pravni osnov u odnosu na apelanticu. Stoga je ocijenjeno da nije osnovan zahtjev apelantice (i tužitelja) za upis prava svojine na predmetnim garsonijerama. Okružni sud je, također, podsjetio da nema sumnje da tuženi svoje obaveze iz ranije pomenutih ugovora nije ispunio u smislu člana 262. ZOO, te da apelantica ima pravo istaći adekvatan obligacioni zahtjev vezan za navedene nekretnine (garsonijere) protiv tuženog. Zbog navedenih razloga, radi pravilne primjene materijalnog prava, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u smislu člana 229. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom

221. ZPP.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 027066 14 Rev od 1. novembra 2016. godine djelomično usvojio reviziju apelantice (i tužitelja) i drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim su obavezani tužitelji i apelantica umješaču platiti na ime troškova postupka iznos od 2.100,00 KM, tako što je zahtjev umješača za naknadu troškova postupka odbijen. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude ponovio predmet spora i ključne činjenice utvrđene u postupku pred prvostepenim sudom koji je pozivom na odredbu člana 262. ZOO usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti, ocjenjujući da je tuženi na prevaran način postupao u odnosu na tužitelje i apelanticu. Vrhovni sud je, zatim, podsjetio da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ocijenio da je vansudsko poravnanje zaključeno u vrijeme važenja Zakona o prometu nepokretnosti da, u smislu člana 9. stav 4. tog zakona, proizvodi pravno dejstvo, ali da je predmet poravnanja uzet iz posjeda apelantice i tužitelja i vraćen ranijoj vlasnici. Odluka drugostepenog suda je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilna u pobijanom dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda (stav 1. izreke), ali nije pravilna u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 2. izreke drugostepene presude). S tim u vezi, u obrazloženju presude je napomenuto da su u vrijeme zaključenja ugovora o udruživanju sredstava između tuženog i umješača, tužitelji i apelantica sa A.T. već zaključili vansudsko poravnanje i na osnovu njega kupoprodajni ugovor (12. juna 2007. godine), kojim su regulisali pitanje sticanja prava svojine na predmetnim garsonijerama na način što su prihvatili da, umjesto da steknu pravo svojine na dvije garsonijere, steknu pravo svojine na nekretninama u Dvorovima. Dakle, u vrijeme kada je tuženi sa umješačem zaključio dva ugovora o udruživanju sredstava za dvije garsonijere (23. jula 2007. godine), apelantica (i tužitelji) nije ni računala na to da će na garsonijerama steći pravo svojine, kao što ni tuženi u to vrijeme nije imao obavezu prema apelantici u tom pogledu. Zbog tog razloga je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak drugostepenog suda da je umješač koji je uveden u posjed tih garsonijera po zaključenim ugovorima od 23. jula 2007. godine u momentu zaključenja tih ugovora bio savjestan, a ti ugovori po svojoj suštini predstavljaju ugovore o kupoprodaji nekretnina. Činjenica što je naknadno u sudskom postupku pravosnažnom presudom Okružnog suda u Bijeljini (2010. godine) utvrđeno da su ništavi ugovori o kupoprodaji za nekretnine u Dvorovima nema uticaja na savjesnost umješača, jer se savjesnost kupca ocjenjuje u vrijeme zaključenja ugovora koji predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine. U tom kontekstu je Vrhovni sud ukazao na pravilnost drugostepene presude prema kojoj umješač ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na garsonijerama u smislu odredbe člana 20. ZOSPO, koji je bio na snazi u vrijeme kada su zaključeni predmetni ugovori, a koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu odredbe člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 21/92), pa nije od značaja što je drugostepeni sud u obrazloženju presude pogrešno naveo da je ZOSPO propis SRBiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u navodima apelacije vrlo iscrpno opisala tok postupka pred redovnim sudovima, ukazujući na nedostatke prilikom donošenja presuda povodom žalbe i revizije. U tom kontekstu apelantica smatra da je drugostepeni sud, bez održavanja rasprave, „utvrdio nejasno činjenično stanje“ i izveo zaključke na koje žalioci (tuženi i umješač) nisu ni ukazivali, pa je, kako smatra, počinjena povreda postupka prekoračenjem žalbenih navoda koji su imali bitan uticaj na konačan ishod odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Apelantica, zatim, ukazuje da su takvim postupanjem, pogrešnom ocjenom dokaza, Okružni i Vrhovni sud utvrdili činjenice koje uopšte nisu tačne i moguće pri čemu, prije svega, ističe uticaj ugovora o pristupanju duga i njegovu ništavost, odnosno pogrešan zaključak u pogledu davanja značaja umješaču u vezi sa pravnim osnovom za sticanje prava vlasništva na spornim garsonijerama. Smatra da je neprihvatljiv stav iz osporene presude u pogledu jačeg pravnog osnova umješača na spornim nekretninama u odnosu na njeno pravo na istim nekretninama, te, s tim u vezi, ističe povredu procesnih i materijalnih odredaba u okolnostima konkretnog slučaja na njenu štetu. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda u kojoj su dati razlozi za takvu odluku. Smatra da je apelacija neosnovana, jer u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se u apelaciji poziva, pa je zbog navedenih razloga predloženo da se apelacija odbije.

14. Umješač smatra da je apelacija neosnovana, jer je presudom Vrhovnog suda koja se apelacijom pobija potvrđeno stanovište Okružnog suda, koje je pravilno budući da je u postupku utvrđeno, imajući u vidu karakter postavljenog tužbenog zahtjeva, da umješač, također, ima pravni osnov za sticanje prava svojine. Također, ukazuje da je u postupku dokazano da u odnosu na apelanticu ima jači pravni osnov i da je u tom smislu bio savjestan sticalac, te se u prilog navedenom poziva na jasnu argumentaciju iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske” br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9. st. 1. i 4.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovorača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, (…).

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

Pravni nedostaci Član 508.

(1)Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.

(2)Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.

17. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

18. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 240.

[...] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 027066 14 Rev od 1. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. decembra 2016. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica ukazuje da joj je konačnom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. U konkretnom slučaju apelantica je (zajedno sa ostalim tužiteljima) protiv tuženog i umješača na strani tuženog vodila spor radi ispunjenja ugovora i utvrđenja prava vlasništva, pa proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, te da apelantica, stoga, uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. U kontekstu iznesenih prigovora koji se suštinski tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

29. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Imajući u vidu apelacione prigovore u kontekstu osporene presude, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da se radi o opravdanim prigovorima. Upravo suprotno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, razmatrajući apelantičinu reviziju u granicama revizijskih navoda i po službenoj dužnosti u smislu člana 241. ZPP, reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio samo u pogledu troškova postupka na način što je odbijen zahtjev umješača za naknadu troškova, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena, jer je, po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Pri tome Ustavni sud uočava da nije izostalo detaljno i argumentovano obrazloženje za stav tog suda o neosnovanosti revizijskih tvrdnji i stoga pravilnog zaključka iz drugostepene presude koji se odnosi na sporne nekretnine (konkretno dvije garsonijere). U tom kontekstu Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te pravne zaključke koje je na osnovu istog činjeničnog stanja i drugačijom ocjenom pojedinih dokaza u kontekstu savjesnosti umješača u odnosu na sporne garsonijere izveo prvostepeni sud, a zatim u postupku odlučivanja o žalbi drugostepeni sud, koji su suprotni jedan drugom. Vrhovni sud je, naime, ocjenjujući pravilnost drugostepene presude u pobijanom dijelu (osim u dijelu odluke o troškovima postupka) i stoga neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva u pogledu prava na sticanje prava vlasništva i upisa tog prava u javne evidencije za sporne nekretnine (garsonijere) naveo sadržaj svih ugovora i pravih poslova proisteklih iz međusobnih odnosa apelantice (i tužitelja) sa tuženim i A.T., kao i pravnih poslova koje je tuženi zaključio sa umješačem. Pri tome je, potvrđujući stav drugostepenog suda u pogledu ugovora o udruživanju sredstava koji su zaključili tuženi i umješač za sporne garsonijere i vansudskog poravnanja zaključenog između apelantice i A.T., imajući u vidu datume zaključenja pomenutih pravnih poslova, Vrhovni sud potvrdio stav iz osporene drugostepene presude prema kojem, u smislu člana 20. ZOSPO, umješač ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na garsonijerama u odnosu na apelanticu, jer je bio savjestan (a ne nesavjestan, kako je zaključio prvostepeni sud) i jer je apelantica prije ovog pravnog posla prihvatila ispunjenje obaveze tuženog na drugi način (prihvatanjem nekretnina u Dvorovima umjesto garsonijera). U tom smislu Vrhovni sud je vrlo jasno, iscrpno i razložno objasnio odnos između dva prava u okolnostima konkretnog slučaja, prava apelantice, s jedne strane, i prava umješača, s druge strane, pri čemu je imao u vidu da su oba subjekta kao osnov istakla teretni pravni posao s tim što je apelantica (zajedno sa tužiteljima) prije nego što su umješač i tuženi zaključili pravni posao (o udruživanju 23. jula 2007. godine) već imala zaključen ugovor kojim se A.T. obavezao umjesto tuženog da u njegovo ime ispuni obavezu prema apelantici s čim se ona saglasila i ušla u posjed drugih nekretnina (u Dvorovima) umjesto ugovorenih garsonijera. Činjenica što je naknadno, u drugom sudskom postupku, svojina na tim (drugim) nekretninama, kao i korištenje tih nekretnina utvrđeno kao ništavo (zbog čega je apelantica izašla iz posjeda tih nekretnina) nema uticaj na savjesnost umješača koji je, imajući u vidu stanje u javnim evidencijama (zemljišne knjige), bio savjestan, te stoga u odnosu na apelanticu, u smislu člana 41. ZOSPO, ima jače pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, koji je detaljno ispitao sve prigovore koje je apelantica zapravo ponovila i u apelaciji, između ostalog, u kontekstu „pogrešno utvrđenih činjenica“ drugostepenog suda i obaveze da održi raspravu, koji je u obrazloženju presude podsjetio da je drugostepeni sud u odnosu na prvostepeni sud izveo drugačiji zaključak o savjesnosti umješača, ali da takav zaključak nije posljedica ocjene neposredno izvedenih dokaza, već je rezultat drugačije ocjene već izvedenih dokaza, pa nije bilo nužno da se pred tim sudom održi rasprava, kako apelantica pogrešno smatra.

31. Imajući u vidu dato obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da navodi koje apelantica u apelaciji iznosi ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovom predmetu jer, suprotno apelantičinim tvrdnjama, iz datog obrazloženja presude Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost koja bi pokrenula pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je apelantica neutemeljeno ukazala. Pri tome Ustavni sud ponavlja da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje presude Vrhovnog suda u pogledu ključnih činjenica, te primjene relevantnih zakonskih odredaba procesnog i materijalnog karaktera, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu, koja bi mogla biti osnov da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu osporene presude Vrhovnog suda neutemeljeni.

Pravo na imovinu

33. U vezi sa prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa stoga Ustavni sud pozivanje na kršenje prava na imovinu, također, smatra neutemeljenim. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, jasno i argumentovano obrazložio razloge i ključne činjenice zbog kojih je drugostepena presuda (osim u dijelu koji se tiče troškova postupka) pravilna i zakonita na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantica neutemeljeno ukazala.

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o povredi prava na imovinu vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-431/17 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio