Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1499/17 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vanparnični postupak
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Zastara
  • Naknada
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1499/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1499/17, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 V 003043 16 Rev od 2. februara 2017.

godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 V 003043 V 2 od 2. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 19. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 V 003043 16 Rev od 2. februara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 V 003043 V 2 od 2. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda, te od D. T. (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 11. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor dostavio 21. decembra 2018. godine, Vrhovni sud 14. decembra 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem općinskog načelnika Glamoča broj 04-372-7/99. od 8. maja 2000. godine eksproprirane su nekretnine predlagača upisane u Pl. 203. KO Stekerovci za potrebe Centra za borbenu obuku Vojske Federacija BiH. Pred mjerodavnim organom uprave vođen je postupak radi određivanja naknade i sklopljen sporazum kojim se korisnik eksproprijacije obavezao isplatiti predlagaču na ime naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište iznos od 50.000,00 KM i isto je predlagaču i isplatio. Kako predlagač nije sklopio sporazum i o naknadi za stambene objekte i šumsko zemljište 10. aprila 2008. godine podnio je sudu prijedlog za utvrđivanje naknade. Istim sporazumom je određeno da će stambeni objekti, dvorišta, kao i šumsko zemljište biti predmet posebne procjene. Kako do takvog postupka nije došlo predlagač je sudu podnio zahtjev za naknadu za izuzete stambene objekte, šumsko zemljište i dvorišta shodno PL 203 KO Stekerovci.

6. Kako je dalje navedeno, nadležni sudija je izišao na lice mjesta sa vještacima geodetske, građevinske, poljoprivredne i šumarske struke, izvršio uvid u kompletan spis, i to: Rješenje općinskog načelnika Glamoč broj 04-372-7/99. od 8. maja 2000. godine, sporazum od 8. maja 2000. godine, PL 203 KO Stekerovci, proveo dokaz saslušanjem svjedoka Todora Čegara, Gorana Tice i Željke Vrakela, ponovo izvršio uvid u glavna i dopunska vještačenja vještaka geodetske struke Đurađa Kopanje, šumarske struke Mladena Milašinovića, vještaka građevinske struke Igora Rimca, vještaka poljoprivredne struke Marka Bandova, te ih i saslušao, pa je nakon ocjene provedenih dokaza odlučio kao u dispozitivu rješenja.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 V 003043 V 2 od 2. decembra 2015. godine utvrđena je novčana naknada za eksproprirane nekretnine predlagača T. J. (suprug predlagača) po Rješenju o eksproprijaciji broj 4 - 372- 7 199 od 8. maja 2000. godine, upisanih u PL 203 KO Stekerovci, pobliže opisane u dispozitivu ovog rješenja u iznosu od 137.819,08 KM, pa je obavezana apelantica (protivnik predlagača) da predlagaču isplati iznos od 331.521,77 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos počev od dana donošenja rješenja do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Kako navodi Općinski sud, naknada za izvlaštenu nekretninu se, po pravilu, određuje davanjem odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u istoj općini ili gradu, a ako vlasnik nekretnine ne prihvati ili ako korisnik nekretnine ne može osigurati takvu nekretninu naknada se određuje u novcu u visini tržišne cijene takvog zemljišta prema članu 53. stav 1. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12). U spisu ne postoje dokazi da je predlagaču ponuđena odgovarajuća nekretnina ili da eventualno predlagač nije prihvatio ponuđenu nekretninu, ali, kako je naprijed navedeno, nesporno je da je predlagaču isplaćena naknada za eksproprirano poljoprivredno zemljište.

8. Sud je uzeo u obzir sve dokaze i činjenice do kojih se došlo u toku postupka, pa je tako cijenu nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije vještak izračunao na osnovu elemenata godine izgradnje objekta, vremena rušenja i vjerovatnosti trajanja, pa je tako izračunao da ukupna vrijednost svih objekata predlagača iznosi 137.819,08 KM. U pogledu stabala voća koja su bila predmet eksproprijacije, sud je na osnovu člana 50. Zakona o eksproprijaciji naknadu za voćna stabla odredio zavisno od stadija davanja plodova ili uzgoja stabala koja još nisu počela davati plodove. Nadalje, predlagač je tražio da sud utvrdi višegodišnju (1998-2014) izgubljenu dobit uslijed nekorištenja voćarskih kultura u dvorištu predlagača, a koji iznos od 4.772,00 KM je utvrđen prema vještačenju vještaka Marka Bandova od 13. septembra 2011. godine i dopune od 8. jula 2014. godine, a koji nalaz je izrađen stručno i prema pravilima struke, a ni stranke nisu prigovarale, pa ga je i sud prihvatio kao takvog. Na osnovu navedenog člana istog zakona naknada za eksproprirano zemljište pod šumom određuje se u visini naknade koja bi se odredila za najbliži pašnjak istog položaja, dok se na osnovu člana 52. naknada za drvnu masu određuje na osnovu vrijednosti drveta na panju utvrđene u skladu s osnovama sistema cijena i aktima donesenim na osnovu tog sistema za proizvedene sortimente (po odbitku troškova proizvodnje). Tržišna vrijednost izvlaštenog zemljišta pod šumom utvrđena je prema vještačenju vještaka šumarske struke Mladena Milašinovića, pa je tako sud utvrdio da vrijednost šume i šumskog zemljišta iznosi 187.882,19 KM.

9. Kako je zaključio Općinski sud, na osnovu člana 64. Zakona o eksproprijaciji kod utvrđivanja naknade za izvlaštenu nekretninu sud je dužan uzeti u obzir visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred općinskom službom za upravu ako je većina stranaka zaključila takav sporazum na određenom području u postupku izvlaštenja za izgradnju istog ili drugog objekta. Sud je dužan uzeti u obzir sporazume o naknadi sklopljene pred organom uprave koje je sklopila većina stranaka, ali nije njima bezuvjetno vezan jer ako bi njima bio vezan bila bi isključena mogućnost individualizacije pravične naknade i ne bi se ostvarilo načelo pravičnosti, pa kako sud nije imao alternative u određivanju naknade za izvlaštene nekretnine i dr. prihvatio je visinu prema procjenama sudskih vještaka.

10. Dopunskim rješenjem Općinskog suda broj 68 0 V 003043 12 V 2 od 20. januara 2016. godine je utvrđeno da se „Rješenje ovog suda broj 68 0 V 003043 12 V 2 od 2. decembra 2012. godine ispravlja i dopunjuje tako da se u preambuli rješenja mijenja ime predlagača Jovan Tica na čije mjesto dolazi ime Danica Tica“.

11. Rješenjem Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 V 003043 16 Gž 2 od 16. maja 2016. godine žalba se uvažava i prvostepeno rješenje kojim se utvrđuje novčana naknada za izvlaštene nekretnine predlagača po Rješenju o eksproprijaciji broj 04 - 372- 7 199 od 8. maja 2000. godine preinačava tako što se predlagač u cijelosti odbija sa zahtjevom za isplatu novčane naknade za eksproprirane nekretnine, kao i odluka suda o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Kako navodi Kantonalni sud, imajući u vidu činjenicu da je Rješenje Odjela općih poslova i društvenih djelatnosti broj 04-372-7/99 od 8. maja 2000. godine bilo pravomoćno 8. maja 2000. godine, a što je konstatirano na zapisniku od 8. maja 2000. godine, prilikom sklapanja sporazuma o naknadi za poljoprivredno zemljište, i da je na osnovu naprijed navedenog sporazuma predlagaču i isplaćen iznos od 50.000,00 KM na ime naknade za izuzeto poljoprivredno zemljište, da pred organom uprave nije došlo do sporazuma za stambene objekte i dvorište, kao ni za šumsko zemljište, da je prijedlog za utvrđivanje naknade za izuzeto predmetno zemljište predlagač podnio sudu 7. aprila 2008. godine preporučeno poštom, dakle van trogodišnjeg roka zastare, kao i van petogodišnjeg roka zastare iz člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), računajući od pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju od 8. maja 2000. godine, odnosno sporazuma o naknadi od istog datuma, te da je protekao i trogodišnji rok zastare računajući od 25. novembra 2003. godine kada je prestao opći interes, pa je žalbu protivnika predlagača valjalo uvažiti i prvostepeno rješenje kojim je usvojen zahtjev predlagača za isplatu naknade za eksproprirane nekretnine preinačiti i predlagača u cijelosti odbiti sa zahtjevom za isplatu navedene naknade zbog zastare potraživanja, a kako je to pobliže opisano u izreci ove odluke. Dakle, kako je Kantonalni sud zaključio, na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 V 003043 16 Rev od 2. februara 2017. godine revizija je usvojena, drugostepeno rješenje preinačeno tako što se apelanticina žalba odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje.

14. Kako navodi Vrhovni sud, u ovoj pravnoj stvari otvara se pitanje da li je podnošenje prijedloga za isplatu naknade za eksproprirane nekretnine, čija visina nije utvrđena sporazumom stranaka pred nadležnim općinskim organom uprave, vezana za rok i da li podliježe zastari. Odredbom čl. 62. i 64. stav l. Zakona o eksproprijaciji propisano je da se odlučivanje o visini naknade za eksproprirane nekretnine određuje po službenoj dužnosti, pa ukoliko se sporazum o naknadi ne postigne u roku od dva mjeseca od pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski organ uprave dužan je rješenje sa svim spisima dostaviti općinskom sudu na čijem području se nalaze nekretnine radi određivanja naknade. Karakteristika ovog postupka je da se on vodi po službenoj dužnosti i kad se naknada utvrđuje pred općinskim organima uprave nadležnim za imovinsko-pravne poslove radi postizanja sporazuma između korisnika eksproprijacije i ranijeg vlasnika nekretnina, a isto tako i kada se postupak vodi pred nadležnim sudom. Za pokretanje ovog postupka nije propisana nikakva inicijativa ranijeg vlasnika eksproprirane nekretnine, pa pošto se naknada određuje po službenoj dužnosti, raniji vlasnik eksproprirane nekretnine ne može da snosi nikakve štetne posljedice zbog eventualnih propusta državnih organa da u zakonom utvrđenom roku dostave spis nadležnom sudu. Zbog toga, u slučaju kad pred općinskim organom nadležnim za imovinsko-pravne odnose nije postignut sporazum o visini naknade u propisanom roku, a taj organ propusti da rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima, radi zaključenja sporazuma o naknadi, dostavi sudu na čijem području se nalazi nekretnina, raniji vlasnik ne može da snosi nikakve posljedice u vidu gubitka prava na zahtjev sudu da odredi naknadu ili gubitka prava na naknadu koja još uvijek nije određena. I u jednom i u drugom slučaju ne može se govoriti o gubitku bilo kakvog prava da se traži određivanje visine naknade ili samog prava na tu naknadu s obzirom na to da ova još nije određena. Samo u slučaju da je pravična novčana naknada za eksproprirane nekretnine već određena u sporazumu stranaka sačinjenom pred općinskim organom uprave, zastarjelost potraživanja takve naknade počinje teći prvog dana poslije dana kada je takva naknada utvrđena poravnanjem ili odlukom suda (zaključak sa Savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održanog u Beogradu 28. i 29. maja 1986. godine).

15. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, dakle situaciju u kojoj naknada za eksproprirane nekretnine nije nikako određena, prema shvaćanju Vrhovnog suda, korisnik eksproprijacije ne može s uspjehom istaći prigovor zastare povodom zahtjeva predlagačice za određivanje naknade. Ovo stoga što podnošenje takvog zahtjeva od strane ranijeg vlasnika nije vezano ni za kakav rok da bi mogla da teče zastarjelost po članu 361. ZOO. Još manje može biti riječi da zbog kasnog podnošenja zahtjeva za određivanje naknade može da se izgubi pravo na novčanu naknadu. Iz navedenih razloga, kako je drugostepeni sud, pogrešnom primjenom materijalnog prava, smatrajući da se radi o potraživanju naknade štete, usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja, Vrhovni sud je preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio žalbu protivnice predlagača i potvrdio prvostepenu presudu. Nadalje, za konkretne eksproprirane nekretnine predlagačice: stambene kuće, pomoćne objekte (ambar, sušare, štale, pojate, garažu, te građevinsko i šumsko zemljište, s bližim oznakama po broju, vrsti, površini i lokaciji kao u izreci prvostepene presude), sve upisane u KO Stekerovci, prvostepeni sud je utvrdio pravičnu novčanu naknadu uz pomoć vještaka građevinske, poljoprivredne i šumarske struke, koji nalazi su urađeni prema pravilima struke, a ni stranke im nisu prigovarale, pa je Vrhovni sud prihvatio da dosuđeni iznos od 331.744,77 KM u smislu odredbe člana 46. Zakona o eksproprijaciji predstavlja pravičnu novčanu naknadu za eksproprirane nekretnine predlagačice.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

17. Prije svega, apelantica smatra da je izreka osporenih rješenja nerazumljiva jer se ukupan iznos od 331.521,77 KM ne slaže s pojedinačnim iznosima navedenim u izreci rješenja. Navodi da je rješenje nejasno s obzirom na to da u izreci nije navedena naknada za voćke, a u obrazloženju se one spominju, i to s iznosom od 4.772,00 KM, pa je nejasno da li je za njih utvrđena naknada ili ne, a ukoliko nije utvrđena naknada onda apelantica prigovara u dijelu koji se odnosi na troškove vještačenja koje je protivnik predlagača dužan nadoknaditi. U pogledu samih nalaza vještaka, ne stoji kao tačan navod iz obrazloženja da na njih nije prigovarano, a što je vidljivo iz podnesaka protivnika predlagača. Apelantica kao generalni prigovor u pogledu svih nalaza, kao načina na koji je utvrđena visina naknade, ističe da se u konkretnom slučaju visina naknade nije mogla utvrditi bez izlaska na lice mjesta od strane suda i učesnika u postupku, o čemu je protivnik predlagača govorio kada je prigovarao na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. Pored ostalih navoda isticanih u toku postupka, apelantica ističe i to da je odredbama člana 45. Zakona o eksproprijaciji regulirano da za bespravno izgrađene objekte graditelju ne pripada pravo na naknadu. Prema apelanticinom mišljenju, predlagač u toku postupka nijednim dokazom nije učinio vjerovatnim da za objekte za koje potražuje naknadu ima izdate odgovarajuće dozvole za gradnju, zbog čega apelantica smatra da je sud u ovom predmetu postupao formalistički, a posebno imajući u vidu da je odluka u ovoj pravnoj stvari donesena bez izlaska na lice mjesta, pri čemu su se sami vještaci ponašali na sličan način. Tako je vještak građevinske struke u uvodu nalaza naveo da ga je sačinio po izjavi svjedoka koji mu je pokazao objekte, a ne prema nalazu vještaka geodetske struke koji je morao identificirati objekte koji su predmet naknade.

18. Konkretno, apelantica smatra da se u ovom slučaju ne radi o utvrđivanju naknade za ekspropriranu imovinu, a niti je ista bila predmet kako rješenja o eksproprijaciji tako ni sporazuma o naknadi jer za sve druge nekretnine koje su bile predmet stvarne eksproprijacije po rješenju o eksproprijaciji je isplaćena naknada, dok predmetne nekretnine nisu bile uopće ni do danas eksproprirane, niti su bile predmet eksproprijacije. Dakle, uopće ne postoji pravni osnov za određivanje naknade za ekspropriranu imovinu koja nije eksproprirana, a niti je ista potrebna protivniku predlagača, a niti je to očigledno bila potrebna ni njegovom predniku. Dakle, apelantica u cijelosti prigovara načinu kako je sud izveo dokazni postupak i kako je došao do iznosa koji apelantica treba da isplati predlagačici. Apelantica ukazuje da sporne nekretnine nisu nikada bile predmet eksproprijacije, nisu faktički nikada izuzete, kao što ni treća lica, te prednik predlagača, a posebno predlagač nije nikada ometao predlagača u korišćenju svojih predmetnih nekretnina. I na koncu, a u pogledu troškova koje je prvostepeni sud dosudio punomoćnicima predlagača u iznosu od 6.640,00 KM, ističe da su oni neosnovano dosuđeni, posebno oni koji se odnose na nepotrebna odlaganja, kao i ostali troškovi povodom ponovnog postupka koji se vodio iznova samo zbog tendencioznog suđenja od strane prvostepenog suda, a ni u kom slučaju krivicom protivnika predlagača.

19. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima uskraćena za fer i pravično suđenje i da trpi štetu na imovini jer su Općinski i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelanticinu štetu, postupajući suprotno pravnim stavovima i pravnoj praksi Ustavnog suda, i to je došlo do izražaja kod pogrešne primjene odredbi čl. 154, 173. i 376. ZOO. Apelantica smatra da je došlo do pogrešne primjene odredaba člana 173. ZOO jer predlagačica nije dokazala uzročnu vezu između eventualno nastale štete za predlagačicu i postupanja apelantice, zbog čega nije odgovorna za eventualno nastalu štetu ni po odredbama člana 154. ZOO. Stoga, apelantica predlaže da se apelacija uvaži, utvrdi povreda njenih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu i ukinu osporena rješenja.

b) Odgovor na apelaciju

20. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije utvrdio da je sud odluku donio na zakonit način, na osnovu pravilno provedenih dokaza i pozitivnih zakonskih propisa, na čiju odluku je apelantica imala i iskoristila pravne lijekove, pri čemu nisu prekršena apelanticina ustavna prava.

21. Suprotno apelanticinom stavu, Vrhovni sud navodi da u postupku donošenja navedene odluke od strane suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, čiju zaštitu apelantica traži od Ustavnog suda.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.

Naknada za voćna stabla i vinovu lozu određuje se za:

1) voćna stabla i vinovu lozu koji se nalaze u stadiju davanja plodova - u visini čistog prihoda tog stabla, odnosno loze za onoliko godina koliko je potrebno za podizanje te vrste voćnog stabla, odnosno loze i njegov razvoj do stadija davanja plodova, 2) voćna stabla i vinovu lozu koja nisu počela davati plodove - u visini troškova potrebnih za nabavke, sađenje i uzgoj takvih sadnica.

Pored naknade iz tačke 2. stava 1. ovog člana određuje se i naknada za tehničko drvo po mjerilima za davanje naknade za šumsko drvo ukoliko raniji vlasnik posječena stabla ne zadržava sebi.

Član 52.

Naknada za drvnu masu (zrelu ili približno zrelu šumu) određuje se na osnovu vrijednosti drveta na panju utvrđene u skladu sa osnovama sistema cijena i aktima donesenim na osnovu tog sistema za proizvedene sortimente (po odbitku troškova proizvodnje).

Član 53. stav 1.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta.

(...)

Član 56.

U slučaju ustanovljenja služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine kao i za nastalu štetu.

Član 62.

Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dostavit će, bez odlaganja, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina zbog određivanja naknade.

Organ iz stava 1. ovog člana može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.

Ako općinska služba za upravu u određenom roku ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nekretnine kao i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.

Član 64.

Nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu.

Kod utvrđivanja naknade za eksproprisanu nekretninu sud je dužan uzeti u obzir visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred općinskom službom za upravu, ako je većina stranaka zaključila takav sporazum na određenom području u postupku eksproprijacije za izgradnju istog ili drugog objekta.

U postupku određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu sud ne može odlučivati o pravu ranijeg vlasnika na naknadu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 68 0 V 003043 16 Rev od 2. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporeno rješenje doneseno 23. februara 2017. godine, a da je apelacija podnesena 19. aprila 2017. godine, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, s obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud će predmetnu apelaciju ispitati samo u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer redovni sudovi u postupku eksproprijacije spornog zemljišta nisu pravilno utvrdili činjenice, proizvoljno su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, dokazni postupak, a naročito vještačenje različitih vještaka, nije provedeno na zakonit način, i konačno, nisu primijenjeni rokovi zastare iz relevantnog ZOO.

32. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, za dio nekretnina u kome stranke nisu postigle sporazum, proveo postupak eksproprijacije prema odredbama Zakona o eksproprijaciji i utvrdio apelanticine obaveze da predlagačici isplati iznos od 331.521,77 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos počev od dana donošenja rješenja do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Ustavni sud ukazuje da je dokazni postupak, uključujući vještačenja vještaka raznih profesija, provedeno prema pravilima struke kako je navedeno u obrazloženju osporene odluke. Ustavni sud zapaža da je naknada predlagačici određena po službenoj dužnosti, ali da je sud uzeo u obzir sporazume o naknadi sklopljene pred organom uprave, koje je sklopila većina stranaka, ali nije njima bezuvjetno vezan jer ako bi njima bio vezan bila bi isključena mogućnost individualizacije pravične naknade i ne bi se ostvarilo načelo pravičnosti, pa kako sud nije imao alternative u određivanju naknade za izvlaštene nekretnine prihvatio je visinu prema procjenama sudskih vještaka. Nema naznaka da predlagač(ica), kako se navodi u apelaciji, u toku postupka nijednim dokazom nije učinila vjerovatnim da za objekte za koje potražuje naknadu nema izdate odgovarajuće dozvole za gradnju, zbog čega apelantica smatra da je sud u ovom predmetu postupao formalistički, a posebno nema naznaka da je odluka u ovoj pravnoj stvari donesena bez izlaska na lice mjesta, pri čemu su se vještaci ponašali na sličan način. I Vrhovni sud je konstatirao da, vezano za zastaru postupka, samo u slučaju da je pravična novčana naknada za eksproprirane nekretnine već određena u sporazumu stranaka sačinjenom pred općinskim organom uprave, zastarjelost potraživanja takve naknade počinje teći prvog dana poslije dana kada je takva naknada utvrđena poravnanjem ili odlukom suda. U situaciji u kojoj naknada za eksproprirane nekretnine nije nikako određena, korisnik eksproprijacije ne može s uspjehom istaći prigovor zastare povodom zahtjeva predlagačice za određivanje naknade jer podnošenje takvog zahtjeva od strane ranijeg vlasnika nije vezano ni za kakav rok da bi mogla da teče zastarjelost po odredbama ZOO.

35. Konačno, Ustavni sud ukazuje, a što je vidljivo iz obrazloženja osporenih odluka, da je za konkretne eksproprirane nekretnine predlagačice sud utvrdio pravičnu novčanu naknadu uz pomoć vještaka građevinske, poljoprivredne i šumarske struke, koji nalazi su urađeni prema pravilima struke, a ni stranke im nisu prigovarale, dosudivši iznos od 331.744,77 KM u smislu odredbe člana

46. Zakona o eksproprijaciji, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za eksproprirane nekretnine predlagačice.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da su Općinski i Vrhovni sud, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih rješenja dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, dokaznog postupka i prigovora zastare, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelanticine navode koje je ona isticala u toku vanparničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni prava u predmetnom postupku, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava.

Pravo na imovinu

38. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi u ovom dijelu, u suštini, svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji, u okolnostima konkretnog slučaja, ne ostavlja utisak proizvoljne primjene.

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava i procesnog zakona, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević