Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5986/18 (R. G.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5986/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5986/18, rješavajući apelacije Radoslava Galića i M. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radoslav Galić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005871 16 U od 17. jula 2018. godine i M. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005909 16 U od 22. avgusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5986/18
1. Radoslav Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnio je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005871 16 U od 17. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) od 21. jula 2016. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Posušje od 12. decembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 21. julom 2016. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi, na osnovu člana 14. i člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta ostvarenog na osnovu konačnog rješenja od 12. decembra 2006. godine, kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, donio osporeno rješenje od 21. jula 2016. godine. Dalje, navedeno je da je u toku postupka kontrole korištenja prava na ličnu invalidninu predmet upućen nadležnoj Ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje u Mostaru, koja je u nalazu i mišljenju od 23. februara 2016. godine, na osnovu medicinske dokumentacije (preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke), te neposrednog pregleda apelanta, uzimajući kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta povrede apelanta od 4. novembra 1994. godine, utvrdila da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20% stalno. Vrhovni sud je naveo da je protiv nalaza i mišljenja od 23. februara 2016. godine apelant izjavio prigovor, a da je nadležna Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Mostar donijela novi nalaz i mišljenje od 6. juna 2016. godine, te da je u tom nalazu i mišljenju navedeno da je Ljekarska komisija izvršila uvid u medicinsku dokumentaciju i obavila neposredni pregled apelanta, te utvrdila da vojni invaliditet iznosi ispod 20% stalno. Vrhovni sud je istakao da je Ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 6. juna 2016. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, na osnovu medicinske dokumentacije i na osnovu neposrednog pregleda apelanta. Vrhovni sud je istakao da je apelantu omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, pa stoga nisu osnovani apelantovi navodi da mu u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku nije omogućeno učešće u postupku prije donošenja osporenog rješenja.
AP-7276/18
4. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 005909 16 U od 22. avgusta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja tuženog od 27. juna 2016. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara od 25. aprila 2007. godine na koje je data saglasnost Ministarstva za pitanja branitelja/boraca Mostar Hercegovačko-neretvanskog kantona od 29. oktobra 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 27. junom 2016. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi, na osnovu čl. 14. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta ostvarenog na osnovu konačnog rješenja od 25. aprila 2007. godine kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, donio osporeno rješenje od 27. juna 2016. godine. Nadalje, ukazano je da je tokom postupka kontrole zakonitosti korištenja prava na invalidninu predmet upućen nadležnoj Ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje u Mostaru koja je u nalazu i mišljenju od 2. oktobra 2015. godine na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta utvrdila da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%. Takođe, ukazano je da je protiv nalaza i mišljenja od 2. oktobra 2015. godine apelant izjavio prigovor, a da je nadležna Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Mostar donijela novi nalaz i mišljenje od 27. oktobra 2015. godine, te da je utvrđeno da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20% stalno. Vrhovni sud je istakao da je Ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 27. oktobra 2015. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku. S tim u vezi, istaknuto je da je osporeno rješenje tuženog doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je ukazao da je pravom ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje nadležne Ljekarske komisije apelantu omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, pa stoga nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da mu nije omogućeno u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku učešće u postupku prije donošenja osporenog rješenja.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5986/18.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u konkretnim predmetima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević