Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6412/18 (V. M., G. P. i O. B.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6412/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6412/18, rješavajući apelaciju Vladana Malića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vladana Malića, Gorana Paraša i Olega Bande podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018.

godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladana Malića, Gorana Paraša i Olega Bande podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vladan Malić, Goran Paraš i Oleg Banda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 8. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog javnog tužilaštva, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo), zatraženo je 29. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. decembra 2018. godine, a Republičko tužilaštvo 12. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Vrhovnog suda, Posebnog vijeća za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine, uvažavanjem žalbi apelanata i optuženog A. P., ukinuta je Presuda Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 017324 18 K 2-p od 26. marta 2018. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine apelantima i optuženom A. P., koji su se već nalazili u pritvoru, produžen je pritvor iz pritvorskog razloga propisanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) i po tom rješenju im pritvor može trajati najduže jednu godinu.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema ocjeni Vrhovnog suda, i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS zbog kojeg je pritvor protiv apelanata i optuženog A. P. produžen nakon izricanja prvostepene presude. Naime, u odnosu na način i okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo istaknuto je da su apelanti i optuženi A. P. krivično djelo razbojništva počinili uz upotrebu vatrenog oružja, i to automatskih pušaka, a u izvršenje krivičnog djela su ponijeli i ručni raketni bacač M-80, te su, osim što su upotrijebili silu i prijetnje prema pripadnicima agencije „Sector Security“ koji su obezbjeđivali transport novca, pucali iz automatskih pušaka u pravcu specijalnog blindiranog vozila za transport novca u kojem se nalazio novac, pri čemu je radnik agencije zadobio lake tjelesne povrede. U odnosu na posljedicu izvršenja krivičnog djela istaknuto je da su izvršenjem predmetnog krivičnog djela apelanti i optuženi A. P. prisvojili novac u raznim valutama u protivvrijednosti od preko 600.000,00 KM, te da je jedno lice zadobilo tjelesne povrede, te je posebno ukazano na činjenicu da su apelanti Malić i Paraš i optuženi A. P. bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Specijalne jedinice policije, a što je bilo poznato i apelantu Bandi. Sve navedeno Vrhovni sud je cijenio kao okolnosti koje su postojale u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koje konkretno krivično djelo čine osobito teškim. Sve to zajedno sa zakonom propisanom kaznom za predmetno krivično djelo i time mogućnosti izricanja kazne zatvora od deset godina ili teže Vrhovni sud je cijenio kao podlogu kod utvrđivanja postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

8. Nadalje, u pogledu postojanja vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, Vrhovni sud je cijenio i činjenicu neumanjene zainteresovanosti medija, a posredstvom njih i javnosti. Naime, TV kanali u svojim dnevnim emisijama, udarnim emisijama, dnevnicima, te pisana sredstva informisanja, redovno obavještavaju javnost o ovom krivičnom djelu i postupku koji se vodi protiv apelanata i optuženog A. P., na koji način je šira javnost u potpunosti upoznata s predmetom izvršenja krivičnog djela, koje je posebno teško s obzirom na obrazloženi način i okolnosti izvršenja i posljedicu. Tako je šira javnost upoznata s činjenicom da su apelanti Malić i Paraš i optuženi A. P. pripadnici Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, što je bilo poznato apelantu Bandi, da su bili naoružani automatskim puškama, a na snimku se vidi i pripremljen raketni bacač M-80, da je šira javnost vidjela upotrebu sile i prijetnju pucanjem iz vatrenog oružja (automatske puške) po vozilu i u unutrašnjosti vozila, te čin ranjavanja jednog lica, kao i da je šira javnost upoznata i sa činjenicom da otuđeni novac nikada nije pronađen, a radi se o velikom iznosu novca, od preko 600.000,00 KM.

9. Sve navedene okolnosti Vrhovni sud je cijenio kao vanredne okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, koje bi puštanjem apelanata i optuženog A. P. na slobodu izazvale reakciju građana i dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u smislu iskazivanja negodovanja zbog nepovjerenja u rad policije, a pogotovo činjenica da su apelanti Malić i Paraš bili pripadnici Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, od kojih se očekuje otkrivanje počinilaca krivičnih djela, a ne da oni čine ovako teško krivično djelo. Time su, prema ocjeni Vrhovnog suda, ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

10. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Vrhovni sud prilikom produženja pritvora apelantima i optuženom A. P. imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 3076/18.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata i optuženog A. P. izjavljene protiv prvostepenog rješenja Vrhovnog suda od 18. septembra 2018. godine.

12. Vrhovni sud je ocijenio da su u prvostepenom rješenju pravilno dovedeni u međusobnu povezanost okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS (djelo izvršeno uz upotrebu vatrenog oružja, napadom na blindirano vozilo u kojem je transportovan novac, na auto-putu na kojem se kreću i druga vozila), kao i posljedice tog djela (pribavljena imovinska korist od preko 600.000,00 KM, jedno lice je zadobilo tjelesne povrede) sa činjenicom da su apelanti Malić i Paraš i optuženi A. P. pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, čiji zadatak je da otkrivaju počinioce teških krivičnih djela a ne da ih sami čine. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio vanredne okolnosti koje bi, za slučaj da se apelant i ostali optuženi nađu na slobodi, mogle rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i mira (snimak pljačke koji su emitovali TV kanali na osnovu kog je javnost dobro upoznata o načinu na koji je djelo izvršeno, iz kog se vidi da su uz upotrebu sile i prijetnje, naoružani te pucajući usred dana opljačkali automobil s novcem, da otuđeni novac nikad nije pronađen).

13. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje apelanata da razlozi u prvostepenom rješenju nisu konkretizovani, ni zasnovani na dokazima (pa ni na indicijama), već da su apstraktni i zasnovani samo na pretpostavkama.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačke a) i c) i stav 3. Evropske konvencije i člana 6. Evropske konvencije.

15. Apelanti smatraju da su osporenim rješenjima, a nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine ponovo prekršena njihova prava. Nadalje, smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. U vezi s tim su istakli da činjenice i okolnosti na koje su se pozvali redovni sudovi: način i okolnosti pod kojim je izvršeno krivično djelo, pripadnost apelanata Malića i Paraša MUP-u Republike Srpske, što je bilo poznato i apelantu Bandi, kao i njegove posljedice koje se ogledaju u visini pribavljene imovinske koristi od preko 600.000 KM i tjelesnoj povredi jednog lica ne predstavljaju buduće posljedice koje bi nastupile ukoliko im pritvor ne bude određen, tj. ne predstavljaju razloge koji bi opravdali pritvor iz citirane zakonske odredbe. Prema njihovom mišljenju, ni obrazloženja redovnih sudova u kojim se pozivaju na određene medijske emisije i priloge na TV kanalima, te snimak cijelog događaja također ne govore u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, odnosno da bi njihovo puštanje na slobodu dovelo do rasprostranjenih i trajnih prijetnji po sigurnost građana u pogledu javnog reda, jer navedeno predstavlja postupanje medija i ne može biti obrazloženje za postojanje vanrednih okolnosti. Također, ističu da Vrhovni sud zanemaruje činjenicu da su mediji zainteresovani za ovaj predmet i zbog toga što u konkretnom slučaju Vrhovni sud dva puta ukida presude Okružnog suda iz razloga koji ukazuju na pogrešno postupanje suda do te mjere da je naloženo da se nakon ukidanja presude optuženima u ovom predmetu sudi pred drugim vijećem, pa to predstavlja vanredne okolnosti o kojima pišu mediji, a ne paušalni zaključak Vrhovnog suda da postoje vanredne okolnosti koje bi puštanjem apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su svi prigovori koji su izneseni u apelaciji isticani i u žalbi na prvostepeno rješenje, a o čemu su dati razlozi u osporenom rješenju ovog suda.

17. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju postupka, te iscrpno analiziralo osporena rješenja i zaključilo da su navodi apelanata neosnovani.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(...)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (...)

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

21. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanata još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

24. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

25. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost garantovano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačke a) i c) i stav 3. Evropske konvencije.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen i dokaz kada je osporeno rješenje uručeno apelantima, međutim, imajući u vidu datum podnošenja apelacije, tj. 8. novembar 2018. godine i datum donošenja rješenja, tj. 11. oktobar 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačke a) i c) i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

31. Apelanti tvrde da sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS pa im je tako prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačke a) i c) i stav 3. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda, Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantima produžena mjera pritvora nakon što im je ukinuta osuđujuća presuda Okružnog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, a ne član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, s obzirom na to da ne postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora, odnosno apelantima nije pritvor produžen kao direktna posljedica takve presude. Stoga će Ustavni sud situaciju apelanata ocijeniti u odnosu na član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

34. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili uticajem na svjedoke (koluzijska opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi prethodno citiranu Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim ponudi razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

35. Ustavni sud podsjeća da je odlučujući o apelaciji istih apelanata u Odluci broj AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine (vidi tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao: „(…) imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda AP 1484/18, te da je nakon rješenja koje je osporeno apelacijom u navedenom predmetu AP 1484/18, u kojoj je utvrđena povreda prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost, redovni sud ponovo produžio pritvor apelantima, pozivajući se na isti osnov (član 197. stav 1. tačka g) ZKPRS), dajući identične razloge, Ustavni sud nalazi da je osporenim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata garantovano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da ona ne sadrže valjane i jasne razloge, odnosno analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda kao neophodnog uslova za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS“.

36. Međutim, Ustavni sud dalje podsjeća da je, odlučujući o apelaciji koju je A. P., optuženi u istom predmetu, podnio protiv rješenja o produženju pritvora koja su donesena nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18, donio Odluku broj AP 4936/18 od 11. oktobra 2018. godine u kojoj je utvrdio da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluka o produženju pritvora bude preispitana od nadležnog suda kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, te kada je nadležni sud detaljno ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kog je pritvor apelantu produžen.

37. Ustavni sud nadalje zapaža da je osporenim rješenjima apelantima pritvor produžen iz razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Navedeni osnov za određivanje odnosno produženje pritvora iz citirane odredbe može se primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

38. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi Ustavni sud, pored ostalih, odluke br. AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja, posljedicama i medijskoj pažnji koju je privukao sporni događaj.

40. Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, već način izvršenja krivičnog djela izazvao narušavanje javnog reda – sporni događaj se odigrao „usred dana“ i na auto-putu, koji nesporno predstavlja javno mjesto. Nadalje, apelanti se osnovano sumnjiče da su uz upotrebu vatrenog oružja, zajedno s optuženim A. P., a usljed čega je jedno lice zadobilo i povrede, opljačkali blindirano vozilo u kom je prevožen novac označene banke. Radnje za koje se osnovano sumnjiče apelanti i optuženi A. P. imale su za posljedicu otuđenje značajnog iznosa novca koji do danas nije pronađen. Nadalje, apelanti Malić i Paraš i optuženi A. P. u vrijeme izvršenja radnji za koje se osnovano sumnjiče bili su pripadnici MUP-a Republike Srpske, tj. ovlaštena službena lica čiji zadatak je upravo da sprečavaju izvršenje krivičnih djela a ne da ih sami i čine. Shodno navedenom, proizlazi da se apelanti osnovano sumnjiče za krivično djelo „posebne težine“ pa nije nerazumno zaključiti da bi puštanje apelanata na slobodu moglo uzrokovati narušavanjem javnog reda. Naime, puštanje na slobodu apelanata koji se osnovano sumnjiče da su kao neko kom je bila povjerena zaštita života i imovine drugih upravo prekršili ovu obavezu, a što predstavlja vanrednu okolnost, kod građana može izazvati nesigurnost i nezadovoljstvo koje bi rezultiralo narušavanjem javnog reda. Ovo tim prije što je pri izvršenju krivičnog djela korišteno i vatreno oružje – automatske puške, kao i da je bio pripremljen minobacač. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da sporni događaj nije ostao samo u okvirima mjesta u kom se odigrao, odnosno mjesta u kome su apelanti i optuženi A. P. nastanjeni. Naime, na osnovu snimka nadzorne video-kamere s blindiranog vozila o spornom događaju je upoznata i najšira javnost, jer su ga TV stanice u udarnim terminima emitovale u vrijeme kada je trajala potraga za apelantom i ostalim optuženim, te nastavile emitovati i nakon što su apelant i ostali optuženi uhapšeni, kao i tokom izvještavanja o krivičnom postupku protiv njih. Stoga, samo činjenica da je od spornog događaja proteklo tri godine i da su prvostepene presude u njihovom predmetu već dva puta ukidane, sama po sebi, kako apelanti smatraju, ne bi mogla biti od značaja pri procjeni da li, za slučaj da apelanti budu pušteni na slobodu, može doći i do narušavanja javnog reda. Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi usljed navedenih konkretnih okolnosti puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

41. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje da su osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelanti budu pušteni na slobodu.

43. Na osnovu člana 18. tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6412/18 (V. M., G. P. i O. B.) | Sudska praksa | Aktio