Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7056/18 („Elektro Plamen“ d.o.o. Brčko Distrikt i S.M. i„ALFA 90“ d.o.o. Živinice)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7056/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-7056/18, rješavajući apelacije „Elektro Plamen“ d.o.o. Brčko Distrikt i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Elektro Plamen“ d.o.o. Brčko Distrikt i S.M. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 326162 18 Pžp od 19.
septembra 2018. godine i „ALFA 90“ d.o.o. Živinice protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 075226 18 Pžp od 30. augusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-7056/18
1. „Elektro Plamen“ d.o.o. Brčko Distrikt i S.M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 29. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Pr 326162 18 Pžp od 19. septembra 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 326162 18 Pr od 3. aprila 2018. godine. Tim rješenjem su prvoapelant, kao pravno lice, i drugoapelant, kao odgovorno lice u pravnom licu, oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 8. stav 1. tačka a) i stav 2. Zakona o carinskim prekršajima BiH, te je prvoapelantu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja ne učini isti ili novi prekršaj, dok je drugoapelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 800,00 KM.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju kada je apelantima izrekao navedene sankcije, zbog prekršaja iz člana 8. stav 1. tačka a) i stav 2. Zakona o carinskim prekršajima BiH. Naime, istaknuto je da iz provedenih dokaza proizilazi da su 28. novembra 2017. godine, ovlaštena službena lica UIO, Odsjeka za provedbu propisa, Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja RC Tuzla, u carinskom terminalu CI Tuzla, izvršili detaljan pregled kontejnerske pošiljke za uvoznika, tj. prvoapelanta, koja se nalazila u teretnom motornom vozilu. U vezi s tim, ukazano je da je kontejnerska pošiljka u BiH stupila na CR/GP Izačić pod TR prijavom od 23. novembra 2017. godine, te je dovezena i prijavljena u CI Tuzla 24. novembra 2017. godine, putem deklaranta „MERIDIAN“ d.o.o. PJ Tuzla. Nadalje, istaknuto je da je prilikom detaljnog pregleda pošiljke u robnom terminalu CI Tuzla, fizičkim sravnjavanjem robe utvrđeno da roba prijavljena fakturama od 28. i 29. septembra 2017. godine, a koje su sastavni dio TR prijave CR/GP Izačić od 23. novembra 2017. godine, ne odgovara stvarnom stanju robe koja se nalazila u kontejnerskoj pošiljci, jer je tom prilikom pronađen višak robe (trafoi) koji su pobliže precizirani u obrazloženju rješenja. Budući da se radilo o carinskom prekršaju, navedeno je da su ovlaštena službena lica Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja RC Tuzla višak robe 6. decembra 2017. godine privremeno oduzeli uz izdavanje Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i Zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta od 6. decembra 2017. godine, a koji su uručeni drugoapelantu, kao odgovornom licu u pravnom licu, tj. prvoapelantu. Dakle, istaknuto je da su apelanti trafoe unijeli u carinsko područje BiH, a da to nisu prijavili carinskim organima BiH prilikom unosa preko carinske linije na graničnom prelazu Izačić kako je to propisano čl. 34. i 38. Zakona o carinskoj politici BiH, čime su počinili prekršaj iz člana 8. stav 1. tačka a) i stav 2. Zakona o carinskim prekršajima BiH. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizilazi da su apelanti navedenog datuma počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, pa je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalni propis o prekršaju.
AP-7455/18
4. „ALFA 90“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Suad Velić, advokat iz Živinica, podnio je 13. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 33 0 Pr 075226 18 Pžp od 30. augusta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Pr 075226 17 Pr od 16. januara 2018. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 166. stav 1. točka 26. Zakona o zaštiti od požara i vatrogastvu F BiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM.
6. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je istakao da u konkretnom slučaju, nasuprot apelantovim navodima, predmet prekršajnog postupka nije zakonitost donošenja rješenja Kantonalne uprave civilne zaštite, Inspektorata za zaštitu i spašavanje Tuzla od 17. februara 2017. godine. Naime, ukazano je da je zakonitost donošenja predmetnog rješenja predmet upravnog postupka u prvom i drugom stepenu, a potom i upravnog spora. S druge strane, prvostepeni sud je naveo da je predmet ovog prekršajnog postupka izvršenje, odnosno neizvršenje tačke 4. pomenutog rješenja od 17. februara 2017. godine, kojim je okrivljenom apelantu bilo naloženo da u određenom roku, tačnije u roku od 40 dana izvrši obilježavanje požarnih puteva linijama po podu u objektu, odnosno hali za proizvodnju metalnih ograda i održavanje istih puteva u prohodnom stanju. Nadalje, prvostepeni sud je ukazao da je iz provedenih materijalnih dokaza nesporno utvrdio da apelant nije postupio po navedenom rješenju od 17. februara 2017. godine, preciznije nije postupio u roku od 40 dana po tački 4. predmetnog rješenja, tj. nije izvršio obilježavanje požarnih puteva linijama po podu u objektu, odnosno u hali za proizvodnju metalnih ograda, te iste požarne puteve održavao u prohodnom stanju, kako je to bilo naloženo tačkom 4. predmetnog rješenja. Dakle, prvostepeni sud je istakao da je nesporno utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla obilježja predmetnog prekršaja.
7. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je u smislu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima F BiH, ispitao prvostepeno rješenje na osnovu spisa predmeta i žalbe, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa prvostepenog suda proizilazi da je predmet ovog prekršajnog postupka izvršenje, odnosno neizvršenje tačke 4. rješenja Kantonalne uprave civilne zaštite, Inspektorata za zaštitu i spašavanje Tuzla od 17. februara 2017. godine, kojim je apelantu bilo naloženo da u određenom roku, tačnije u roku od 40 dana izvrši obilježavanje požarnih puteva linijama po podu u objektu, odnosno hali za proizvodnju metalnih ograda i održavanje istih puteva u prohodnom stanju. Također, ukazano je da je iz provedenih materijalnih dokaza pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nije postupio po navedenom rješenju od 17. februara 2017. godine.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7056/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o prekršajima F BiH i Zakona o carinskim prekršajima BiH. Osim toga, apelant „ALFA 90“ d.o.o. Živinice se pozvao i na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o prekršajima F BiH i Zakona o carinskim prekršajima BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević