Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-120/17 (N. Č.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Penzija
- Upravni postupak
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-120/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 120/17, rješavajući apelaciju Nermina Čauševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Čauševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012972 14 Uvp od 3. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 012972 13 U od 31.
oktobra 2014. godine, Rješenja Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu broj 1192720786 od 13. septembra 2013. godine i Rješenja Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske - Filijala Prijedor broj 9006/95-1.1-1820.0-2457/13 od 17. jula 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nermin Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 10. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012972 14 Uvp od 3. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 012972 13 U od 31. oktobra 2014. godine, Rješenja Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1192720786 od 13. septembra 2013. godine i Rješenja Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske - Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) broj 9006/95-1.1-1820.0-2457/13 od 17. jula 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Fonda PIO zatraženo je 15. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. oktobra do 16. novembra 2018. godine, dok Fond PIO nije odgovorio na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Filijale PIO broj 9006/95-1.1-1820.0-2457/13 od 17. jula 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u dokaznom postupku na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja organa za vještačenje u prvom stepenu broj ORS-448/13 od 6. juna 2013. godine utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost, odnosno da apelant s punim radnim vremenom može obavljati posao telefoniste. Zaključeno je da apelant nije ispunio uslove za ostvarivanje prava prema odredbama člana 60 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
6. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja Filijale PIO odbijena je kao neosnovana Rješenjem Fonda PIO broj 1192720786 od 13. septembra 2013. godine. U obrazloženju rješenja Fond PIO se pozvao na odredbe člana 60 Zakona o PIO i člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku.
7. Apelant je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 012972 13 U od 31. oktobra 2014. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz podataka spisa proizilazi da se apelant 12. aprila 2013. godine obratio Filijali PIO zahtjevom za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Dalje je utvrđeno da je odlukom Filijale PIO odbijen njegov zahtjev jer je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu od 6. juna 2013. godine konstatovano da je apelant rođen 1962. godine, da je završio specijalnu osnovnu i srednju školu za slijepa lica 1982. godine u Zagrebu, te da se poslije zaposlio u „Knežopoljki“ Kozarska Dubica na poslovima telefoniste, gdje je radio oko šest godina. Takođe je navedeno da živi sa suprugom i kćerkom u Čikagu, SAD. Istaknuto je da se apelant žali da nije sposoban obavljati sam bilo kakve poslove, ličnu higijenu itd. Nadalje je istaknuto da je apelant naveo da je imao tri operativna zahvata 1997. godine na desnom oku, (nije priložio medicinsku dokumentaciju), da se ne nalazi u radnom odnosu, a da je posljednje radno mjesto bilo telefonist. Okružni sud je utvrdio da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu člana 49 Zakona o PIO, a da postoji tjelesno oštećenje prema Listi tjelesnih oštećenja Glava III - b tačka 7 u visini od 100% počev od 6. maja 1986. godine, čiji je uzrok bolest u djetinjstvu. Okružni sud se pozvao na član 49 st. 1 i 3 Zakona o PIO, te odredbe člana 15 stav 4 tač. a)-lj) i člana 25 Uredbe o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju.
9. Apelant je protiv navedene presude podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Odlučujući o zahtjevu Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 012972 14 Uvp od 3. novembra 2016. godine zahtjev odbio kao neosnovan.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelant u zahtjevu za preispitivanje presude osporio njenu zakonitost zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Takođe je istakao da nije sporno da slijepo lice može obavljati poslove telefoniste, ali da prvostepena i drugostepena ljekarska komisija nisu mogle dati nalaz i mišljenje a da apelanta ne upute na pregled u specijalističku zdravstvenu ustanovu, jer, pored toga što je slijepo lice, ima povišen krvni pritisak i visok holesterol, zbog čega ne može obavljati ni poslove telefoniste, a narušeno mu je i psihičko stanje koje je posljedica konstantne alergije na hranu, što je trebalo utvrditi neposrednim pregledom, a poslije toga dati potpun nalaz i mišljenje.
11. Vrhovni sud je utvrdio da iz podataka spisa proizilazi da je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu konstatovano, između ostalog, da je apelant završio specijalnu osnovnu i srednju školu za slijepa lica, da se nalazi van radnog odnosa, da mu je posljednje radno mjesto bilo telefonista, te da je utvrđeno određeno oboljenje i zaključeno da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu člana 49 Zakona o PIO, a da postoji tjelesno oštećenje po Listi tjelesnih oštećenja u visini 100% počev od 1986. godine, čiji je uzrok bolest u djetinjstvu. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 49 stav 1 Zakona o PIO propisano da invalidnost kod osiguranika u obaveznom osiguranju postoji kada se utvrdi da je, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, nastalo smanjenje ili gubitak sposobnosti za rad na radnom mjestu, odnosno na poslu koji je obavljao na dan ocjene radne sposobnosti, ili koji je obavljao prije prestanka osiguranja, a da su članom 60 istog zakona propisani uslovi pod kojima lice iz člana 49 ostvaruje pravo na invalidsku penziju.
12. Nadalje je Vrhovni sud naglasio da su u postupku odlučivanja o zahtjevu za priznavanje prava na invalidsku penziju mjerodavni nalaz i mišljenje nadležnog organa vještačenja u prvom i drugom stepenu (član 124 stav 1 Zakona o PIO). Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom predmetu oba organa vještačenja, kao zakonom ovlašćeni organi vještačenja, dali svoje nalaze i mišljenja u svemu saglasno pravilima medicinske struke. Naime, Vrhovni sud je ukazao da oni sadrže jasnu naznaku apelantovog oboljenja, detaljan opis medicinske dokumentacije, te obrazloženi zaključak u pravcu ocjene da kod apelanta ne postoji invalidnost, pa je Vrhovni sud zaključio da su nalaz i mišljenje oba organa vještačenja sačinjeni saglasno odredbi člana 20 Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti. Vrhovni sud je konstatovao da je na podlozi pravilnog utvrđenja (da je apelant lice van osiguranja i da mu je posljednje zaposlenje bilo telefonista) Fond PIO zakonito postupao kada je apelantovu žalbu odbio pozivajući se na odredbu člana 49 stav 1 Zakona o PIO iz čijeg sadržaja proizilazi da kod lica koje na dan podnošenja zahtjeva nije imalo svojstvo osiguranika invalidnost postoji kad se utvrdi da je, zbog trajnih i neotklonjivih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, nastalo smanjenje ili gubitak sposobnosti za rad na radnom mjestu, odnosno poslu koji je obavljao prije prestanka osiguranja. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov navod da ga je trebalo uputiti na specijalističke preglede, jer je organ vještačenja, u skladu sa odredbama čl. 7 do 12 Uredbe o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju, utvrdio da je kompletna dokumentacija i da se može izvršiti ocjena radne sposobnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant navodi da u cijelosti ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju na osnovu odredaba čl. 49 i 60 Zakona o PIO, te da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sud propustili da utvrde relevantno činjenično stanje od kojeg zavisi pravilna primjena navedenih zakonskih propisa, jer je apelant, umjesto I i II stepena ljekarske komisije, trebalo da bude upućen u specijalističku zdravstvenu ustanovu, gdje bi se utvrdilo apelantovo objektivno stanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da donošenjem pobijane presude nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, kako to smatra apelant, jer je apelant aktivno učestvovao kako u upravnom postupku, tako i u upravno-sudskom postupku. U apelaciji apelant nije iznio da je taj sud učinio bilo kakve povrede zakona, već je osporio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku u pogledu ocjene radne sposobnosti zbog kojih razloga se ne može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, shodno odredbi člana 35 stav 2 Zakona o upravnim sporovima. Navedeno je da je i sam apelant u zahtjevu istakao da slijepo lice može obavljati poslove telefoniste, dok u apelaciji iznosi nove činjenice da apelant ne može obavljati nikakve poslove, što predstavlja protivrječnost u apelantovim navodima i o tim navodima se nije ni mogao izjašnjavati Vrhovni sud u konkretnom postupku. U odnosu na apelantove navode da je organ vještačenja trebalo da uputi apelanta u zdravstvenu ustanovu radi pregleda, Vrhovni sud je ukazao da je postupak medicinskog vještačenja iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja regulisan Uredbom o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju. Tako je članom 13 od st. 1 do 6 detaljno regulisan rad organa vještačenja u prvom stepenu u kojem vještak organa vještačenja u prvom stepenu u roku od osam dana od prijema zahtjeva utvrđuje izvornost, originalnost i kompletnost medicinske i radne dokumentacije neophodne za vještačenje. Takođe, članom 15 stav 2 Uredbe je regulisano da vještak u prvostepenom postupku vrši vještačenje na osnovu obaveznog neposrednog pregleda podnosioca zahtjeva i analize medicinske dokumentacije iz člana 35 ove uredbe i radne dokumentacije. Na osnovu odredbe člana 23 stav 2 Uredbe, vještak u drugom stepenu vještači na osnovu medicinske i radne dokumentacije korišćene u prvostepenom postupku, kao i medicinske i radne dokumentacije dostavljene uz žalbu na rješenje prvostepenog organa rješavanja, a neposredni pregled podnosioca zahtjeva može zahtijevati samo ako ocijeni da je to neophodno. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je zaključio da organi vještačenja nisu zaključili da je potrebno apelanta uputiti u specijalističku zdravstvenu ustanovu radi razjašnjenja njegovog zdravstvenog stanja, jer na osnovu priložene medicinske i radne dokumentacije, kao i samog pregleda apelanta mogla se dati ocjena o njegovom zdravstvenom stanju i radnoj sposobnosti, pa iz navedenog slijedi da donošenjem osporene presude nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje na koje apelant ukazuje u apelaciji.
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim zbog razloga navedenih i datih u obrazloženju presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:
Član 49. st. 1. i 3.
(1) Invalidnost kod osiguranika u obaveznom osiguranju postoji kada se utvrdi da je, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, nastalo smanjenje ili gubitak sposobnosti za rad na radnom mjestu odnosno poslu koji je obavljao na dan ocjene radne sposobnosti ili koji je obavljao prije prestanka osiguranja.
(3) Gubitak radne sposobnosti postoji kada se utvrdi da osiguranik u obaveznom osiguranju trajno nije sposoban za rad na radnom mjestu odnosno poslu koji je obavljao na dan ocjene radne sposobnosti ili koje je obavljao prije prestanka osiguranja, kao ni za drugo radno mjesto odnosno posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom niti se prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom može osposobiti za druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom. Član 60.
(1) Pravo na invalidsku penziju ima osiguranik kod koga je gubitak sposobnosti za rad prouzrokovan povredom van rada ili bolešću, nastao prije ispunjenja uslova za starosnu penziju u pogledu godina života iz člana 41. ovog zakona, pod uslovom da do nastanka invalidnosti ima pet godina staža osiguranja ili deset godina penzijskog staža.
(2) Pravo na invalidsku penziju ima osiguranik kome je poslije 58. godine života utvrđena smanjena radna sposobnost sa pravom na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju pod uslovom da do nastanka invalidnosti ima pet godina staža osiguranja ili deset godina penzijskog staža.
(3)Osiguranik kod koga je gubitak sposobnosti za rad prouzrokovan povredom na radu ili profesionalnom bolešću ima pravo na invalidsku penziju bez obzira na dužinu penzijskog staža.
(4) Osiguranik iz stava 1. ovog člana do navršenih 35 godina života ima pravo na invalidsku penziju pod uslovom da do nastanka invalidnosti ima dvije godine staža Član 124. stav 1.
(1) Utvrđivanje invalidnosti osiguranika i nesposobnosti člana porodice, kao uslova za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, vrše organi vještačenja Fonda.
17. U Pravilniku o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02, 7/05, 29/08 i 41/10) relevantne odredbe glase:
Član 20.
Nalaz, ocjena i mišljenje treba da budu jasni, odnosno da sadrže elemente potrebne za rješavanje o pravima osiguranika iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Nalaz, ocjenu i mišljenje potpisuje organ vještačenja.
18. U Uredbi o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/13) relevantne odredbe glase: Član 15. st. 2, 3. i 4.
(2) Vještak u prvostepenom postupku vrši vještačenje na osnovu obaveznog nepo-srednog pregleda podnosioca zahtjeva i analize medicinske dokumentacije iz čla-na 35. ove uredbe i radne dokumentacije.
(3) Pregled obuhvata anamnezu, objektivni nalaz po sistemima i organima, uklju-čujući i psihički status, detaljni nalaz osnovnog oboljenja i oboljenja od uticaja na invalidnost, utvrđuje relevantnost medicinske i radne dokumentacije, utvr-đuje osnovnu dijagnozu, dijagnoze od uticaja na invalidnost i sporedne dijagnoze. (4) Izuzetno od stava 2. ovoga člana, vještak u prvostepenom postupku vrši vje-štačenje samo na osnovu medicinske i radne dokumentacije:
a) u slučaju smrti podnosioca zahtjeva, (..).
Član 25. stav 1.
(1) Vještak u drugostepenom postupku svojim nalazom, ocjenom i mišljenjem može nalaz, ocjenu i mišljenje organa vještačenja u prvom stepenu potvrditi, potpuno ili djelimično izmijeniti ili vratiti na dopunu i ponovnu ocjenu radne sposobnosti.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 012972 14 Uvp od 3. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava presude Vrhovnog i Okružnog suda i rješenja upravnih organa, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Prije svega, u konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter „spora“ u kojem su utvrđivana apelantova „građanska prava i obaveze“. Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojima pojam „spora“, u smislu značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva „sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, Serija A broj 13, stav 94). Pošto se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na invalidsku penziju, dakle, na predmet građanskopravne prirode, to su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Ustavni sud, dalje, ističe da apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnom stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama, u konačnici, odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u žalbi i u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor i zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje su ispitali Fond PIO, odnosno Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organi uprave i redovni sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Fond PIO i redovni sudovi u svojim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 49 i 60 Zakona o PIO, dali dovoljne i jasne razloge zašto u konkretnom slučaju apelant ne ispunjava uslove za utvrđivanje invalidnosti osiguranika iz člana 49 stav 1 Zakona o PIO. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici utvrdio da je apelanta kao lice koje je van penzijskog i invalidskog osiguranja, čije je posljednje zaposlenje bilo na radnom mjestu telefoniste, ne ispunjava uslove priznavanja invalidnosti iz člana 49 stav 1 Zakona o PIO. Pozivajući se na sadržaj citirane odredbe Vrhovni sud je naveo da, u slučaju kada na dan podnošenja zahtjeva lice nije imalo svojstvo osiguranika, invalidnost postoji kada se utvrdi da je zbog trajnih i neotklonjivih promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, nastalo smanjenje ili gubitak sposobnosti za rad na radnom mjestu, odnosno poslu koji je obavljao prije prestanka osiguranja. Pri tome Vrhovni sud je imao u vidu da je u postupku utvrđeno da apelant ima tjelesno oštećenje, odnosno da je slijep od djetinjstva. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je trebalo da bude upućen na specijalističke preglede, te da se u tom smislu pozvao na relevantne odredbe Uredbe o medicinskom vještačenju i Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
32. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i u postupku preispitivanja presude. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su organi uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio zakonom propisane pravne lijekove.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević